Indie-rockeri Stars su ovog ljeta bili obznanili da im novi album izlazi u materijalnom obliku u rujnu - ali da će već dva mjeseca ranije, istog trenutka, album biti dostupan putem legalnog downloada na iTunes. Rezonirali su: nakon što se okolo pošalju promo-kopije albuma, dotični će brzinom svjetlosti procuriti na internet, ovako ili onako, htjeli to ili ne; a ako su opcije te da se čeka dva mjeseca za legalan šoping ili da se skine piratski rip odmah, maltene svi fanovi - uključujući i one koji su spremni izdvojiti pare za legalni oriđiđi - će izabrati potonju opciju. Stoga, zašto im ne bi izašli u susret?

Jest da šema s promo-kopijama postoji s razlogom - treba magazinima dati vremena da čuju materijal, da vide hoće li i kakav će feature napraviti tim povodom, pa dok se to napravi i otisne, prođe par mjeseci, taman ususret službenom datumu izlaska... a koliko im god bio drag viralni marketing, diskografske kuće ipak u konačnici preferiraju kad čvrsto drže uzde oko marketinške strategije, kad kontroliraju kako i kada i gdje i koliko će se što reklamirati. No prioretiziranje tog model ipak polagano gubi smisao u dobu interneta, i to je nešto s čime se diskografi moraju suočiti.

Stars jesu stoga učinili pravu stvar, ali Radiohead su upravo otišli nekoliko koraka dalje: iz vedra neba, objavili su vijest da im za deset dana izlazi novi album, premijerno na internetu! U luksuznom materijalnom obliku izlazi u prosincu, na CD-u i dvostrukom vinilu, s debelom knjižicom i raskošnim artworkom i sve to, što će koštati četrdeset funti (poštarina uključena) s koje god strane svijeta naručili... ali zato i - evo cake - postoji opcija da se predbilježite za download za deset dana, i pritom sami birate koliku ćete cijenu platiti za tu privilegiju, uključujući i mogućnost da ne platite ništa! Naravno da će se naći onih koji neće platiti ništa i to će za njih biti kraj priče, ali uvjeren sam da će biti puno em ljudi koji će skinuti besplatno te se naknadno iskeširati za CD/vinilno izdanje, em ljudi koji će plati neku solidnu cifru za download bez obzira na to hoće li kasnije nabaviti nosač zvuka ili ne.

Radioheadu je nakon zadnjeg albuma istekao ugovor s EMI, u ovo se upuštaju o vlastitom trošku, ali ako upali, neće morati dijeliti kolač profita s diskografskim posrednikom. Ovo sve će očito pokrenuti lavinu priča oko smrti/krize diskografske industrije, ali meni se najviše sviđa to kako na mala vrata u ovoj internetskoj eri vraća u igru uzbuđenje oko datuma izlaska albuma! Nekad je datum izlaska bio nešto što se sladostrasno iščekivalo; s internetskim curenjima je postao samo beznačajna formalnost, ali ovakvi potezi bi mogli, barem donekle, vratiti onu staru čar. Jest da nije nešto od presudnog značaja, ali to je jedna od onih malih slatkih sitnica koje su nemjerljivo puno značile glazbenim fanovima i fanaticima. Doživljaj ploče kao fizičkog fetiša također je jedna od takvih sitnica, i iako s CD-ima to nikad više neće opet biti to, Radiohead se očito i na tom polju maksimalno trude. Nisam fan, ali... da skidam kapu, to da.

Indie-rockeri Stars su ovog ljeta bili obznanili da im novi album izlazi u materijalnom obliku u rujnu - ali da će već dva mjeseca ranije, istog trenutka, album biti dostupan putem legalnog downloada na iTunes. Rezonirali su: nakon što se okolo pošalju promo-kopije albuma, dotični će brzinom svjetlosti procuriti na internet, ovako ili onako, htjeli to ili ne; a ako su opcije te da se čeka dva mjeseca za legalan šoping ili da se skine piratski rip odmah, maltene svi fanovi - uključujući i one koji su spremni izdvojiti pare za legalni oriđiđi - će izabrati potonju opciju. Stoga, zašto im ne bi izašli u susret?

Jest da šema s promo-kopijama postoji s razlogom - treba magazinima dati vremena da čuju materijal, da vide hoće li i kakav će feature napraviti tim povodom, pa dok se to napravi i otisne, prođe par mjeseci, taman ususret službenom datumu izlaska... a koliko im god bio drag viralni marketing, diskografske kuće ipak u konačnici preferiraju kad čvrsto drže uzde oko marketinške strategije, kad kontroliraju kako i kada i gdje i koliko će se što reklamirati. No prioretiziranje tog model ipak polagano gubi smisao u dobu interneta, i to je nešto s čime se diskografi moraju suočiti.

Stars jesu stoga učinili pravu stvar, ali Radiohead su upravo otišli nekoliko koraka dalje: iz vedra neba, objavili su vijest da im za deset dana izlazi novi album, premijerno na internetu! U luksuznom materijalnom obliku izlazi u prosincu, na CD-u i dvostrukom vinilu, s debelom knjižicom i raskošnim artworkom i sve to, što će koštati četrdeset funti (poštarina uključena) s koje god strane svijeta naručili... ali zato i - evo cake - postoji opcija da se predbilježite za download za deset dana, i pritom sami birate koliku ćete cijenu platiti za tu privilegiju, uključujući i mogućnost da ne platite ništa! Naravno da će se naći onih koji neće platiti ništa i to će za njih biti kraj priče, ali uvjeren sam da će biti puno em ljudi koji će skinuti besplatno te se naknadno iskeširati za CD/vinilno izdanje, em ljudi koji će plati neku solidnu cifru za download bez obzira na to hoće li kasnije nabaviti nosač zvuka ili ne.

Radioheadu je nakon zadnjeg albuma istekao ugovor s EMI, u ovo se upuštaju o vlastitom trošku, ali ako upali mogli bi dobro zaraditi bez da moraju dijeliti kolač profita s diskografskim posrednikom. Ovo sve će očito pokrenuti lavinu priča oko smrti/krize diskografske industrije, ali meni se najviše sviđa to kako na mala vrata u ovoj internetskoj eri vraća u igru uzbuđenje oko datuma izlaska albuma! Nekad je datum izlaska bio nešto što se sladostrasno iščekivalo; s internetskim curenjima je postao samo beznačajna formalnost, ali ovakvi potezi bi mogli, barem donekle, vratiti onu staru čar. Jest da nije nešto od presudnog značaja, ali to je jedan od onih malih slatkih sitnica koje su znale puno značiti glazbenim fanovima i fanaticima. Doživljaj ploče kao fizičkog fetiša je također jedna od takvih sitnica, i iako s CD-ima to nikad više neće biti to, Radiohead se očito i na tom polju maksimalno trude. Nisam fan, ali... da skidam kapu, to da.

Check this out.

Film o robotima koji se u Ferrariju 412 vozikaju po jugu SADa s misijom da si svoje glave prebace u ljudske uz pomoć tekućeg latexa. Bez dijaloga i suvišnog razgovora, Electroma je raverski klasik, savršeni vizualni background, danas već pomalo izumrlih, chill out floorova/zona na partyima.

Moje oduševljenje izborom glazbe puštane nakon samih početaka jučerašnje deMode večeri u KSETu, a koja je uobičajene discopunk i slične vrtuljke zamijenila poštenim udarničkim gromoglasno-melankoličnim setom u kojem se našlo mjesta i za The Thermals, Hüsker Dü, Sonic Youth i Sleater-Kinney, ubrzo je ispravio Moose Matko, pokazalo se kasnije, ispravnom procjenom: Bit će i modernog! Osim zabave (ili šlagvorta za gunđanje, izaberite sami) koju je nudio standardni tim DJeva, međutim, jučer smo imali prilike slušati i dva benda, jedan jako dobar, drugi jako loš. No, krenimo redom.

Death Disco sam već jednom bio gledao, no sinoć se tadašnjem zaključku kako su precizni kao malo koji bend ne samo naših prostora i narodnosti priključilo i konkretno uživanje u konkretnim pjesmama, iako baš ne i u svakoj. Tek sam nedavno nabavio njihov prošlogodišnji album-brojem-pjesama/EP-minutažom 'Crveni signali' (11 komada u nepunoj 21 minuti), i moram priznati da mi se svidio mnogo više nego što sam to očekivao, s obzirom da njihov žanrovski temelj post-punka najčešće uopće ne mogu slušati. Šarlo, GO4, PiL… – nije to moj par cipela. Međutim, i dva su mi slušanja bila dovoljna da mi većina sloganskih refrena odmah uđe u uho, te da me njihova žestoka svirka prilično razdrma. Po meni, veliki plus ove splitske trojke s adresom u metropoli taj je što definitivno osjećaju strukturu pjesama, te u njih ne stavljaju ništa što bi moglo zasmrdjeti na višak. Mislim, jasno je to već i iz prosječnog trajanja pjesme od dvije minute, što na koncertu veseli još i više. Druga stvar je ta što za razliku od dominantnih post-punk tendencija većine aktualnih anglo-brit bendova, koji su prije svega orijentirani popu plesnih dvorana, ovi dečki osvježavaju old-school alternativnim noise-punk pristupom. Svi hitovi su jučer razvalili – i 'Crveni signali' i 'Škare' i 'Sudbonosno da!' i 'Mora/livade' i 'Radnički brkovi' – no čini mi se kako nove stvari baš i nisu na tom nivou, odnosno u tom điru. Zamjerka na dobar račun novih ide njihovoj skoro free-improv razjedinjenosti, kada se činilo kako svaki instrument svira svoje, što doduše ovi odlični svirači mogu kontrolirati, ali je manje ugodno za slušanje. Sve skupa, međutim, bili su jako, jako dobri, s polusatnim setom u koji se nabilo sigurno 15-16 pjesama, a koji je svoj vrhunac doživio u instant antifa klasiku 'Košulje'. Šteta što nisu svirali 'Francuske brijače'.

Nakon njih i par pjesama pauze na stejdž su pristigli i osječki Praxitens, za koje je Goc prije ulaska proširio glasinu dobivenu od pouzdanih izvora kako imaju materijala za punih 90 minuta. Sat i po! Pa valjda neće! Jesu… Dobro, budimo pošteni, svirali su tek 70ak minuta, no sudeći po kvaliteti bilo je to negdje 65 minuta previše, jer se teško mogu odlučiti koja je od synth-goth odrednica njihova žanrovskog identiteta bila tragikomičnija. Možda i nisam najpošteniji, jer sam većinu njihova nastupa odradio za šankom u kul-kružoku, ali brate, ubilo me.

Ipak, najljepši trenutak večeri bio mi je kad sam primijetio plakat za zajednički koncert Chrisa Eckmana (okej) i Stevea Wynna (to!) iduće subote u &TDu.

Pilot srpskog sitcoma koji nijedna srpska TV-kuća nije htjela otkupiti zbog škakljive teme: naime, radnja se vrti oko dva beogradska brata studenta koji dobivaju od svoje bake stan na korištenje... pod uvjetom da pruže utočište Ratku Mladiću. Vrhunska debilana! I super je ta petnaestominutna forma novodobnih srpskih sitcoma (vidi također: "Ljubav navika panika").

Konačno mi je stigao novi proibidão što je odlična prilika za kratko podsjećanje na ovaj famozni ritam/ples/pokret/lifestyle, zapravo, jednostavnije rečeno, cijeli žanr pjesama spjevanih
u slavu vođa i bandi brazilskih favela, te njihovih junačkih djela i podviga. Kako ne razumijem portugalski, morat ću pričekati pokoji tjedan dok prijateljci, koja ga rastura, ne predam novu mjuzu kako bi mi prevela što je tamo sada u modi. Za one koje ne znaju, proibidão je strogo zabranjen, kao što mu i samo ime kaže, ali se posljednjih dvije godine podosta raširio, pa čak i ono, bezazleni tulumčići prakticiraju proibidão. Nemoguće ga je kontrolirati jer se razvija u skladu s pojačanim rastom borbi među bandama favela za prevlast nad distribucijom kokaina i općenito, nad dominacijom u sprovođenju ostalih kriminalnih radnji, kao i u borbi s neefikasnom i masno potkupljenom državnom policijom. Koliko ste puta čuli kako se u Brazilu masovno pobiju bande i policija ili, recimo, kada se odmazde više desetina ljudi naređuju iz najstrože čuvanih zatvora. E pa o tim, svjetski čuvenim stvarima, kao i o mnoim drugim domaćim problemima, otprilike govori proibidão, ali je i, vrlo, hmmm.. eksplicitan, da ne kažem prost i sirov, najsiroviji, po pitanju sexa.

Ako već Lovefoxxx bez beda pjeva o analnom sexu, možete se misliti što se u faveli događa. Inače, proibidão je nastao iz baile funka.

Konačno mi je stigao novi proibidão što je odlična prilika za kratko podsjećanje na ovaj famozni ritam/ples/pokret/lifestyle, zapravo, jednostavnije rečeno, cijeli žanr pjesama spjevanih
u slavu vođa i bandi brazilskih favela, te njihovih junačkih djela i podviga. Kako ne razumijem portugalski, morat ću pričekati pokoji tjedan dok prijateljci, koja ga rastura, ne predam novu mjuzu kako bi mi prevela što je tamo sada u modi. Za one koje ne znaju, proibidão je strogo zabranjen, kao što mu i samo ime kaže, ali se posljednjih dvije godine podosta raširio, pa čak i ono, bezazleni tulumčići prakticiraju proibidão. Nemoguće ga je kontrolirati jer se razvija u skladu s pojačanim rastom borbi među bandama favela za prevlast nad distribucijom kokaina i općenito, nad dominacijom u sprovođenju ostalih kriminalnih radnji, kao i u borbi s neefikasnom i masno potkupljenom državnom policijom. Koliko ste puta čuli kako se u Brazilu  masovno pobiju bande i policija ili, recimo,  kada se odmazde više desetina ljudi naređuju iz najstrože čuvanih zatvora. E pa o tim, svjetski čuvenim stvarima, kao i o mnoim drugim domaćim problemima, otprilike govori proibidão, ali je i, vrlo, hmmm.. eksplicitan, da ne kažem prost i sirov, najsiroviji, po pitanju sexa. 

Ako već Lovefoxxx bez beda pjeva o analnom sexu, možete se misliti što se u faveli događa.  Inače, proibidão je nastao iz baile funka.

Pošto je post za prijavu još prije oho-ho otpao s mejnpejđa a ostalo je još cca tjedan dana fore za prijavu, koristim ovu priliku da sve zainteresirane još jednom pozovem da se priključe Gorilinom party izazovu a.k.a. Gorilinom izazovnom partiju (GIP)! Traže se kompilacije s različitim izvođačima u trajanju do 80 min na temu "Party": može to biti vaša DJ selekcija za tulum iz snova, možete smiksati desetak naj bombi koje ste u zadnjih mjesec dana kupili s Beatporta - ah da, lijepo je sanjati :( - ali isto tako možete složiti i kompilaciju 100% ubibože neplesnih balada u kojima indie trubadur X kuka kako je na nekom tulumu upoznao totalno zgođušan curetak s kojim se zapričao i baš se činilo da među njima ima kemije, kadli ono! odjednom! odnekud bane neki američki Tonči Raić! i mazne mu je ispred nosa, pa se trubadur sad pita šta je pošlo po krivu... Dakle, možete interpretirati tematski okvir partija kako god hoćete, iako bih osobno možda preferirao ako ipak ne biste baš otišli u ekstreme ove zadnje varijante. :)

Dosad smo se prijavili Matko, Gogo, Mirza, Vatroslav, Zoran i ja. Možda nam se još priključi i Bilanda. Ante El Segundo je bio ostavio tajnovit te zakučast komentar iz kojeg mi nije jasno da li se prijavio ili ne. Javlja li se još tko?