Pokušavajući objasniti svoje kreativne procese mnogi su skladatelji i tekstopisci skloni nepotrebnom mistificiranju pa sam frazu o nesvjesnom kanaliziranju nečega nadnaravnog u pjesmu dosad čuo i čitao mnogo više puta nego što se može podnijeti. Kao da se srame svojih sposobnosti, čini mi se da se korištenjem te izlizane usporedbe autori mnogo više srame javnog iznošenja svojih najdubljih osjećaja. Nisam u životu napisao tisuće, ali jesam desetke pjesama, i znam da sam ih uvijek napisao ja sam, želeći ih napisati, te stoga imam nekakav uvid u stvaralački proces, i taj uvid kaže kako je gore opisano najčešće bulšit. Will Oldham me, međutim, najčešće prilično lako natjera ne samo posumnjati u svoj čvrsti stav, nego i povjerovati u postojanje eterične oaze pjesama u koju tu i tamo ljudski um uspije zahvatiti i natrag se vratiti s lijepim pjesmama, iako od njega samog ništa slično nikada nisam čuo. Njegove su pjesme jednostavno drugačije od ostalih, čak i onda kada nisu neusporedivo bolje, iako je to sasvim rijetko. Njegove su tužne pjesme naprosto drugačije od tužnih pjesama drugih kantautora, njegove su čeznutljive pjesme drugačije od čeznutljivih pjesama drugih kantautora, njegove su strastvene pjesme drugačije od strastvenijih pjesama drugih kantautora. Ali, i njegove su tužne pjesme naprosto tužnije od tužnih pjesama drugih kantautora, i tako dalje, da sad ne pilam. On kao da doista stalno boravi negdje izvan našeg svijeta, gdje se sve velike riječi koje nam pišu živote definiraju, i bez ikakvih eventualnih prilagođavanja tijekom procesa prenošenja svoje pjesme stvara od čiste esencije ljubavi, tuge, žudnje, ili kojega god drugog osjećaja koji stoji u ishodištu pojedine mu pjesme.

Kao Bonnie 'Prince' Billy, Will je Zagreb prvi put posjetio prije sada već ogromnih sedam godina, u proljeće 2001., i sjećam se da sam se tada, kao još zaluđeniji fan, bojao adekvatnosti doživljavanja njegove krhke, nijansirane, povučene glazbe u okviru živoga koncerta. Pravu priliku za razbijanje straha tada nisam ni bio dobio – jer su Will i bend svoj koncert bili otprašili razvaljenim raspašojem country-rock benda iz najzajebanijih saluna Kentuckyja – ali pokazalo se kako se neke dileme mogu razriješiti i sedam dugih godina poslije. U subotu navečer, Bonnie je u Zagreb stigao po drugi put, ovaj put u četveročlanoj pratnji pretežito akustičnog benda, koji je pokazao kako Will uvijek vrlo dobro zna što radi, te da mu nije nikakav problem pažnju publike držati cijelim nizom hermetičnijih, meditativnijih pjesama. Pritom mu nije smetala niti činjenica kako je barem petina višestotne gomile koja je ispunila vanjski atrij teatra &TD na koncert jednostavno zalutala, ali su glasni razgovori i debilni komentari te petine umnogome smetali meni i ostalim fanovima, kojima nam, s druge strane, nije smetalo to što je prateći bend izgledao kao zajednički skup Gibonnijeva i Bregovićeva. Tolerantan sam čovjek, jasno se vidi, pogotovo dok sviraju lijepe i drage pjesme.

Osim rokenrola 'Rich Wife Full Of Happiness' i nojzičnih ispada refrena 'The Seedling', regularni se dio koncerta nije kretao preširokim teritorijem, jer se Will uputio u detaljno seciranje svoje karijere ambijentalnog country-folkera lijeve orijentacije. Naravno, ništa loše u tome, jer ako itko može sat i pol svirke napuniti divnim baladama takvog soja onda je to samo on, ali imao je jednako odličnih pjesama i dok se nije smirio pod imenom Bonnie 'Prince' Billy, pa je nama starim fanovima i fanovima starih Palace radova mogla nedostajati koja ranija pjesma. Prva takva bila je tek pretposljednja 'Viva Ultra', za moj novac najbolja izvedba regularnog dijela koncerta. Najviše izvedenih pjesama otpalo je na aktualni album, prekrasni 'Lie Down In The Light', te prethodni 'The Letting Go', koji mi je sve bolji i bolji, nakon što mi se isprva nije bio posebno svidio. S obzirom na karijeru koja broji toliko različitih izdanja pod različitim imenima i u različitim kolaboracijama da to sve ne može pohvatati ni najpozorniji i najpredaniji obožavatelj, prilično sam zadovoljan ishodom da nisam prepoznao samo dvije pjesme, od kojih je druga, 'One Day At A Time', koja se pojavljivala na svim set listama tekuće turneje pa joj zato i znam ime, otvorila prvi od dva bisa.

Da nije bilo tih biseva, koncert bi bio jako dobar. Ovako, uz tih dodatnih 40ak minuta i sedam fantastičnih pjesama, ispao je potpuno nezaboravan. Prvo me je razbila omiljena mi Willova pjesma, prvi singl 'Ohio River Boat Song', u verziji pravog honky-tonk tuluma, a prije njegova nastavka u vidu sjajne obrade R. Kellyjeve 'The World's Greatest', Will je odsvirao i svoj najveći hit, koji duguje Johnnyju Cashu, a opisivanje 'I See A Darkness' nikada nije imalo manje smisla – ta se pjesma naprosto treba čuti. Uz Kellyjevu, Will je preksinoć svirao i još dvije obrade, 'I Came To Hear The Music' Mickeyja Newburyja – jedina koju je uspio popraviti, što svjedoči o monumentalnostima originala, a ne njegovom brljanju – te 'Carry Home' The Gun Club, koja je došla i kao najveće iznenađenje ovoga doista nenadmašnoga koncerta. Set lista: Love Comes To Me – You Remind Me Of Something (The Glory Goes) – So Everyone – Rich Wife Full Of Happiness – A King At Night – Strange Form Of Life – Master And Everyone – The Seedling – Willow Trees Bend – Wolf Among Wolves – No Bad News – Where Is The Puzzle? – ? – Lie Down In The Light – For Every Field There's Mole – Big Friday – Cursed Sleep – Careless Love – Viva Ultra – I Came To Hear The Music – 1. BIS: One Day At A Time – Ohio River Boat Song – I See A Darkness – The World's Greatest – I'll Be Glad – 2. BIS: The Brute Choir – Carry Home

(Malo zbog nadoknađivanja izgubljenog sna, malo zbog probuđene mi lijenosti, malo zbog klasičnih Gorilinih problema s prvim serverom, ovaj tekst se diže tek sad. A šta ću!)

Svi smo čuli za priče o nesretnom petku trinaestom, baš kao što svake godine oko tog datuma po novinama čitamo i o rezultatima istraživanja znanstvenika koji su opsežnim analizama došli do zaključaka kako je to zapravo jedan od sretnijih datuma godišnjega kalendara, ali dosad su mi jedini datumi koje sam bio spreman posebno doživljavati bili rođendani i obljetnice. Praznovjeran nisam – osim kada se poštuju špurijusi za uspjehe hrvatskih reprezentacija i klubova za koje navijam – ali prošlog petka nisam mogao ne pomisliti na prikladnost podudarnosti doživljenog i datuma. Krenuli tako u petak iz Splita (u koji sam se otišao malo odmoriti, osigurati prolaz Hrvatske u drugi krug jer nijedno natjecanje koje sam pratio u Zagrebu to nismo uspjeli, te i gledati NBA finale, da ne tlačim stalno Rayku posjetima u sitno doba noći) prema Varaždinu via Zagreb moj tata (koji je išao samo zbog Manic Street Preachers), Gali (koji isto), Peras (koji se samo vraćao u Zagreb nakon izrade dokumenata u Splitu) i ja, i tek što se zakotrljala priča o Euru i festivalu, taman smo bili ušli na autocestu, skužili smo kako motor automobila čudno radi. Pukla guma! Pa jebenti mater, di baš sad, a ništa, ajmo je zaminit.

Nedavno sam pisao o dobrim i lošim odlukama – e pa, prije puta premišljali se otac i ja hoćemo li na ekspediciju kombijem, njegovim službenim automobilom, ili sestrinim relativno novim polovnim. Izabrali sestrin, čiji mu je – mater mu njegovu! – bivši vlasnik stavio niskoprofilne gume, s time da je rezervna ostala visokoprofilna, pa je ne bismo stavili sve i da je ključ za skidanje ratkapa bio odgovarajući! Jebiga, moj se tata tako odlučio vratiti u Split vučnom službom i time propustio priliku za gledanje omiljenih mu Manicsa, a nas trojica preostalih smo se preko različitih informacijskih službi dočepali broja mobitela gospodina Ljubičića, vozača imotskog autobusa za koji smo znali da će kraj nas proći za kojih pola sata i s ljubaznim čovjekom dogovorili da nas skupi u prolazu. Kako smo mu objasnili gdje smo? Pa točno na skretanju za Konjsko, točno na – kojem? – trinaestom kilometru autoceste. Riješivši tako prvi problem, bacio sam se i na rješavanje drugoga. Naime, u Zagrebu se Gali trebao priključiti svom priki, u Karlovcu smo trebali skupiti strica mi Igora, i u Zagrebu ostaviti Perasa i skupiti Iku i Danijelu. Ovako je barba Igor, koji se ionako premišljao, također morao ostati doma, dok smo se Iko, Danac i ja umalo našli u nebranom grožđu, iz kojeg smo izašli zbog posjedovanja dvije ekstra ulaznice. Željan pokloniti te ulaznice nekome kome se stvarno slušaju ili Dylan ili Manicsi, sjetio se ja dobrih ljudi Moosea i Kristine, kojima sam dao ponudu koja se nije mogla odbiti. Kako to s takvim ponudama uvijek biva, bila je promišljena i više isplativa meni, jer je s njih dvoje u paketu stigao i njihov automobilčić, sa tri slobodna mjesta na stražnjem sjedalu. Zvali su me dovitljivi. Kristina i Matko, još jednom hvala!

Varaždinski stadion nalazi se gotovo na samom ulazu u grad, što je uvelike olakšalo naše stizanje na vrijeme – naravno, Majke i Vladinu i Draginu ekipu smo propustili, a sve dok nam legendarni Božo Gabrić nije potvrdio kako je prve doista gledao nismo bili sigurni da li su uopće i nastupili. Još uvijek ne znam za Kreslina i prijatelje. Začuđen očajnim travnjakom stadiona pitao sam se je li moguće da se na njemu igraju prvoligaški susreti, te zadubljen u takve misli nisam ni primijetio kao roadieji vrše posljednje pripreme za nastup MSP. Da su svirali sami, nisam siguran da bih se bio uputio prema Varaždinu, ali u paketu s Dylanom njihovo me ime jako razveselilo. Da sada moram jedan od ta dva nastupa izabrati za ponovno gledanje bez ikakvog bih dvojenja uzeo Manicse, jer su jednostavno bili sjajni, dok je Dylan bio… hm, čudan? Nedokučiv? Ali o njemu ćemo malo poslije. Otvorivši svoj 75-minutni set odmah u glavu s 'Motorcycle Emptiness', Manicsi su nam svima dali do znanja kako ni pola posto ne jebu neke spike o autorskom integritetu u čijoj srži stoji zabluda kako su i nove pjesme grupe jednako dobre koliko i stari hitovi zbog kojih se publika na samom koncertu i našla. Da su iz Splita, mogao bih njihovim imenom parafrazirati davnašnju Mucalovu doskočicu Hit do hita, Mucalo iz Splita! Kako nisu, ne mogu, ali hitova je ipak bilo malo više nego kod splitskog šoumena. Presjek najvećih hitova karijere James, Nicky (koji je bez ikakvog srama nosio NME-jevu lentu Godlike geniusa) i Sean izveli su potpuno zanemarivši dva albuma, 'Lifeblood' (očekivano, zna li itko napamet ijednu pjesmu?) i 'The Holy Bible' (što je vjerojatno razočaralo prave fanove, ali nas krive koji ga nimalo ne kužimo čak je i razgalilo). Okej, možda bi i bilo bolje da su umjesto dvije obrade 'Umbrelle' i 'Pennyroyal Tea' (odnosno tri, računamo li i sitan vez 'Tequile') izveli još koju svoju stvar, ali Manicsi su se prije svega pokazali pravim stadionsko-festivalskim bendom velikih melodija, glasnih refrena i moćnih gitara, kao i najkul ulizivačke spike o našim nogometašima. Ajde, mogli su to jutro na brzinu naučiti svirati i 'Vatreno ludilo', da atmosfera pukne do kraja. Najviše sam guštao za prekrasne 'Your Love Alone Is Not Enough', akustične 'The Everlasting' i završne 'If You Tolerate This Your Children Will Be Next', koja me ne prestaje ježiti ni deset godina poslije. Koliko je bilo dobro, i kakav su Manicsi bend, lijepo će ilustrirati početak 'A Design For Life', kada smo Iko i ja simultano skužili da uopće nismo primijetili kako još uvijek nisu bili izveli jedan od svojih najvećih hitova. Set lista: Motorcycle Emptiness – You Stole The Sun From My Heart – The Masses Against The Classes – Umbrella – Your Love Alone Is Not Enough – Kevin Carter – Little Baby Nothing – Send Away The Tigers – From Despair To Where – Ocean Spray – Pennyroyal Tea – You Love Us – A Design For Life – Tequila – The Everlasting – Found That Soul – Autumnsong – Motown Junk – If You Tolerate This Your Children Will Be Next

Usporedba jest bespredmetna i besmislena, ali za razliku od Manicsa Bob Dylan se ne obazire previše na želje publike. Nije da on ima toliko površnih fanova koji znaju singlove i imaju samo bestofove koliko die-hard fanatika koji većinu albuma poznaju kao svoj džep, kao što nema ni toliko hitova koliko fantastičnih albuma na kojima su i najzabitije pjesme remek-djela, pa mušičav pristup slaganju set liste definitivno nije nešto što bi ikome trebalo zasmetati. Ono što je moglo zasmetati, a što na kraju krajeva mnogima i jest zasmetalo, jest bespoštedno prearanžiranje klasika u teško prepoznatljive nove verzije. Osobno sam neke od svojih univerzalnih favorita, kao što su 'Tangled Up In Blue' ili 'Don't Think Twice, It's All Right', prepoznao tek kod razabiranja stihova, što je posao koji je bio uvelike otežan i Bobovim škripanjem i cviljenjem. Tako da sam, paradoksalno, najviše uživao kod novijih pjesama koje nisam stigao toliko zavoljeti, ali ih ni Bob nije stigao dovoljno promijeniti, za vrijeme kojih je bilo očito kako je riječ o jako dobroj svirci, opuštenom blues-rock shuffleu koji bi izvrsno pasao u nekome manjem i zatvorenom prostoru. Uz sitan izuzetak 'Just Like A Woman' i 'Love Sick', cijeli repertoar koncerta bio je sastavljen od pjesama iz prvih i posljednjih deset godina Bobove karijere, i bilo bi fer priznati kako je stilski sve bilo ujednačeno, kao da je riječ o periodu od pet-šest plodnih godina. Teško je nakon Dylana ostati potpuno razočaran, jer kao njegov fan imaš dvije brane, onu poznavatelja koji je svjestan svih rizika koje njegovi tekući koncerti nude, te onu obožavatelja kojemu je dovoljno vidjeti velikog Boba i zapjevati refrene 'Like A Rolling Stone' i 'Things Have Changed'. Ali, nakon varaždinskoga koncerta jednako će se tako teško biti odlučiti na ponovni odlazak na njegov koncert, ne bude li ili u Zagrebu ili na lajnapu uz Patty Hurst Shifter, R.E.M., Jay-Zja, Counting Crows, The Boo Radleys, Slobberbone, Jadakissa, Lucero, Vampire Weekend i Josha Rittera, recimo. Set lista: Rainy Day Women # 12 & 35 – Don't Think Twice, It's All Right – Lonesome Day Blues – Just Like A Woman – Rollin' And Tumblin' – Tangled Up In Blue – Things Have Changed – Honest With Me – Love Sick – Highway 61 Revisited – Desolation Row – It's Alright, Ma (I'm Only Bleeding) – Ain't Talkin' – Tweedle Dee & Tweedle Dum – Ballad Of A Thin Man – BIS: Thunder On The Mountain – Like A Rolling Stone

Eto, prvo zajeb s komentarima, a sad je još i dobar dio - ako ne i većinu - vremena Gorila potpuno nedostupna! Veliki su problemi sa serverom i softverom i svim tim stvarima u koje se baš ne kužim, i sve se čini kako je sazrijelo vrijeme da se krene u ozbiljno razmatranje o novom serveru i novom softveru i svim tim stvarima u koje ću/ćemo se očito morati malo bolje prokužiti.

S druge strane, trenutno imam jako puno posla s drugim stvarima (konkretno, imam posla s POSLOM!) i ne znam koliko se takvim operativnim zahvatima stignem baviti kroz idućih par mjeseci. A i nekako bi mi bilo šteta inaugurirati Ruralnu gorilu v3.0 u ljetnim mjesecima, kad ovdje ionako tradicionalno vlada fjaka, brale. Tako da... će Gorila vjerojatno nastaviti ovako tugaljivo životariti negdje do jeseni. :( Sori!

U međuvremenu, neka bar otpočne Gorilin ljetni CD-R izazov '08. Ista šema kao i prošle godine: svatko složi kompilaciju ljetnog štiha u trajanju audio CD-a (čitaj: do 80 minuta), nijedan izvođač ne smije biti zastupljen s više od jedne stvari, zainteresirani se prijavljuju u komentarima ovog posta (gdje obavezno ostave i svoju mejl-adresu), u komentarima možete i pitati ako vam je šta nejasno, svatko tko se prijavljuje treba biti u stanju aploudati kompilaciju za ljude koji ne prebivaju u Zagrebu, a oni koji prebivaju u Zagrebu će se naći u Zagrebu s ciljem razmjene kompilacija i kakvosnog druženja negdje tokom sedmog mjeseca. Kad točno tokom prve polovice sedmog mjeseca? Ne znam, dogovorimo se naknadno, ovisno o tome kada svima (ili barem većini) najviše paše. Rok za prijave je 1.7.2008.

Razmišljao sam o:

- uopće mi se ne sviđa novi Portishead, mislim teško da ću ga slušati više od onoga što sam do sada slušao, znači jednom.

- kako je moguće da niti jedan domaći portal nije objavio recenziju koncerta Seuna Kutija s VipIna?

- ZgSC ima daleko najbolji glazbeni program u Hrvatskoj u posljednje dvije godine što je znak kako se SC vrlo uspješno rehabilitirao u smislu kulturnog djelovanja te da Zg uopće nije siromašan glazbenim događajima. Pogledajte tko je sve svirao u Zg u organizaciji SC ekipe u posljednje vrijeme. Divno.

- najcool glazbeni događaj ove godine bio je koncert malog, lokalnog, meni potpuno nepoznatog puhačkog sastava u istarskom Gračišću, koji je, između ostalog, derao i 'Ta tvoja barka mala' među 40ak nabijenih i jako veselo pijanih ljudi u superminisize konobi, dok se, niti 100m dalje, održavalo natjecanje u sviranju usne harmonike.

- Jamie Lidell je opet izdao odličan album, onako sirovi, pravi nasljednik Super Collidera. Ako ste bili na njegovom koncertu u Pauku, a pri tome i pratili njegov rad u Super Collideru, doživjeli ste očekivani, najbolji spoj acidtrancetechna i soula, zapravo, Jamie nam je pokazao kako je 4x4 sasvim prirodan nastavak soula i funka, čisti primjer kontinuuma u živo. I da, netko mi je rekao da je Jamie muški Amy feat. Joss Stone. Iako se super rimuje i marketinški bi bilo moćno, usporedba Jamiea s njih dvije je totalno out of question.

- CCS su svirali na rođendanu Abramovičeve kćerke, kažu mi prijatelji.

Kako zbog nezaboravne uloge u mojim srednjoškolskim favoritima Girls Against Boys, tako i zbog sasvim sjajnog iznenađenja koje mi je sinoć priredio, Scott McCloud definitivno zaslužuje opširniji osvrt, ali za to će ipak morati pričekati moju konačnu godišnju albumsku listu, jer sada nemam vremena. Da, 'Failure American Style*' već je zavrijedio spominjanje u kontekstu najboljih ovogodišnjih albuma, makar sam ga i preslušao samo jednom, i to uživo – ali, Danijela je kupila CD pa me očekuje davljenje tijekom idućih dana. Girls Against Boys doista su bili jedan od rijetkih bendova uz koje je alternativna odrednica imala i konkretnoga opisnog smisla, no taj se nekadašnji vladar noćnog života velegrada jučer pojavljivao samo u tragovima. Motorički groove seksi nervoze McCloud je u svome novom, odličnom bendu Paramount Styles zamijenio gotovo kantautorskim pristupom klasičnom pop rocku. Možda takav dojam i jest samo posljedica vizualno atraktivne poze s akustarom u ruci, ali ljepota i povremena nježnost melodija jesu novi sastojak u Scottovoj glazbi. Nije se čovjek ipak odjednom odrekao svoje cjelokupne prošlosti, jer nekoliko pjesama jest izgrađeno oko repetitivne hipnoze efektnim one-linerima, ali sve je skupa mnogo lakše na uhu, podatnije ugodnom uživanju. U nepunih sat vremena trajanja nastupa (polukružna dvorana Teatra &TD, 50ak ljudi) Paramount Styles su nam pružili zapravo prepunih sat vremena predstavljanja ploče čijih su svih 11 pjesama izveli u regularnom djelu, dok su na bisu odsvirali i jednu novu. Bilo je stvarno super, sad trčim van.

T-Pain i vokoder napravili su iznenadan i moćan dar-mar, no nitko nije očekivao Chipmunks ludilo.

Famozni Pharellov electro-ska-trance killer s možebitnim sampleom onog sitnog drajva (svojevrsnog turiranja, iako nije turiranje) iz 'Smack My Bitch Up' i još ova pjeva 'Give me the bassline and I'll shake it' i iako je manje-više nepotrebna na vokalu, služi kao idealna popularizatorica 4/4. Savršena za remixeve.

Ima toga i još, ali čovjek sam na kojega muzika i okolnosti koje ne može kontrolirati utječu mnogo, svakako više nego što je to dobro po moje psihičko zdravlje. Paralizirajući prolom oblaka koji se jučer popodne sručio na Zagreb, nakon desetak dana prekrasnog prženja, tako me nije samo spriječio u gledanju i slušanju nekih popratnih manjebitnika ovogodišnjega Vipovog INmusic festivala, nego je uvelike oblikovao i način na koji jesam slušao bendove koji su me stvarno ili donekle zanimali, da ne spominjem da mi je u nekoliko navrata došlo da bih radije otišao doma, na suho. Sve je to, međutim, bio još jedan test za bendove – ako mi bude dobro dok sam okružen vodom sa svih strana onda je valjda stvarno dobro. Ako ne, a onda ništa. Za razliku od lani, kada sam spremno cirkulirao među stejdževima, ove sam se godine i prije pljuska bio odlučio na koncetriraniji pristup, tako da sam jučer pogledao samo četiri benda. Prvi na koje smo pristigli bile su legendarne Vještice, koje u teoriji sasvim lijepo pašu u kontekst osjećanja manjim od prirode, ali u praksi su se nakon prve četiri pjesme povukli dok se vrijeme barem malo ne smiri. Po tome kratkom dojmu, zvučali su još bolje i uigranije negoli na zadnjem koncertu koji sam im vidio, iako je očito kako će za potpuno veselje trebati privoljeti Maxa na povratak. Drugi dio svoga nastupa bili su odradili tek nekih sat vremena kasnije, kada sam uhvatio samo zadnju pjesmu, jer sam u međuvremenu bio zauzet pelješenjem nagradnih igara u šatorima u koje smo se sklonili.

Brige oko poštivanja satnice razriješio je sićušan, 25-minutni nastup The Go! Team, kada je postalo jasno kako će se minutaža rezati svima samo da bi zvijezde večeri mogle održati cjelovit nastup. Od mene nećete čuti ni riječi neslaganja, osim što mislim kako bi bilo mnogo bolje da su The Go! Team dobili još barem duplo više vremena, a Hot Chip bili izbačeni i potjerani iz države, a njihovi instrumenti ukradeni, barem da nam najbliže susjede ne tlače svojim ubitačno dosadnim tuc tucom. Po nekoj logici, Hot Chip bi mi trebali puno više odgovarati od The Go! Team, jer, kažu novine diljem svijeta, spajaju melankoličnu elektroniku s indie popom, ili tako nekako. Priznajem, na albumu se i čuje nešto što se može nagurati pod taj opis, ali uživo je to bilo 35 minuta jedne te iste pjesme seljačkog disko ritma. Ono, Haddaway i 2 Unlimited, samo bez melodije koja ti se u mozak zabije koliko god joj se odupirao. Jesu li The Go! Team verzija big beata za veselo nam novo tisućljeće možda će vam točnije objasniti netko tko kuži razliku između deep housea, trancea i drum'n'bassa, ali meni su ti zajebantski navijači fantastično, stadionsko-karnevalsko veselje. Pašu i doma, dakako – zapravo više kod Ozzyja doma, kada ih najviše i slušam – ali uživo su još i bolji nego što sam očekivao, a široki mi osmijeh nije zaustavilo ni tada još uvijek šugavo vrijeme. Naravno, svirali su i 'Bottle Rocket', pa ne čudi što je Ozzy i danas potpuno razvaljen, kako javlja njegov Facebook profil, a meni Iko, jer ja nisam član.

Ipak, meni je to sve bilo tek zagrijavanje prije Nicka Cavea, jednog od mojih najvećih idola, kojeg sam zadnjih desetak godina ponešto zanemario – još od 'The Boatman's Call' nije snimio zaista dobar album, a i pojavili su se neki drugi bendovi i zauzeli dugo mu rezervirano mjesto. Bilo bi presmjelo tvrditi da se i Nick sam negdje duboko u sebi slaže s takvom procjenom, no nevjerojatan povratak na sam vrh koji je dvokorakom odradio u zadnje dvije godine svojim pristupom pokazuje kako se definitivno bio zaželio promjene. Grinderman ostavimo po strani – bude li sreće, gledat ću ih ovog ljeta u Göteborgu – ali čim sam čuo genijalni 'Dig, Lazarus, Dig!!!' pohitao sam kupiti ulaznicu za ovaj festival. Tanka popratna ponuda, u stilu okupljanja nesvrstanih zemalja u cilju prikupljanja pomoći za ljude s posebnim potrebama, mnoge je moje prijatelje iživcirala, ali ja za ovako nabrijane i moćne The Bad Seeds bez ikakvoga krzmanja vadim 250 kuna iz novčanika. Kako su sinoć rasturali, dao bih i duplo. Žestok i glasan, ali gotovo nimalo mračan novi album bio je logičan temelj set liste, a iako nisu svirali meni najdraže pjesme s albuma, 'Albert Goes West' i 'We Call Upon The Author', Nick i The Bad Seeds sinoć su odagnali i posljednje sumnje kako je riječ o jednom od nekoliko najboljih albuma cijele karijere grupe. Strateški, napravljena je jedna jedina greška, jer nema smisla nastup otvoriti s atmosferičnom 'Night Of The Lotus Eaters', kad ploča obiluje zapaljivim komadima glasnog noise-funka, ali ne samo da je svirana u žešćem aranžmanu, nego je i odmah za njom razvaljena naslovna udarnica albuma, pa je pravi kaos slobodno mogao početi. Svjestan gotovo opipljive želje publike za starijim favoritima, ili tek željan ugodne šetnje kroz sjajan katalog nezaboravnih klasika, svejedno, Cave je većinu koncerta ipak posvetio ranijim pjesmama, tako da je novi album u dva sata participirao samo sa šest pjesama. Neka, kada nove pjesme budu stare, i njih ću dočekivati oduševljenjem koje me obuzelo kod početne grmljavine 'Tupelo', koja je u sinoćnjem okruženju bila još evokativnija. Hitove kao što su 'The Mercy Seat' i 'Red Right Hand' vjerojatno sam i imao pravo očekivati, ali najviše su me ubile pjesme koje nisam, ni u snu. Prvo 'I Let Love In', a zatim i jedan od najboljih parova koje sam ikada doživio uživo – 'The Ship Song' i, još uvijek ne mogu vjerovati, najdraža mi svih vremena 'Nobody's Baby Now'! Da su poslije njih odsvirali još i 'Watching Alice' ili 'Straight To You', odmah bih se pokupio doma, i donio odluku o prestanku odlazaka na daljnje koncerte. Dobro, sutradan bih takvu odluku odmah i poništio, ali ne doživi se tako nešto svaki dan. Set lista: Night Of The Lotus Eaters – Dig, Lazarus, Dig!!! – Tupelo – Today's Lesson – Red Right Hand – I Let Love In – Midnight Man – The Mercy Seat – Deanna – Get Ready For Love – Moonland – The Ship Song – Nobody's Baby Now – Papa Won't Leave You, Henry – More News From Nowhere – BIS: The Lyre Of Orpheus – Hard On For Love – Into My Arms – Stagger Lee

Baš zato i jesam sve sigurniji da ću danas ipak ostati doma i propustiti Sons And Daughters. Je, jako ih volim, ali nikako ne mogu uskladiti njihov termin s terminom odigravanja četvrte utakmice finala košarkaškog prvenstva, a ostatak programa je groblje. Jugoplastika je ipak Jugoplastika. Idemo po drugu pobjedu!

Prije nekih sedam-osam godina, ne sjećam se točno, Tonći mi je bio svesrdno preporučio tada aktualan debi all-girl grupe Hepburn, koja je svirala po mojoj mjeri skrojen Heart-goes-indie rock, ali koja mi nikako nije sjela kako treba. S ovolikim se vremenskim odmakom još manje mogu sjetiti što mi je točno kod njih nedostajalo, ali zato sam ih se sinoć prisjetio kao ono što nedostaje njihovim polu-imenjakinjama, švedskim indiejankama iz benda Audrey. Audrey je prije svega kvartet emocije, atmosfere i čežnje, dakle, uživo je sve to skupa malo predosadnjikavo da bi vas uopće zaintrigiralo za pozornije slušanje. Jedina pjesma koju sam osjetnije doživio bila je jedina pjesma koju sam znao otprije, prvi singl 'Mecklenburg', dok stvarno nisam siguran kako postoje konkretnije razlike između desetak preostalih. Da su svoj set obogatili kakvim mišićavim, žestokim powerpop udarom gitara, kao što su to svojedobno činile otvaračice teksta, onda bi i balade dobile više prostora za disanje. Ovako, na sitnom su se prostoru tiskale deprimirajuće te klavirom i violončelom ispunjene shoegaze balade s barem dvije minute viška u svakoj. Ne želim biti nepošten prema simpatičnim curama (osim gitaristice, koja se toliko trudila s nama podijeliti svoju svekoliku frustraciju svijetom, da je zaboravila kako bi se bilo lijepo koji put barem na silu nasmijati) pa im muziku odmah ocrniti kao tlaku – da imam mlađu sestru ili curu koja to stalno sluša, pa sam htio-ne htio nakon brojnih nenamjernih slušanja zapamtio melodije i tekstove, vjerojatno bi mi na koncertu bilo okej, jer njihova muzika nije predaleko od radova nekih izvođača i izvođačica koje jako volim. No, Tea sluša Gibu i Olivera; Danijela je stara rokerica koja bi dala sve da uživo može vidjeti Patty Hurst Shifter, Billyja Bragga i Josha Rittera; a Audrey nekako nisu kadre napisati pjesme koje će njihove osjećaje stvarno publici prenositi, a ne samo pričati o njima, tako da mi je sat vremena njihove jučerašnje svirke trajalo duže nego što sam bio sposoban tolerirati. Večer su, međutim, spasile dvije stvari, sjajan ambijent atrija Teatra &TD, koji je podsjećao na kakvo malo ljetno kino nekoga otočkoga gradića, te odlična predgrupa Southerly. Ispočetka samo ime kojim se portlandski kantautor Krist Krueger predstavljao široj javnosti, danas i cijeli bend, u Zagreb je došla verzija negdje na pola puta tih dvaju, jer se Kruegeru pridružio samo još jedan gitarist. Među kantautorskim pop-rock pjesmama, koje jednako vuku i na bivšeg sugrađanina Elliotta Smitha, i na post-Oberst školu, najviše su me se dojmila treća i zadnja, s najviše country elemenata.

Za kraj, jedna sitnica, koja me veseli eto već cijeli dan. Prvo se Marijan Brkić Brk iz nekoga nerazumljivog razloga preimenovao u Bi Ar Kej, da bi ga danas neupućena novinarka Jutarnjeg prekrstila u Marijan Brčić Brko!

Bliski odnosi, odnosno oni odnosi s mnogo više bliskosti i ljubavi, nužno generiraju ekstremnije reakcije i doživljaje. Sasvim je tako logično da sam ja, površni pratitelj radova grupe Why?, njen sinoćnji koncert u polukružnoj dvorani Teatra &TD (strah od kiše je još jedan ovosezonski koncert prebacio iz atrija na otvorenom u zatvoreni prostor polukružne dvorane. Valjda ćemo sutra Audrey, predgrupa i mi biti bolje sreće) doživio kao solidan i pomalo dosadnjikav, dok su moji prijatelji i poznanici fanovi naginjali objema krajnostima. Jedni su od njih bili razočarani mlitavošću i osjećajem odrađivanja, a legendarni Sale je živce trošio i zbog ne baš sjajnog zvuka, ali njega boli kurac jer za koji dan ide u London na Stephena Malkmusa, dok su drugi udarili brigu na veselje i u prvim redovima otpjevali i izrecitirali sve pjesme pedesetominutne svirke. Uživo su Why? meni zvučali kao da istovremeno sviraju tri međusobno prilično različita benda, moderan indie pop bend ala Grandaddy ili recimo Hefner, ljuto alternativni hip hop sastav domicilnoga kolektiva Anticon, te nešto manje hermetična post rock grupa. Mislim, tako zvuče i na 'Alopeciji', jedinom im albumu koji sam preslušao više od par puta, ali na snimkama su ta tri benda pronašla pravi omjer sudjelovanja svakog od njih u ukupnoj zvučnoj slici, a uživo se oni toliko ne tuku međusobno za prostor, nego se prvi izmiče drugom, drugi trećem, i treći naposljetku opet prvom, pa se nikakav zamah ne uspijeva stvoriti, nego pjesme samo prolaze jedna za drugom. No, rekordna posjećenost polukružne dvorane, u kojoj je bilo mnoštvo pravih fanova, ipak jest rezultirala i izrazito dobrom atmosferom, a najbolja je reakcija popratila pjesme koje osobno nisam prepoznao, dakle, rane radove koji fanovima uvijek kradu najiskrenije osmjehe. Vjerojatno bih sve skupa bio dosta stroži prema bendu da nisam empatičan čovjek pun razumijevanja za svačije probleme. Na pola mi je svirke tako Bojan Stilin jučer rekao kako pjevačeva slomljena ruka nije kraj njegovih zdravstvenih problema, jer postoji mogućnost potrebe za njenom amputacijom, dok je jedan od preostalih članova benda za danas imao zakazanu operaciju zuba koji ga ne staje ubijati. Bio bih stvarno pička da me takvo što barem malo ne drmne, i ne natjera preispitati procjenu o dosadnoj svirci. Vrlo brzo sam, međutim, odagnao mračne misli, jer mi je Bojan rekao i kako će mi kasnije poslati link za novi album The Hold Steady, koji je izgleda konačno procurio! Jeeeeee, jupi, juhu, jeeeeeeee! Koga briga za druge kad su tu ponovo Craig i ekipa!