Nakon više od godinu dana revolveraškog zatišja, 3 Amigosa ponovno jašu u Močvari - i to već ovaj petak! Upad je 20 kn, Bojan & Gogo & ja ćemo još jednom vrtiti raznorazne hitove (prošle godine je to izgledalo ovako), opet dijelimo glavni floor s Brkovima, a službeni press-release kaže: "3 Amigosa (Mexico) - legendarni DJ crew koji je već nekoliko puta publiku bacao u plesni delirij ponovno je u akciji! Zna se, kompromisa nema, što će reći kako će vas Amigosi provesti kroz jedinstveno glazbeno putovanje i opaki tulum veći od života. Budućnost, sadašnjost i prošlost popularne i ostale glazbe."

Počeo je Celebrity Rap Superstar Show na MTVu sa sličnom pričom kao što je ‘Zvijezde pjevaju’.

Mentori/učitelji su:
Too Short, Redman, Tone Loc, Bubba Sparxxx, Mc Lyte, Warren G, Kurupt i Bizzare,

a preostale zvijezde Kendra Wilkinson, Shar Jackson, Perez Hilton, Sebastian Bach, Jason Wahler, Efren Ramirez i Countess Vaughn.

Počeo je Celebrity Rap Superstar Show na MTVu sa sličnom pričom kao što je ‘Zvijezde pjevaju’.

Mentori/učitelji su:
Too Short, Redman, Tone Loc, Bubba Sparxxx, Mc Lyte, Warren G, Kurupt i Bizzare,

a preostale zvijezde Kendra Wilkinson, Shar Jackson, Perez Hilton, Sebastian Bach, Jason Wahler, Efren Ramirez i Countess Vaughn.

Osim zajedničkoga gledanja pobjeda Crošarkaša u njihovim nastupima – a što se na tekućem Evropskom i ne dešava baš često – teško mi se domisliti boljeg načina zabave bilo koje večeri od odlazaka na klupske koncerte, ma kakvi oni naposljetku zapravo i ispali, o čemu sam na Gorili već i pisao. Nešto slično jučer smo Matko i ja konstatirali kako prije, tako i nakon koncerta njemačkih punkobilly veterana Mad Sin i osječke predgrupe Bud Spencer sinoć u KSETu, što dovoljno govori o tome kako je na kraju i bilo. Ništa me nije iznerviralo, ništa me nije oduševilo – moguće buduće samostalne zagrebačke nastupe obaju bendova lakoćom ću propustiti, ali se neću posebno sekirati vidim li kako im ime na plakatima dijeli prostor s nekim bendom koji me ozbiljno zanima. Bud Spencer su bili dosta bolji nego kada sam ih ovog proljeća prvi put slušao, u čemu prste ima i osjetno čišći zvuk jučer u KSETu, nego što je to bilo onomad u Spunku, kao i moje odmornije uši. Naravno, i sam bend je bio složniji i energičniji, tako da mi su brže pjesme na kraju bile i sasvim okej, iako je glavna prepreka ostala ista, pjevačev režeći vokal. Paše to u Motörhead koketiranjima punk-rocka s metalom, koje osobno nimalo ne pušim, ali baš i ne u potencijalno melodičnijim komadima, za kakve mi je baš žao što su ostali bez konkretnog, izražajnijeg pjevanja. No, ako me sjećanje i brojanje ne varaju, Spenceri su pred dotad solidno, otad i više nego popunjenim klubom izveli čak 14 pjesama u svega pola sata, tako da im nitko ne može prigovoriti pilanje. Klasika – dobri su momci, ali nije to moj đir muzike.

Mad Sin su na sceni već ohoho, što se dobro vidi na licima petočlane ekipe koja izgleda kao kućni bend glavnog mjesta odvijanja radnje epizode 'Cobre 11' (Matkova primjedba) koju bi režirao Aki Kaurismäki (moja), ali uz nesnosno uplitanje njemačkih producenata. Bend tako, mislim njemački, i zvuči, dakle kroz veći dio nastupa bio je prisutan osjećaj štreberskog, umjetnog pristupa svirci. Imidž uredno posloženih kokotica i ogromnoga kontrabasa obasjanog svjećicama za bor skinut je do najsitnijih nijansi, zvuk koji kombinira pank silinu i rockabilly tutnjavu također, ali fali malo više snažnih pjesama, kakve su ponajprije bile '60 Seconds' (ne znam imena pjesama, ali to se ponavljalo u refrenu, a i inače se većina naslova pjesama mogla razabrati na isti način) i ona koju je otpjevao još za razinu više osvješteniji 50's šmeker, koji je prije toga na pozornici izveo i svoj show bljuvanja vatre. Paket su dopunile obrade 'I Shot The Sheriff' i 'Should I Stay Or Should I Go', a njemačka je bila i preciznost kojom su regularni dio nastupa završili nekoliko minuta prije ponoći, taman da se stignu vratiti i na još jedan bis, a da se ne krši politika kluba.

I još dvije stvari. Prvo jedna isprika, odnosno ispravka, ili kako već, jer kaže sinoć Moose Matko kako određena količina zasluga za dovođenje najboljeg benda na svijetu The Hold Steady pripada i njegovoj djevojci Kristini, koja je tlačila agente i promotore i menadžere. Neka, neka nas ima još, nisam ni mislio da sam jedini zaslužan, ispričavam se ako ste stekli dojam da tako mislim, ponijele me emocije.

Drugo je ispunjavanje samonametnute obaveze pisanja o svim koncertima na koje ove godine naiđem, namjerno ili slučajno, baš kakvo je bilo nazočenje brass bendu Pitsikato (a možda i Pitsicato), u subotu u Krivom putu. Lunjali Ozzy i ja tražeći dobru zabavu, pa kad nam je postalo jasno kako je razgovor uz pivo prilično dobra, otišli do Križnog. A tamo piče Romi, koje smo odslušali skoro čitav sat vremena, doduše sa terase, gdje se isto jako dobro čulo da su tu i tamo bili ispali iz ritma, ali i da raja potpuno luduje. Repertoar je uz standardne komade raspašojne ciganice uključivao i 'When The Saints Go Marching In' i još neke prearanžirane mainstream hitove. Okej, od mojih predodžaba lijepe muzike takvo što je daleko kilomiljama, tako da ćete morati pitati nekoga drugog ako želite znati kako je bilo. Dogodine ću morati revidirati obavezu.

Elephant Man feat. Jigsy –Lef Dem To Time

Veliki je povratak Showtime riddima.

One of these days, i'm gonna have to grow up
Have to get real jobs and be adult some day, just not today
Have to worry about things out of our control
Like kids, love and money and gettin' old someday, just not today
Just not today

info i mp3 ovdje

Elephant Man feat. Jigsy –Lef Dem To Time

Veliki je povratak Showtime riddima.