animacija koja to nije, ali i priče koje stvarno govore o "stvarima koje mislite, ali ne govorite, kako kaže Lev Yilmaz

.

na domicilnoj stranici nema full screen opcije, pa predlažem da  "Tales of Mere Existance" tražite drito na jutubu. sam ih je stavio.

i stripovi su isto zakon.

Baš sam se razveselio kad mi je sinulo na koju stvar me neodoljivo podsjeća 'House of Cards' s novog Radiohead albuma.

Po dvije ću situacije više nego po mnoštvu drugih, također zanimljivih i živopisnih, pamtiti preksinoćni sjajni koncert omiljenih The National u krcatom Pauku. Prva je zborno pjevanje cijeloga šestočlanog benda, uključujući i pridruženo-stalnog člana Padmu Newsomea, u finalu romantične eskapade 'Apartment Story' – znao sam da su svi članovi ove posebne grupe maheri svojih instrumenata, ali ne i da svi i odlično pjevaju. Ipak, uloge su se nekako morale podijeliti, a tekstovi Matta Berningera itekako opravdaju njegovu poziciju lidera i pjevača. Druga je još jedno zborno pjevanje, ovaj put cijelog Pauka, u finalu prelijepe 'Ade' – kada su i kako The National postali ovoliko omiljeni u Hrvatskoj?

Prije tri i pol godine, na svojoj prvoj evropskoj turneji, The National su, može se slobodno reći, bili zalutali i u Zagreb, kada su 25. svibnja 2004. u KSETu nastupili pred najviše šezdesetak ljudi, kojima je jedan od braće Dessner, mislim Aaron ali problem s jednojajčanim blizancima jest taj što su doista identični, u petak posvetio 'Secret Meeting'. Kao što je slučaj s važnijim događajima diljem svjetske glazbene povijesti, otad se taj stvarni broj od šezdesetak nekako popeo do barem petstotinjak onih koji tvrde da su bili – nije da je važno, ali kao dokaz vlastitog prisutstva prilažem sačuvanu ulaznicu te potpisane omote. Čuvši kako sam rodom iz Splita, Bryan Devendorf mi je na kaver EP-ja 'Cherry Tree' bio skicirao košarkaški teren te stao objašnjavati funkcioniranje napada Kukočevih Bullsa! Ljudina! Jest, The National su tada bili rasturili KSET, ali slično su na svojim nastupima nedvojbeno napravili i mnogi drugi bendovi, pa ih ipak nemamo prilike ponovno vidjeti u većim, i to ispunjenim dvoranama. Dodat ću i to kako nije baš da su naknadni albumi benda, 'Alligator' i 'Boxer', digli nivo njihove kvalitete, ali, opet, nisu ga ni spustili u odnosu na 'Sad Songs For Dirty Lovers'. Ma zapravo, nije uopće važno kako se to desilo, ali ne može mi ne biti drago što se jest desilo.

Kada je bilo objavljeno da će se koncert planiran za KSET prebaciti u Pauk zbog relativno brze rasprodaje kapaciteta najdražeg mi zagrebačkoga kluba, činilo mi se kako to baš i nije pametan potez, jer sam očekivao da će ljudi u najboljem slučaju biti koliko i lani na The Twilight Singers. Moje je procjene demantirao prvi pogled na red pred Paukom – zbog neodgodivih obaveza petkom u Booksi propustili smo predgrupu Haydena – jer se još debelo iza 22 sata čekalo za ući unutra. Sumnjam da je na Calexicu pred godinu i pol bilo išta više ljudi, no ako i jest, atmosfera na nastupu The National bila je dvjesto puta bolja i nabrijanija. Ako se u Zagrebu dio ljudi uvijek može objasniti furkom i šminkom, pjevanje skoro svih okupljenih skoro svih refrena jasno dokazuje kako se ovaj krasni i dragi noir-pop bend doista provukao do samog vrha indie-pop lige. Priča se kako su neki od oduševljenja i plakali, no odgovorno tvrdim kako zajedničku erupciju energije na uvodu 'Abel' i kraju 'Mr. November' već dugo nisam doživio. U tom kontekstu još mi je i više žao uporno bendovo ignoriranje ranijih stvari – mislim da bi 'Murder Me Rachael' bila doslovno zapalila publiku.

Set lista od devetnaest pjesama, od koje su četiri bile ostavljene za bis, najvećim je dijelom bila sastavljena od pjesama s aktualnoga odličnog 'Boxer', a pridodane su im bile i najbolje s 'Alligator' (osim 'Lit Up', što je još jedan veliki upitnik) te 'Cherry Tree'. The National sviraju s toliko preciznosti, čak i virtuoznosti – Bryan je možda i najbolji indie bubnjar na svijetu, dobar i originalan i pouzdan i razigran poput Billa Berryja sredinom osamdesetih – i u njihovim je pjesmama apsolutno nemoguće ne primijetiti iznimnu brigu za strukture i aranžmane, a to su mnogo češće karakteristike pilatora, nego dobrih momaka. The National te karakteristike koriste samo kao ukrase divnih pjesama, kojih imaju znatno više od većine drugih. Kao The Triffids navučeni na žešći rock'n'roll, kao Joy Division koji su nastavili razrađivati zvuk 'Love Will Tear Us Apart', ako baš hoćete i kao ti nesretni Tindersticks koji se ne zaustavljaju samo na očekivanoj melodrami odjela i violina, The National ipak najviše zvuče kao oni sami, makar ih se nipošto ne može proglasiti revolucionarima ili inovatorima – tim ljepše!

Regularan dio koncerta završila je 'Fake Empire', nakon koje su na bisu nationalisti odsvirali i sjajan raritet 'You've Done It Again Virginia', i završili ga s meni apsolutno najdražom 'About Today'. Još sam uvijek pod dojmom. Set lista: Start A War – Mistaken For Strangers – Secret Meeting – Brainy – Baby, We'll Be Fine – Slow Show – Squalor Victoria – Abel – Wasp Nest – All The Wine – Racing Like A Pro – Ada – Apartment Story – Daughters Of The Soho Riots – Fake Empire – BIS: Green Gloves – Mr. November – You've Done It Again Virginia – About Today

BTW, o ovome koncertu jučer nisam stigao ništa napisati i zbog toga što sam bio uzvanik na jednoj svadbi, a to je bio i Boris Babarović Barba! Logično, u jednome se momentu bio pridružio zabavljačkom bendu Fakini i otpjevao nekoliko pjesama, iako ne i barem neku s odličnog albuma '21 karat'. Ali se zato ugodno iznenadio kad sam mu rekao kako i ja i vrli Tonći imamo originale. Mnogo, mnogo značiš za moj život draga…

jebeni pakle.

Veći Fuck - Danny Federici ima melanom. Kako se uopće ne kužim, ne znam koliko je ozbiljno, ali samo pominjanje zvuči zlokobno.

Manji Fuck - slijedom toga, upravo je uzeo pauzu od E Street Banda, pa će preskočiti barem prvu turu evropskih koncerata, što znači kako je prilično izgledno da ga neću vidjeti 02.12. u Mannheimu.

Fantome, samo ti ozdravi!

T.O.K. - 'No Man'

Beenie Man feat. Barbee - 'Give It Up'

Timber-Lee/Ward 21 - 'Bubble Like Soup'

Anthony B - 'Tease Her'

Ms Triniti feat. E-Dee - 'Bongce Along'

Chuck Fender - 'I Swear'

Munga - 'Wine Pon It' - novi mega in ples na autotuningu. :-)

Haha, taman napišem za Plan B članak o otklonu američkog hip hipa od europskog 4x4-a - samo da bi se odmah potom pojavila nova stvar Pitbulla s Lil Jonom i... semplom najvećeg house hita ovog ljeta! A onda još eto i novog mixtapea iz DJ Smallzovog serijala "Smokin Rnb" na kojem je opet Pitbull, al ovaj put sa semplom Bennyja Benassija!!! (premotajte minutu pa možete vidjeti i kako čirlidersice plešu na to)

Bassline/grime crossover! Preeeeeeejebena stvar, nabrijanije ne može, totalno me baca u razbijački trans, ono, oću izazivati nerede - bilo kad! I BILO GDJE!!! :)

Sinoć sam sanjao kako je Akon neki strašno čist tip koji se kloni alkohola i droge, pa čak i brije na celibat. Otkud mi to? Pa, vjerojatno ima veze s tim što sam prethodnu noć slušao T-Painov odličan zadnji album, na kojem u "Bartender" Akon pjeva: "Don't drink, don't smoke, that's why I don't go to the bar, baby"! Akonov poj tužnog anđela na "Bartenderu" je u mom topu 3 najljepših trenutaka u glazbi ove godine (pored "Open the Gates" Gregora Treshera i Guya Gerbera te "My Mistake" Megan Rochell), i šteta baš što je u ovom radijskom ripu mashupa "Bartendera" sa Shanty Town riddimom stvar prekinuta prije Akonovog uleta, a na netu zasad nema bilo koje druge, kamoli kompletne verzije. :(

Lovers rock reggae zgoditak godine.

Dečko ti se vraća doma u pet ujutro, uvjerena si da te varao: no, kako možeš biti sigurna u to? Pa mislim, koje glupo pitanje - pomirišeš mu kurac, naravno!

Burialov remiks Bloc Party.

Sjećate se Primitive Radio Gods, Bran Van 3000 i sličnih post-beckovskih one-hit wondera iz druge polovice devedesetih? Ovo me pomalo podsjeća na tu ekipu.

Seksi minimal zgoditak jeseni.

Cijeli dan posao, pa šišanje, brijanje i večera, pa na kraju zakasniš na po svemu dotad sudeći obećavajuće The Gabettes, koji su sinoć u KSETu bili predgrupa Erotic Biljanu & His Hereticsima. I taman mi Matko govori kako su prve dvije stvari bile izvrsne, kada The Gabettes (ako sam dobro skužio pjevačica se zove Gabi, valjda otud ime) počinju svirati neku dosadnu, dugačku bluesy baladu koja bi umorila i samu kraljicu napora Janis Joplin. Ne znam zašto izgleda sve pjevačice na svijetu moraju cijeniti Janis, ali mislim da tu pogrešku nikada nećemo uspjeti ispraviti. Matko je inače jako razuman tip čijem sudu vjerujem, ali što da čovjek pomisli u takvim trenucima? Srećom, nedoumicu nakon nekog vremena ispravlja sam bend, ponovnim vraćanjem na teren na kojem se osjeća puno bolje, a i koji mu odlično leži. Trebalo mi je biti sve jasno čim sam kod jednog od dvojice gitarista spazio na našoj sceni dotad neprimijećenu klasičnu Rickenbacker gitaru (McGuinn/Buck/Blake tipa), koja je tako slatko zazvečala na početku sljedeće pjesme. Do kraja svog polusatnog nastupa The Gabettes su me iskreno oduševili nabrijanim pop-rockom na tragu LA bendova s prijelaza sedamdesetih u osamdesete (The Beat, The Vapors, The Plimsouls…), pjesmama punima melodija i šećernim rifovima. S obzirom na ženski vokal, može ih se usporediti i s očitim uzorom Blondie, ali prije svega opisati kao jedan od onih bendova kakvi uvijek sviraju na maturalnim zabavama u američkim teen filmovima i serijama, piče rokenrolić, klinci plešu, i svi se super zabavljaju – kakvi su recimo bili Letters To Cleo. Jebiga, nama bendovi s imenima tipa Maestral ili Panorama sviraju pjesme Dalibora Bruna ili Pere Panjkovića, a Ameri skakuću na lijepi guitar-pop vatromet. Mislim, popije se, pa se pjeva, ali ne bih bio ni trena dvojio da mi se ponudila mogućnost zamjene. Jedini minus The Gabettes je nesigurna i nerazgovijetna pjevačica, koja je povremeno odavala dojam kako joj nije baš udobno na pozornici. Nadam se da će se uskoro opustiti, a da ću bend sam uskoro i ponovno slušati.

Nekom čudnom igrom slučaja, Hereticse do jučer nisam ni jedan jedini put uspio uhvatiti uživo, iako sam u nekoliko navrata čak i bio na mjestu održavanja, ali ili mi se zbog gužve nije ulazilo u Spunk, ili sam čekao red za pivo na Jarunu, ili… Uvijek nešto, i uvijek opravdanja, ali jučer sam konačno jedan njihov nastup odgledao od početka do kraja, i baš je super što je isti bio odličan. Biljanova ekipa potpuno je usvirana i uživljena, a u sam centar pozitivne koncertne atmosfere zabija se kao strijela ispaljena iz napetog luka nekog poglavice iz vijeća garažne rokije (o, jebote…). Najsimpatičniji član benda meni je definitivno malena basistica Jelena, kojoj bas u rukama izgleda toliko ogroman, ali pravi meštar ceremonije je pjevač Jura. Taj čovjek jednostavno ima sve: grlo neumornog derača, izgled rockabilly geeka, kondiciju aktivnog sportaša, pokrete swing majstora i spremnost za neumorno poticanje kluba (KSET skoro krcat) na još luđi i razuzdaniji provod. Dobro, ima skoro sve – nema neki posebno uvjerljiv izgovor engleskog jezika, ali tu manicu itekako nadoknađuje gore pobrojanim vrlinama. Sat vremena svirke bend je pravilno razdijelio, pa smo tako u prvom dijelu čuli cijeli odlični debi 'Supersticky', odsviran po redu s time da je 'Kerosene Lips' došla na kraj, a u drugom novije stvari od kojih je najbolja 'Rock'n'roll Revolution no.5'. U tim novijim naslovima mogao se osjetiti odmak od klasične old-school garaže s albuma, te pomak prema nešto modernijem zvuku u kojem je bilo i nekoliko power-pop finti. No, nemojte mi sad povjerovati pa pomisliti kako će Erotic Biljan & His Heretics na sljedećoj ploči zvučati kao Weezer ili The Strokes – i dalje je to čvrsti rock'n'roll bez predumišljaja i predaha. Bio je i bis, normalno, na kojem su ponovljene 'Boom Boom In The Sonic Room' i 'Supersticky', ali mene te stvari ne bi umorile da se sviraju naizmjence kroz cijeli sat vremena. Bejbe, call me wild!