Još i prije negoli sam svjedočio svome prvome višednevnom rock festivalu, takav mi se vid masovke nije činio nimalo privlačnim. Negativnih strana ima na bacanje: nepregledna gomila ljudi umjesto ugodnih stotinjak pratitelja pojedinog benda, poklapanje nastupa bendova koji me zanimaju, višesatno stajanje na jednome mjestu zbog koje finalne nastupe očekujem sa znatno manje nestrpljenja, ogromna vreva u kojoj bendovi sami bivaju manje važni, slaba ponuda skupe hrane i pića – mogu nabrajati i dalje, ali nema potrebe. Međutim, sve to more negativnih strana samo jedna jedina pozitivna lakoćom anulira – brdo bendova koje bih inače teško mogao gledati uživo, za mnogo manje para nego da svaki od njih gledam pojedinačno, doma ili preko granice. Generalno mišljenje o festivalima nisam promijenio ni nakon nekoliko odgledanih, iako mi se čini kako sam svoj prvi pravi – za razliku od naših sklepanih nekako smotano unatoč velikoj lovi koja stoji iza njih – vidio tek prošlog vikenda, u Göteborgu. Da avionske karte nisu znatno povoljnije što ih ranije naručiš, a što je rezultiralo time da je Danijeli i meni cijena produljenjem našeg ostanka u Švedskoj za tjedan dana pala za gotovo trećinu iznosa, Way Out West ostao bi mi totalna nepoznanica, ovako je ispalo da će se ionako obavezna posjeta Danijelinoj rodici Mikaeli – opet sjajno gostoprimstvo – poklopiti s danima održavanja toga festivala, na kojem je, što u gradskim klubovima što u samom parku Slottsskogen koji je bio glavno poprište, nastupilo više od 50 bendova. Mi smo ih gledali negdje 25, ako me račun ne vara. I sad nešto o svakome? A mora se, šta ću. Kažu da kvantiteta rađa kvalitetu, ali ne bih se baš okladio u to u vezi ovog teksta.

Koncept je bio takav da je festivalska ulaznica, odnosno narukvica za koju ste je zamijenili, omogućavala kako upad na dva dana samog festivala, tako i u desetak klubova-partnera koji su kroz tri dana (festivalski petak i subota, te uvodni četvrtak) pružali podršku nastupima pretežno manje poznatih, više underground sastava, iako je i tu bilo jakih imena. Jedanaestosatni maratoni u petak i subotu ubili su mi svaku ideju o nastavljanju praćenja svirki kasnije u klubovima, ali četvrtak zato nisam ni pomislio propustiti, pogotovo zbog svirki bendova koji me jako zanimaju. Da se dvojba pojavila prije nekoliko mjeseci, The Gutter Twins ne bi imali nikakve šanse pored obožavanih NO AGE, ali kako mi u zadnje vrijeme 'Saturnalia' postaje sve bolja, to sam ipak nekoliko minuta razmišljao kome dati šansu, jer su svirali istovremeno. Naravno, ipak su pobijedili No Age, koje je neka neupućena glava zapisala za sviranje u Pusterviku, jednom od najpopularnijih fancy klubova Göteborga, čijih je nekoliko odijeljenih prostorija izgleda dupkom puno svake večeri u tjednu. Došli mi tako u najavljenih 21.30 samo da bi se našli na kraju 50-metarskog reda, iz kojeg su ljudi smjeli napredovati u klub samo ako bi isti broj iz njega i izišao. Kada smo se dva i pol sata i uz propuštene bendove The Mae Shi i Health kasnije konačno uspjeli ugurati unutra, naišli smo na očekivan prizor. Na katu gdje su No Age svirali u prostoru veličine polovice KSETa bilo je tek nekih sedamdesetak ljudi i brdo mjesta, koje smo komotno mogli zauzeti i par sati ranije. Ali ajde, pripišimo to velikoj brizi organizatora i strogim protupožarnim pravilima, i posvetimo se bendu koji je prije našeg dolaska već odsvirao nekih petnaestak minuta, ako je vjerovati šankeru. A čini mi se da jest, jer su nakon toga svirali još nekih pola sata, u kojima sam čuo prekrasne 'Neck Escaper', 'Eraser' i 'Sleeper Hold', koje uživo malo više razbijaju, a malo manje uljuljkuju u čudne snove. Obećanje Deana Spunta kako će odmah po završetku odsvirati i još jedan koncert na ulici ispred kluba vjerojatno nije bilo šuplje, ali mislim da ga je jaka kiša ipak omela u realizaciji.

Možda 13.30 i jest rano za odlazak na koncert, ali i jednog i drugog dana festival su otvarali zanimljivi bendovi, pa smo se Danijela i ja oba puta ponijeli štreberski i došli na vrijeme. Da mi je netko prije nabavke jednog od najboljih ovosezonskih albuma 'Falling Off The Lavender Bridge' bio rekao kako je to ploča novog benda Deva Hynesa iz Test Icicles, vjerojatno je nikada ne bih ni pomislio poslušati, ni unatoč informacijama o snimanju kod Saddle Creek/Bright Eyes klike. Ovako, LIGHTSPEED CHAMPION jedno su mi od najugodnijih iznenađenja u posljednje vrijeme, i upravo su oni otvorili cijeli festival svirkom u šatoru Linné, namijenjenom svirkama pred pretpostavljenim manjim brojem gledatelja, a u kojem sam pogledao gotovo sve najbolje nastupe festivala. Uz Hynesa koji izgleda nikada ne skida svoju trademark šubaru, bend su popunili i odlična bubnjarica, basist, i legenda na violini, klavijaturama i bekvokalima, koje je sve u jednom trenutku svirao istovremeno – ipak malo iz profila liči na mene, pa eto kako može. Bend uživo zvuči malčice nabrijanije iako jednako raskošno kao na albumu, a uz najbolje pjesme s ploče izveli su i dvije nove pjesme, od kojih bi 'The Kids' lako mogla biti druga najbolja pjesma grupe. Naravno, iza fantastične indie/alt.country verzije 'Bohemian Rhapsody', epske 'Midnight Surprise', u čijem su uvodu Lightspeed Champion popalili publiku elementima 'Star Wars' soundtracka. Bio je to odličan početak. Set lista: Galaxy Of The Lost – No Surprise (For Wendela) – The Kids – I Could Have Done This Myself – Tell Me What It's Worth – nova pjesma – Everyone I Know Is Listening To Crunk – Midnight Surprise

Pregledavajući potom malo park i ponudu popratnih sadržaja, nisam mogao ne čuti što to svira domaći CHRISTIAN KJELLVANDER, i njegov mi se američki Young/Petty/Dylan klasični rock prilično svidio. Švedska jest zemlja američka i kaubojska, pa je tako i naš Christian svirao pred finim brojem domaćih fanova, a mene je u regrutaciji spriječio neupućeni prodavač na merchandise štandu koji mi nije znao reći koji od ponuđenih Kjellvanderovih albuma da kupim. Svirao je na glavnom stejdžu Flamingo, koji je s drugim velikim, Azaleom, funkcionirao po principu da kraj svirke na jednome označava početak na drugome, kako je to bilo i na Rokaju.

Nakon njega ipak nismo otišli na Kenge Kenge, koji su mi po prvoj pjesmi zvučali kao nekakva razvodnjena afrička muzika, iako mene ni najkorjenskiji destilat ne bi zadržao više od par minuta, čak ni da u to vrijeme pod našim novim dobrim šatorom nije svirao Sam Beam i njegovi IRON & WINE. Već potpuno udomaćen u s mnogo sastojaka obogaćenome omamljujućem folku s početaka, Beam je bend vodio kroz set sastavljen gotovo isključivo od pjesama s posljednje ploče 'The Shepherd's Dog', od kojih su najljepše zvučale naslovna i 'Boy With A Coin'. Da nisam čuo i 'Sodom, South Georgia' možda bih i bio malo razočaran, ovako nisam.

Prvi pravi, punokrvni festivalski nastup pružili su švedski junaci MANDO DIAO, čiji bih sukus svega najboljeg od britanske gitarske glazbe više volio vidjeti u zadimljenom klubu, ali koji se stvarno super snalaze u ulozi velikih stadionskih zvijezda. Logično, kada bi njihovi veliki refreni i energični rifovi publiku podigli i da se ne radi o sunarodnjacima. Načelno, Gustaf Norén i Björn Dixgård izmjenjuju se za vokalima pjesmu po pjesmu, iako se jasno vidi kako drugome paše i uloga kul gitarista, dok prvi živi od curica koje vrište. Još koja pjesma s nenadmašnog 'Hurricane Bar' bila bi dobro došla, iako se načelno ništa ne može prigovoriti pomno probranoj set listi: One Blood – Mexican Hardcore – Clean Town – Never Seen The Light Of Day – TV & Me – Gold – Train On Fire – The Band – If I Don't Live Today, Then I Might Be Here Tomorrow – God Knows – Long Before Rock'n'roll – She's So

Looptroop Rockers – repanje preko electro/funky/rock žive podloge – nisu imali nikakve šanse, kada su u šatoru nastupali legendarni THE SONICS. Yeah, rokenrol? Pa i ne baš. Znam da se treba zaraditi nešto love kada se već može, pogotovo što je američki mirovinski sustav u sve većim problemima, ali za bend bi bilo daleko bolje da su ipak ostali u statusu legendi neshvaćenih u svoje vrijeme, ali na čijem su se odvrtanju garažnih pojačala hranile generacije i generacije klinaca. The Sonics danas zvuče baš kao da se Tom Jones nađe na kakvom sešnu utorkom u Saloonu, te se kao dragi gost pridruži Telefon Blues Bandu u masakriranju klasika – i ovo je najdobrohotnija usporedba koja mi je pala na pamet, ove žešće ni sam ne želim pustiti u javnost. Drago mi je da mogu reći kako sam 'The Witch', 'Have Love Will Travel', 'Psycho' ili 'Keep A Knockin' čuo i u njihovoj živoj verziji, ali to je doista sve. Glupo mi je sada govoriti kako biste ih slobodno mogli propustiti pruži li vam se prilika za gledanje – ipak su to The Sonics! – ali sumnjam da će vam se zaključak išta razlikovati od mojega.

Prije meni najnapetijeg i kasnije se pokazalo i najljepšeg koncerta cijela dva dana, čuo sam i tri pjesme Franz Ferdinand, koji su svojim hitovima fino rasplesali sad već gotovo svih 25 tisuća ljudi, koliko je rasprodani kapacitet festivalskog parka iznosio. Imali smo vremena čuti i još nekoliko pjesama benda, ali ipak je važnije bilo zauzimanje prednjih pozicija u šatoru gdje su se za kratko vrijeme na pozornici pojavili fantastični, fantastični, fantastični OKKERVIL RIVER, još jedan najbolji bend na svijetu, i to onaj iz najužeg vrha. Prednju poziciju nisam zauzeo samo zbog fanovskog skakanja, nego i zbog mogućnosti fanovskog traženja pojedinih pjesama, ali nakon samo tri odsvirane pjesme Will Sheff i ekipa već su mi bili ispunili obje želje – još uvijek mi nevjerojatnu 'Plus Ones' te razornu 'Black', koja je bend pokrenula u raspašoj tek nešto malo manji od onoga na KSETovoj pozornici otprije tri godine. Ni jedna se od nijansi bendove glazbe uživo nimalo ne gubi, ali euforična se divota pojačava rokerskijim pristupom, u kojem prednjači najlegendarniji bubnjar Travis Nelsen. Taj trese, lupa i udara s toliko sreće i osmijeha na licu, da ni potpuno gluha osoba ne bi imala nikakvog problema s točnim razabiranjem zvuka koji izlazi iz zvučnika. Uz pet pjesama s posljednjeg i tri s pretposljednjeg albuma, šef Sheff se odlučio i na novu 'Last Coastlines', koja potvrđuje kako skora nova ploča neće nastavak 'The Stage Names' biti samo tematski, nego i zlatnom kvalitetom – jedva čekam! Set lista: Plus Ones – A Hand To Take Hold Of The Scene – Black – The Latest Toughs – A Girl In Port – Last Coastlines – John Allyn Smith Sails – Our Life Is Not A Movie Or Maybe – For Real

Jedinu ozbiljnu dvojbu oko izbora gledanja imao sam kod poklapajućih nastupa Sonic Youth i THE NATIONAL – oba benda jako volim, oba sam gledao relativno nedavno. Ali The National ovih godina ipak volim više, i njihov me koncert više veseli, pa smo zaslužne legende popratili kroz nekoliko pjesama, i zaputili se prema starom dobrom šatoru, gdje su The National odsvirali još i bolji koncert nego što je bio prošlogodišnji u Zagrebu, ali bez onoga prekrasnog sudjelovanja publike, koja je cijelu priču ipak bila odvela u drugu dimenziju. Nadam se da griješim, ali i ne samo po boci votke koju je uredno trošio tijekom nastupa čini mi se kako Berninger upada u nekakve osobne probleme, što je zapravo super sjelo kako nelagodi i očaju, tako i nadi i prkosu najboljih pjesama grupe, koja je kroz nekoliko brojeva bila pojačana i brass-parom. Iako predviđeni za standardnih 45 minuta, koliko su dobili i čega su se pridržavali svi bendovi u šatoru, The National su izgleda bili dobili i dodatnu dozvolu za produljenje na punih sat vremena, koju su sjajno iskoristili. Set lista: Start A War – Brainy – Secret Meeting – Baby, We'll Be Fine – Slow Show – Mistaken For Strangers – Abel – Squalor Victoria – Racing Like A Pro – Apartment Story – Ada – Fake Empire – Mr. November

Do kraja nastupa The National kraju se privukao i nastup Caveovih Grinderman, koje sam htio vidjeti barem kroz nekoliko pjesama. Ovako, čuo sam samo bis na kojem je bend srušio 'Tupelo', što je bilo baš lijepo iznenađenje. Bez obzira na moje sve manje strpljenje za njihovu glazbu, SIGUR RÓS doista nisu bend koji vas može zadržati za sebe uživo, ako niste najveći fan. Njihova glazba jest lijepa, bajkovita i onostrana, ali to su atributi koji pašu u fotelji, a ne na nogama, nakon nekoliko odstajanih sati i odgledanih bendova. Tako da sam se odmah poslije i dalje prekrasne, uvodne 'Svefn-g-englar' zaputio natrag u šator na YEASAYER. Yeasayer su novi kul bend za mlade, piše se posvuda, a meni su dosad vjerojatno izmakli jer se polako (mislim, ultrasporo) ali sigurno (ne može se godinama pobjeći) sve više udaljavam od te dobne odrednice. Spominjani u kontekstu zajedno s Vampire Weekend, očekivao sam da i Yeasayer sviraju sličan indie pop pojačan afričkim elementima, što i rade, ali pjesme ipak vide više kao polja za eksperimente, a ne igrališta melodija i refrena. Nisu loši, nipošto, ali neću se truditi nabaviti album. I onda sam se vratio na Sigur Rós, čiji je posljednji album, a bez da je meni itko to prijavio, velik iskorak od njihova defaultna post/prog rocka za soundtrackove ekranizacija bajki. Još uvijek ne vjerujem – potvrdio mi je album koji je dotad čamio neposlušan na hardu – ali riječ je o lijepoj pop muzici, negdje između Coldplay i Mercury Rev, mada još uvijek na izmišljenom ili barem nerazumljivom jeziku. 'Gobbledigook' je posebno slatka.

Kombinacija imena Buraka Som Sistema, koje mi ne zvuči primamljivo, te Portugala kao zemlje porijekla te grupe, rezultirali su time da je rečeni bend bio jedini od svih iz prvog dana čini ni jedan jedini ton nisam čuo. S obzirom da su svirali za vrijeme dok su isto radili i headlineri prvog dana, sumnjam da sam bio jedini u tome. BRODER DANIEL kultni su švedski indie heroji devedesetih godina, koji su se ovom prigodom reformirali kako bi odali počast svome bivšem gitaristu Andersu Göthbergu, koji je ranije ove godine počinio samoubojstvo. Spojite tu nesretnu priču s bendovom glazbom za rezanje žila, i nije nikakvo čudo što su prve redove napunile curice i njihove suze. Da mi je netko sredinom devedesetih, dok sam se u srednjoj školi tek upoznavao sa svijetom nezavisne glazbe, netko dao prve radove benda, vjerojatno bi mi se bili svidjeli, ali danas mi njihov melodramatski indie/shoegaze ipak zvuči previše šuplje i bez veće razlike između pojedinih pjesama. Kako me i pjevač dobrano iznervirao svojim glupim droogarskim imidžom i debilnim tekstovima, to smo park napustili desetak minuta prije njihova kraja, kako bismo izbjegli gužvu koja se svakako mogla očekivati. A i trebalo se naspavati za idući dan.

To smo i učinili i u parku se opet nacrtali jako rano, iako je za velika uzbuđenja trebali pričekati nešto duže nego prvoga dana. Jako davno, grupu The Dambuilders prilično sam volio – ali i ostavio na srednjoškolskim kazetama – tako da Joan Wasser odnosno JOAN AS POLICE WOMAN, kao njena bivša članica, kod mene uvijek ima kredite, i unatoč tome što mi se njeni prvi radovi nisu potpuno svidjeli. Uživo njena muzika jest osjetno prohodnija i lakša, bez one teške njujorške eksperimentalne pomodnosti, ali samo dok se šefica drži gitare. Čim sjedne (iako ga svira stojeći) za klavir, u priču uđu hermetične strukture, izmjene šapta i vriska, atmosferični ritmovi bubnja i ostale stvari koje ne idu pod pop kišobran. Dobit će šansu i kad nabavim novi album, ali negdje ću i ja morati povući crtu. Za razliku od prvoga, drugoga sam dana u šatoru Linné proveo znatno manje vremena, pa se u njega nisam vratio sve do 19.45, propustivši tako sve što su pod njim izveli The Bug (što mi je krivo), Caesars (što nije) i Silverbullit (što ne znam).

JOSÉ GONZÁLEZ u Švedskoj je nezamislivo velik, iako su mi svi Šveđani s kojima sam pričao rekli da se to dobrohotno svojatanje pojavilo tek nakon što su zaredali hitovi, zamijenivši tako prijašnju ksenofobnu porugu. Nije na nama da sudimo i Evropi učimo druge, pa stoga neopterećeni poslušajmo može li uživo José ponuditi išta više uzbuđenja negoli na dosadnim albumima. Pa, može, svakako, iako uzbuđenje nije baš prava riječ. I uživo je jasno kako njegova glazba ne sadrži nekakvu ozbiljnu supstancu, iako to samo znači kako je možda i namijenjena slušanju pod utjecajem nekakve nedozvoljene supstance, a popodnevno ljenčarenje na travi zelenoj također nije spadalo u neprikladne olakotne okolnosti. Opojni miris osjetio sam samo jednom, a na travi jest ležalo more ljudi. Iz svake se note ipak vidi i nešto drugo, a to je da je José ipak prvo fantastičan akustični gitarist, a tek potom i skladatelj. Zato obrade 'Teardrop' i 'Heartbeats' i jesu opravdale ulogu favorita, te bile najbolje prihvaćene.

Preko puta je potom hip hop dan u malom započela KELIS, kojoj je to bio prvi koncert nakon tko zna koliko, i što se dosta dobro vidjelo – bubnjar je stalno gledao DJ-a i basista kako bi znao kada i kako promijeniti ritam – ali ne i čulo – jer je cijeli bend funkcionirao bez greške. Jadna li ti afroamerička majka kada je čovjek za glavnim instrumentom ritma, bubnjem, bijelac, ali tip je pokazao da je pravi brother, čak i kasnijim partijanjem kod ostalih hip hop-related bendova. Na Kelis se osjetilo kako je malo izvan ritma, da joj se baš previše i ne da nastupati, ali valjda je miris novca bio jači. Krivo posložena set lista tako je i nju i nas još dodatno udavila baladama s početka, ali ubojiti tercet 'Milkshake', 'Bossy' i 'Trick Me' na kraju je itekako podigao svačije raspoloženje. Ajde, recimo samo da je imala tremu.

Vjerujem da bi hrpu američkih bendova koje sam gledao na festivalu prije ili kasnije vidio i negdje bliže domu, KSETu ili Austriji recimo, ali to nikako ne mogu reći za švedske, pa mi se festival u tom smislu i dodatno isplatio. Nakon Mando Diao prvoga dana, drugog sam vidio i uživao u SAHARA HOTNIGHTS, koje su svome garage rock/power pop/melody punk trozupcu malo otupile oštricu, ali zato svoj mekši pristup nose uvjerljivije i u njemu su zgodnije. Pjevačica Maria Andersson liči na Maggie Gyllenhaal, basistica Johanna Asplund liči na Jenny Lewis, bubnjarica Josephine Forsman liči na Madonnu – gitaristica Jennie Asplund ni na koga a da sam se sjetio – a sve zajedno kao bend svakog trena podsjete na različite zaslužne žanrovske prethodnike, i, barem dok sviraju, od svakog zvuče bolje. Presjek cijele karijere, od 'With Or Without Control' i 'On Top Of Your World' do 'Visit To Vienna' i 'Getting Away With Murder', izvele su gotovo u dahu, da bi na bisu razvalile i vječno napadačko ludilo i najbolji naslov pjesme u povijesti 'Alright Alright (Here's My Fist Where's The Fight?)'. Bilo je to pravo slatko zadovoljstvo.

Što se ni uz pomoć kakvog popusta ne može reći za davež koji nam je pripremila FRIDA HYVÖNEN, njena haljina leopardova uzorka i pjesme koje bi uspavale i teške slučajeve nesanice. Sreća da se nije odlučila izvesti i svoj cover 'Everybody Hurts', da se u priču ne moraju uplesti organi reda i naš ambasador. Izgleda potpuno svjesni kako ljude pod hitno treba razmrdati i rasplesati, na stejdž su tada naprosto eksplodirali N.E.R.D. i napravili, bez ikakve rasprave, daleko najbolji festivalski show, računajući oba dana. Chad Hugo je sve, naravno, promatrao sa strane pozornice, dok je Pharrell još jednom demonstrirao zašto ga apsolutno svi vole. Skakanje, smijanje, pjevanje, repanje, druženje s fanovima, neodoljiva prepotencija najveće pop zvijezde, pojačana stadionskom funk-rock podlogom, koja prži i prži. Tek nakon što sam u masi od 25 tisuća ljudi mahao rukama lijevo i desno na zahtjev izvođača skužio sam kako takve pizdarije i imaju smisla, samo kontekst ipak mora uključivati nešto više od polupopunjene Tvornice, recimo. Pod imenom N.E.R.D. Pharrell i nema baš hitova za koncert dulji od sat vremena, tako da nas je prvo malo zagrijao s nekoliko novijih albumskih stvari, da bi onda do kraja samo grmjelo, i kroz 'Lapdance', i kroz 'Rock Star', i kroz 'Everyone Nose', kada je na pozornicu pozvao fanice iz prvih redova (i to samo one koje su prije svirke kupile bendove kričave zelene i ljubičaste majice) da formiraju red, ali ne za vece. Šeret, nema šta. Ovo nikako ne propuštajte, pruži li vam se prilika. Lil' Kim se s takvim nastupom apsolutno ne bi mogla mjeriti osim da uskrsne Biggie pa da joj on i Jay-Z budu gosti, što se nažalost nije bilo desilo, a Queen Bee se potvrdila kao najbizarnije ime na cijelom festivalu. Koliko je ljude razjarila do kraja svog nastupa ne znam, jer sam čuo samo prvu 'It's All About The Benjamins' i uz zvuke 'Lighters Up' se zaputio natrag u šator koji mi je već počeo nedostajati.

U njemu su me već čekali FLEET FOXES, jedni od onih kojima sam se daleko najviše veselio, vlasnici jednog od favorita za godišnji Top 10, koji su sami sebi postavljali instrumente i podešavali razglas. Onda su se, da sve bude po propisima, povukli s pozornice, i odmah na nju i vratili. I do najsitnijih komadića razbili moju sumnju kako bi uživo mogli imati problema u izvođenju svoje barokne western ljepote. Švedska se publika dotad već do kraja ogolila, pokazavši kako je riječ o nevjerojatno pristojnim ljudima koji gromoglasnim pljeskom nagrade svaku pjesmu svakog izvođača, ali baš ne i fanovima, jer se ni na kojem nastupu, a da nije bio onaj švedskog benda, niti u prvim redovima nije moglo čuti fanovsko pjevanje. Ali zato pljesak po završetku Fleet Foxes nikako nije bio pristojno ispunjavanje zadatka i trud da se gost osjeća ugodno, nego prava provala čistog oduševljenja. Satnica se morala poštovati, pa bis nije ni dolazio u obzir, ali i petnaestak minuta nakon posljednje pjesme šator je još uvijek zvonio od pljeska. Oduševljen bend bacio je izgleda sve cedeove planirane za prodaju, a na licima im se vidjelo kako ne mogu vjerovati što su sve doživjeli ove sjajne godine. Ne smijem zaboraviti spomenuti kako je opisani pljesak bio zaslužen do kraja, jer su ga zaradili prekrasnim pjesmama, koje uživo ne gube ni pola posto svoje krhke, zarazne ljepote, četveroglasne harmonijske preciznosti ili poletnoga melodijskog bogatstva. Uza svoje, pjevač Robin Pecknold sam je izveo i 'Crayon Angels' Judee Sill, da bi se malo zatim ostatak benda vratio i odsvirao još i najljepše od najljepših, 'Mykonos' i 'Blue Ridge Mountains'. I da nije bilo žešće konkurencije na ostalim pozornicama ne bih si dozvolio da one ne budu posljednje koje sam čuo u dragome šatoru, pa Booka Shade i Lykke Li nisu zavrijedili ni pomisao. Set lista: Sun Giant – Sun It Rises – Drops In The River – English House – White Winter Hymnal – Your Protector – Ragged Wood – Crayon Angels – Oliver James – Mykonos – Blue Ridge Mountains

Dok su Fleet Foxes oduševljavali pacijente američkih underground i americana klinika, svoj je nastup na glavnoj pozornici otpočeo HÅKAN HELLSTRÖM, kažu najveća švedska pop zvijezda. Kažu i kako se Šveđani dijele u dvije grupe, onu koja ga naprosto obožava, i onu koja ga ne može smisliti. Ili su na festival došli samo pripadnici prve, ili su drugi jednostavno prepristojni pa su prvima pustili da se neometano zabavljaju, ali činilo se kako ne pjevaju samo oni koji jezik nimalo ne razumiju. Nije teško skužiti zašto, jer Håkan zvuči kao švedski Gibonni i Jinx u jednom, a to znači da ima i balada sa saksofonom, i funky-pop poskočica, i rokerskih gitara iz prošlosti u Broder Daniel, i čega sve ne. Takav soj procjenjujem po kvaliteti tekstova, pa sada mudro šutim.

Festivalski šušur ludilu Waynea Coynea paše kao saliven, pa su THE FLAMING LIPS uvijek rado viđeni gosti ovakvih okupljanja, što bend nije uzeo zdravo za gotovo, uvrstivši u show sve iz svoga arsenala trikova. Prvo je Wayne hodao po publici u ogromnom balonu, pa su se na pozornicu popeli brojni Teletubbiesi i ostali kostimi, pa je zrak prošarao vatromet konfeta, pa su u publiku otpuštene brojne narančaste lopte, pa je odjeknula 'Race For The Prize'. Čak ni skeptik po pitanju benda, kakav sam postao nakon posljednjeg proljeva, tome nisam mogao odoljeti. Ne kužeći kako su povratili naklonost starih fanova, međutim, The Flaming Lips su se potom odlučili utlačiti nazočne selekcijom najneprohodnijih pjesama s posljednjeg nedjela, a spominjanje ukusa o kojima se ne raspravlja izbjegnimo iskrenim svjedočanstvom kako su se za to vrijeme u zraku vidjele samo dvije do tri ruke. Spojimo to s nestrpljenjem očekivanja Neila Younga, i jasno je kako se pozitivna energija s početka počela rasipati i prelijevati prema glavnoj pozornici, jer su ljudi hvatali što bolje i bliže pozicije. Ovaj put pravilno skuživši o čemu je riječ, Wayne je sjeo za klavir i prije 'Yoshimi Battles The Pink Robots pt. 1' izveo i 'After The Gold Rush', i kupio naklonost i postarijih veterana na kojima se jasno vidjelo zašto su isključivo došli. Naravno, nije se sviralo ništa s najboljih od najboljih albuma 'Hit To Death In The Future Head' i 'Clouds Taste Metallic'.

Uvijek mi ide na kurac kada se ljudi dive godinama nekog izvođača, jer ne vidim kako bi išta smjelo nadjačati snagu pjesama, ili nadoknaditi izostanak iste, ali gledati kako neuništivi NEIL YOUNG jaše svoju vjernu gitaru mora podsjetiti kako se prije koju godinu sasvim izvjesnim činilo njegovo povlačenje u mir ranča, provođenje posljednjih godina (množina ako bude sreće) života bez naprezanja. Što zapravo nikada nije ni imalo smisla, jer da mu doktor kaže da će sutra umrijeti, mislite li da bi Neil napravio išta drugo, osim što bi uzeo gitaru i odvrnuo pojačalo do kraja? Međutim, ipak je prekrasno vidjeti koliko je Neil živahan i raspoložen, koliko uživljen u svaku od himni kojima je na samom kraju festivala odlučio pokazati tko je najveći. Koncert je otvorio najtežom artiljerijom, a 'Cortez The Killer' sam konačno skinuo s mrske liste najboljih pjesama svih vremena koje nisam čuo uživo, i to zbog verzije koja mi još uvijek odzvanja u ušima. Iako na plakatu najavljen kao Neil Young and his electric band (iako je bilo jasno da se to ne može poštovati u potpunosti, pa neće valjda Ben Keith ostaviti pedal steel neiskorištenim?), legenda se sredinom nastupa uhvatila i akustare, a kada sam nakon 'The Needle And The Damage Done' i 'Unknown Legend' pomislio kako ne može bolje, naježila me pjesma kojoj tu sposobnost nisam pridavao – 'Heart Of Gold'. Jebiga, Neilova ljiga i dalje je Neilova, dakle nimalo ljigava. Sretnici koji su ga ranije ove godine uhvatili na turneji oduševljeni su pričali o trosatnim proslavama, tako da mi uvrštavanje dvije nove pjesme u skraćeni dvosatni program nije baš dobro leglo, ali 'Just Singing A Song Won't Change The World' je unatoč naslovu i tekstu stvarno dobra, a jasno se vidi i kako Neil potpuno vjeruje u nju, pa tko sam ja da mu proturječim. Za kraj smo dobili neočekivanu 'Words (Between The Lines Of Age)' i skroz očekivanu 'Rockin' In The Free World', koja ne bi zvučala potrošeno ni da je odsvira pet puta zaredom. Finalna ponoć već je bila odavno prošla, pa je bis sadržavao samo jednu pjesmu, ali koju i kakvu! 'A Day In The Life' The Beatlesa, i to potpuno vjernu, samo pojačanu klasično neodoljivom youngovskom gitarijadom. Forever young, bez ikakve sumnje. Nije da jesam sumnjao. Set lista: Love And Only Love – Hey Hey, My My (Into The Black) – Powderfinger – F-!#in' Up – Cortez The Killer – Cinnamon Girl – Oh, Lonesome Me – Mother Earth (Natural Anthem) – The Needle And The Damage Done – Unknown Legend – Heart Of Gold – Old Man – Just Singing A Song Won't Change The World – Get Back To The Country – nova pjesma – Words (Between The Lines Of Age) – Rockin' In The Free World – BIS: A Day In The Life

Vjerujete li mi da sam ovo napisao bez dizanja sa stolice?

Još i prije negoli sam svjedočio svome prvome višednevnom rock festivalu, takav mi se vid masovke nije činio nimalo privlačnim. Negativnih strana ima na bacanje: nepregledna gomila ljudi umjesto ugodnih stotinjak pratitelja pojedinog benda, poklapanje nastupa bendova koji me zanimaju, višesatno stajanje na jednome mjestu zbog koje finalne nastupe očekujem sa znatno manje nestrpljenja, ogromna vreva u kojoj bendovi sami bivaju manje važni, slaba ponuda skupe hrane i pića – mogu nabrajati i dalje, ali nema potrebe. Međutim, sve to more negativnih strana samo jedna jedina pozitivna lakoćom anulira – brdo bendova koje bih inače teško mogao gledati uživo, za mnogo manje para nego da svaki od njih gledam pojedinačno, doma ili preko granice. Generalno mišljenje o festivalima nisam promijenio ni nakon nekoliko odgledanih, iako mi se čini kako sam svoj prvi pravi – za razliku od naših sklepanih nekako smotano unatoč velikoj lovi koja stoji iza njih – vidio tek prošlog vikenda, u Göteborgu. Da avionske karte nisu znatno povoljnije što ih ranije naručiš, a što je rezultiralo time da je Danijeli i meni cijena produljenjem našeg ostanka u Švedskoj za tjedan dana pala za gotovo trećinu iznosa, Way Out West ostao bi mi totalna nepoznanica, ovako je ispalo da će se ionako obavezna posjeta Danijelinoj rodici Mikaeli – opet sjajno gostoprimstvo – poklopiti s danima održavanja toga festivala, na kojem je, što u gradskim klubovima što u samom parku (apsolutno nigdje nisam naišao na njegovo ime) koji je bio glavno poprište, nastupilo više od 50 bendova. Mi smo ih gledali negdje 25, ako me račun ne vara. I sad nešto o svakome? A mora se, šta ću. Kažu da kvantiteta rađa kvalitetu, ali ne bih se baš okladio u to u vezi ovog teksta.

Koncept je bio takav da je festivalska ulaznica, odnosno narukvica za koju ste je zamijenili, omogućavala kako upad na dva dana samog festivala, tako i u desetak klubova-partnera koji su kroz tri dana (festivalski petak i subota, te uvodni četvrtak) pružali podršku nastupima pretežno manje poznatih, više underground sastava, iako je i tu bilo jakih imena. Jedanaestosatni maratoni u petak i subotu ubili su mi svaku ideju o nastavljanju praćenja svirki kasnije u klubovima, ali četvrtak zato nisam ni pomislio propustiti, pogotovo zbog svirki bendova koji me jako zanimaju. Da se dvojba pojavila prije nekoliko mjeseci, The Gutter Twins ne bi imali nikakve šanse pored obožavanih NO AGE, ali kako mi u zadnje vrijeme 'Saturnalia' postaje sve bolja, to sam ipak nekoliko minuta razmišljao kome dati šansu, jer su svirali istovremeno. Naravno, ipak su pobijedili No Age, koje je neka neupućena glava zapisala za sviranje u Pusterviku, jednom od najpopularnijih fancy klubova Stockholma, čijih je nekoliko odijeljenih prostorija izgleda dupkom puno svake večeri u tjednu. Došli mi tako u najavljenih 21.30 samo da bi se našli na kraju 50-metarskog reda, iz kojeg su ljudi smjeli napredovati u klub samo ako bi isti broj iz njega i izišao. Kada smo se dva i pol sata i uz propuštene bendove The Mae Shi i Health kasnije konačno uspjeli ugurati unutra, naišli smo na očekivan prizor. Na katu gdje su No Age svirali u prostoru veličine polovice KSETa bilo je tek nekih sedamdesetak ljudi i brdo mjesta, koje smo komotno mogli zauzeti i par sati ranije. Ali ajde, pripišimo to velikoj brizi organizatora i strogim protupožarnim pravilima, i posvetimo se bendu koji je prije našeg dolaska već odsvirao nekih petnaestak minuta, ako je vjerovati šankeru. A čini mi se da jest, jer su nakon toga svirali još nekih pola sata, u kojima sam čuo prekrasne 'Neck Escaper', 'Eraser' i 'Sleeper Hold', koje uživo malo više razbijaju, a malo manje uljuljkuju u čudne snove. Obećanje Deana Spunta kako će odmah po završetku odsvirati i još jedan koncert na ulici ispred kluba vjerojatno nije bilo šuplje, ali mislim da ga je jaka kiša ipak omela u realizaciji.

Možda 13.30 i jest rano za odlazak na koncert, ali i jednog i drugog dana festival su otvarali zanimljivi bendovi, pa smo se Danijela i ja oba puta ponijeli štreberski i došli na vrijeme. Da mi je netko prije nabavke jednog od najboljih ovosezonskih albuma 'Falling Off The Lavender Bridge' bio rekao kako je to ploča novog benda Deva Hynesa iz Test Icicles, vjerojatno je nikada ne bih ni pomislio poslušati, ni unatoč informacijama o snimanju kod Saddle Creek/Bright Eyes klike. Ovako, LIGHTSPEED CHAMPION jedno su mi od najugodnijih iznenađenja u posljednje vrijeme, i upravo su oni otvorili cijeli festival svirkom u šatoru Linné, namijenjenom svirkama pred pretpostavljenim manjim brojem gledatelja, a u kojem sam pogledao gotovo sve najbolje nastupe festivala. Uz Hynesa koji izgleda nikada ne skida svoju trademark šubaru, bend su popunili i odlična bubnjarica, basist, i legenda na violini, klavijaturama i bekvokalima, koje je sve u jednom trenutku svirao istovremeno – ipak malo iz profila liči na mene, pa eto kako može. Bend uživo zvuči malčice nabrijanije iako jednako raskošno kao na albumu, a uz najbolje pjesme s ploče izveli su i dvije nove pjesme, od kojih bi 'The Kids' lako mogla biti druga najbolja pjesma grupe. Naravno, iza fantastične indie/alt.country verzije 'Bohemian Rhapsody', epske 'Midnight Surprise', u čijem su uvodu Lightspeed Champion popalili publiku elementima 'Star Wars' soundtracka. Bio je to odličan početak. Set lista: Galaxy Of The Lost – No Surprise (For Wendela) – The Kids – I Could Have Done This Myself – Tell Me What It's Worth – nova pjesma – Everyone I Know Is Listening To Crunk – Midnight Surprise

Pregledavajući potom malo park i ponudu popratnih sadržaja, nisam mogao ne čuti što to svira domaći CHRISTIAN KJELLVANDER, i njegov mi se američki Young/Petty/Dylan klasični rock prilično svidio. Švedska jest zemlja američka i kaubojska, pa je tako i naš Christian svirao pred finim brojem domaćih fanova, a mene je u regrutaciji spriječio neupućeni prodavač na merchandise štandu koji mi nije znao reći koji od ponuđenih Kjellvanderovih albuma da kupim. Svirao je na glavnom stejdžu Flamingo, koji je s drugim velikim, Azaleom, funkcionirao po principu da kraj svirke na jednome označava početak na drugome, kako je to bilo i na Rokaju.

Nakon njega ipak nismo otišli na Kenge Kenge, koji su mi po prvoj pjesmi zvučali kao nekakva razvodnjena afrička muzika, iako mene ni najkorjenskiji destilat ne bi zadržao više od par minuta, čak ni da u to vrijeme pod našim novim dobrim šatorom nije svirao Sam Beam i njegovi IRON & WINE. Već potpuno udomaćen u s mnogo sastojaka obogaćenome omamljujućem folku s početaka, Beam je bend vodio kroz set sastavljen gotovo isključivo od pjesama s posljednje ploče 'The Shepherd's Dog', od kojih su najljepše zvučale naslovna i 'Boy With A Coin'. Da nisam čuo i 'Sodom, South Georgia' možda bih i bio malo razočaran, ovako nisam.

Prvi pravi, punokrvni festivalski nastup pružili su švedski junaci MANDO DIAO, čiji bih sukus svega najboljeg od britanske gitarske glazbe više volio vidjeti u zadimljenom klubu, ali koji se stvarno super snalaze u ulozi velikih stadionskih zvijezda. Logično, kada bi njihovi veliki refreni i energični rifovi publiku podigli i da se ne radi o sunarodnjacima. Načelno, Gustaf Norén i Björn Dixgård izmjenjuju se za vokalima pjesmu po pjesmu, iako se jasno vidi kako drugome paše i uloga kul gitarista, dok prvi živi od curica koje vrište. Još koja pjesma s nenadmašnog 'Hurricane Bar' bila bi dobro došla, iako se načelno ništa ne može prigovoriti pomno probranoj set listi: One Blood – Mexican Hardcore – Clean Town – Never Seen The Light Of Day – TV & Me – Gold – Train On Fire – The Band – If I Don't Live Today, Then I Might Be Here Tomorrow – God Knows – Long Before Rock'n'roll – She's So

Looptroop Rockers – repanje preko electro/funky/rock žive podloge – nisu imali nikakve šanse, kada su u šatoru nastupali legendarni THE SONICS. Yeah, rokenrol? Pa i ne baš. Znam da se treba zaraditi nešto love kada se već može, pogotovo što je američki mirovinski sustav u sve većim problemima, ali za bend bi bilo daleko bolje da su ipak ostali u statusu legendi neshvaćenih u svoje vrijeme, ali na čijem su se odvrtanju garažnih pojačala hranile generacije i generacije klinaca. The Sonics danas zvuče baš kao da se Tom Jones nađe na kakvom sešnu utorkom u Saloonu, te se kao dragi gost pridruži Telefon Blues Bandu u masakriranju klasika – i ovo je najdobrohotnija usporedba koja mi je pala na pamet, ove žešće ni sam ne želim pustiti u javnost. Drago mi je da mogu reći kako sam 'The Witch', 'Have Love Will Travel', 'Psycho' ili 'Keep A Knockin' čuo i u njihovoj živoj verziji, ali to je doista sve. Glupo mi je sada govoriti kako biste ih slobodno mogli propustiti pruži li vam se prilika za gledanje – ipak su to The Sonics! – ali sumnjam da će vam se zaključak išta razlikovati od mojega.

Prije meni najnapetijeg i kasnije se pokazali i najljepšeg koncerta cijela dva dana, čuo sam i tri pjesme Franz Ferdinand, koji su svojim hitovima fino rasplesali sad već gotovo svih 25 tisuća ljudi, koliko je rasprodani kapacitet festivalskog parka iznosio. Imali smo vremena čuti i još nekoliko pjesama benda, ali ipak je važnije bilo zauzimanje prednjih pozicija u šatoru gdje su se za kratko vrijeme na pozornici pojavili fantastični, fantastični, fantastični OKKERVIL RIVER, još jedan najbolji bend na svijetu, i to onaj iz najužeg vrha. Prednju poziciju nisam zauzeo samo zbog fanovskog skakanja, nego i zbog mogućnosti fanovskog traženja pojedinih pjesama, ali nakon samo tri odsvirane pjesme Will Sheff i ekipa već su mi bili ispunili obje želje – još uvijek mi nevjerojatnu 'Plus Ones' te razornu 'Black', koja je bend pokrenula u raspašoj tek nešto malo manji od onoga na KSETovoj pozornici otprije tri godine. Ni jedna se od nijansi bendove glazbe uživo nimalo ne gubi, ali euforična se divota pojačava rokerskijim pristupom, u kojem prednjači najlegendarniji bubnjar Travis Nelsen. Taj trese, lupa i udara s toliko sreće i osmijeha na licu, da ni potpuno gluha osoba ne bi imala nikakvog problema s točnim razabiranjem zvuka koji izlazi iz zvučnika. Uz pet pjesama s posljednjeg i tri s pretposljednjeg albuma, šef Sheff se odlučio i na novu 'Last Coastlines', koja potvrđuje kako skora nova ploča neće nastavak 'The Stage Names' biti samo tematski, nego i zlatnom kvalitetom – jedva čekam! Set lista: Plus Ones – A Hand To Take Hold Of The Scene – Black – The Latest Toughs – A Girl In Port – Last Coastlines – John Allyn Smith Sails – Our Life Is Not A Movie Or Maybe – For Real

Jedinu ozbiljnu dvojbu oko izbora gledanja imao sam kod poklapajućih nastupa Sonic Youth i THE NATIONAL – oba benda jako volim, oba sam gledao relativno nedavno. Ali The National ovih godina ipak volim više, i njihov me koncert više veseli, pa smo zaslužne legende popratili kroz nekoliko pjesama, i zaputili se prema starom dobrom šatoru, gdje su The National odsvirali još i bolji koncert nego što je bio prošlogodišnji u Zagrebu, ali bez onoga prekrasnog sudjelovanja publike, koja je cijelu priču ipak bila odvela u drugu dimenziju. Nadam se da griješim, ali i ne samo po boci votke koju je uredno trošio tijekom nastupa čini mi se kako Berninger upada u nekakve osobne probleme, što je zapravo super sjelo kako nelagodi i očaju, tako i nadi i prkosu najboljih pjesama grupe, koja je kroz nekoliko brojeva bila pojačana i brass-parom. Iako predviđeni za standardnih 45 minuta, koliko su dobili i čega su se pridržavali svi bendovi u šatoru, The National su izgleda bili dobili i dodatnu dozvolu za produljenje na punih sat vremena, koju su sjajno iskoristili. Set lista: Start A War – Brainy – Secret Meeting – Baby, We'll Be Fine – Slow Show – Mistaken For Strangers – Abel – Squalor Victoria – Racing Like A Pro – Apartment Story – Ada – Fake Empire – Mr. November

Do kraja nastupa The National, kraju se privukao i nastup Caveovih Grinderman, koje sam htio vidjeti barem kroz nekoliko pjesama. Ovako, čuo sam samo bis na kojem je bend srušio 'Tupelo', što je bilo baš lijepo iznenađenje. Bez obzira na moje sve manje strpljenje za njihovu glazbu, SIGUR RÓS doista nisu bend koji vas može zadržati za sebe uživo, ako niste najveći fan. Njihova glazba jest lijepa, bajkovita i onostrana, ali to su atributi koji pašu u fotelji, a ne na nogama, nakon nekoliko odstajanih sati i odgledanih bendova. Tako da sam se odmah poslije i dalje prekrasne, uvodne 'Svefn-g-englar' zaputio natrag u šator na YEASAYER. Yeasayer su novi kul bend za mlade, piše se posvuda, a meni su dosad vjerojatno izmakli jer se polako (mislim, ultrasporo) ali sigurno (ne može se godinama pobjeći) sve više udaljavam od te dobne odrednice. Spominjani u kontekstu zajedno s Vampire Weekend, očekivao sam da i Yeasayer sviraju sličan indie pop pojačan afričkim elementima, što i rade, ali pjesme ipak vide više kao polja za eksperimente, a ne igrališta melodija i refrena. Nisu loši, nipošto, ali neću se truditi nabaviti album. I onda sam se vratio na Sigur Rós, čiji je posljednji album, a bez da je meni itko to prijavio, velik iskorak od njihova defaultna post/prog rocka za soundtrackove ekranizacija bajki. Još uvijek ne vjerujem – potvrdio mi je album koji je dotad čamio neposlušan na hardu – ali riječ je o lijepoj pop muzici, negdje između Coldplay i Mercury Rev, mada još uvijek na izmišljenom ili barem nerazumljivom jeziku. 'Gobbledigook' je posebno slatka.

Kombinacija imena Buraka Som Sistema, koje mi ne zvuči primamljivo, te Portugal kao zemlja porijekla te grupe, rezultirali su time da je rečeni bend bio jedini od svih iz prvog dana čini ni jedan jedini ton nisam čuo. S obzirom da su svirali za vrijeme dok su isto radili i headlineri prvog dana, sumnjam da sam bio jedini u tome. BRODER DANIEL kultni su švedski indie heroji devedesetih godina, koji su se ovom prigodom reformirali kako bi odali počast svome bivšem gitaristu Andersu Göthbergu, koji je ranije ove godine počinio samoubojstvo. Spojite tu nesretnu priču s bendovom glazbom za rezanje žila, i nije nikakvo čudo što su prve redove napunile curice i njihove suze. Da mi je netko sredinom devedesetih, dok sam se u srednjoj školi tek upoznavao sa svijetom nezavisne glazbe, netko dao prve radove benda, vjerojatno bi mi se bili svidjeli, ali danas mi njihov melodramatski indie/shoegaze ipak zvuči previše šuplje i bez veće razlike između pojedinih pjesama. Kako me i pjevač dobrano iznervirao svojim glupim droogarskim imidžom i debilnim tekstovima, to smo park napustili desetak minuta prije njihova kraja, kako bi izbjegli gužvu koja se svakako mogla očekivati. A i trebalo se naspavati za idući dan.

To smo i učinili i u parku se opet nacrtali jako rano, iako je za velika uzbuđenja trebali pričekati nešto duže nego prvoga dana. Jako davno, grupu The Dambuilders prilično sam volio – ali i ostavio na srednjoškolskim kazetama – tako da Joan Wasser odnosno JOAN AS POLICE WOMAN, kao njena bivša članica, kod mene uvijek ima kredite, i unatoč tome što mi se njeni prvi radovi nisu potpuno svidjeli. Uživo njena muzika jest osjetno prohodnija i lakša, bez one teške njujorške eksperimentalne pomodnosti, ali samo dok se šefica drži gitare. Čim sjedne (iako ga svira stojeći) za klavir, u priču uđu hermetične strukture, izmjene šapta i vriska, atmosferični ritmovi bubnja i ostale stvari koje ne idu pod pop kišobran. Dobit će šansu i kad nabavim novi album, ali negdje ću i ja morati povući crtu. Za razliku od prvoga, drugoga sam dana u šatoru Linné proveo znatno manje vremena, pa se u njega nisam vratio sve do 19.45, propustivši tako sve što su pod njim izveli The Bug (što mi je krivo), Caesars (što nije) i Silverbullit (što ne znam).

JOSÉ GONZÁLEZ u Švedskoj je nezamislivo velik, iako su mi svi Šveđani s kojima sam pričao rekli da se to dobrohotno svojatanje pojavilo tek nakon što su zaredali hitovi, zamijenivši njime ksenofobnu porugu. Nije na nama da sudimo i Evropi učimo druge, pa stoga neopterećeni poslušajmo može li uživo José ponuditi išta više uzbuđenja negoli na dosadnim albumima. Pa, može, svakako, iako uzbuđenje nije baš prava riječ. I uživo je jasno kako njegova glazba ne sadrži nekakvu ozbiljnu supstancu, iako to samo znači kako je možda i namijenjena slušanju pod utjecajem nekakve nedozvoljene supstance, a popodnevno ljenčarenje na travi zelenoj također nije spadalo u neprikladne olakotne okolnosti. Opojni miris osjetio sam samo jednom, a na travi jest ležalo more ljudi. Iz svake se note ipak vidi i nešto drugo, a to je da je José ipak prvo fantastičan akustični gitarist, a tek potom i skladatelj. Zato obrade 'Teardrop' i 'Heartbeats' i jesu opravdale ulogu favorita, te bile najbolje prihvaćene.

Preko puta je potom hip hop dan u malom započela KELIS, kojoj je to bio prvi koncert nakon tko zna koliko, i što se dosta dobro vidjelo – bubnjar je stalno gledao DJ-a i basista kako bi znao kada i kako promijeniti ritam – ali ne i čulo – jer je cijeli bend funkcionirao bez greške. Jadna li ti afroamerička majka kada je čovjek za glavnim instrumentom ritma, bubnjem, bijelac, ali tip je pokazao da je pravi brother, čak i kasnijim partijanjem kod ostalih hip hop-related bendova. Na Kelis se osjetilo kako je malo izvan ritma, da joj se baš previše i ne da nastupati, ali valjda je miris novca bio jači. Krivo posložena set lista tako je i nju i nas još dodatno udavila baladama s početka, ali ubojiti tercet 'Milkshake', 'Bossy' i 'Trick Me' na kraju je itekako podigao svačije raspoloženje. Ajde, recimo samo da je imala tremu.

Vjerujem da bi hrpu američkih bendova koje sam gledao na festivalu prije ili kasnije vidio i negdje bliže domu, KSETu ili Austriji recimo, ali to nikako ne mogu reći za švedske, pa mi se festival u tom smislu i dodatno isplatio. Nakon Mando Diao prvoga dana, drugog sam vidio i uživao u SAHARA HOTNIGHTS, koje su svome garage rock/power pop/melody punk trozupcu malo otupile oštricu, ali zato svoj mekši pristup nose uvjerljivije i u njemu su zgodnije. Pjevačica Maria Andersson liči na Maggie Gyllenhaal, basistica Johanna Asplund liči na Jenny Lewis, bubnjarica Josephine Forsman liči na Madonnu – gitaristica Jennie Asplund ni na koga a da sam se sjetio – a sve zajedno kao bend svakog trena podsjete na različite zaslužne žanrovske prethodnike, i, barem dok sviraju, od svakog zvuče bolje. Presjek cijele karijere, od 'With Or Without Control' i 'On Top Of Your World' do 'Visit To Vienna' i 'Getting Away With Murder', izvele su gotovo u dahu, da bi na bisu razvalile i vječno napadačko ludilo i najbolji naslov pjesme u povijesti 'Alright Alright (Here's My Fist Where's The Fight?)'. Bilo je to pravo slatko zadovoljstvo.

Što se ni uz pomoć kakvog popusta ne može reći za davež koji nam je pripremila FRIDA HYVÖNEN, njena haljina leopardova uzorka i pjesme koje bi uspavale i teške slučajeve nesanice. Sreća da se nije odlučila izvesti i svoj cover 'Everybody Hurts', da se u priču ne moraju uplesti organi reda i naš ambasador. Izgleda potpuno svjesni kako ljude pod hitno treba razmrdati i rasplesati, na stejdž su tada naprosto eksplodirali N.E.R.D. i napravili, bez ikakve rasprave, daleko najbolji festivalski show, računajući oba dana. Chad Hugo je sve, naravno, promatrao sa strane pozornice, dok je Pharrell još jednom demonstrirao zašto ga apsolutno svi vole. Skakanje, smijanje, pjevanje, repanje, druženje s fanovima, neodoljiva prepotencija najveće pop zvijezde, pojačana stadionskom funk-rock podlogom, koja prži i prži. Tek nakon što sam u masi od 25 tisuća ljudi mahao rukama lijevo i desno na zahtjev izvođača skužio sam kako takve pizdarije i imaju smisla, samo kontekst ipak mora uključivati nešto više od polupopunjene Tvornice, recimo. Pod imenom N.E.R.D. Pharrell i nema baš hitova za koncert dulji od sat vremena, tako da nas je prvo malo zagrijao s nekoliko novijih albumskih stvari, da bi onda do kraja samo grmjelo, i kroz 'Lapdance', i kroz 'Rock Star', i kroz 'Everyone Nose', kada je na pozornicu pozvao fanice iz prvih redova (i to samo one koje su prije svirke kupile bendove kričave zelene i ljubičaste majice) da formiraju red, ali ne za vece. Šeret, nema šta. Ovo nikako ne propuštajte, pruži li vam se prilika. Lil' Kim se s takvim nastupom apsolutno ne bi mogla mjeriti osim da uskrsne Biggie pa da joj on i Jay-Z budu gosti, što se nažalost nije bilo desilo, a Queen Bee se potvrdila kao najbizarnije ime na cijelom festivalu. Koliko je ljude razjarila do kraja svog nastupa ne znam, jer sam čuo samo prvu 'It's All About The Benjamins' i uz zvuke 'Lighters Up' se zaputio natrag u šator koji mi je već počeo nedostajati.

U njemu su me već čekali FLEET FOXES, jedni od onih kojima sam se daleko najviše veselio, vlasnici jednog od favorita za godišnji Top 10, koji su sami sebi postavljali instrumente i podešavali razglas. Onda su se, da sve bude po propisima, povukli s pozornice, i odmah na nju i vratili. I do najsitnijih komadića razbili moju sumnju kako bi uživo mogli imati problema u izvođenju svoje barokne western ljepote. Švedska se publika dotad već do kraja ogolila, pokazavši kako je riječ o nevjerojatno pristojnim ljudima koji gromoglasnim pljeskom nagrade svaku pjesmu svakog izvođača, ali baš ne i fanovima, jer se ni na kojem nastupu, a da nije bio onaj švedskog benda, niti u prvim redovima nije moglo čuti fanovsko pjevanje. Ali zato pljesak po završetku Fleet Foxes nikako nije bio pristojno ispunjavanje zadatka i trud da se gost osjeća ugodno, nego prava provala čistog oduševljenja. Satnica se morala poštovati, pa bis nije ni dolazio u obzir, ali i petnaestak minuta nakon posljednje pjesme šator je još uvijek zvonio od pljeska. Oduševljen bend bacio je izgleda sve cedeove planirane za prodaju, a na licima im se vidjelo kako ne mogu vjerovati što su sve doživjeli ove sjajne godine. Ne smijem zaboraviti spomenuti kako je opisani pljesak bio zaslužen do kraja, jer su ga zaradili prekrasnim pjesmama, koje uživo ne gube ni pola posto svoje krhke, zarazne ljepote, četveroglasne harmonijske preciznosti ili poletnoga melodijskog bogatstva. Uza svoje, pjevač Robin Pecknold sam je izveo i 'Crayon Angels' Judee Sill, da bi se malo zatim ostatak benda vratio i odsvirao još i najljepše od najljepših, 'Mykonos' i 'Blue Ridge Mountains'. I da nije bilo žešće konkurencije na ostalim pozornicama ne bih si dozvolio da one ne budu posljednje koje sam čuo u dragome šatoru, pa Booka Shade i Lykke Li nisu zavrijedili ni pomisao. Set lista: Sun Giant – Sun It Rises – Drops In The River – English House – White Winter Hymnal – Your Protector – Ragged Wood – Crayon Angels – Oliver James – Mykonos – Blue Ridge Mountains

Dok su Fleet Foxes oduševljavali pacijente američkih underground i americana klinika, svoj je nastup na glavnoj pozornici otpočeo HÅKAN HELLSTRÖM, kažu najveća švedska pop zvijezda. Kažu i kako se Šveđani dijele u dvije grupe, onu koja ga naprosto obožava, i onu koja ga ne može smisliti. Ili su na festival došli samo pripadnici prve, ili su drugi jednostavno prepristojni pa su prvima pustili da se neometano zabavljaju, ali činilo se kako ne pjevaju samo oni koji jezik nimalo ne razumiju. Nije teško skužiti zašto, jer Håkan zvuči kao švedski Gibonni i Jinx u jednom, a to znači da ima i balada sa saksofonom, i funky-pop poskočica, i rokerskih gitara iz prošlosti u Broder Daniel, i čega sve ne. Takav soj procjenjujem po kvaliteti tekstova, pa sada mudro šutim.

Festivalski šušur ludilu Waynea Coynea paše kao saliven, pa su THE FLAMING LIPS uvijek rado viđeni gosti ovakvih okupljanja, što bend nije uzeo zdravo za gotovo, uvrstivši u show sve iz svoga arsenala trikova. Prvo je Wayne hodao po publici u ogromnom balonu, pa su se na pozornicu popeli brojni Pokemoni i ostali kostimi, pa je zrak prošarao vatromet konfeta, pa su u publiku otpuštene brojne narančaste lopte, pa je odjeknula 'Race For The Prize'. Čak ni skeptik po pitanju benda, kakav sam postao nakon posljednjeg proljeva, tome nisam mogao odoljeti. Ne kužeći kako su povratili naklonost starih fanova, međutim, The Flaming Lips su se potom odlučili utlačiti nazočne selekcijom najneprohodnijih pjesama s posljednjeg nedjela, a spominjanje ukusa o kojima se ne raspravlja izbjegnimo iskrenim svjedočanstvom kako su se za to vrijeme u zraku vidjele samo dvije do tri ruke. Spojimo to s nestrpljenjem očekivanja Neila Younga, i jasno je kako se pozitivna energija s početka počela rasipati i prelijevati prema glavnoj pozornici, jer su ljudi hvatali što bolje i bliže pozicije. Ovaj put pravilno skuživši o čemu je riječ, Wayne je sjeo za klavir i prije 'Yoshimi Battles The Pink Robots pt. 1' izveo i 'After The Gold Rush', i kupio naklonost i postarijih veterana na kojima se jasno vidjelo zašto su isključivo došli. Naravno, nije se sviralo ništa s najboljih od najboljih albuma 'Hit To Death In The Future Head' i 'Clouds Taste Mettalic'.

Uvijek mi ide na kurac kada se ljudi dive godinama nekog izvođača, jer ne vidim kako bi išta smjelo nadjačati snagu pjesama, ili nadoknaditi izostanak iste, ali gledati kako neuništivi NEIL YOUNG jaše svoju vjernu gitaru mora podsjetiti kako se prije koju godinu sasvim izvjesnim činilo njegovo povlačenje u mir ranča, provođenje posljednjih godina (množina ako bude sreće) života bez naprezanja. Što zapravo nikada nije ni imalo smisla, jer da mu doktor kaže da će sutra umrijeti, mislite li da bi Neil napravio išta drugo, osim što bi uzeo gitaru i odvrnuo pojačalo do kraja? Međutim, ipak je prekrasno vidjeti koliko je Neil živahan i raspoložen, koliko uživljen u svaku od himni kojima je na samom kraju festivala odlučio pokazati tko je najveći. Koncert je otvorio najtežom artiljerijom, a 'Cortez The Killer' sam konačno skinuo s mrske liste najboljih pjesama svih vremena koje nisam čuo uživo, i to zbog verzije koja mi još uvijek odzvanja u ušima. Iako na plakatu najavljen kao Neil Young and his electric band (iako je bilo jasno da se to ne može poštovati u potpunosti, pa neće valjda Ben Keith ostaviti pedal steel neiskorištenim), legenda se sredinom nastupa uhvatila i akustare, a kada sam nakon 'The Needle And The Damage Done' i 'Unknown Legend' pomislio kako ne može bolje, naježila me pjesma kojoj tu sposobnost nisam pridavao – 'Heart Of Gold'. Jebiga, Neilova ljiga i dalje je Neilova, dakle nimalo ljigava. Sretnici koji su ga ranije ove godine uhvatili na turneji oduševljeni su pričali o trosatnim proslavama, tako da mi uvrštavanje dvije nove pjesme u skraćeni dvosatni program nije baš dobro leglo, ali 'Just Singing A Song Won't Change The World' je unatoč naslovu i tekstu stvarno dobra, a jasno se vidi i kako Neil potpuno vjeruje u nju, pa tko sam ja da mu proturječim. Za kraj smo dobili neočekivanu 'Words (Between The Lines Of Age)' i skroz očekivanu 'Rockin' In The Free World', koja ne bi zvučala potrošeno ni da je odsvira pet puta zaredom. Finalna ponoć već je bila odavno prošla, pa je bis sadržavao samo jednu pjesmu, ali koju i kakvu! 'A Day In The Life' The Beatlesa, i to potpuno vjernu, samo pojačanu klasično neodoljivom youngovskom gitarijadom. Forever young, bez ikakve sumnje. Nije da jesam sumnjao. Set lista: Love And Only Love – Hey Hey, My My (Into The Black) – Powderfinger – F-!#in' Up – Cortez The Killer – Cinnamon Girl – Oh, Lonesome Me – Mother Earth (Natural Anthem) – The Needle And The Damage Done – Unknown Legend – Heart Of Gold – Old Man – Just Singing A Song Won't Change The World – Get Back To The Country – nova pjesma – Words (Between The Lines Of Age) – Rockin' In The Free World – BIS: A Day In The Life

Vjerujete li mi da sam ovo napisao bez dizanja sa stolice?

Fleet Foxes: Sun Giant - Sun It Rises - Drops In The River - English House - White Winter Hymnal - Your Protector - Ragged Wood - Crayon Angels (obrada Judee Sill) - Oliver James - Mykonos - Blue Ridge Mountains

Neil Young - Love And Only Love - Hey Hey, My My - Powderfinger - Fuckin' Up - Cortez The Killer - Cinnamon Girl - Oh, Lonesome Me - Mother Earth (Natural Anthem) - The Needle And The Damage Done - Unknown Legend - Heart Of Gold - Old Man - Just Singing A Song Won't Change The World (nova pjesma) - Get Back To The Country - nova pjesma - Words (Between The Lines Of Age) - Rockin' In The Free World - BIS: A Day In The Life (da, da, obrada The Beatlesa)

Konkretnijih osvrta nema barem do utorka ili srijede ili i kasnije, pa zato:

Lightspeed Champion: Galaxy Of The Lost - No Surprise (For Wendela) - The Kids (nova pjesma) - I Could Have Done This Myself - Tell Me What It's Worth - nova pjesma - Everyone I Know Is Listening To Crunk - Midnight Surprise

Mando Diao: One Blood - Mexican Hardcore - Clean Town - Never Seen The Light Of Day - TV & Me - Gold - Train On Fire - The Band - If I Don't Live Today, Then I Might Be Here Tomorrow - God Knows - Long Before Rock'n'roll - She's So

Okkervil River: Plus Ones - A Hand To Take Hold Of The Scene - Black - The Latest Toughs - A Girl In Port - Last Coastlines (nova pjesma) - John Allyn Smith Sails - Our Life Is Not A Movie Or Maybe - For Real

The National: Start A War - Brainy - Secret Meeting - Baby, We'll Be Fine - Slow Show - Mistaken For Strangers - Abel - Squalor Victoria - Racing Like A Pro - Apartment Story - Ada - Fake Empire - Mr. November

U nebrojeno sam mnogo navrata dosada koncertne izvještaje za Gorilu pisao i unatoč tome što sam imao znatno važnijeg i hitnijeg posla, tako da doista nema smisla odgađati ovaj, jedan od onih koje sam iščekivao s daleko najviše želje i nestrpljenja, samo zbog toga što se, kao, nalazim na odmoru, na kojem ne bih trebao raditi ništa osim uživanja, ljenčarenja i opuštanja. Proteklih tjedan dana doista i nisam proveo nimalo drugačije, dodamo li u jednadžbu savršenog odmora i upoznavanje ljepota i znamenitosti daleke Švedske, u kojoj je Danijelu i mene dočekalo klasično hrvatsko 30+ stupnjeva ljetno vrijeme, kao da nismo nadomak Sjevernog pola. Danijelini teta i tetak Jadranka i Benny Sandell ugostili su nas zaista kraljevski – već sam nabacio 4-5 kila – tako da vraćanje na bilo kakve zadatke stvarno osjećam kao nagli upad u žešći kontraritam, ali ako ikoji koncert zaslužuje da mu se posvetim čim prije i opširnije, onda je to bio ovaj prekjučerašnji. Ne samo zato što sam konačno vidio obožavane Drive-By Truckers, nego i zato što su bili potpuno fantastični, ne samo na nivou svog ugleda jednog od najboljih bendova na svijetu, nego i na nivou mojih snova, u kojima sam naš sudbinski živi susret zamišljao na prilično sličan način. Jedini problem leži u činjenici što pišem na švedskoj tastaturi koja, naravno, ne sadrži naša lijepa prepoznatljiva slova s kvačicama i crticama, pa ih moram lijepiti iz symbola, jer sam preveliki perfekcionist da bih si dopustio tekst na krnjemu hrvatskom jeziku. Kada takve akrobacije do kraja preliju čašu moga strpljenja, bit ću prisiljen stati, pa tekst možda i neće obilovati dojmovima i oduševljenjem, ali zato hoće prekrasnim pjesmama, glasnim gitarama, ubojitim refrenima i moćnim rock'n'rollom. A možda ipak i neću stati tako skoro, jer još uvijek osjećam blaženstvo rock raja koji sam posjetio u subotu, pa me malo toga može izbaciti iz ravnoteže. Vidjet ćemo koja će strana moje ličnosti prevagnuti.

Prije dvije sam godine prvi puta pomislio zaputiti se do daleke zapadne Evrope kako bih gledao Truckerse, ali tadašnji su se planovi bili izjalovili zbog kasnog starta. S jedne se strane ispostavilo kako sam time propustio posljednju priliku za gledanje peteročlane postave s Jasonom Isbellom, koji je bend napustio lani, odnijevši sa sobom nepobjedive klasike kao što su 'Outfit', 'Danko/Manuel' ili 'Goddamn Lonely Love', za čije ću se žive izvedbe morati strpiti još neko vrijeme, dok se Jason i njegov The 400 Unit ne pojave na Starom kontinentu – tada će nam se možda pridružiti i legendarni Gee, koji ipak neće za par dana u Amsterdam, kako je bio planirao. Jebiga, majstore, stvarno mi je žao. S druge strane, bend je na turneju ovako krenuo s vjetrom u leđa u vidu još jednog albuma karijere, savršenog 'Brighter Than Creation's Dark', zasad neupitnog albuma godine, u novom naponu snage, željan dokazivanja, svirke i zabave. Takva motivacija, u spoju s pjesmama koje su oduvijek bile čisto suho zlato, zaslužna je za, po svemu se čini, izvrsnu turneju, čiji sam superslatki komad okusio na subotnjem koncertu. Čekanje se itekako isplatilo, i odmah zatim pokrenulo ono za ponovnim susretom.

Kasnije se bilo pokazalo kako se ni jedan od dva kurioziteta nije nimalo odrazio na atmosferu koncerta, kvalitetu svirke ili uživljenost samog benda, ali po dolasku u stockholmski klub Nalen sa strahom sam uočio dvije stvari. Prvo, prostor kluba, bivšeg vrlo popularnog plesnjaka iz četrdesetih godina, mnogo više negoli na klasičan rock klub koji očekuje nastup jednog od najglasnijih i najmoćnijih bendova na svijetu podsjećao je na kakav kazališni foyer, s luksuznim lusterima, ulaštenim parketom i ložama na katu prostorije. Drugo, a sada Ozzy gušta jer je kao dobio potvrdu svoje priglupe teze kako su Truckersi bend za veterane, Danijela i ja s naših po 28 godina bili smo jedni od najmlađih u publici, koju su uglavnom sačinjavali ljudi u kasnim tridesetima i ranim četrdesetima, pa i oni stariji. Znači li to kako je u Švedskoj rock glazba za starije, dok mladi slušaju indie pop, disco i heavy metal (skužit ću za nekoliko dana u Göteborgu, na Way Out West festivalu – Okkervil River! Neil Young! Lightspeed Champion! Mando Diao! No Age! The Sonics! Fleet Foxes!), ili nešto sasvim drugo (sumnjam da je stvar bila u cijeni ulaznice od 270 kruna – malo više od 200 kuna), uopće nije važno, kada takva disproporcija s mojim pretpostavkama nije nimalo utjecala na svirku, u kojoj je uživalo nekih tristotinjak ljudi. Jest da bi u Zagrebu prvih par redova s americana pacijentima doslovce gorilo, ali barem sam ovako na prednjim pozicijama imao više mjesta za plesanje i skakanje.

Još bolje od toga što je bilo dosta prostora za plesanje i skakanje i pjevanje, bilo je to što je za navedene fanovske discipline bilo i masu vremena, jer su DBT svirali umalo puna dva sata, zanemarimo li par minuta pauze prije bisa, koji je publika stvarno dozivala i dozvala iznimno zadovoljno i glasno. Regularni dio koncerta bio je podijeljen na dvije polovice, predstavljanje aktualnog albuma u prvoj, nakon uvodne 'Puttin' People On The Moon', te tulum starih klasika u drugoj, završenoj obradom Alice Cooperove 'I'm Eighteen' – u skladu s vatrenim oduševljenjem viđenim koncertom trebao bih sada napisati kako su je poboljšali do neprepoznatljivosti, ali prava je istina da sam originalnu verziju čuo tek nekih desetak puta, i to još u srednjoj školi, te o njoj nemam nikakvo mišljenje. Probat ću je opet nabaviti, kad su je već Truckersi svirali s ovolikim žarom. No, zašto se baviti tuđim pjesmama, kad imam bendove vlastite, koje su sastavile krasnu, krasnu set listu. Dok su se nove pjesme prelijevale jedna u drugu kroz prvih 40ak minuta koncerta, pomislio sam dvije stvari: jedna je bila očekivano fanovsko negodovanje u stilu Sviraj nešto staro!, a druga ponovna nevjerica koliko je, zapravo, taj 'Brighter Than Creation's Dark' jebeno super. Ova živa digest verzija od sedam pjesama bila je odličan i pravilno odabran mamac za neupućene, jedino bih ja volio i da se ljupka Shonna Tucker ne srami toliko očito pjevajući svoju prekrasnu 'I'm Sorry Huston', pa bi valjda onda bila izvela i apsolutni gitaristički hit godine 'Home Field Advantage' – ili je stvar samo u tome što joj je falio Will Johnson na refrenu?

Barem jedan od velikih mitova moje glazbene mitologije, onaj kako Jay-Z tekstove svojih pjesama nikada ne zapisuje, nego ih samo istrese iz sebe u studiju, vjerojatno nikada neću imati prilike provjeriti, ali zato sam se na ovome koncertu uvjerio u istinitost drugog. Drive-By Truckers doista nikada ne sviraju s unaprijed pripremljenom set listom, koju nisam uočio iako sam pozorno pogledom češljao nevisoku pozornicu iz prvog reda. Valjda se u svlačionici dogovore oko prve, a kasnije se Patterson Hood i Mike Cooley uglavnom izmjenjuju po važećem principu jednu ja jednu ti. Većina pjesama stoga i počinje uvodnim rifovima autora i pjevača pojedine pjesme, osim onih koje zahtijevaju i još koji instrument uz gitaru, pa prije '3 Dimes Down' Cooley – čovjek s najodgovarajućim prezimenom u rocku – ostatku benda pokazuje tri prsta. Ostatak benda, uz dugogodišnjeg bubnjara i friškog tatu Brada Morgana, nakon Isbellova je odlaska popunio svojedobni član originalne postave John Neff, koji solaže svih pjesama piči kao da ih je baš on i napisao, a po pedal steelu plače i jeca i pleše i klizi, dok klavijaturske dionice vremešne legende Spoonera Oldhama, kojem i nije pametno smucati se svijetom u jesen svoga bogatog života, na turneji izvodi bendov prijatelj Jay Gonzales. Opisana šestorka uvjerljiva je i moćna barem koliko postava ovjekovječena na DVDu 'Live At The 40 Watt', a dugogodišnje (23 godine i 1 dan, na dan koncerta, kako smo saznali u rijetkoj konferansi) prijateljstvo i glazbeno partnerstvo osnivača Hooda i Cooleyja ne mora se više hrvati još i s nezadovoljstvom autora Isbellova kalibra. Uživanje naprosto eksplodira na pozornici, šireći zarazu po cijelom klubu.

Iako autori s barem podjednako razlika koliko i sličnosti, ako ne i znatno više, Hood i Cooley doista jesu dvije strane iste medalje (zlatne, naravno), koje identitet grupe istovremeno čine jako širokim, takvim da zahvaća cjelokupno američko naslijeđe, ali i iznimno čvrsto definiranim. Okej, sve to jest rokenrol – ili barem southern rock – tu nema nikakvog zbora, ali njihove se pjesmu prepoznaju s kilometarske udaljenosti, makar i u društvu ne znam kakvih velikana. Poznaju se do najsitnijeg detalja, vole se poput dva brata koja si to nikada neće otvoreno priznati, jedan bi drugome povjerili i vlastiti život – pa kako onda neće i bend, koji zapravo i jest njihov život – i na pozornici toliko očigledno uživaju u pjesmama onoga drugog. Svaka od njih tako inspirira slijedeću, pa nakon Pattersonove 'Goode's Field Road', koja mi je na albumu jedna od onih bez kojih bi se moglo a na koncertu me totalno razvalila, Cooley odmah ulijeće u nemoguću, ultimativnu gitarijadu 'A Ghost To Most', ili se jedan za drugim opušteno i s puno samopouzdanja nabacuju klasicima iz srednje faze karijere, s nezaboravnih albuma 'Southern Rock Opera' i 'Decoration Day'. Hood jest vođa benda, koji zauzima centralni mikrofon na pozornici, i on zapravo usmjerava kurs koncerta, od big-picture moralki 'The Man I Shot' i 'The Righteous Path' prema osobnim ispovjestima iz 'Do It Yourself' i 'Hell No, I Ain't Happy'. On je i taj koji je bend na polovici koncerta vratio u prošlost, zatvorivši 'The Righteous Path' (s očitim naklonom kolegama The Hold Steady) prvim akordima no-good raspašoja 'The Company I Keep'.

Međutim, prava zvijezda benda uvijek je bio i ostao Mike Cooley, koji ulogu zajebanta s lijeve strane stejdža može lakoćom igrati i zbog toga što je Hood taj koji se mora bakćati s organizacijskim dijelom cijele priče. Nije da Pattersonu to pada teško, ali Cooley tako ima potpunu slobodu da bez ikakvog opterećenja ispaljuje divotu za divotom, svakom se novom pjesmom opasno potvrđujući kao jedan od najlegitimnijih kandidata za krunu najboljeg songwritera na svijetu. On je Talični Tom country-rocka, koji možda jest nešto sporiji od svoga stripovskoga kolege, ali koji zato apsolutno nikada ne promašuje metu. Majstor u oba žanra u kojima operira, gitarskom 70's rocku i storyteller countryju, Cooley laserskom preciznošću u svojemu bogatom životnom iskustvu pogađa upravo one sastojke koji njegove hard-luck epopeje i won't-back-down budnice čine toliko opipljivima, životnima i, na kraju krajeva, sjajnima. Da je odsvirao još i 'Gravity's Gone' i 'Sounds Better In A Song', moglo bi se slobodno reći kako su mu se na preksinoćnjem repertoaru našle sve pjesme koje ga čine pretendentom gornjeg statusa, ali njihovo se odsustvo nije ni primijetilo, uz himne kao što su 'Love Like This', 'Shut Up And Get On The Plane' i posebno 'Women Without Whiskey', čiji je refren koji se odugovlači od samog početka pjesme doslovce razorio klub, kada je konačno došao na red. Tada sam konačno bio promukao do kraja, prvi put. Nije uopće čudo, stoga, da se ljudima koji su se u subotu prvi put susreli s bendovom glazbom – kao što su naši domaćini i ostali ljudi na kojima se to također jasno vidjelo – upravo on najviše svidio, kao ni to da je bio jedini kojemu je bilo dozvoljeno zapaliti cigaretu.

Ni starim ni novim fanovima tako nije bilo ni na kraj pameti prihvatiti planirani kraj koncerta, pa se bend nakon upornog i glasnoga višeminutnog dozivanja vratio i na nezaboravan gromoglasni bis, kroz čije se tri pjesme svojoj esenciji vjerojatno približio i više nego što je zapravo moguće u tako kratkom formatu. Uvodni rif predivne 'Marry Me' publiku je konačno do kraja otpustio u zrak, da bi se potom Hood u jednoj od najljepših pjesama grupe – koju zavolite tek nakon što postanete teški navijač – osvrnuo na dane kada mu je kao tinejdžeru rock'n'roll spasio život, kako se to patetično i s punim pravom kaže. 'Let There Be Rock' doslovce je gorila plamenom ljubavi prema glazbi, što je jedino što se kod bilo kojeg benda uopće i smije tražiti. Daj da osjetim da si zaljubljen u muziku koju sviraš, i najteža je prepreka već svladana. Patterson je to osjetio kod Lynyrd Skynyrd (eto, ipak nema teksta o Truckersima bez njihova spominjanja), Thin Lizzy, AC/DC, Blue Öyster Cult, Molly Hatchet, .38 Special te drugih bendova nespomenutih u toj predivnoj pjesmi, ja kod njegovih Drive-By Truckers više nego kod gotovo bilo kojega drugog benda, u rangu s The Hold Steady ili Marah, recimo. Za kraj su DBT još i potpuno sravnili sa zemljom 'People Who Died' legendarnog Jima Carrolla – koju su već odavno posvojili – u kovitlacu najžešćih punk gitara, oprostivši se od publike davanjem svega što im je ostalo od energije i emocija, bez ikakvog ostatka.

Đorđe Balašević svoje koncerte često zatvara nabrajajući pjesme koje na njima nije svirao, priznavajući time da vrlo dobro zna kako će uvijek svakome nedostajati poneka pjesma, te obećavajući da će se one na repertoaru naći idući put. S obzirom da ga mogu gledati redovito, takvo što ima smisla pa se onda nimalo ne sekiram, za razliku od Truckersa koje ću u životu vidjeti još najviše jednom ili dva puta, i to budem li jako sretan. Međutim, u zadnjih par godina ipak sve manje gunđam zbog izostavljenih pjesama na koncertima najdražih mi bendova, jer mi je kod takvih bendova ipak uvijek važnije ono što se jest desilo, nego ono što nije. Kada imaš toliko lijepih pjesama koliko ih imaju DBT onda ni petosatni maraton ne bi bio dovoljan da se svi fanovi zadovolje u potpunosti, pa valja uživati u onome što sami izaberu – vjerujem da ni njima nije nimalo lako birati. Naravno, govorim ovdje isključivo o izboru pjesama, jer su za moje potpuno zadovoljstvo preksinoć bili dovoljni Pattersonova strast prema životu i glazbi, Mikeove apsolutne životne mudrosti i istine servirane u okviru raspjevane ležerancije, Shonnino uživanje u svakoj od pjesama njenih suboraca te veličanstvena svirka cijelog benda.

Dakle, ja tako nikada nisam vidio Drive-By Truckers s Jasonom Isbellom kako pjeva jednu od deset najboljih pjesama svih vremena 'Outfit', ali sam zato svakako vidio Drive-By Truckers s Pattersonom Hoodom kako pjeva 'Let There Be Rock'. Neka! Set lista: Puttin' People On The Moon – 3 Dimes Down – The Man I Shot – Check Out Time In Vegas – Goode's Field Road – A Ghost To Most – I'm Sorry Huston – The Righteous Path – The Company I Keep – Love Like This – Tornadoes – Women Without Whiskey – Do It Yourself – Shut Up And Get On The Plane – Hell No, I Ain't Happy – I'm Eighteen – BIS: Marry Me – Let There Be Rock – People Who Died

U nebrojeno sam mnogo navrata dosada koncertne izvještaje za Gorilu pisao i unatoč tome što sam imao znatno važnijeg i hitnijeg posla, tako da doista nema smisla odgađati ovaj, jedan od onih koje sam iščekivao s daleko najviše želje i nestrpljenja, samo zbog toga što se, kao, nalazim na odmoru, na kojem ne bih trebao raditi ništa osim uživanja, ljenčarenja i opuštanja. Proteklih tjedan dana doista i nisam proveo nimalo drugačije, dodamo li u jednadžbu savršenog odmora i upoznavanje ljepota i znamenitosti daleke Švedske, u kojoj je Danijelu i mene dočekalo klasično hrvatsko 30+ stupnjeva ljetno vrijeme, kao da nismo nadomak Sjevernog pola. Danijelini teta i tetak Jadranka i Benny Sandell ugostili su nas zaista kraljevski – već sam nabacio 4-5 kila – tako da vraćanje na bilo kakve zadatke stvarno osjećam kao nagli upad u žešći kontraritam, ali ako ikoji koncert zaslužuje da mu se posvetim čim prije i opširnije, onda je to bio ovaj prekjučerašnji. Ne samo zato što sam konačno vidio obožavane Drive-By Truckers, nego i zato što su bili potpuno fantastični, ne samo na nivou svog ugleda jednog od najboljih bendova na svijetu, nego i na nivou mojih snova, u kojima sam naš sudbinski živi susret zamišljao na prilično sličan način. Jedini problem leži u činjenici što pišem na švedskoj tastaturi koja, naravno, ne sadrži naša lijepa prepoznatljiva slova s kvačicama i crticama, pa ih moram lijepiti iz symbola, jer sam preveliki perfekcionist da bih si dopustio tekst na krnjemu hrvatskom jeziku. Kada takve akrobacije do kraja preliju čašu moga strpljenja, bit ću prisiljen stati, pa tekst možda i neće obilovati dojmovima i oduševljenjem, ali zato hoće prekrasnim pjesmama, glasnim gitarama, ubojitim refrenima i moćnim rock'n'rollom. A možda ipak i neću stati tako skoro, jer još uvijek osjećam blaženstvo rock raja koji sam posjetio u subotu, pa me malo toga može izbaciti iz ravnoteže. Vidjet ćemo koja će strana moje ličnosti prevagnuti.

Prije dvije sam godine prvi puta pomislio zaputiti se do daleke zapadne Evrope kako bih gledao Truckerse, ali tadašnji su se planovi bili izjalovili zbog kasnog starta. S jedne se strane ispostavilo kako sam time propustio posljednju priliku za gledanje peteročlane postave s Jasonom Isbellom, koji je bend napustio lani, odnijevši sa sobom nepobjedive klasike kao što su 'Outfit', 'Danko/Manuel' ili 'Goddamn Lonely Love', za čije ću se žive izvedbe morati strpiti još neko vrijeme, dok se Jason i njegov The 400 Unit ne pojave na Starom kontinentu – tada će nam se možda pridružiti i legendarni Gee, koji ipak neće za par dana u Amsterdam, kako je bio planirao. Jebiga, majstore, stvarno mi je žao. S druge strane, bend je na turneju ovako krenuo s vjetrom u leđa u vidu još jednog albuma karijere, savršenog 'Brighter Than Creation's Dark', zasad neupitnog albuma godine, u novom naponu snage, željan dokazivanja, svirke i zabave. Takva motivacija, u spoju s pjesmama koje su oduvijek bile čisto suho zlato, zaslužna je za, po svemu se čini, izvrsnu turneju, čiji sam superslatki komad okusio na subotnjem koncertu. Čekanje se itekako isplatilo, i odmah zatim pokrenulo ono za ponovnim susretom.

Kasnije se bilo pokazalo kako se ni jedan od dva kurioziteta nije nimalo odrazio na atmosferu koncerta, kvalitetu svirke ili uživljenost samog benda, ali po dolasku u stockholmski klub Nalen sa strahom sam uočio dvije stvari. Prvo, prostor kluba, bivšeg vrlo popularnog plesnjaka iz četrdesetih godina, mnogo više negoli na klasičan rock klub koji očekuje nastup jednog od najglasnijih i najmoćnijih bendova na svijetu podsjećao je na kakav kazališni foyer, s luksuznim lusterima, ulaštenim parketom i ložama na katu prostorije. Drugo, a sada Ozzy gušta jer je kao dobio potvrdu svoje priglupe teze kako su Truckersi bend za veterane, Danijela i ja s naših po 28 godina bili smo jedni od najmlađih u publici, koju su uglavnom sačinjavali ljudi u kasnim tridesetima i ranim četrdesetima, pa i oni stariji. Znači li to kako je u Švedskoj rock glazba za starije, dok mladi slušaju indie pop, disco i heavy metal (skužit ću za nekoliko dana u Göteborgu, na Way Out West festivalu – Okkervil River! Neil Young! Lightspeed Champion! Mando Diao! No Age! The Sonics! Fleet Foxes!), ili nešto sasvim drugo (sumnjam da je stvar bila u cijeni ulaznice od 270 kruna – malo više od 200 kuna), uopće nije važno, kada takva disproporcija s mojim pretpostavkama nije nimalo utjecala na svirku, u kojoj je uživalo nekih tristotinjak ljudi. Jest da bi u Zagrebu prvih par redova s americana pacijentima doslovce gorilo, ali barem sam ovako na prednjim pozicijama imao više mjesta za plesanje i skakanje.

Još bolje od toga što je bilo dosta prostora za plesanje i skakanje i pjevanje, bilo je to što je za navedene fanovske discipline bilo i masu vremena, jer su DBT svirali umalo puna dva sata, zanemarimo li par minuta pauze prije bisa, koji je publika stvarno dozivala i dozvala iznimno zadovoljno i glasno. Regularni dio koncerta bio je podijeljen na dvije polovice, predstavljanje aktualnog albuma u prvoj, nakon uvodne 'Puttin' People On The Moon', te tulum starih klasika u drugoj, završenoj obradom Alice Cooperove 'I'm Eighteen' – u skladu s vatrenim oduševljenjem viđenim koncertom trebao bih sada napisati kako su je poboljšali do neprepoznatljivosti, ali prava je istina da sam originalnu verziju čuo tek nekih desetak puta, i to još u srednjoj školi, te o njoj nemam nikakvo mišljenje. Probat ću je opet nabaviti, kad su je već Truckersi svirali s ovolikim žarom. No, zašto se baviti tuđim pjesmama, kad imam bendove vlastite, koje su sastavile krasnu, krasnu set listu. Dok su se nove pjesme prelijevale jedna u drugu kroz prvih 40ak minuta koncerta, pomislio sam dvije stvari: jedna je bila očekivano fanovsko negodovanje u stilu Sviraj nešto staro!, a druga ponovna nevjerica koliko je, zapravo, taj 'Brighter Than Creation's Dark' jebeno super. Ova živa digest verzija od sedam pjesama bila je odličan i pravilno odabran mamac za neupućene, jedino bih ja volio i da se ljupka Shonna Tucker ne srami toliko očito pjevajući svoju prekrasnu 'I'm Sorry Huston', pa bi valjda onda bila izvela i apsolutni gitaristički hit godine 'Home Field Advantage' – ili je stvar samo u tome što joj je falio Will Johnson na refrenu?

Barem jedan od velikih mitova moje glazbene mitologije, onaj kako Jay-Z tekstove svojih pjesama nikada ne zapisuje, nego ih samo istrese iz sebe u studiju, vjerojatno nikada neću imati prilike provjeriti, ali zato sam se na ovome koncertu uvjerio u istinitost drugog. Drive-By Truckers doista nikada ne sviraju s unaprijed pripremljenom set listom, koju nisam uočio iako sam pozorno pogledom češljao nevisoku pozornicu iz prvog reda. Valjda se u svlačionici dogovore oko prve, a kasnije se Patterson Hood i Mike Cooley uglavnom izmjenjuju po važećem principu jednu ja jednu ti. Većina pjesama stoga i počinje uvodnim rifovima autora i pjevača pojedine pjesme, osim onih koje zahtijevaju i još koji instrument uz gitaru, pa prije '3 Dimes Down' Cooley – čovjek s najodgovarajućim prezimenom u rocku – ostatku benda pokazuje tri prsta. Ostatak benda, uz dugogodišnjeg bubnjara i friškog tatu Brada Morgana, nakon Isbellova je odlaska popunio svojedobni član originalne postave John Neff, koji solaže svih pjesama piči kao da ih je baš on i napisao, a po pedal steelu plače i jeca i pleše i klizi, dok klavijaturske dionice vremešne legende Spoonera Oldhama, kojem i nije pametno smucati se svijetom u jesen svoga bogatog života, na turneji izvodi bendov prijatelj Jay Gonzales. Opisana šestorka uvjerljiva je i moćna barem koliko postava ovjekovječena na DVDu 'Live At The 40 Watt', a dugogodišnje (23 godine i 1 dan, na dan koncerta, kako smo saznali u rijetkoj konferansi) prijateljstvo i glazbeno partnerstvo osnivača Hooda i Cooleyja ne mora se više hrvati još i s nezadovoljstvom autora Isbellova kalibra. Uživanje naprosto eksplodira na pozornici, šireći zarazu po cijelom klubu.

Iako autori s barem podjednako razlika koliko i sličnosti, ako ne i znatno više, Hood i Cooley doista jesu dvije strane iste medalje (zlatne, naravno), koje identitet grupe istovremeno čine jako širokim, takvim da zahvaća cjelokupno američko naslijeđe, ali i iznimno čvrsto definiranim. Okej, sve to jest rokenrol – ili barem southern rock – tu nema nikakvog zbora, ali njihove se pjesmu prepoznaju s kilometarske udaljenosti, makar i u društvu ne znam kakvih velikana. Poznaju se do najsitnijeg detalja, vole se poput dva brata koja si to nikada neće otvoreno priznati, jedan bi drugome povjerili i vlastiti život – pa kako onda neće i bend, koji zapravo i jest njihov život – i na pozornici toliko očigledno uživaju u pjesmama onoga drugog. Svaka od njih tako inspirira slijedeću, pa nakon Pattersonove 'Goode's Field Road', koja mi je na albumu jedna od onih bez kojih bi se moglo a na koncertu me totalno razvalila, Cooley odmah ulijeće u nemoguću, ultimativnu gitarijadu 'A Ghost To Most', ili se jedan za drugim opušteno i s puno samopouzdanja nabacuju klasicima iz srednje faze karijere, s nezaboravnih albuma 'Southern Rock Opera' i 'Decoration Day'. Hood jest vođa benda, koji zauzima centralni mikrofon na pozornici, i on zapravo usmjerava kurs koncerta, od big-picture moralki 'The Man I Shot' i 'The Righteous Path' prema osobnim ispovjestima iz 'Do It Yourself' i 'Hell No, I Ain't Happy'. On je i taj koji je bend na polovici koncerta vratio u prošlost, zatvorivši 'The Righteous Path' (s očitim naklonom kolegama The Hold Steady) prvim akordima no-good raspašoja 'The Company I Keep'.

Međutim, prava zvijezda benda uvijek je bio i ostao Mike Cooley, koji ulogu zajebanta s lijeve strane stejdža može lakoćom igrati i zbog toga što je Hood taj koji se mora bakćati s organizacijskim dijelom cijele priče. Nije da Pattersonu to pada teško, ali Cooley tako ima potpunu slobodu da bez ikakvog opterećenja ispaljuje divotu za divotom, svakom se novom pjesmom opasno potvrđujući kao jedan od najlegitimnijih kandidata za krunu najboljeg songwritera na svijetu. On je Talični Tom country-rocka, koji možda jest nešto sporiji od svoga stripovskoga kolege, ali koji zato apsolutno nikada ne promašuje metu. Majstor u oba žanra u kojima operira, gitarskom 70's rocku i storyteller countryju, Cooley laserskom preciznošću u svojemu bogatom životnom iskustvu pogađa upravo one sastojke koji njegove hard-luck epopeje i won't-back-down budnice čine toliko opipljivima, životnima i, na kraju krajeva, sjajnima. Da je odsvirao još i 'Gravity's Gone' i 'Sounds Better In A Song', moglo bi se slobodno reći kako su mu se na preksinoćnjem repertoaru našle sve pjesme koje ga čine pretendentom gornjeg statusa, ali njihovo se odsustvo nije ni primijetilo, uz himne kao što su 'Love Like This', 'Shut Up And Get On The Plane' i posebno 'Women Without Whiskey', čiji je refren koji se odugovlači od samog početka pjesme doslovce razorio klub, kada je konačno došao na red. Tada sam konačno bio promukao do kraja, prvi put. Nije uopće čudo, stoga, da se ljudima koji su se u subotu prvi put susreli s bendovom glazbom – kao što su naši domaćini i ostali ljudi na kojima se to također jasno vidjelo – upravo on najviše svidio, kao ni to da je bio jedini kojemu je bilo dozvoljeno zapaliti cigaretu.

Ni starim ni novim fanovima tako nije bilo ni na kraj pameti prihvatiti planirani kraj koncerta, pa se bend nakon upornog i glasnoga višeminutnog dozivanja vratio i na nezaboravan gromoglasni bis, kroz čije se tri pjesme svojoj esenciji vjerojatno približio i više nego što je zapravo moguće u tako kratkom formatu. Uvodni rif predivne 'Marry Me' publiku je konačno do kraja otpustio u zrak, da bi se potom Hood u jednoj od najljepših pjesama grupe – koju zavolite tek nakon što postanete teški navijač – osvrnuo na dane kada mu je kao tinejdžeru rock'n'roll spasio život, kako se to patetično i s punim pravom kaže. 'Let There Be Rock' doslovce je gorila plamenom ljubavi prema glazbi, što je jedino što se kod bilo kojeg benda uopće i smije tražiti. Daj da osjetim da si zaljubljen u muziku koju sviraš, i najteža je prepreka već svladana. Patterson je to osjetio kod Lynyrd Skynyrd (eto, ipak nema teksta o Truckersima bez njihova spominjanja), Thin Lizzy, AC/DC, Blue Öyster Cult, Molly Hatchet, .38 Special te drugih bendova nespomenutih u toj predivnoj pjesmi, ja kod njegovih Drive-By Truckers više nego kod gotovo bilo kojega drugog benda, u rangu s The Hold Steady ili Marah, recimo. Za kraj su DBT još i potpuno sravnili sa zemljom 'People Who Died' legendarnog Jima Carrolla – koju su već odavno posvojili – u kovitlacu najžešćih punk gitara, oprostivši se od publike davanjem svega što im je ostalo od energije i emocija, bez ikakvog ostatka.

Đorđe Balašević svoje koncerte često zatvara nabrajajući pjesme koje na njima nije svirao, priznavajući time da vrlo dobro zna kako će uvijek svakome nedostajati poneka pjesma, te obećavajući da će se one na repertoaru naći idući put. S obzirom da ga mogu gledati redovito, takvo što ima smisla pa se onda nimalo ne sekiram, za razliku od Truckersa koje ću u životu vidjeti još najviše jednom ili dva puta, i to budem li jako sretan. Međutim, u zadnjih par godina ipak sve manje gunđam zbog izostavljenih pjesama na koncertima najdražih mi bendova, jer mi je kod takvih bendova ipak uvijek važnije ono što se jest desilo, nego ono što nije. Kada imaš toliko lijepih pjesama koliko ih imaju DBT onda ni petosatni maraton ne bi bio dovoljan da se svi fanovi zadovolje u potpunosti, pa valja uživati u onome što sami izaberu – vjerujem da ni njima nije nimalo lako birati. Naravno, govorim ovdje isključivo o izboru pjesama, jer su za moje potpuno zadovoljstvo preksinoć bili dovoljni Pattersonova strast prema životu i glazbi, Mikeove apsolutne životne mudrosti i istine servirane u okviru raspjevane ležerancije, Shonnino uživanje u svakoj od pjesama njenih suboraca te veličanstvena svirka cijelog benda.

Dakle, ja tako nikada nisam vidio Drive-By Truckers s Jasonom Isbellom kako pjeva jednu od deset najboljih pjesama svih vremena 'Outfit', ali sam zato svakako vidio Drive-By Truckers s Pattersonom Hoodom kako pjeva 'Let There Be Rock'. Neka! Set lista: Puttin' People On The Moon – 3 Dimes Down – The Man I Shot – Check Out Time In Vegas – Goode's Field Road – A Ghost To Most – I'm Sorry Huston – The Righteous Path – The Company I Keep – Love Like This – Tornadoes – Women Without Whiskey – Do It Yourself – Shut Up And Get On The Plane – Hell No, I Ain't Happy – I'm Eighteen – BIS: Marry Me – Let There Be Rock – People Who Died

Ne stignem li napisati osvrt u dogledno vrijeme. Bilo je sjajno: Puttin People On The Moon - 3 Dimes Down - The Man I Shot - Check Out Time In Vegas - Goodes Field Road - A Ghost To Most - Im Sorry Huston - The Righteous Path - The Company I Keep - Love Like This - Tornadoes - Women Without Whiskey - Do It Yourself - Shut Up And Get On The Plane - Hell No, I Aint Happy - Im Eighteen (obrada Alicea Coopera) - BIS: Marry Me - Let There Be Rock - People Who Died (obrada Jima Carrolla)

Polovica godine se lagano potrošila, pa je došlo vrijeme i za redoviti izvještaj inventure zaostataka i propuštenog. Abecednim redom: Bon Iver 'For Emma, Forever Ago', Damien Dempsey 'To Hell Or Barbados', kompilacija 'Doom And Gloom: Early Songs Of Angst And Disaster 1927-1945', The Felice Brothers 'Tonight At The Arizona' i 'Adventures Of The Felice Brothers Vol. 1' (koji bend! Njihov će se novi, eponimni ovogodišnji album gotovo sigurno naći pri samom vrhu moje albumske liste na kraju godine, a trenutno me najviše razbija obrada Pettyjeve 'Walls', izvedena zajedno s Bright Eyes – Youtube, gdje drugdje?), Ha Ha Tonka 'Buckle In The Bible Belt', The Loose Salute 'Tuned To Love', Mary Weiss 'Dangerous Game', Nicole Atkins 'Neptune City', Robert Forster/Grant McLennan 'Intermission: The Best Of The Solo Recordings 1990-1997', Two Cow Garage 'Three' i Undo 'Demo 2007'.

Boss Tweed koji su u utorak zabavljali publiku u Route 66 (u koji nisam zašao neke 3-4 godine, od dana aktivnog studiranja) dosta se razlikuju od Boss Tweed koje imate priliku čuti na eponimnom debiju i aktualnom EP-ju 'Five Little Lies', i to za onaj najvažniji, party element. Na snimkama ovaj njujorški trio svira nekakav atmosferični lounge-blues koji zvuči znatno bolje od ove smotane kovanice, dok uživo piči finu, rasplesanu country-swing-a-billy zabavu, koja dobro popunjenom klubu nije dosadila ni nakon više od sat vremena. Nije da sam čagao u prvim redovima, nego sam u pozadini uživao u sjajnoj atmosferi tuluma u kakvom salunu Chris Isaakova plavog hotela, koji bi se grupi slobodno mogao obratiti zatreba li mu ikada novi prateći bend. Pitanje je samo bi li Boss Tweed na takvu ponudu pristali, kada je iz njihova komunikativnog pristupa razvidno kako glavna pjevačica i basistica Carolyn Sills i sjajan gitarist i povremeni pjevač Gerard Egan doista guštaju u prednjim, istaknutim ulogama. Vrlo dobri autori i izvrsni instrumentalisti – trojku zaokružuje bubnjar Eric Reed – tijekom prekjučerašnje su se svirke prošetali cijelim teritorijem ne-samo-country americane, pokazavši ponovno kako u undergroundu ima mjesta ama baš za sve. Bešo i ja smo baš bili komentirali kako nam je skoro svaki od tih najšire shvaćeno garažnih rock bendova koje pogledamo super, valjda zato što ih ipak nemamo priliku gledati prečesto. Boss Tweed su dosta mekši od većine takvih, iako se pristupom i korijenima gotovo nimalo ne razlikuju, a svidjeli bi mi se i da stvarno po jedan sličan bend gledam svaki drugi dan, jer se ne sjećam kada sam zadnji put na nekome vidio da toliko uživa. Svojim pjesmama kao što su odlična 'Prince Of The Upper West Side' ili nabrijana 'Real Good Sell', a koje nitko od nazočnih vjerojatno nikada prije nije čuo, grupa je u finom omjeru pridodala i nekoliko dobro pogođenih obrada, završivši svirku bisom 'These Boots Are Made For Walkin'', iako Carolyn na nogama nije nosila nikakve ubojite čizme, nego neke ružne natikače. Ali, ljeto je, jebiga, a Tonći nas je davno upozorio kako je zbog svojih ekstremnih temperatura ljeto neprijatelj stila. Stila Boss Tweed svakako imaju dovoljno, a jedini problem njihove lijepe pop muzike jest taj što nikada zapravo nije bila tržišno komercijalna – za pedesete je bila preradikalno nova, za šezdesete zastarjela, za sedamdesete mekana, za osamdesete prežestoka… Ipak, mislim da se Boss Tweed time nimalo ne zamaraju, dok god na svijetu postoji zabačenih klubova i kafića u kojima mogu zabavljati sebe i druge.

... čemu limenke umjesto viklera?