...that Niche name will never appear in Sheffiled on a club. - kaže Steve Baxendale, vlasnik negdašnjeg kluba Niche, mjesta postanka basslinea.  

Usprkos velikom hypeu i super zanimljivoj glazbi, grime i dubstep nikada nisu dospjeli na top liste, a nekako sam, sve više, mišljenja kako je tome tako jer im žene nikada nisu davale dovoljnu količinu simpatija. Srećom, izrodio se bassline, mix, grubo rečeno, speed garagea i grimea. Obožavaju ga komadi i mafijaši, ali i nogometaši Manchester Uniteda, no ništa tu nije čudno, to je i onako već standardna karakteristika svakog pravog urbanog žanra. :-) Obožavam ga i ja također.     

Dobro je poznato kako glazbenici sami, čak i kad su pravi majstori, često nisu svjesni pravog centra svojih kvaliteta kao ni sposobni razabrati konkretan učinak svojeg rada, ali Moose Matko mi se u onih nekoliko ugodnih razgovora koje smo vodili učinio iznimno razboritom facom (osim što me je cinkao vjerojatno svima o kojima sam na Gorili pisao negativno ili netočno). Tako da me je njegov stav, iznesen u raspravi na forum.hru, kako im je koncert koji su održali u četvrtak na svetog Nikolu jedan od najgorih uopće, prilično iznenadio, čak i u svijetlu prve tvrdnje. Jest, čovjek je vjerojatno bio na znatno više koncerata My Buddy Moose od mene, tako da njegove riječi imaju određenu težinu, ali s moje pozicije, one u desetom redu i više nego dobro popunjenoga KSETa, izgledalo je osjetno drugačije. Koncert je bio jako, jako dobar, iako mu se par sitnica moglo prigovoriti. Ali krenimo prvo od važnih stvari.

Možda nije pošteno prema bendu samom, ali ja jednostavno ne mogu smetnuti s uma činjenicu kako je ovo hrvatski bend koji svira američki rock'n'roll s flavorom countryja. Da su samo prosječni, a nisu nego su odlični, opet bi mi bili jako dragi, jer mi do njihove pojave nikako nije bilo jasno kako to da ama baš nitko u lijepoj našoj americanu ne voli dovoljno da bi ju i svirao. Šta smo ja i par prijatelja endemi? I onda do mene dopru glasi kako neki Riječani baš ono razvaljuju – i stvarno razvaljuju. Pohvalno je to da bend sam sebe ne uzima zdravo za gotovo, ali publika je uvijek ta koja je istovremeno i stroža – ne možeš je dugo obmanjivati – ali i blaža – može li loš biti koncert na kojem možeš glasno i strasno pjevati refren 'Sundays'?

Tri su sastojka garancija dobroga koncerta, ili je zapravo točnije reći da je sastojak samo jedan, a može ga se dalje podijeliti na tri podvrste. Dobre pjesme. Koje se dalje dijele na stare bendove pjesme, nove bendove pjesme te obrade tuđih pjesama. My Buddy Moose su i u četvrtak bili izvrsni u sve tri komponente.

Pjesme s istoimenog debija još su uvijek festivali melodija i refrena, a mnoge su pred neki dan uzrokovale prave singalongove boljih poznavatelja bendova rada. Žao mi je što se nigdje nije našlo mjesto za 'Heartbreak Hotel', ali je zato izostavljanje 'Crossing The Big River' bio ispravan potez. 'Bad Day', 'Streets' i bez truba u refrenu, žešća 'I Know I Gotta Stop', ljupka 'Oceans'; ne vidim kako bi mi te pjesme ikad mogle dosaditi, a „DJ is an idiot, he's playing 80's crap, and nobody dance“ je stih kojemu je jedini korelat u aktualnoj reakcionarnoj glazbi Finnov „the 80's almost killed me, let's not recall them quite so fondly“, što je po meni sasvim ugodno društvo. Zamišljen i kao svojevrsno predstavljanje pjesama koje će bend, nadamo se što skorije, snimiti za svoju novu ploču, koncert je obilovao i novim stvarima, i po onome što sam čuo, ne bi me uopće iznenadilo kad bi budući album i nadmašio debi. Proširivši polje djelovanja na country-rocku srodne žanrove, bend se okušao i u soulu, čišćem countryju, ljiga-ljepotici na španjolskom, te i šlageru koji zvuči kao nikad ostvareno gostovanje Charlieja Richa na Splitskom festivalu 1974. godine, dok su klasičnije garažne udarnice obogaćene složenijim strukturama i možda čak i moćnijim refrenima. Osobno mi je najviše legao raspašoj zvukom i tematikom nalik 'The Sweetheart Song' Patty Hurst Shifter. Stotka kuna je ponovno rezervirana.

Preostao mi je još samo sastojak za koji recimo Ozzy tvrdi kako je ključan za dugo pamćenje koncerta, a to su obrade, a My Buddy Moose tu izgleda ne mogu omanuti sve i da hoće. Uz već uhodane 'Starry Eyes' i 'Give Back The Key To My Heart', te slučajnu 'Have Love Will Travel' – odsviranu u popuni vremena dok je Matko mijenjao nefunkcionalne kabele – kao siguran izbor za svadbu (samo da se zna, ideja je moja, nemojte da čujem da je bendu to netko predložio prije mene!) potvrdili su se krasnom verzijom 'Always On My Mind', a uz ustaljenoga gosta Casual Vatroslava odsvirali su i 'Friday Night Fever'. Luka ju je najavio kao daleko najmlađu obradu koju sviraju, što možda i jest točno, ali se zeznuo napomenuvši kako je ista rođena 2001. godine. Pravi datum mi se sada ne da provjeravati, ali je starija barem dvadesetak godina, jer ju je veliki George Strait ka vrhovima country top ljestvica vodio još osamdesetih godina, da bi ju Silver Jews 2001. tek obradili, sasvim lijepo, pita li se mene. Ali, nije točnost diskografske faktografije ono što bend čini ugodnim izlaskom, nego njegova svirka. Jedno pitanje za svakoga tko želi pomoći – na bisu je bend izveo neku potpuno prekrasnu pjesmu, zvuka mid-60's popa, koja mi je bila tako prokleto poznata, ali još se uvijek nisam uspio dosjetiti o čemu se radi. Jedan od stihova ide „and my jokes used to be funny“, a refren nekako „and I will go outside, and the rain is falling down“. Hvala!

No, zamjerke. Pišući o bendu tamo negdje u veljači, napisao sam kako mi se čini kako bend nije sposoban držati pažnju publike puna dva sata, i to se još uvijek nije promijenilo. Kao fan, mogao bih ih slušati i satima dulje, ali mislim da je skoro sat i 45 minuta, koliko su neki dan svirali, malo previše za slučajne namjernike koji se s bendom tek upoznaju. Srezati to za jedno pola sata, barem dok ne izađe novi album, i naglasak staviti na starije pjesme i obrade, bio bi potez koji bi garantirao koncentriraniju publiku. Jebiga, kužim da bendu dosadi svirati jedne te iste pjesme, ali publici ih zato ne dosadi slušati, a ona je ipak važnija. I… ma zapravo, to je to.

To su bili dani ljubavi.

Istina, rijetko mi je kad trebalo ovoliko – skoro puna tri dana – za uhvatiti se tastature za prenošenje dojmova s nekoga koncerta, ali u svoju obranu mogu navesti da se i daleko putovalo, i dvije su se noći bez kreveta trebale nadoknaditi dvjema noćima u krevetu, i bilo je zaostalog posla koji me doma dočekao, i morala se odgledati najbolja epizoda 'Tree Hilla' u povijesti, tako da tek sad počinjem pisati o opet nezaboravnome nastupu Brucea Springsteena, u pratnji E Street Banda (konačno!!!), održanome u nedjelju 02.12. u Mannheimu u dalekoj Njemačkoj. Uvalit ću ovdje i još neke svirke i još neke sitnice, a ako vam se ne provodi po svemu sudeći i više od nekoliko kartica uz ovaj polu-putopis, slobodno odskrolajte nešto niže i prijavite se na GGGG07, niste li to već ranije učinili.

Pokušam li kojim slučajem kronološki prepričati što sam sve vidio i čuo od petka naovamo sigurno ću se negdje izgubiti, tako da ću pravi slijed pomalo pretumbati, u svrhu osobne lakše koncentracije. Dakle, ovo mi je bio treći put (u zadnje tri godine) da uživo gledam šefa nad šefovima, Bossa Brucea, i na osobnoj mi se listi doživljaja smjestio iza prvog, ljeta 2005. godine u Rimu, no treba biti pošten i iz tog odmjeravanja ipak udaljiti prošlogodišnji torinski nastup The Seeger Sessions Banda. Jest, album je prekrasan, ali ipak je riječ o side projektu s katalogom od najviše dvadesetak pjesama, za razliku od ovih dvaju prirodnih Bruceovih okruženja, onoga solo za gitarom ili klavirom, i onoga u pratnji cijele E Street bande. Zapravo, ne baš cijele, jer je Dannyja Federicija, koji je upravo na terapiji melanoma, na klavijaturama zamijenio Charles Giordano, jedan od pokretača Seeger Sessions projekta, a nigdje nismo vidjeli ni crvenokosu ženu herself, Patti Scialfa – nigdje nisam naišao ni na kakve informacije, a možda je viroza zbog koje je jedan od prijašnjih koncerata evropske turneje bio odgođen za idući dan od ostavio i konkretnijeg traga. Uspoređujući set liste s dosadašnjih pet koncerata na starom kontinentu, da se primijetiti kako ne variraju previše, što je sigurno osjetnim dijelom rezultat Giordanova naglog uključenja u bend, pa mu svaka čast što je u par dana skucao i ovih tridesetak pjesama, ali ne mogu se oteti dojmu kako bi Fantom Federici omogućio i još koje iznenađenje u rangu 'Jackson Cage', koja je jedina spadala u kategoriju relativne opskure, a i svojim je pesimističnim bijesom odudarala od prevladavajuće atmosfere slavlja. Treba li posebno naglašavati, meni je bila jedan od vrhunaca koncerta. Također, bila je jedna od onih pjesama, zajedno s tercetom himni s albuma 'Darkness On The Edge Of Town', koje su me bile natjerale pomisliti kako nikada neću prežaliti što nikada nisam vidio originalnu pravu stvar, turneje iz 1978. ili 1985. godine. Da jesam, onda bih se vjerojatno mnogo više veselio izvedbama odličnih novih pjesama kao što su jedan od singlova godine 'Radio Nowhere' (ne čini li se i vama kako su stihovi „I want a thousand guitars, I want pounding drums, I want a million different voices speaking in tongues“ napisani o Hüsker Dü?) ili predivna 'Long Walk Home'. Ovako sam ipak više čekao starije pjesme, kojih je, da budem potpuno pošten, bilo i više nego dovoljno.

Jebiga, godine su ipak stigle, pa nije ni logično očekivati svirku dužu od dva sata, a ako je ista izvedena tolikim intenzitetom i s toliko energije, onda nije ni pošteno prigovarati. Ekipa se doista dobro drži, a teret vremena se osjetno vidi samo na Clarenceu, koji je dosta smanjio ludovanje po stejdžu, ali on je ionako za barem pet godina stariji od ostalih muzikanata. Little Steve je i dalje najvjerniji suborac u dvoglasju i najčešći animator nas koji smo sjedili sa strane i iza pozornice (pedantne Švabe ne puštaju u parter, čak i kad im pokušaš objasniti kako imaš skuplju kartu, te kako par ljudi neće napraviti razliku. No, i samog me iznenadilo kako ni jednog trena nisam osjetio inferiornost pozicije, valjda zato što smo stvarno bili jako, jako blizu), a Nils Lofgren suzdržani majstor gitare. U nedostatku Patti, ženske je boje branila i obranila Soozie Tyrell, i to ne samo violinom, nego i akustičnom gitarom i šuškalicama, dok su joj leđa na pozornici čuvali maher Roy Bittan i Garry Tallent, kojemu brkovi vjerujem stoje smješnije nego Velimiru, iako za konačan sud treba pričekati da navratim ovih dana do Gajnica. I na kraju, Mighty Max Weinberg, koji bubnja u potpuno ukočenom položaju trupa, dok ruke i noge drže ritam. Kako taj čovjek samo opali po kožama nakon svakog Bruceova 1-2-3-4… ma kakav pištolj starter, šta vam je?!

No, Bruce je ipak pravo čudo. Kada se za nekoga postarijeg rokera kaže da se dobro drži, to je uvijek u kontekstu za njegove godine. Ovome s leđa nitko ne bi dao više od 35 maksimum, pa da se lijepo uklopi u novu proširenu postavu Marah ili trećom gitarom pojača The Hold Steady. Gitara trpi i dere se, a šefov glas je monumentalno napuknut, u rangu najvećih američkih heroja, od kojih je on ipak najveći. Dokazi prezentirani u Mannheimu su, zasad će biti dovoljno, 'The Promised Land' (stih „Take a knife and cut this pain from my heart“ više i ne može imati onu snagu zbog koje je Greil Marcus jednom napisao kako mu to onda i napravi, ali i dalje je dovoljan da promuknem u trenu) i 'Darkness On The Edge Of Town', kao i cijeli bis, no o njemu malo kasnije. Kako sam nešto ranije napisao, naglasak ovoga koncerta – a zapravo i cijele turneje – jest slavlje možda i posljednje zajedničke avanture ovoga najboljeg i najameričkijeg od svih velikih američkih bendova, tako da je udio introspektivnih analiza ili mračnih naracija sveden na minimum. Čak je i jedna 'Reason To Believe', koja je ambivalentna do boli, dobila novo ruho, šareno poput onoga u kakvo su na Seeger turneji bile odjevene 'Atlantic City' i 'Open All Night' (inače jedna od najvećih zanemarenih pjesama Bruceova kanona, čijom su obradom Son Volt snimili svoju najbolju pjesmu), ali bez mijenjanja voljene melodije, zbog koje su navedene pjesme zvučale u najmanju ruku zbunjujuće. Pa ako je na meniju slavlje, ajmo slavit!, ali ajmo onda i slavit u velikom stilu! Prvo, regularan kraj koncerata – znate da ne brijem na spektakle kao takve, i uvijek bih mijenjao pun stadion za polupopunjen klub, ali spektakl nema veze s rasvjetom, zvukom, viđenim zastavama Velike Britanije, Italije, Amerike, Španjolske i Rumunjske te brojem od 15 tisuća ljudi. Ali zato ima s brojem od 15 tisuća grla koja zajedno pjevaju o-oo-o-ooo break iz 'Badlands', prije nego što nas Bruce i Miami Steve opet podsjete: „For the ones who had a notion, a notion deep inside, That it ain't no sin to be glad you're alive, I wanna find one face that ain't looking through me, I wanna find one place, I wanna spit in the face of this BADLANDS!!!“. U tome mi je trenu bilo itekako drago što sam živ, pa je možda i bolje da se u set nije uključila i 'Prove It All Night' jer onda bih bio umro.

Par sekundi predaha pa povratak na bis, koji je otvoren s 'Girls In Their Summer Clothes', posvećenoj svim nedodirljivim i vječno mladim 45-godišnjakinjama Mannheima i New Jerseyja. Ajde, da baš ne ispadne kako se bojim nešto prigovoriti, mislim kako je glupo bis otvoriti novom pjesmom, makar i bila ovoliko lijepa. Sve je međutim bilo brzo ispravljeno potpuno neočekivanom 'Santa Claus Is Comin' To Town', iako je ipak već počeo prosinac, te završnim tercetom bombi. Kada je Dave Marsh u jednom tekstu 'Born To Run' proglasio najboljim singlom sedamdesetih, bio je napisao kako se dugo mozgao i premišljao, sve dok nije skužio kako je izbor jednostavan. Jebiga, kada konačno za Gorilu sastavim Bruceov Top 30 u njemu se 'Born To Run' najvjerojatnije neće naći, ali ipak ne bi imalo smisla da ju u skoro sedam ukupnih sati nazočenja Springsteenovim koncertima nisam čuo ni jednom. I onda taman kada sam bio pomislio kako ne može jače i žešće, kreće 'Dancing In The Dark', koja je bila totalni vatromet. Nakon nje se NIJE moglo jače i žešće, ali je zato 'American Land' lijepo zaokružila ovaj nezaboravan koncert. Bruce je Bruce, moj Bruce, naš Bruce, i ja tog čovjeka volim, a njegove pjesme obožavam. Nisu mu ni koncerti loši, jel. Set lista: Radio Nowhere – No Surrender – Lonesome Day – Gypsy Biker – Magic – Reason To Believe – Jackson Cage – She's The One – Livin' In The Future – The Promised Land – Working On The Highway – Tunnel Of Love – Darkness On The Edge Of Town – Devil's Arcade – The Rising – Last To Die – Long Walk Home – Badlands – BIS: Girls In Their Summer Clothes – Santa Claus Is Comin' To Town – Born To Run – Dancing In The Dark – American Land

Inače, Mannheim. Lijep grad taman veličine (350 tisuća stanovnika), u kojem dućani subotom rade do 18 sati, pa se ima gdje ostaviti lova, što se nije poklopilo s mojom procjenom po kojoj je 150 eura trebalo biti dovoljno, ali mi je zato dobri Matko uskočio pomoći sa svojim viškom. Da sad baš ne opisujem grad – nit sam tome vičan, a nema ni puno materijala pošto su ga Britanci u Drugome svjetskom ratu bili sravnili sa zemljom – ipak moram spomenuti najbolju uličnu organizaciju koju sam ikad vidio. Dakle, barem u širem centru u kojem smo bili smješteni (hotel dosta dobar, večera očajna, doručak sjajan, recepcionari uslužni), a koji je potpuno sastavljen od paralelnih i okomitih ulica koje kuće dijele na blokove podjednake veličine, imena ulica uopće ne postoje, odnosno nisu glavni prometni signal putniku namjerniku. Znate ono kad ste u Beču pa gledate koja je jebena strasse ili gasse, toga ovdje nema, jer svaki blok kuća nosi oznaku koja se sastoji od slova i broja, npr. naš je dvotaktni hotel Wartburg bio u bloku F5. I onda znaš da je željeznički kolodvor kraj bloka L15, pogledaš na malu gradsku mapu na kojoj su označeni samo kvadratići sa svojim oznakama i odmah ti je jasno kuda se moraš kretati do željene destinacije.

Zašto baš željeznički kolodvor? Pa zato što je jedna od Mannheimovih komparativnih prednosti i blizina Heidelberga, studentskoga grada koji nam je dan prije Bruceovog ponudio još jedan divan koncert. Šećemo tako Matko i ja gradom, i u jednom CD šopu skužimo plakat s programom kluba Karlstorbahnhof, po kojem te večeri trebaju svirati The Weakerthans i predgrupe. Već sto godina slušam hvalospjeve tim kanadskim indie poperima, čak je i princ Craig Finn tekstove pjevača Johna Samsona ocijenio sjajnima, ali ih nikada zapravo nisam i čuo. Igrom slučaja, ranije tog dana sam uz tri EP-ja Arctic Monkeys ('Who The Fuck Are Arctic Monkeys?' za popunu originalne kolekcije, 'Brianstorm' i 'Flourescent Adolescent' zbog sveukupno 6 novih rasturačica) kupio i njihov najnoviji album 'Reunion Tour', pa je stvarno bilo očito kako sudbina (a ona je u Mannheimu, po riječima našeg vodiča Pikija – Legenda! – iznimno aktivna) hoće da ih upoznam. Međutim, ispostavilo se kako se klub ne nalazi u Mannheimu, ali i kako do Heidelberga ima samo 15ak minuta vlakom, a i noćni je promet solidno organiziran, pa ne bi trebalo biti problema oko povratka. Jebeš ti komociju organizacije turističke agencije, ovo je avantura, zavikasmo kolega Ludi Žule i ja te krenusmo na vlak! Prije The Weakerthans svirali su i Bečani Jonas Goldbaum i Njujorčani House  And Parish, i pobijedili su susjedi. Da sam im bio razumio tekstove na njemačkom, možda ih i ne bi doživio kao bend koji bi recimo naše Vatru ili Ramirez mogao do suza isfrustrirati svojim običnim ali uvjerljivim guitar-pop pjesmama, ali momci su stvarno jako dobri, toliko dobri da su bez ikakva krzmanja razorili moju predrasudu da šta ja sad imam tu slušat neke Austrijance. Matko je kupio i CD, pa ćemo ih provjeriti i doma. House And Parish su se držali sasvim dobro dok pjevaču nije pukla žica na gitari, nakon čega je uslijedila pauza koja je totalno ubila atmosferu. Možda su i dobri, tko zna.

A zašto sam ja toliko čekao na The Weakerthans, koji nisu slabiji ni od koga u indie-pop konkurenciji, još mi uvijek nije jasno – koji koncert! 'Reunion Tour' (nomen ovdje nije omen, pa nije riječ o živom albumu s povratničke turneje, nego regularnoj četvrtoj ploči) mi se zadnjih dana dobro izvrtio u discmanu, tako da sad znam kako je koncert otvorio sam Samson s 'Virtute The Cat Explains Her Departure', kako su 'Civil Twilight' i 'Tournament Of Hearts' (ne znam ima li kakve veze sa istoimenim sjajnim albumom The Constantines) prekrasni power-pop trampolini, kako mi je 'Night Windows' najbolja pjesma, ali i kako je potpuni kaos u nakrcanom klubu koji je otpjevao sve tekstove (što me čudi i dalje) nastao tek na ranijim, više punky stvarima, koje osvjetljuju Samsonovu prošlost u Propagandhi. Bilo je odlično, a The Weakerthans ovog mjeseca sviraju i u Beču. Nije baš da ću ići, ali ako vam se otvori prilika nemojte ju propustiti.

Maločas sam spomenuo našeg vođu puta Pikija, pa samo još par riječi o njemu, odnosno Matkovoj i mojoj projekciji njegove persone. Naoružan iskustvom dvadesetogodišnjeg života u Chicagu i višegodišnjih putovanja diljem Evrope, a izgleda prosijedog jebača kojeg poznaju svi barovi i luksuzni bordeli između Jadranskog i Sjevernog mora, Piki je nas dvadesetak zabavljao kako planski, jer si izgleda nije smio dozvoliti šutjeti o bilo kojoj temi, tako i neplanski. Matko i ja smo bili smislili toliko scenarija o ovome Johnu Wayneu hrvatskog turizma, da je barem jedna morala biti i istinita, čime bi onda opravdala i sve ostale. Piki, hvala na društvu! Da ne ispalo kako je sve prošlo glatko i sjajno, na povratku nam je, negdje na bespućima njemačkih autocesta, autobus odjednom otkazao. Ono, komplet, svjetla se ugasila i bus stao bez ikakve najave, baš kao onomad peglica Nene Medelića, kad smo on, Vele i ja bili išli u Ljubljanu na Gurua. No, tada je peglica bila stala u srednjoj traci oko koje su šibali teški i moćni kamioni i busevi, a ovaj put sam ja bio u jednome od tih velikih buseva, i to u traci sa strane, pa sam dolazak automehaničara cestovnog servisa mogao dočekati spavajući. Ispostavilo se kako bus može voziti dalje, ali bez upaljenih svjetala, pa smo dočekali zoru, potrošili pet sati, i tek se onda zaputili nazad u domovinu. Svuda pođi, svojoj kući dođi. Stvarno nisam imao snage za Fiftyja. Ali zato jesam imao rođačke odgovornosti zbog koje sam sinoć svratio do Saxa gdje je, među ostalima, u sklopu onih demo večeri nastupio i Humanofon, bend u kojem sviraju Vedran i Dino, moji dragi rođaci iz Karlovca. Krv nije voda, a ni reggae moj par cipela, pa neću previše, osim se obavezati kako ću im snimiti albume Bedouin Soundclash, kao primjer kako se takva vrsta muzike može uvjerljivo spojiti s klasičnijim pop-rockom, bez da pidžin pjevanje zvuči nategnuto. Pozdravite barba Igora i tetu Dubu! Dvije pjesme grupe El Camino, koja je svirala nakon njih, pokazale su mi kako momci imaju sve prave uzore, ali i da tu priča staje, baš kao nekad kod Dobrih duhova.

Gotovo. Vidimo se sutra u KSETu.

Pronađen mrtav, uzrok smrti se još ne zna. Jebiga. Čim dođem doma slijedi počasno vrćenje sjajnoga ovogodišnjeg 'Underground Kingz', kao i stvari na kojoj sam ga prvi put čuo, legendarne 'Big Pimpin':

We be.. big pimpin, spendin G's
We be.. big pimpin, on B.L.A.D.'s
We be.. big pimpin down in P.A.T.
It's just that Jigga Man, Pimp C, and B-U-N B
Cause we be.. big pimpin, spendin G's
And we be.. big pimpin, on B.L.A.D.'s
Cause we be.. big pimpin in P.A.T.
It's just that Jigga Man, Pimp C, and B-U-N B.. nigga

Uhh.. smokin out, throwin up, keepin lean up in my cup
All my car got leather and wood, in my hood we call it buck
Everybody wanna ball, holla at broads at the mall
If he up, watch him fall, nigga I can't fuck witch'all
If I wasn't rappin baby, I would still be ridin Mercedes
Chromin shinin sippin daily, no rest until whitey pay me
Uhhh, now what y'all know bout them Texas boys
Comin down in candied toys, smokin weed and talkin noise

Ne znam sjeća li se itko, u onoj buci i ludilu gorilla party partija, djelića parti-konverzacije koji se odnosio na tzv. "mumblecore" pokret unutar suvremenog amerićkog nezavisnog filma, a u kojem sam se dijelu osobno naročito istakao jer sam prije cca dvije godine imao priliku uživati u pomalo konspirativnim projekcijama dvaju filmova njegovog vodećeg (i ako je vjerovati štampi, jedinog dobrog) proponenta Andrewa Bujalskog, Funny Ha Ha i Mutual Appreciation.
E pa, ko se sjeća, možda se sjeća i da je Mutual Appreciation priča o mladom indie muzičaru, koga glumi muzikalni mladić koji u istoj mjeri channeluje Paul Simona i Johna Lennona, a i u stvarnom životu svira u nekom bendu s imenom od dvije riječi, kojeg se te večeri, i sljedećih tjedana, nisam dospio pravo sjetiti, makar mi se činilo da sam s Aesop Rock veoma blizu.
Uglavnom, bend se zove Bishop Allen i, kako to već obično biva, svira 11.12. u Ksetu.
Ne znam kog ta informacija zanima osim Gogine indi-mafije koja bi tamo bila i poslovično... ali morao sam.

U početku bijaše riječ. Zapravo, tri riječi: Gorilin CD-R izazov. Taj je godišnji retrospektivni samit glazboljubaca iz svojih skromnih korijena izrastao u pravu malu kvartalnu franšizu, tako da se pojavila potreba za rebrandiranjem: ono što je nekad bio "regularni" Gorilin CD-R izazov sad se naziva - Gorilina godišnja glazbena gozba! GGGG07 održat će se već za dva tjedna (!), a osim imena mijenja se i sama koncepcija ovog specifičnog Izazova.

Naime, dosad je bilo riječ o zbirkama naj stvari s albuma iz dane godine koje nisu bile singlovi. E pa odsad je u igri - sve što je izašlo u 2007. Ama baš sve!!! Singlovi, ne-singlovi, remiksi, mash-upovi, bootlezi, live snimke, demo snimke! SVE!!!! No pritom na snazi ostaje jedno staro pravilo - ono koje kaže kako nijedan izvođač ne smije biti zastupljen s više od jedne stvari. A kao i dosad, ono "izašlo u 2007" podrazumijeva i stvari sa samog kraja 2006, kao i numere s prošlogodišnjih albuma koje su postale singlovi ove godine - pod uvjetom da ste ih čuli ili istinski zavoljeli tek ove godine, naravno.



Na učesnicima je da izaberu dvadeset (brojkom: 20) naj stvari 2007, skupe ih na jedno mjesto na hardu i zipiraju, te potom to aploudaju na sendspace ili sličan upload-servis, i na kraju mi pošalju link na djevojke@yahoo.com. Nakon što pristignu prilozi od svih prijavljenih, ja ću sve skupa zapržiti na DVD-e koje ću potom podijeliti učesnicima GGGG-a kad se nađemo negdje u centru Zagreba u subotu 15.12. ili nedjelju 16.12. (točan datum održavanja će se odrediti nakon kruga konzultacija sa strankama). Kao što je bio slučaj i s GUDIS-om, GGGG je otvoren i za ljude s prebivalištem izvan Zagreba - kojima će DVD biti odaslan poštom.

Rok za prijave na GGGG07 je ponedjeljak 10.12. Prijaviti se možete u komentarima ovog posta, gdje se također i možete obratiti Gorilinom izbornom povjerenstvu (GIP) ako imate kakvih dodatnih pitanja u svezi pravila GGGG-a.

Rok za aploudanje je srijeda 12.12.

Ljudi su snaga, ajmo ljudi!

Albumi

15. Gorillaz - Demon Days

14. Jamie Lidell - Multiply

13. Royksopp - The Understanding

12. Animal Collective - Feels

11. Coldplay - X&Y

10. Okkyung Lee - Nihm

  9. Hauschka - The Prepared Piano

  8. Depeche Mode - Playing The Angel

  7. Andrei Dergatchev - The Return

  6. Screwed Up Click - Making History

  5. Thomas Koener - Nukk

  4. Deadbeat - New World Observer

  3. T.O.K. - Unknown Pleasures

  2. Madonna - Confessions On The Dancefloor

  1. The Cardigans - Super Extra Gravity

Singlovi

15. The Cardigans - I Need Some Fine Wine, And You, You Have To Be Nicer

14. Kelly Clarkson - Since U Been Gone

13. Three Six Mafia - Stay Fly

12. Madonna - Hung Up 

11. Gorillaz - Dare

10. The Game feat. 50 Cent - Hate It or Love It

  9. Daddy Yankee - Gasolina

  8. Royksopp - What Else Is There?

  7. The Killers - Mr. Brightside (Jacques Lu Cont Thin White Duke's Remix)

  6. New Young Pony Club - Ice Cream

  5. Juliet - Avalon

  4. Ciara feat. Ludacris - Oh

  3. Jose Gonzales - Heartbeats

  2. The Knife - Pass This On

  1. Black Eyed Peas - My Humps

+  najbolja stvar 2005, ali nije bila singl, jedan od naj beatova svih vremena, jebeni vibrafon.

Screwed Up Click feat. H.A.W.K., Lil' Keke, Big Pokey & Drastic - Pop Your Trunk

Prvo se prošlog mjeseca pojavila vijest da je unajmila Timbalanda da producira većinu njenog idućeg albuma, a ovaj naravno odmah počeo pričati da će to biti nešto najveće i najbolje ikada, kao i obično. Onda se pojavila vijest da će na nekoliko stvari na albumu raditi s Freemasons, koji su rekli da team Beyonce "sad uviđa gdje se pogriješilo na zadnjem albumu" (molim?!?) i da će ovaj put ciljati na više internacionalan zvuk. Freemasons su redom remiksirali ama baš sve singlove s "B'Daya", i mada bi cinici mogli reći kako si je time team Beyonce jednostavno osiguravao klupsko zaleđe u gej-fanovskoj bazi Beyonce, čitao sam negdje da je Beyonce bila oduševljena njihovim remiksima (ovaj je recimo čisti masterpis) i da je ona ta koja je inzistirala na kontinuiranom remikserskom angažmanu Freemasonsa. Što se mene tiče, i prije vijesti o užoj suradnji s njima nije mi bilo teško zamisliti kako brije na Freemasons jer - iako fala bogu nemam nikakvih čvrstih indicija, kamoli dokaza za to - nekako već dugo vremena imam feeling da je... lezba. A Jay-Z gej, jel, i da je njihova veza maska za javnost. A kad već inzistirate, otkrit ću vam da imam sličan feeling i za Enriquea Iglesiasa i Anu Kurnjikovu.

(Također, imam feeling da nitko od njih četvero ne čita Ruralnu gorilu pa eto, kao što vidite, mogu slobodno nabacivati svoja sasvim proizvoljna i potencijalno utuživa nagađanja, hehe.)

A sad se pak šuška kako želi snimiti country album! Prije par tjedana je na American Music Awardsima s country-dvojcem Sugarland izvela sjajnu country obradu "Irreplaceable", a "izvor blizak Beyonce" tvrdi da je to bila njena ideja i da je tako testirala kako bi javnost reagirala na takav stilski zaokret. Kad se već nabacujem nagađanjima, ja mislim da od toga neće biti ništa, osim eventualno koje shaniatwainaste balade zabačene pred kraj albuma. No isto tako, mislim da bi bila fora kad bi dogodine izdala dvostruki album, s R&B-jem i houseom na prvom disku te countryjem na drugom; u tom slučaju, predlažem da se prvi disk zove "B'Land", a drugi "B'Country". :)

P.S. "Greta Garbo se smije" za našu generaciju: Snoop Dogg pjeva! OK, znao je taj i prije tu i tamo otpjevati koju stroficu ili refrenčić, ali nikada nije pjevao baš cijelu stvar (dobro, izuzevši kratku rap dionicu pri kraju). Sama stvar i spot ne da su bizarni, nego ono... jebote, totalno je odlijepio!!! Al na dobar način.