"Desničari su definitivno bolji ljubavnici! Ljevičari su vrlo čudni ljudi, kozmopolitski svemirci bez identiteta - te ne jedu meso, te podržavaju ove, one, u njih nema ni seksa! U njih nema ništa! Sve što ne valja, to je ljevica! A kod nas je, na žalost, sve šta ne valja i desnica (smijeh). Inače je desna orijentacija sklonija, onome što se reče u nas na selu, 'pojist, popit, poprčit'!"

"Moraš imat i kvalitetan alat. To je kao u bejzbolu. Kad s onom velikom palicom nabiješ lopticu, ona leti i dalje, i jače, i bolje! A ne možeš sad kemijskom udarat lopticu! Dakle, uz dobar alat i odgovarajuću kilažu od 90 do 110 kila, dovedi mi, rode, Pamelu Anderson, Britney Spears. Nju pogotovo. Njoj bi platio 1000 eura. A sad kad se udebljala i 2000 eura."

Vjerojatno ste svi već pogodili tko stoji iza ovih izjava! Ali mislim da je ipak najbolji dio onaj na dnu s fliperom.

U prodaji je nova knjiga Velimira Grgića, GONZO – Pisanje, droga & rock'n'roll!

U izdanju Šarenog dućana!

Okej, znam da sam debelo zakasnio, ali tek sam jučer uspio pogledati moćni 'Hustle & Flow' (mislim da je kod nas preveden kao 'Gužva i frka'). I, kako to uvijek biva kad je film sjajan, pokazalo se da nikad nije kasno. Pogledajte već jednom ako niste, a ja samo žarko želim izraziti svoje oduševljenje jednim sićušnim detaljem, čije isticanje nisam nigdje primijetio, pa nisu male šanse da sam stvarno prvi. Naime, u jednoj se sceni Shelby, onaj bjeljo klinjo kojega Key dovede kao pomoć pri produkciji DJayevih stvari a glumi ga D.J. Qualls, pojavi u raskopčanoj košulji ispod koje se nazire majica na kojoj se jasno razabire natpis Lucer i ispod Memphis, s tim da se prva riječ ne vidi do kraja, jer taj dio nestane ispod košulje. Mislim, sve je jasno – Lucero! Jedan od najboljih rock'n'roll bendova na svijetu! Mogućnost zabune poništava činjenica da Ben Nichols i ekipa doista i dolaze iz Memphisa, a ipak je Shelby bijele kože, što legitimnom čini pretpostavku da osim južnjačkog hip hop bouncea sluša i rock. Scena traje možda niti minutu, ali me je super razveselila. Lucero su super, a 'That Much Further West' jedan od onih albuma. Na njemu je i divota 'Joining The Army': Told you I was joining the army, had no excuse, Seemed the right thing to do and you called me a fool, Said I'd come back mean and cruel, I said I just wanted to make my grandfather proud, Even though he's not around, Been gone since I was thirteen, I'm still worried what he'd think about me, Playing this guitar just ain't gonna cut it for long, I mean singing these songs don't compare to what he did over there, Need to prove I can carry my share, Take on my own load and bear, To me it all seems fair.

Kad smo već kod glazbenog filma, imam nešto vremena, pa evo i nekoliko zapažanja s netom završenog ZFF-a, na kojem sam pogledao četiri filma, i skoro su svi bili glazbeni, osim Mangoldova rimejka 'U 3:10 za Yumu'. Koliko se sjećam originala, nova verzija za njim ne zaostaje ni malo, ponajviše zahvaljujući odličnom Russellu Croweu i fantastičnom Christianu Baleu (koji mi je uz Mos Defa i Jasona Stathama trenutno omiljeni glumac), čija tiha psihološka prepucavanja i sprijateljavanje kroz sukob predstavljaju pravi gušt glumačke izvedbe. Jest, film završava tako da morate isključiti i onaj zdravi dio cinizma koji svi posjedujemo, ali nije to uopće toliko važno, jer nije to takav film, za koji ne možete predvidjeti kraj. Ili će Chris Russella smjestiti na vlak, ili će mu ovaj pobjeći. A desi se i jedno i drugo. Neka, western u kinima uvijek je razlog za zadovoljstvo, kao i, svakim danom sve više, Christian Bale.

Koji briljira i u apsolutnoj bombi Todda Haynesa 'Nema me', te koji me unatoč podjeli u kojoj je dobio najmanje flashy uloge od svih Bobova ujedno i najviše oduševio. Mali Marcus Carl Franklin je neodoljivi lutalica Woody Guthrie ali ne stvaran nego onaj iz Dylanovih zamišljanja, Ben Whishaw enigmatični Arthur Rimbaud, Richard Gere kuler Billy The Kid, Heath Ledger Dylan kao najveća Legenda, a Cate Blanchett Dylan u trenucima kad takvom legendom upravo postaje i odvaja se od ostatka svijeta. Bale je samo jedan obećavajući folk pjevač, te prosvijetljeni propovjednik, u glazbeno najdojmljivijoj sceni filma. Na ekranu ga ima malo, ali vlada čak i u takvom društvu, u kojem su fantastični apsolutno svi. Pa neka Cate i dobije Oscara iz krivih razloga (glumi muškarca te potpuno liči na jednog), kad ga je istovremeno i potpuno zaslužila (mislim, ona jest lik kojega glumi). Ne poznajete li ozbiljnije pojedine faze Bobove karijere, nije baš vjerojatno da ćete u filmu u potpunosti uživati, jer Haynes itekako računa na fanovsko iskustvo divljenja omotu 'The Basement Tapes', čitanja Marcusove 'Invisible Republic', gledanja 'Pat Garrett & Billy The Kid'. No, opet, nije da postoje jedna istina i jedna prava priča o Dylanu, a sve je izglednije da ni sam Bob nije sa svim tim načisto, tako da uopće ne čudi pomalo s prethodno napisanim u raskoraku dojam i kako je ovo možda i ponajbolja ulaznica u njegov mitski svijet. Podjednako se služeći originalnim Dylanovim izvedbama koliko i novim verzijama (šteta što u film nisu ušli i najbolji bend na svijetu The Hold Steady), Haynes bez imalo problema potvrđuje Dylanov status nedostižne veličine, jer sve pjesme u filmu zvuče kao najbolje pjesme na svijetu. Masu Dylanovih pjesama obožavam, kao i neke albume (posebno trilogiju 'Blood On The Tracks', 'Desire' i 'Street Legal'), ali bez ikakvih problema mogu nabrojati barem deset kantautora koje volim mnogo, mnogo više. Gledajući 'Nema me', međutim, u jednome sam trenutku Iki rekao kako Springsteen jest najveći autor na ovom svijetu, ali da me 'Blind Willie McTell' ili 'Idiot Wind' tjeraju pomisliti kako Dylan ipak ne pripada ovom svijetu, pa ga nema smisla omjeravati o konkurenciju, koja mu to ipak ne može biti. Po meni, 'Nema me' je baš onakav film kakav Dylan zaslužuje, a i kakav fanovi nisu ni znali da očekuju. Deset meni najdražih Dylanovih stvari: 1. Sara 2. Idiot Wind 3. Blind Willie McTell 4. Like A Rolling Stone 5. Tangled Up In Blue 6. I Want You 7. My Back Pages 8. Dignity 9. Shelter From The Storm 10. Senor (Tales Of Yankee Power).

Da bi mi se svidio, međutim, ne mora neki glazbeni film biti isključivo film za fanove glazbenika kojemu jesam fan, nego može biti i film o glazbeniku kojemu nisam fan ni najmanje, kao što je to 'Kontrola'. Joy Division su mi velika enigma, jer mi ništa osim 'Love Will Tear Us Apart' – a mislim kako će se i najveći navijači složiti sa mnom kako ta pjesma zvuči skroz drugačije od svega ostalog što je bend snimio – ne zvuči jednako dobro, a i ti slavni Curtisovi tekstovi mi prečesto vuku na Morrisonova laprdanja, ali Corbijn uopće ne priča o bendu, nego o Ianu kao osobi, a njegov je život izgleda bio punokrvni materijal britanske working-class drame. Curtis je bio klinac koji je cijeli život oko sebe gledao i učio kako se treba oženiti i dobiti dijete do dvadesete, te je tako onda i učinio, da bi se tek potom stvarno i zaljubio, kako u djevojku s kojom vjerojatno ne bi ni imao nikakvu budućnost, tako i u svoju kreativnost, koja mu jest čuvala snove živima, ali ga je u kombinaciji s grozomornom svakodnevicom u kojoj nije bilo mjesta oživljavanju tih istih snova i dokrajčila. Vražja je slava.

Posljednji je ostao film koji sam prvi gledao, dokumentarac 'Duhovi Cite Soleila', o braći 2pacu i Bilyju, predvodnicima haićanskih uličnih razbijača koji žongliraju svojim odanostima zajednici, željama o bijegu iz pakla najsiromašnijega grada na svijetu, zaljubljenostima u istu ženu, te obavezi pokoravanja korumpiranim političarima koji su im osigurali oružje, te ih puštaju da rade kako ih volja. Potpuno je fascinantno kako je za biti glavna faca u tim slamovima dovoljno imati čelična muda i zrnce mozga, jer su oni koje ćeš tako predvoditi još i sto puta gluplji od tebe. Ne želim ovdje ispasti nepošten prema patnji zajednice koju je kroz nekoliko stoljeća protreslo ama baš svako zamislivo zlo te koja se stoga ni ne usudi više nadati boljemu, ali dokaza gluposti ima koliko hoćeš. A ako to i jest tek strah – pa, jebemu mater, nekad se treba glasnije i jasnije pobuniti. Što sve autori iznimno precizno pokazuju, snimajući u uvjetima u kojima stvarno nisu mogli biti sigurni hoće li uspjeti izvući živu glavu. Osim predvođenja svoje bande, 2pacova velika zanimacija je i repanje, u kojem vidi kartu za odlazak u Ameriku, gdje bi uz Wyclefovu pomoć, nada se on, mogao ostvariti respektabilnu karijeru. No – sumnjam da je riječ o lošem prijevodu – tekstovi su mu potpuno klišeizirani, te se u njima nigdje ne može vidjeti stvaran, zastrašujući život koji živi, i koji bi po svoj logici trebao pružati nepresušno vrelo kvalitetne reperske priče. Ali čovjek se mora nečemu nadati.

Majstorski product placement, ali i još jedna potvrda, skoro pa nezamjetnog, prelaska u ono što se nekada davno zvalo virtualni svijet.

Prije nego što krenem s tiradom, iskoristio bih ovu priliku da se konačno, jednom za svagda, javno odreknem svog teksta o Aleksandru Dragašu iz jednog od zadnjih brojeva Nomada! Mladost-ludost i sve to, ali u kakvu-takvu obranu mladog sebe dodao bih da je u tom trenutku u vremenu Dragaševo pisanje bilo nešto s čime sam se tek upoznavao, i - u kontekstu mrtvih puhala izvan Nomadovih stranica - sa svojom strašću mi je djelovao osvježavajuće. No, naravno, postoji izvjesna granica do koje se sa strašću može kompenzirati glupost, a u godinama koje su uslijedile bilo je toliko puno Dragaševih gluposti (još gore, jednih te istih gluposti!) da me je postalo poprilično sram tog mog teksta. Pa eto... mea culpa. Mea maxima culpa! Strast u glazbenoj kritici je ionako UVELIKE precijenjena. Evo jednog sjajnog teksta Toma Ewinga na tu temu, koji je ostavio jako puno traga na moje promišljanje glazbe.

Prije nego što krenem s tiradom, iskoristio bih ovu priliku da se konačno, jednom za svagda, javno odreknem svog teksta o Aleksandru Dragašu iz jednog od zadnjih brojeva Nomada! Mladost-ludost i sve to, ali u kakvu-takvu obranu mladog sebe dodao bih da je u tom trenutku u vremenu Dragaševo pisanje bilo nešto s čime sam se tek upoznavao, i - u kontekstu mrtvih puhala izvan Nomadovih stranica - sa svojom strašću mi je djelovao osvježavajuće. No, naravno, postoji izvjesna granica do koje se sa strašću može kompenzirati glupost, a u godinama koje su uslijedile bilo je toliko puno Dragaševih gluposti (još gore, jednih te istih gluposti!) da me je postalo poprilično sram tog mog teksta. Pa eto... mea culpa. Mea maxima culpa! Strast u glazbenoj kritici je ionako UVELIKE precijenjena. Evo jednog sjajnog teksta Toma Ewinga na tu temu, koji je ostavio jako puno traga na moje promišljanje glazbe.

Prije svega, samo da kažem kako ne mogu vjerovati koliko su se fanovi zgražali nad naslovnicom. U redu, jest šugava, okej... ali brate mili, nije da joj je prvi put. Pa mislim, šugave naslovnice CD-a Britney Spears su već postale svojevrsna tradicija! ;)



Što se trenutno zbiva u glavi Britney, teško je dokučiti. Kroz zadnjih par mjeseci procirkulirale su tisuće i tisuće tračeva, i pitaj boga što je od svega toga istina a što nije. No, nažalost, ono što se čini poprilično izvjesnim je to da je sjebana u mozak, da nije baš na "ti" sa stvarnošću, i da ima ozbiljnih problema u životu. Utoliko je ironično kako, baš sada kad joj se život raspada po šavovima - ona izdaje svoj najkohezivniji album ovog desetljeća.

"Blackout" je u neku ruku njen "B'Day": wall-to-wall klupski album, kao skrojen po mjeri ljudi kojima pop nije primarni interes, ali ga vole kad ima "inovativnu" produkciju i kad su "ljigave" balade srezane na minumu. Štoviše, dok je "B'Day" bar imao "Irreplaceable", ovdje nema niti jedne jedine balade! E sad, dijelom imam razumijevanja za baladne hejtere: problem s baladama je to što su postale sinonim za Veliki izljev emocija (a svi znamo kako je tuga ionako "emotivnija" od veselja, jel), tako da se tu najčešće nabrijana produkcija i uzbudljiv aranžman smatraju šminkerskom smetnjom koja odvlači pažnju od Čistih emocija - ili, još gore, kompromitira Čiste emocije - pa su balade i kod pop-mahera poznatih po modernističkom štihu uglavnom najretrogradnija karika u lancu. Međutim, ne mora biti uvijek tako, a meni najdraža pjesma Britney ("When I Found You") je primjer balade koja jest lijepa sama po sebi, ali se tek s čarolijom studijske alkemije transformira u nešto što zvuči kao da nije s ovog svijeta.

No opet, jedna je "When I Found You", a nešto poput "Everytime" bi nelagodno stršalo u ovakvoj paradi tamnog, prohladnog electro-R&B-ja. "Blackout" se doima kao poprilično samosvjestan pokušaj kapitaliziranja na jednoj od značajki branda Britney koja je pogurnuta u stranu usred cijelog tabloidnog freakshowa - onoj pop-trendseterice. Nije sad da se skompala sa, štajaznam, The Knife ili Daft Punk da je produciraju, ali tim bolje: "Blackout" uzima aktualni američki pop kao startnu točku i odatle se organskom progresijom razlijeva u smjeru europskog electro-popa, i zato zvuči neusiljeno te - moglo bi se reći, poprilično prirodno u svojoj manifestnoj anti-prirodnosti. Usidreno u najidealnijoj mogućoj sredini između rane "europske" faze Britney i kasnije "američke".

Od demo-snimki koje su prethodno procurile, napravljena je selekcija najjačeg materijala (ako zažmirim na izostanak electro-rock luđije "When U Gon Pull It", koju bih baš volio čuti u konačnoj studijskoj verziji, smiksanoj i masteriziranoj kako bog zapovijeda, šmrc šmrc, kev kev), a one stvari koje su u demo-verzijama zvučale slabašno u međuvremenu su nabildane i nabrijane, transformirane u prave pop-zvijeri. I, ono, nema nijedne loše pjesme (čak je i prilog inače u zadnje vrijeme totalno beskorisnog Pharrella milina!). Bilo koja od prvih devet bi mogla biti singl, i bila bi veliki hit. Jest da, ruku na srce, nijedna ipak nije bum-tras spektakl u rangu "Toxic", ali to nimalo ne umanjuje jebenicu svih dijelova "Blackouta" i spektakl njihovog zbroja!

Ja kupujem svoj primjerak idućeg tjedna, prvom prilikom. Heil Britney!!!

Uf… Uf, uf, uf! Evo, zbog ovakvih razvaljujućih, razoružavajućih i prosvjetljujućih nastupa uopće i odlazim na koncerte manje poznatih izvođača, demo bendova i glazbenika za koje sam čuo, procijenio da bih ih svakako trebao provjeriti, ali ih prije svirke nikada nisam stvarno i slušao. Nazvati punk stand-up tragičara Damira Avdića demo izvođačem, međutim, ne bi bilo samo tehnički neispravno zbog nekoliko albuma objavljenih sa skupinom Rupa u zidu, već i zato što ta odrednica naprosto ne može u sebi sadržati i ovoliko originalan, potpuno promišljen, moćno realiziran i do kraja upakiran glazbeni huk. Avdićeve crne i crnohumorne injekcije protiv besmisla i ludila dolaze zapakirane u Pandorinu kutiju, s čijim otvaranjem zapravo ništa ne riskirate jer će dobivena nagrada anulirati sva zla i probleme. Ne nužno njihovim rješavanjem koliko raskrinkavanjem i bespogovornim šaketanjem, iz kojeg Avdić neće nužno izaći kao pobjednik. Naoružan samo električnom gitarom, zastrašujućim glasom i paletom facijalnih grčeva, Damir Avdić je sinoć u Spunku, pred nekih pedesetak ljudi, održao definitivno jedan od najboljih koncerata koje sam vidio ove godine, iako ni takvo odmjeravanje zapravo uopće nema smisla, jer Bosanski psiho, kako se i sam naziva, djeluje na potpuno drugoj razini. U usporedbi s njim, njegovom predanošću i snagom, većina ostalih naprosto odaje dojam parazita koji u glazbi traže isključivo svoju korist. Znam da mi je u ovim godinama izbjegavati mitove o kreditu i prodaji, ali koliko god teen buntovništvo iz kasnije perspektive mora izgledati smiješno, iako uvijek i simpatično, punk kao životno opredjeljenje koje ne jenjava ni u četrdesetima (Avdić je '64 godište) doista jest fascinantno i divljenja vrijedno. Jebiga, prva usporedba jest jeftina prečica, ali Damir Avdić je Billy Bragg na speedu, speed metalu i metalnom mentalnom tripu, makabrična dvorska luda, čovjek koji zna da ljubav i romantika ne idu zajedno, opasan slon koji pamti i ne oprašta, „diplomac hard-core škole“. Njegovi tekstovi udaraju u glavu i srce, njegovi su stihovi signalne rakete ispaljene iz moralne pustoši, meci kojima ni najokorjelijima ne može ugodno biti meta. No, ono što njegov rad čini i glazbeno snažnim, i zapravo zato i tako sjajnim jer bismo u suprotnom nazočili tek bučnom performanceu, jest nesvakidašnja, nezaustavljiva rifola, zbog koje se moram potruditi nabaviti albume Rupe u zidu, jer bi bend s takvim gitaristom u postavi jednostavno morao uništavati svakom notom. Te rifove nekad gari do kraja, nekad razlaže na manje dijelove, nekad čak i ubrzava, a kroz cijeli pedesetominutni set nije stao ni jedne jedine sekunde, spajajući posljednje tonove završene s prvima iduće pjesme. Tek pri kraju, nakon zahvale publici, dozvolio si je par sekundi pauze, te za njima izveo i posljednje dvije stvari. Album 'Od trnja i žaoka' izdao je legenda Franjić, i vrijedi vam ga nabaviti čim prije. Mislim da je sinoć svirao sve stvari – nisam siguran za 'Bejbe' – a ja danas, iako je potpuno jasno kako nije riječ o nečemu što se može stalno slušati jer je baš super i kul i lijepo leži u diskmenu, još nisam poslušao ništa drugo. Ubio me sinoć čovjek. Moj drug je depresivan ali nije lud, Moj drug je bio mlad za rat, Moj drug je bio mlad za nož, Moj drug je bio mlad za mir, Moj drug je bio mlad za laž, Moj drug je bio star na osamnajsti rođendan…

P.S. Moj drug Raić jučer je bio točno 27 godina mlad.