40. PLASTISCINES – LP1

Ovakav nam je bend doista mogao dati samo Pariz. Četiri teenke manekenskog izgleda svijetla kamera nisu odlučile privlačiti šetnjom po modnim pistama, nego skakanjem i sviranjem po pozornicama rock klubova. Dio iste one scene koja se probudila nakon opjevanih pariških koncerata The Libertines, Plastiscines su bend koji svoje pjesme izvodi i na francuskom i na engleskom jeziku, spajajući u njima ovomilenijski njujorški pop-rock jednih The Strokes s utjecajima bendova od kojih su i sami The Strokes crpili svoje adute, kao što su The Ramones ili The Heartbreakers, zvučeći naposljetku kao Blondie u kojima je Debbie Harry zamijenjena s Jane Birkin. Njihov debi 'LP1'  traje nešto više od 25 minuta, što kod mene uvijek ima ogromne pluseve, a na njemu Marine, Louise, Zazie i Katty pokazuju kako nipošto nisu bend-egzotika, nego odlična grupa čvrstog zvuka i zabavnih pjesama. GGGG07 KANDIDAT: Mister Driver

39. FUCKED UP – Hidden World

Da kojim slučajem previdite ime benda, po ostalim biste podacima vrlo lako došli do krivih zaključaka. Dakle, dolaze iz Kanade, točnije Toronta, članovi benda su si nadjenuli luckasta imena kao što su Pink Eyes, 10000 Marbles ili Mr. Jo, a sve je violinske dionice na albumu odradio Owen Pallett iz Arcade Fire i Final Fantasy – sigurno je riječ o nekim novim kanadskim alter-pop vilenjacima, pjesama sazdanih od snijega, melankolije i vrckavosti. E, ali bend sam zove se Fucked Up, što je u startu prilično jasan putokaz, a jednako kako je to možda i ponajbolje punk ime nekog benda barem u zadnjih nekoliko godina (dobro, uz Pissed Jeans), tako je i ova ekipa jedan od najboljih punk bendova novijeg vremena, a sigurno onaj najoriginalnijeg zvuka. 'Hidden World' traje debelo više od sat vremena, ali nije riječ o nekoj maratonskoj izvedbi pedesetak pjesama, nego o normalnoj ploči s 13 stvari, samo što pjesme na njoj nisu nimalo normalne. Energija, ljutnja i žestina jesu hardcore intenziteta, kao i nemilosrdno trošenje glasnica pjevača Pink Eyesa, ali je rasturačka matrica jednostavno obogaćena duljim instrumentalnim pasažima, tako da se samo 'David Comes To Life' i 'Carried Out To The Sea' zadržavaju u klasičnoj minutaži. Priznajem da sam prvih par puta 'Hidden World' slušao prije svega jer ga nisam kužio, ali vrlo mi je brzo bio ušao pod kožu. Ne bojte se, prijatelji, unatoč prezentiranom ovo ipak nije nekakav bastardni prog-core, nego samo dobar stari napadački punk, samo što gitarske grmljavine u njemu traju dovoljno da zasite i najneumornije. GGGG07 KANDIDAT: Carried Out To The Sea

38. AMERIE – Because I Love It

Jedan od nejasnijih diskografskih poteza u godini za nama povukao je Sony, odbijajući novi album Amerie objaviti na domicilnom, američkom tržištu, pustivši ga u ostatku svijeta vani bez ikakve promocije. Mislim, da je 'Because I Love It' snimila neka njemačka R&B zvjezdica, bilo bi sve jasno kao dan i unatoč zavidnoj kvaliteti pjesama, no izgleda ni da milijuntonski megahit '1 Thing' (više uopće ne dvojim – draža mi pjesma i od 'Crazy In Love') nije prekrasnoj Amerie osigurao dovoljno kredita kod šefova. Što je prava šteta kako po publiku, jer je album itekako lijep, ljupkih melodija i moćnih dancefloor pogodaka, tako i po njih, jer potencijalni hit-predvodnici kojih na albumu ne nedostaje ipak bi osigurali barem solidnu prodaju. Iako se pouzdani Rich Harrison povukao iz ekipe, na 'Because I Love It' to nije primjetno utjecalo, pa je tako Amerien treći album kvalitetom blizu odličnom debiju 'All I Have'. A to je dosta, ako slučajno ne znate. GGGG07 KANDIDAT: Gotta Work

37. DUSTIN KENSRUE – Please Come Home

Što ti je slučajnost: nikada me nije zapravo zanimalo u kakvom je to bendu prašio Dustin Kensrue prije negoli se odlučio na akustični put solo kantautora, sve dok proučavajući knjižicu 'If We Could Only See Us Now' albuma grupe Thrice nisam unutra naišao na njegovo upadljivo prezime. Taj je album doma donio Saša, a njemu ga je dao njegov stric, navodno nemajući pojma kako se našao u njegovu posjedu. Ajde, pogledali ste dovoljno filmova s neočekivanim obratom na kraju da ne biste zaključili kako je Dustin upravo član Thrice. Vjerujem Saši da to ne trebam slušati jer je riječ o nekakvome atmosferičnom post-metalu, a i ne da mi se riskirati smanjenje oduševljenja ovako slatkom pločom. Polusatna kolekcija samo osam pjesama i dalje je dovoljno bogata nadahnućem i emocijom da se čini većom i važnijom, iako moram priznati da joj dobar rezultat ponajprije osigurava briljantan početak s dvije fantastične pjesme koje biste lako, dijelom i zbog hrapave ljepljivosti glasa, zamijenili za neobjavljene stvari Ryana Adamsa (osim što Ryan ipak sve objavi), kao i sigurno privođenje utakmice kraju. GGGG07 KANDIDAT: I Knew You Before

36. ELVIS PERKINS – Ash Wednesday

Naslov debi albuma kantautora Elvisa Perkinsa odnosi se na srijedu 12. rujna 2001. godine, dan nakon što mu je majka izgubila život vozeći se avionom koji se zabio u jedan od njujorških blizanaca, dan kada je sve što mu je od nje ostalo bio samo pepeo. Točno toga dana navršilo se i devet godina od smrti Elvisova oca, Anthonyja Perkinsa (da, onog!), koji je 1992. godine izgubio bitku sa sidom, pa nimalo ne čudi što se rečeni datum zacementirao u autorovu stvaralačku svijest. Na neki se način oslobodivši njegova tereta konačnim objavljivanjem svoje prve ploče, Elvis Perkins je u njenih jedanaest pjesama uspješno i umješno kanalizirao osjećaje koji su opisani događaji u njemu probudili, ali bez konkretnijih tragova u tekstovima pjesama. Ostavivši depresiju životnog iskustva izvan njih, Perkins ih je ipak naposljetku sastavio od melankolije i žudnje, koje su se na ovome lijepom i decentno zavodljivom albumu po tko zna koji put pokazale neiscrpnim izvorištima kvalitetne, ugodne glazbe. Kantautorski okvir 'Ash Wednesday' podjednako je određen američkim, više korijenskim pristupom u kojem zapaženo mjesto imaju folk, country i blues, ali i britanskim pristupom novijeg datuma koji se ne srami promišljenijih aranžmana, pop struktura te frankofonih začina. Glavna Elvisova oružja jesu pouzdana akustična gitara i divan glas (koji mene podsjeća na Mladog Vladu), ali istaknuto mjesto u fino krojenom glazbenom ruhu imaju i neuobičajeni instrumenti kao što su, recimo, vibrafon i timpani u minimalistički orkestriranoj 'Sleep Sandwich' ili harmonika u 'Emile's Vietnam In The Sky', najljepšoj pjesmi albuma. Ne profanirajući obiteljsku tragediju, te iskoristivši neželjen zastoj na počecima svoje glazbene karijere na najbolji mogući način, učvršćujući autorsku osobnost, Elvis Perkins je na kantautorsku scenu stupio potpuno formiranim koracima autora koji lakoćom postiže ono što želi, albumom koji uz 'Please Come Home' Dustina Kensruea predstavlja najugodnije ovogodišnje kantautorsko iznenađenje.GGGG07 KANDIDAT: Emile's Vietnam In The Sky

35. PAUL WALL – Get Money Stay True

Inače nisam preveliki fan ovakvog zvuka, being a NY playa and all, ali sam se ovoga ljeta bio dosta zakačio na novi album bijelog brata Paula Walla (kako sam izgovara, Pau Vau), sat vremena udarnog teksaškog post-screw bouncea. Iako mi je njegov nekadašnji partner u Color Changing Clicku, Chamillionaire, i dalje draži, 'Get Money Stay True' je sočan komad razvaljene synth-agresije, na kojem nema ništa mudro (doista si ne namjeravam nabaviti grillz, koliko god u svojim pjesmama Paul predano oglašavao rezervni biznis), ali koji je glavni producent Mr. Lee pažljivo i detaljno sredio u jedan od najugodnijih godišnjih rap albuma. GGGG07 KANDIDAT: I Ain't Hard To Find

34. THE THRILLS – Teenager

But this will never be what I want, eating in some fancy restaurant, like now, svojim razoružavajućim glasom pjeva Conor Deasy, izrijekom potvrđujući ono što se itekako dalo naslutiti, da se čak ni u relativno umjerenom uspjehu romantični sanjari iz grupe The Thrills nisu baš najbolje snašli. Sasvim je to logično za bend koji je na svome nezaboravnom debiju 'So Much For The City', jednoj od najdražih mi ploča uopće, pokazao kako se u melankoliji i nostalgiji osjeća kao riba u vodi. Fanovi west coasta, isto su se tako domaće The Thrills bili osjećali snimajući debi u Kaliforniji, pa malkice čudi da su se njegovoj poetici ovoliko uvjerljivo vratili snimajući 'Teenager' u hladnoj Kanadi, poslušavši savjet mentora iz R.E.M. (na čijem gore spomenutom 'Live' Daniel Ryan i gostuje). Naravno, 'So Much For The City' ostaje neponovljen i neponovljiv, a 'Teenager' je i bez obzira na to potvrda kako u ovim irskim trubadurima ima još mnogo inspiracije i ambicije. GGGG07 KANDIDAT: I Came All This Way

33. THE BISHOPS – The Bishops

Ako se već, uz tek zanemarivo natezanje i navlačenje, razvojna povijesna crta najveće većine britanskih guitar-pop bendova može na neki način ispratiti natrag do Lennona i McCartneyja, onda ni The Bishops iz tog okvira ne izlaze, ali se vraćaju i još dalje. Priznajem, nikada zapravo nisam čuo The Quarrymen, ali garažni pop ovog benda uvelike je modeliran na skiffleu i ranom rock'n'rollu kasnih pedesetih i ranih šezdesetih godina, razdoblju prije beat booma. Bend se sastoji od braće blizanaca Bishop, gitarista Mikea i basista Petea, te bubnjara Chrisa McConvillea, koji navodno ruši imidž benda nastupajući u svakodnevnoj odjeći, dok se Bishopi ne skidaju iz mod odijela. Zvučni kredibilitet zarađen je i snimanjem u Toe Rag studiju, gdje su i The White Stripes bili otišli po svoju porciju vjerodostojnosti. The Bishops su svoju našli i odlično iskoristili. GGGG07 UČESNIK: The Only Place I Can Look Is Down

32. THE WEAKERTHANS – Reunion Tour

Pokušavao sam ih uloviti otkako sam prvi put čitao hvalospjeve koje im je uputio Craig Finn, no nisam se nešto previše trudio. Izgleda da su zvijezde, znajući za moju zaljubljivost u romantični indie-pop, stoga odlučile obaviti najveći dio posla, poslavši me u Mannheim na Bruceov koncert taman onog vikenda kada su u susjednom Heidelbergu bili svirali upravo The Weakerthans. Čitali ste ovdje kako me je koncert potpuno oduševio, a album' Reunion Tour' me još uvijek ne pušta od sebe, pa će biti doista super ako je istina da su im ostali i još bolji, na kakve sudove uglavnom nailazim. Jedini čisti indie-pop album koji me je ove godine više zarobio bio je 'Heresy And The Hotel Choir' (o njemu nešto kasnije), ali imam dojam da će mi John Samson postati puno bolji prijatelj. GGGG07 KANDIDAT: Civil Twilight

31. SLOAN – Never Hear The End Of It

Sloan, nažalost, nikada nisu uspjeli profitirati barem na račun proboja drugih zemljaka i sistema spojenih posuda Amerike i Kanade, kad je već postalo izvjesno kako se njihove odlične pop pjesme nekim čudom nikako ne mogu probiti do širih slušateljskih masa. Početak devedesetih mikroskope je bio usmjerio ka nekim drugim regionalnim centrima, kao što je bio onaj u Seattleu, tako da se skupina dobroćudnih power-pop momaka mogla osloniti samo na svoje melodije i gitare. Na početku jednako fascinirani i klasičnim pop bendovima kao što su The Beatles ili Big Star, kao i bučnim inovatorima Sonic Youth ili Dinosaur Jr, kroz godine se njihovo glazbeno ruho sve više bojalo mirnijim bojama, a pročišćavanju zvuka pridonijelo je i pomirenje s nedostatkom značajnijih prodajnih brojki. S obzirom da su sva četvorica članova, i gitaristi Patrick Pentland i Jay Ferguson, i bubnjar Andrew Scott, i basist Chris Murphy, plodni i umješni autori, ne čudi što su na svoju novu ploču Sloan nabili čak 30 pjesama, kao što su to nekad znali raditi Guided By Voices. Međutim, za razliku od GBV koji bi to napravili u otprilike pola trajanja, Sloan na 'Never Hear The End Of It' sviraju punih 80 minuta, koji prolete bez ikakvog osjećaja zamora ili odrađivanja. Jednostavna matematika govori nam da su dečki mogli ploču podijeliti na pola, i dobiti dvije od 15 pjesama u 40 minuta, što bi ih zasigurno učinilo prohodnijima, i zbog čega njihovoj tvrdoglavosti treba očitati bukvicu. Ali, sagledati situaciju iz druge perspektive, one koja cijeni izostanak ikakvih kalkulacija, koje nadomješta radost stvaranja i sviranja glazbe, znači ovoj premalo cijenjenoj grupi uplatiti i dodatne kredite. GGGG07 KANDIDAT: Last Time In Love

30. DINOSAUR JR – Beyond

Prošlo je već deset godina od posljednje ploče koju je J Mascis objavio pod imenom svoga matičnog benda, podcijenjene 'Hand It Over', no ono što ponovno korištenje voljenog imena u ovom vremenu posvemašnjih reuniona, od The Stooges preko Police i The Jesus And Mary Chain pa sve do Buffalo Tom, čini posebnim jest to što je ovo prva ploča od legendarne 'Bug' iz 1988. godine koju je snimila originalna postava Dinosaur Jr, dakle i J i bubnjar Murph, ali i basist Lou Barlow. Treba li koga podsjetiti, Mascis i Barlow su tijekom zajedničkog rada prvih godina grupe potpuno zaboravili na prijateljstvo koje je stajalo u temeljima benda, najvjerojatnije zbog Mascisove želje za potpunom kontrolom, koja je Barlowu po ploči ostavljala tek pravo na uvrštavanje jedne do dvije pjesme, a kolika je to bila greška ili nepravda pokazali su naknadni sjajni Barlowovi u Sebadoh i The Folk Implosion. I, tako je jednoga lijepog dana Mascis obznanio kako raspušta bend, što je nimalo sumnjičavi Barlow primio na znanje i počeo planirati svoje buduće projekte, samo da bi idućih dana u novinama naišao na informaciju kako Dinosaur Jr uskoro ulazi u studio snimiti novi album, ali u novoj postavi, bez starog basista! Godine su prolazile, činilo se kako je Lou slonovskog pamćenja, no prije par godina počele su i prve ponovne zajedničke svirke, i naposljetku je pred nama i novi album. Prva nova karakteristika grupe koju ćete primijetiti preslušavanjem albuma jest ta da nema nijedne nove karakteristike, sve je ostalo po starom, kao da između zadnje zajedničke snimke i himničke uvodne 'Almost Ready', koja bi ponekim nostalgičnijim obožavateljima mogla izmamiti i pokoju suzu radosnicu, nije prošlo ni dvadeset dana, a kamoli skoro dvadeset godina. No, primijetit ćete i to kako Mascisove prepoznatljive vokalne manire ljenjivca u polusnu i gitarske solaže koje je naučio od Neila Younga i Dannyja Whittena te propustio kroz pankersko sito, ljepljive melodije koje se nikako ne razvijaju do kraja ali i ne otpuštaju od ušiju, poletni ritmovi koji vam stalno ljuljaju tlo pod nogama, tekstovi puni emotivno zbunjujućih situacija, pa čak i redovite Barlowove samo dvije pjesme: dakle, sve ono na što smo od Dinosaur Jr već itekako navikli, ni danas ne zvuči predvidljivo, nenadahnuto i kao da bend svoje odlike uzima zdravo za gotovo, nego potpuno suprotno. Dinosaur Jr je bend koji je već jednom bio pokazao kako se etika punka i njegovo korištenje bučnih glazbenih tekstura bez vidljivih šavova mogu spojiti s grandioznošću mainstream rocka sedamdesetih godina u zavodljivo i slatko, makar često i naprasito, pop savršenstvo, a 'Beyond' je album tolike svježine i ljepote da u njemu neće uživati samo fanovi koji su na ovaj povratak čekali mnogo godina, nego i neki novi klinci kojima se ovo može podvaliti i kao prva ploča potpuno nove grupe, kakvu prije nismo imali prilike čuti. U to doista nitko ne bi imao razloga sumnjati. GGGG07 KANDIDAT: Back To Your Heart

29. STYLES P. – Super Gangster (Extraordinary Gentleman) + The Phantom mixtape

Nikad nisam lagao pa neću ni sada – znam kako novi Stylesov album nipošto nije jedan od nekoliko najboljih hip hop albuma godine, kakvim sam ga proglasio, te da je zapravo zaslužio biti ipak osjetno niži na listi, ali uopće mi ne pada na pamet odreći se fanovskog prava na bezuvjetno podržavanje. Plus, samo pojavljivanje albuma me bilo potpuno iznenadilo i obradovalo, jer se 'Super Gangster (Extraordinary Gentleman)' pojavio tek godinu dana nakon prokletog 'Time Is Money'. Kažem prokletog zato jer je taj album svoje objavljivanje čekao više godina, zbog čega je Stylesu i prekipjelo, te je sigurno utočište potražio u prostorijama pouzdane etikete KOCH, koja nije nimalo dvojila o opravdanosti brzog izlaska na ulicu s novim albumom. Brojni mixtapeovi, od kojih je 'The Phantom' ipak najbolji, pokazali su kako se Styles ne namjerava pomiriti s maćehinskim odnosom na koji je naišao u Interscopeu, snimajući bezbrojne head-noddin' poslastice. Sam album nije toliko dobar – ima ponešto mlitavih stvari – ali opet pokazuje kako je Styles jedan od najodlučnijih i najuvjerljivijih MC-ja na svijetu. Lijepo leži u discmanu, također. GGGG07 KANDIDAT: Star Of The State

28. RICKIE LEE JONES – The Sermon On Exposition Boulevard

Prava je sreća da se u cijeli projekt na vrijeme umiješala Rickie Lee Jones, jer bi u protivnom Lee Cantelon vjerojatno do kraja izgurao plan uglazbljivanja originalnih Isusovih izjava i poruka za one koji ne vjeruju organiziranoj religiji. Zvuči malo maknite-to-što-dalje-od-mene!!!, ali iskusna je Rickie u svemu ipak prepoznala nadahnuće kakvo joj je dugo izmicalo, te je Cantelona nagovorila da joj prepusti neke od zapisa, koje zapravo uopće nije izvela u originalnom obliku, nego ih je odradila po sjećanju, ponovno se dokazavši majstoricom improvizacije. Još je veća sreća što se zapravo na samom 'The Sermon On Exposition Boulevard' sve to nimalo ne čuje, nego je riječ o kompaktnom rock albumu Velveti/Dylan/Patti virusa, zasigurno najboljoj autoričinoj ploči još od eponimnog debija, bez ikakvih tragova njenih često zamornih art-jazz istraživanja. GGGG07 KANDIDAT: Circle In The Sand

Pošto garant ima ljudi koji prate Gorilu ali ne i Velimirov sajt (sram vas bilo!), garant ima i ljudi kojima je promako ovaj isječak Miss Teen South Caroline na "Mijenjam ženu".

A fakat ne bi bilo u redu da vam promakne, jerbo je URNEBES.

57. PRODIGY – Return Of The Mac

Kada ih je Jay-Z u nezaboravnoj 'Takeover' rastavio na proste faktore, bilo je sasvim jasno da će Nas to podnijeti neizmjerno bolje od Prodigyja. Danas neki patetični jadnici tvrde kako je iz cijele priče Nas izašao kao pobjednik, što definitivno nije istina, no svi se slažu kako bi za Prodigyja bilo najbolje da se nakon toga povukao iz posla. Novi koraci na putu prema dole napravljeni su kada su Mobb Deep nekako uletjeli u G-Unit ekipu, dodatno se blamirajući intervjuima u kojima su tvrdili kako su oni odane vojničine kao i tetovažama svoga novog crewa. Zbog svega toga i dalje mi je teško povjerovati da je Prodigy snimio iole podnošljiv, a kamoli vrlo dobar album zaraznog strait-talk New Yorka. Okej, on je i dalje strahovito limitiran tekstopisac, ali sve uspijeva nadoknaditi prepoznatljivo odličnim flowom te pohvalnim trajanjem albuma koji čak i kad mu pridodamo tri pjesme bonus CDa traje manje od 50 minuta. GGGG07 KANDIDAT: Return Of The Mac

56. THE RUMBLE STRIPS – Girls And Weather

Kako brass sekcija još uvijek nije postala standardan dio asortimana oruđa mladenačkih pop-rock skupina, tako se usporedba simpatičnih nabrijanih mladića iz grupe The Rumble Strips s legendarnom boksačkom bandom Dexy's Midnight Runners naprosto ne može izbjeći, no isto se tako ne mogu previdjeti elan i živahnost kojom se Charlie Waller i momci bacaju u pretežno akustično ska-soul veselje svojih dopadljivih pjesmica. Čak dvije godine nakon debi singla stigao je i album, zbog čega startno oduševljenje medija nisu kapitalizirali primjetnijim istupom, ali ovako hrabra, zaigrana i sigurna ploča ima dovoljno kapaciteta za polagano osvajanje. Oosbno sam još uvijek na početku procesa. GGGG07 KANDIDAT: Oh Creole

55. HARD-FI – Once Upon A Time In The West

Zlonamjeran i podsmijeha željan kritičar u tekstovima će Richarda Archera pronaći više materijala nego što mu stvarno treba – komentari o ispraznosti televizijskog programa, opravdanosti rata za naftu, svakidašnjim problemima radničke klase ili nasilju oko nogometnih terena ipak moraju biti izvedeni s manje klišeiziranja i papagajskog (nemuštog li papagaja!) ponavljanja naučenog od prethodnika kakvi su bili The Jam, Billy Bragg ili The Specials. Međutim, sve to uopće nije bitno, jer Hard-Fi ipak posjeduju ono važnije (barem njihovim bankovnim računima i ciljanoj publici), a to je sjajan osjećaj za melodiju i hit. Mogu se ja smijati tekstovima, kad mi pjesme iz kojih dolaze dugo nakon slušanja uopće ne izlaze iz glave. Kombinacija elektronski pojačanih ritmova, nezadrživih melodija, gudačkih krešenda i atmosferičnih pokušaja ipak je najviše označena moćnim brit-pop gitarama, iako nema pjesmu lijepu koliko je bila 'Move On Now' s prvog albuma. GGGG07 KANDIDAT: I Shall Overcome

54. CHARLIE LOUVIN – Charlie Louvin

Brat Ira mrtav je već više od četiri desetljeća, ali Charlie se s time nije pomirio ni nakon svega tog vremena, što je shvatljivo ne samo zbog činjenice kako su zajedno ostavili jedan od najdubljih pečata u povijesti countryja. Znakovito, jedina pjesma koju je Charlie na novoj, eponimnoj ploči izveo sam zove se upravo 'Ira', no ni u ostatku materijala ovaj neuništivi velikan ne stišće kočnicu na emocijama i kvaliteti izvedbe. Gosti su pristigli isključivo iz probranog društva, odnosno probranih društava, jednog kolega iz country/folk hall-of-famea (George Jones, Tom T. Hall, Bobby Bare, čak i Elvis Costello), te drugog najpouzdanijih nastavljača tradicije (Eef Barzelay, Kurt Wagner, Will Oldham…). Jeff Tweedy pridružuje se u uvijek aktualnoj 'Great Atomic Power', a GGGG07 KANDIDAT 'Grave On The Green Hillside' prva je prilika za čuti kraljicu Tift Merritt nakon njena 'Tambourine' iz 2004. godine. Ove bi joj godine trebao (i morao!) izaći novi.

53. JAKOBINARINA – The First Crusade + Jesus EP

Stvarno je bilo nevjerojatno da na cijelom Islandu (okej, nije ogromna i ljudima brojna država, ali ipak) nema nikoga tko želi svirati malo normalniju, pjevniju muziku – već su mi se na vrh glave popeli Björk i Sigur Rós i njihova prekrasno čudna glečerska ljepota ili što već. Ni ova se tinejdžerska šestorka iz Hafnarfjörura ne može nazvati klasičnim pop-rock bendom, ali prvenstveno zbog toga što su mnogo maštovitiji i neobuzdaniji od ostalih, recimo britanskih, dječaka s gitarama. A imaju i tonu muda, snage, prkosa i opravdane umišljenosti: We are only stating our own greatness! Album je stigao relativno kasno, pa se zato i nalazi pri kraju liste, no zato sam se umnogome davio u EP-ju 'Jesus', i njegovoj surf bombi 'Filipino Girl'. GGGG07 KANDIDAT: 17

52. STUDIO FRENDO – Di si stavila banane

Ovo bih bio totalna pizda ne staviti na listu jer je riječ o konačno dočekanom diskografskom bilježenju Srkijeva nesagledivog talenta i Pavlove nezaustavljive ciničnosti (dobro, toga na albumu nema, ali Pavle je toliki cinik da to ne smijem izostaviti, jer su mu baze stvarno urnebesne). Još u srednjoj smo zajedno oformljavali nekakve bendove, mada je bilo očito kako se moj nepogrešivi pop osjećaj i punk instinkt te manjak sviračkih kompetencija teško mogu pomiriti s njihovom virtuoznošću i ljubavlju prema Davidu Bowieju. Ali, isto bih tako bio gluh ne čuti ovdje nekoliko sjajnih pjesama, iako se nijedna ne može mjeriti s legendarnom 'Ti si moja duša'. Srki je neumoran perfekcionist s manjkom samopouzdanja, zbog čega se album snimao mjesecima, a on je tek nakon izlaska skužio da mu se neke pjesme više sviđaju u ranijim verzijama s demo snimaka. Jest da je uglavnom u pravu, ali 'Di si stavila banane' je i unatoč tome jako dobar album sa šest vrlo dobrih ili odličnih, jednom osrednjom, dvije grozne i jednom neshvatljivom pjesmom, iako ta neshvatljiva 'Bradonja' nije ništa lošija od radova Leta 3. Naravno, srednji put između novovalnoga eksperimentalnog poleta Idola i festivalskih zvukova Prokurativa nije se pokazao posebno osvijetljenim, a i jebeni se Menart nije nimalo potrudio oko promocije, energiju ulažući u neusporedivo slabiji St!llness. Tako je to u životu. GGGG07 KANDIDAT: Kino

51. FREEWAY – Free At Last

Početkom tisućljeća, Roc-A-Fella je nesumnjivo bila najvruća hip hop etiketa na tržištu, iako je cijela priča zapravo počivala na šefu gigantu i produkcijama dvaju sjajnih, gladnih producenata. Jedini album, međutim, koji se kvalitetom mogao mjeriti s onima Jay-Zja, bio je 'Philadelphia Freeway', koji svoga autora ipak nije vinuo u zvijezde. Kako je to uopće i mogao? Bradati musliman gangsta prošlosti – u opisu ima ponešto za preplašiti bilo koga. Četiri godine kasnije, Roc-A-Fella je opet, barem zbog nekadašnjih veza, u žiži zanimanja hip hop fanatika, a osim u Jayevu fantastičnom albumu ljubitelji soul semplova i MC kompasa mogu uživati i u Freewayevu 'Free At Last'. Nadam se da do idućega nećemo morati ovoliko čekati. GGGG07 KANDIDAT: Still Got Love

50. LUCINDA WILLIAMS – West

Kad pogledam neka od imena čije sam albume stavio na više pozicije od ove Lucindine, dođi mi slabo i da se ubijem i da se ostavim ovog posla, ali kako da varam sam sebe? Jer, činjenica je kako sam samo ove godine daleko više slušao svaki od pokera asova koji su ovome albumu prethodili, negoli njega samog. Okej, priznajem da mi fali malo fino doziranoga rokerskog šuga 'Car Wheels On A Gravel Road' ili 'Essence', ali ni to mi se ne čini pravim razlogom. Možda je problem u duljini ploče? A možda je album jednostavno pretežak za slušanje – imam dojam da Lucinda nikada dosad emotivne utege nije prenosila ovako direktno, skoro bez ikakvoga autorskog uobličavanja. Nije ni bitno, čak i da jesam u pravu (mislim, pa i ako nisam), 'West' je opet jako dobar album, pravi prijatelj samoće, te ploča koja potvrđuje kako Lu doista ne može stvarno omanuti. GGGG07 KANDIDAT: What If

49. LUCKY SOUL – The Great Unwanted

Sve ono što se lani pisalo za The Pipettes bez ikakvih se figa u džepovima može kazati i za Lucky Soul, jer bend je to koji stvarno girl-group kolače šezdesetih svira indie senzibilitetom, podsjećajući na Belle & Sebastian na tribute albumu Philu Spectoru ili Dusty Springfield. Ujedno, 'The Great Unwanted' je i jednako slatka i neodoljiva ploča koliko je to bila 'We Are The Pipettes', tako da eventualne spike oko toga tko je bio prvi i što je prava stvar nemaju nimalo smisla. Poslušajte samo uvodne bekvokale 'Struck Dumb' i u trenu se pojavite na maturalnoj zabavi 'Američkih grafita'. Meni je to još uvijek jedan od najdražih filmova. GGGG07 KANDIDAT: One Kiss Don't Make A Summer

48. THE VIEW – Hats Off To The Buskers

Još jedan u cijelom nizu bendova koji se napajaju na nepresušnome boemskom izvoru The Libertines (obrada 'Don't Look Back In The Sun' s kompilacije 'Radio One Established 1967' prilično je uvjerljiva), The View su zapravo jedni od rijetkih koji preuzete obrasce koriste s dovoljno svježine i samosvojnosti da ih se nikako ne može otpisati samo kao lovce na trendove. Redom dvadesetogodišnji klinci iz Dundeeja svoje su teen godine doista i proveli uz 'Up The Bracket', čiji punk za popodnevni čaj lakoćom i ljepljivim melodijama spajaju s gitarskim bombonima ranih Teenage Fanclub. Nije Liga prvaka, u koju spadaju Arctic Monkeys, ali vrh Premiershipa svakako. GGGG07 UČESNIK: Same Jeans

47. MR. HUDSON & THE LIBRARY – A Tale Of Two Cities

Pripadnik iste one zamišljene scene novih britanskih pop kantautora alternativne glazbene vizije, kakvi su recimo Liam Frost i njegovi The Slowdown Family te Sam Duckworth i Get Cape. Wear Cape… Fly, Ben Hudson je predvodnik čudnovato nazvanih Mr. Hudson & The Library, koji na svome debiju razoružavajući autsajderski šarm i iskrivljeno pop ogledalo Paddyja McAloona ili Lawrencea koristi kao čvrst temelj i zahvalnu odskočnu dasku za skok ka nebeskim leftfield-pop hitovima. Nije da ih gospodin Hudson uspijeva prečesto dosegnuti, ali ovakvi se pokušaji itekako računaju. GGGG07 KANDIDAT: Picture Of You

46. SHARON JONES & THE DAP-KINGS – 100 Days, 100 Nights

Prije nego me optužite da sam snobovski kuler koji mrtav hladan ispaljuje pizdarije nalik ovoj da je '100 Days, 100 Nights' Sharon Jones barem jednako dobar koliko i 'Back To Black' Amy Winehouse, prvo nabavite ovaj album i dobro ga poslušajte. Pola sata čiste Stax magije u režiji The Dap-Kings, kućnog benda soul etikete Daptone Records, preko koje Sharon oplakuje, pozdravlja i slavi prošle ljubavi, glasom kojega se ne bi postidjela ni jedna velika diva iz šezdesetih. Pokus dokazivanja teze izgledao bi nekako ovako: pustite si u shuffle modu neku klasičnu soul kompilaciju, recimo 'The Best Of Betty Wright' ili 'Candi Staton' ili 'The Anthology' Gladys Knight & The Pips, zajedno s ovom pločom – prelaze nećete ni primijetiti. GGGG07 KANDIDAT: Something's Changed

45. EROTIC BILJAN & HIS HERETICS – Supersticky

Eto, lani sam imao My Buddy Moose koji su bez problema uletjeli u albumski Top 20, ove se godine najbolja domaća ploča našla tek na 45. poziciji. Jebiga, ipak bolja ploča i za Hrvate neuobičajen zvuk Sobove su s pravom uzdigli u sam vrh opake lanjske konkurencije, koja ni ove godine nije bila ništa slabija, možda samo s manjim brojem svevremenih totema. Oštrog rock'n'rolla kakav je ovaj na 'Supersticky' da se naći na svakome kutku naše kugle, ali u zadnje vrijeme u žanru nisam nalazio nešto mnogo uvjerljivije – Erotic Biljan & His Heretics gitare komotno mogu ukrstiti s bilo kim na svijetu. GGGG07 KANDIDAT: Kerosene Lips

44. GHOSTFACE KILLAH – The Big Doe Rehab

Ghostface je jedan od onih ljudi koji je u onome što radi toliko dobar, snalažljiv, neumoran i uvjerljiv, da doista nema potrebe da ikad mijenja teren na kojem igra i na kojem se, očito je, izvrsno osjeća. Neočekivan povratak Puff Daddyja za kormilo novovjeke verzije The Hitmen producentskog tima odličnim se potezom nije pokazao samo na 'American Gangster', nego i u ovdašnjim 70's reminiscencijama, dok samom Ghostfaceu istovremeno snimanje novog albuma Wu-Tanga nije ni najmanje ispraznilo zalihe nevjerojatnih tekstova. Omot je sulud. GGGG07 KANDIDAT: Walk Around

43. DEAN & BRITTA – Back Numbers

Nimalo se ne obazirući na mogućnost da ga poneki dugogodišnji obožavatelj uhvati u verbalnom raskoraku, Dean Wareham je nekoliko godina nakon što je kao jedan od razloga razlaza Galaxie 500 naveo romantičnu vezu Damona Krukowskog i Naomi Yang glazbu počeo stvarati zajedno sa svojom suprugom Brittom Phillips. Čini se da je učvršćivanje imena Dean & Britta čvrst putokaz ka potpunom raspuštanju i druge Warehamove grupe, sjajne Lune. Drugi album sanjajućih supružnika ipak nije na razinama Galaxie 500 i Lune, ali to mu je vjerojatno i jedina jača zamjerka, koja ima još manje smisla kada se prisjetim da se tim razinama može približiti malen broj muzičara. Paralele, naravno, postoje, i to je više onih s opuštenim ljetnim horizontalima Luninih 'Rendezvous' ili 'The Days Of Our Nights' nego sa zaleđenim antologijama Galaxie 500, iako je sasvim jasno kako je riječ o radu istih ljudi. 'Back Numbers' je prava ljetna ploča, namijenjena lijenim popodnevima, kada nema osobe ili događaja koji bi vas uspjeli podići iz mreže za ljuljanje, okačene o debla koja bacaju debelu hladovinu, i kao takva je itekako dobro služila prije pet mjeseci. Mada nikad nisam doista i ležao u mreži za ljuljanje. GGGG07 KANDIDAT: The Sun Is Still Sunny

42. HARLAN T. BOBO – I'm Your Man

U izvještaju s koncerta koji je Harlan T. Bobo zajedno s Jackom Oblivianom održao 17.09. u KSETu obećao sam kako ćete 'Im Your Man' pronaći na mojoj godišnjoj listi. Pa evo ga. Da jednako vremena nisam utrošio i na slušanje debija 'Too Much Love', možda bi se Harlan popeo i koje mjesto gore, ali ipak mi se prvi sviđa nešto više. Lijepo je kad mlad čovjek u svoje prve radove istrese sve što je dotad doživio, ali Harlanov kantautorski rock osjetno profitira upravo zbog toga što je on sam prve pjesme snimio relativno kasno, blizu ulaska u srednje godine. Tako da u njima nema nikakvih suvišnih dodataka, ali ni nepotrebnog samo-ograničavanja, pa se na ploči može naći svega i svačega, kako i priliči autoru iz melting-pota Memphisa. GGGG07 KANDIDAT: My Life

41. SCARFACE – Made

Jebeš četvrti kvoter u kojem izlaze izgleda svi mogući hip hop albumi, tako da čovjek ne stigne mnogo toga na vrijeme poslušati kako treba. Neke od mogućih (mislim, možda uopće nisu dobri albumi, ali zasad još ne znam) žrtava ove su godine Lupe Fiasco, Beanie Sigel, Wu-Tang Clan, Hi-Tek, a ima ih i još. Scarface, s druge strane, nije imao nikakvih problema za osiguranje zapaženog mjesta u mojoj prošlomjesečnoj rotaciji, kako zbog zasluženog statusa neupitne legende, tako i zbog lakoće kojom je snimio još jedan jako dobar album. Ako mi je račun dobar, što je kod repera uvijek škakljivo, i ako nešto nisam previdio, što je kod repera uvijek lako moguće, ovo je Scarfaceov prvi album nakon klasika 'The Fix' iz 2002. godine, i na njega se pristojno nastavlja. Melodične je beatove sa soul semplovima danas zapravo nemoguće izbjeći, no malo kome takva pozadina paše koliko Scarfaceu, koji se zabrinutošću veterana osvrće na vječne probleme geta, ali i beskrupuloznom sirovošću tare manje vrijedne repere. Ipak, 'Made' je prije svega ploča melankolije i nesigurnosti, koja mojim ušima iznimno paše. GGGG07 KANDIDAT: Dollar

Prilično je jednostavno. Na svijetu naprosto ima previše muzike. Ali ne samo da na svijetu ima previše muzike točka, nego ima i previše dobre muzike. Nije ni tu kraj, na svijetu ima i previše sjajne muzike. Upravo zbog toga ovakve liste istovremeno i imaju i nemaju smisla. Nemaju, zato jer je jednostavno nemoguće poslušati sve ili čak i većinu iz neke glazbene niše pa da možete napraviti vjerodostojan izbor, osim ako se ne odlučite posvetiti isključivo jednoj jedinoj mikro-sceni, jednome jedinom žanru, jednoj izdavačkoj kući ili slično. Ne zato da biste bili neupitan autoritet, spreman mukom stečene zaključke dijeliti s onima koje eventualno zanima, nego zato da biste mogli mirno spavati. Mnoštvo je razloga zbog kojih ja osobno nekada ne spavam mirno, ali jedan od njih jest i taj – smijte se koliko hoćete i proglasite me jebenim luđakom – što je eto riknula godina, a ja nisam uspio nabaviti mnoga izdanja koja bi na moju osobnu listu najbolje godišnje muzike upala zatvorenih očiju, a neka druga nisam uopće uspio poslušati kako spada. Jesse Malin, Two Cow Garage (koji nam 13.02. dolaze u Zagreb, hell yeah! Yihaa!), Bettye Lavette, Paperlung, Mary Gauthier, The Mendoza Line, Centro-matic, mnoštvo kasno izdanih hip hop ploča, Oakley Hall, Vic Chesnutt… Ima toga brdo. Ali baš zato sve ovo itekako i ima smisla, jer na listu onda i upadaju isključivo one ploče za koje sam se zakačio, uz koje sam proveo mnogo lijepo provedenog vremena, koje ću pamtiti još dugo u budućnost. Zato se ni ove godine nisam htio ograničiti na neki okrugli broj, ili neku mizeriju tipa top 10 – pa ako možeš izdvojiti samo 10 ploča (ili singlova, svejedno) iz cijele cjelcate godine, onda… Ma onda ništa, sve u redu, ali ja nikako ne mogu. Brojeći tako izdanja koja sam i ove godine odlučio srediti po lanjskom ključu, skužio sam kako sam opet došao jako blizu prošlogodišnjoj brojci od 87 ploča koje ću izdvojiti, pa sam onda tu brojku naprosto odlučio ponoviti, uspostavivši tako tradiciju Goginih omiljenih 87 ploča godine. Dođe li dan kada ću imati ozbiljnih problema navući finalni broj, onda ću znati kako za muziku imam znatno manje vremena nego što je to sada, a ovakvo sada mi uvelike odgovara. Dakle, 87 sveukupno, iliti 57 regularnih ploča, njihovih 9 bonusa, te još i 21 kompilacija, reizdanje, EP, soundtrack, mixtape, demo, live album ili neka druga forma, kakvo se ipak ne može i ne smije naći na regularnoj listi – album mi je još uvijek sveta forma.

THE AFGHAN WHIGS – Unbreakable: A Retrospective

Svake se godine na tržištu pojavi nepregledna gomila različitih kompilacija, koje su i dalje jedno od najsigurnijih utočišta posustale industrije. Evo, Stonesi su pred koji tjedan izdali i još jednu verziju legendarne 'Rolled Gold' kolekcije, koja se opet prodaje jako dobro, kao da već svi te pjesme nemamo na nekoliko izdanja. Stoga će se u mome izboru najbolje godišnje muzike naći samo one kompilacije koje su, barem meni, ipak nešto više od pukog unovčavanja sigurnih oklada, a malo je koja toliko prikladna za otvaranje retrospektive moje 2007. godine koliko 'Unbreakable: A Retrospective' obožavanih i neprežaljenih The Afghan Whigs. Već dugo nigdje nisam naišao na prepričavanje temelja geneze njihova prepoznatljivog i samosvojnog soul-grunge zvuka, pa bih ga se sada mogao latiti ja osobno, za one koji slučajno ne znaju. Naime, šef benda Greg Dulli kao mlađi je košarku igrao puno i dobro, pa kada je skužio kako mu prijatelji svojim vještinama na terenu nisu dorasli, preskočio je tračnice i u potrazi za izjednačenim partijama zaputio se u crnački geto. Tamo nije pronašao samo vrhunske basketare, nego i svoju glazbenu karijeru, jer ga je glazba koju je čuo kako svira iz obližnjih prozora – klasična hit parada Motown/ Stax osovine – očarala da više nije bilo povratka. Svojim trećim albumom 'Congregation' (onaj na čijem omotu gola crnkinja u naručju drži malo bijelo dijete) Whigsi su obećali da će postati jedan od najboljih svjetskih bendova, da bi bezgrešnom trilogijom koja je uslijedila – 'Gentlemen', 'Black Love', '1965' – obećanje i ispunili. Niste li ih slušali, ova je kompilacija jako dobar start, a o njenoj pravoj snazi najviše svjedoči popis izostavljenih stvari, koje bi također činile legitiman ili čak i legitimniji bestof izbor. No, dva izostanka posebno bole – neizdrživo bolna 'My Curse', koju u cijelosti pjeva Marcy Mays, te jedna od najboljih pjesama svih vremena, 'Summer's Kiss'. Rhino je isprva, krajem 2006. godine, u javnost pustio vijesti kako priprema opsežan box-set benda, no nezainteresiranost šire publike, zbog koje se bend i bio raspao, svela je projekt na ipak razumniju mjeru. Na disku se nalaze i dvije nove stvari, 'I'm A Soldier', koja se komotno mogla naći na posljednjoj ploči grupe, te 'Magazine', koja više vuče na Dullijeve novije radove. Greg je i dalje car, nema nikakve dvojbe, ali samo je s Johnom Curleyjem, Rickom McCollumom i Steveom Earleom (ne taj) činio nepobjedivu ekipu. KANDIDAT ZA GORILINU GODIŠNJU GLAZBENU GOZBU 07: I'm A Soldier

BARBARA MANNING – Super Scissors

Opskuran status Barbare Manning velikim je dijelom rezultat neuhvatljivosti njene nomadske karijere, jer je u njenih dvadesetak godina bila punopravnom članicom barem pet bendova, s time da je s mnogima surađivala i kao gost. Među imenima 28th Day, World Of Pooh, S.F. Seals ili The Go-Luckys! (nikad se nisam dokopao albuma ni jednog od njih), vjerojatno ćete najlakše prepoznati ono The 6ths, drugog projekta Stephena Merritta iz The Magnetic Fields, na čijem je albumu 'Wasps' Nest' otpjevala uvodnu pjesmu, singl 'San Diego Zoo', a surađivala je i s velikanima kao što su The Mekons, Yo La Tengo, Pavement ili Calexico. Da u glazbenom svijetu ima ikakve pravde, sve bi ovo bile tek periferne informacije o nemirnom duhu slavljene kantautorice, ovako su ipak tek očajnički pokušaji buđenja interesa za jednu veliku glazbenicu s barem jednim albumom koji zaslužuje naslov remek-djela. Taj se album zove 'Lately I Keep Scissors', i objavljen je 1988. godine. Spajajući post-jangle zvuk rastućeg američkog undergrounda, koji su tada predvodili R.E.M. ili 10000 Maniacs, s kantautorskim ispovijedima kojima je preduhitrila Kristin Hersh ili Natalie Merchant, Barbara je snimila sjajnih deset pjesama koje su, po svemu sudeći, trebali najaviti jednu veliku karijeru. Danas znamo kako se ništa od svega toga nije zbilo, ali i to kako je 'Lately I Keep Scissors' neupitan indie-pop klasik, kojemu je mala izdavačka kuća Rainfall Records prije par mjeseci izgradila pravi spomenik, proširivši ga u trostruki box-set pod naslovom 'Super Scissors'. Na prvom se CD-u nalazi remasterirani originalni album, koji ni skoro dvadeset godina poslije nije izgubio na svježini i primamljivosti, možda i zbog toga što se nije ni imao prilike izvrtjeti kako treba u nosačima zvukova potencijalne publike. Drugi donosi, ako je to uopće moguće, još nepoznatiji i teže nabavljiv 'One Perfect Green Blanket', na kojem se nalazi i obrada novozelandskih majstora The Bats 'Smoking Her Wings', možda i najbolja Barbarina pjesma uopće 'Sympathy Wreath', kao i neke neobjavljene pjesme i alternativne verzije objavljenih. U takvom se tonu nastavlja i treći disk, ispunjen demo snimkama i drugačijim verzijama sjajnih 'Scissors' ili 'Prophecy Written', s time da se pravi zgoditak krije u alternativnoj varijanti 'Mark E. Smith & Brix', istovremeno dokazu Barbarine autorske originalnosti i fanovske zaljubljenosti. Slobodno probajte.

COUNTING CROWS – August And Everything After deluxe edition

O ovome sam albumu već i pisao i pričao nadugo i naširoko, tako da ću se ovaj put suzdržati od obilnijih tirada, i samo ću napomenuti kako je ovo vrlo vjerojatno album koji sam u životu poslušao najviše puta, te koji je čvrsto zacementiran u osobnom tercetu najboljih ploča svih vremena. Geffenovo deluxe izdanje originalnom je albumu pridodalo šest demo snimaka, te drugi disk sa snimkom koncerta održanog 9.12.1994. u Parizu. Demo verzije uključuju elektrificiranu verziju 'Omahe', obradu 'This Land Is Your Land', rane snimke relativno nabavljivih rariteta 'Shallow Days' i 'Love And Addiction', te pravo otkriće 'Mean Jumper Blues'. Set lista koncerta osim favorita s albuma sadrži i premijeru 'Children In Bloom', izvedbu prekrasne neobjavljene 'Margery Dreams Of Horses' te obrade 'The Ghost In You' The Psychedelic Furs i 'Jumping Jesus' benda Sordid Humor, lokalne legende San Francisca. Pojačana retro aktivnost u zadnje dvije godine – lani je objavljen živi album – daje naslutiti kako postoje prave prepreke nastavku karijere, no glasi kažu kako će prvo tromjesečje godine iznjedriti i novi album, koji očajnički čekam već godinama. Neka, Adam Duritz je jedan od onih glazbenika kojima sam uvijek spreman sve oprostiti. Vremena imamo. GGGG07 KANDIDAT: Jumping Jesus

THE HOLD STEADY – Live At Fingerprints EP + Boys And Girls In America (australsko izdanje)

Nakon što je lani bez ikakve frke pomeo konkurenciju predivnim 'Boys And Girls In America', moj najdraži bend na svijetu The Hold Steady ove se godine morao osloniti na trening-izdanja, s obzirom kako im je prekrcan raspored svjetske turneje ostavljao malo vremena za skladanje i snimanje novih pjesama. EP 'Live At Fingerprints' do kraja je razbio sve sumnje skeptika kako je ovo bend koji pažljivo kontrolira omjer svojih sposobnosti i limita, igrajući na sigurno naglašavanjem gromoglasnih rifova i sjajnih tekstova. Akustični set odsviran u nekom dućančiću demonstracija je virtuoznosti benda, ponajviše Franza Nicolaya čija harmonika set boja posebnom melankolijom, a anegdote Craiga Finna i u ovako editiranom izdanju čine se urnebesnima. Lani objavljen na matičnom tržištu, 'Boys And Girls In America' svoju je svjetsku distribuciju započeo tek ove godine, a primarno za australsko tržište proširen je i s daljnjim četirima pjesmama, trima originalnima i obradom 'American Music' Violent Femmes. Sve tri nove su zakon, no power-balada 'Arms & Hearts' je antologijska: To me it just felt like six or seven seconds, but I guess we went coast to coast. To me he didn't seem all that holy, but I guess he might have been that ghost. I'm not saying that he came up all that hot. He burned a hole in me eventually. I've been mostly living in the center of your most holy trinity. So maybe now you'll go out with me, 'cause I got so much positivity. There were amber waves of grain, and hawks and russle thrushes. There were serotonin rushes. There were purple mountain majesties above the fruited plain. There were diamonds in the drain. To me it didn't seem all that much better when he went and climbed up on that cross. To me you didn't seem all that much like a princess with your bandaged hands and your hacking cough. ARMS AND HEARTS AND ALCOHOL AND FAITH. WE PULL EACH OTHER IN AND WE PUSH IT ALL AWAY. There were crosses and crushes, crashes and hassles. We were kissing in the center while the band played 'Ice Cream Castles'. Arms and hearts and alcohol and death. She was awkward and thoughtful and ascending into heaven dripping wet. Inače, vani se je već trebalo naći i još jedno izdanje 'Boys And Girls In America', na kojem bi 'Live At Fingerprints' trebao biti obogaćen s još nekoliko pjesama s iste svirke, ali nisam provjeravao. Tri originala istog albuma ipak su previše za jednu kolekciju. Ili ipak nisu? GGGG07 UČESNIK: Arms & Hearts

I'M NOT THERE soundtrack

Nastavimo s The Hold Steady, koji su ipak pronašli nešto vremena za sudjelovanje na sjajnom soundtracku sjajnog filma. Zastrašujuću sveprisutnost posljednjih godina Bob Dylan je okrunio tako da se pomaknuo sa strane, i pustio drugima da dokazuju da je genij. Todd Haynes je svojim filmom napravio upravo to, jednako kao i gomila starih i novih majstora, koji su odličnim obradama Dylanova kanona i podruma napunili čak dva diska ovog soundtracka. Moji su favoriti, naravno, The Hold Steady, te Cat Power, John Doe, Roger McGuinn, Mason Jennings te GGGG07 UČESNIK: Jim James & Calexico 'Goin' To Acapulco'.

INTERNATIONAL POP OVERTHROW VOL. 10

David Bash je okorjeli zaljubljenik u power-pop, lijepu muziku koju toliko voli da već godinama organizira žanrovske festivale po američkim gradovima, na koje poziva ništa-do-slabo poznate bendove, koji po svemu sudeći apsolutno rasture pozornice na kojima se pojave. Kako bi i ostali imali prilike upoznati te bendove, koji to itekako zaslužuju, David izabere po jednu reprezentativnu pjesmu svakog od bendova, te od njih kompilira, čini se, prekrasna izdanja ispunjena iskonskom ljubavlju prema glazbi. Da mi Tonći nije spržio deseti tom 'International Pop Overthrow' projekta, trostruko gigant-veselje šećernih melodija i razigranih gitara, ne bih o svemu tome imao ni najmanje pojma. Nije ni da sam ovako nešto posebno istraživao, previše mi je vremena oduzelo uživanje u ovih redom dobrih do izvrsnih 66 pjesama koje od power-pop matrice desno ili lijevo bježe tek sporadično i neznatno. GGGG07 KANDIDAT: Jenny Wolfe & The Pack 'You Look Good Walking Away'

KEB DARGE & CUT CHEMIST present LOST AND FOUND: ROCKABILLY & JUMP BLUES

Koliko ih ja poznajem, Keb Darge i Cut Chemist i nisu prve osobe kojima bih se bio obratio u potrazi za savjetom oko arheologije zagubljenog rockabilly blaga pedesetih godina, no ovi maheri plemenite discipline crate-digginga potpuno su me razuvjerili ovom dokumentaristički vrijednom (većina od ovih 37 pjesama dosada uopće nije bila objavljena na digitalnom formatu) i divotama bogatom duplom kolekcijom jukebox opskure. Odlučite li se ikad na organiziranje retro tuluma, s ovime nećete pogriješiti.

LIL WAYNE – Da Drought Three mixtape

Po njegovu vlastitom priznanju, Lil Waynea trenutno ne zanima apsolutno ništa – ni žene, ni novac, ni izlasci, ni droga, ni bla bla – osim snimanja novih i novih stvari. Razumljivo, jednom kada otkriješ u čemu si najbolji, onda to i radiš dok ti ne dosadi ili dok se ne pojavi netko bolji. Dobro, Wayne je tek jedan od najboljih, nikako ne najbolji točka, no činjenica kako je od brižno složenog, pomno planiranog i odlično izvedenog ali ipak samo zajebantskog mixtapea za prekraćivanje vremena napravio jedno od najuvjerljivijih hip hop izdanja godine govori kako je najplodnija i najlukrativnija faza njegove karijere tek pred njim. Novi bi album trebao biti bomba. GGGG07 KANDIDAT: Ride 4 My Niggas

THE LOX – Living Off Experience mixtape

Srce, međutim, ipak vuče na potpuno drugu stranu od one južnjačkog poster-boya kojega jednako vole hip hop legende i veterani, curice koje žude za svjetlima pop univerzuma, uštogljeni indie blogeri i gangste New Orleansa. The Lox su danas potpuna nepoznanica igdje izvan New Yorka, gdje najzajebaniji hudovi i dalje ljubomorno čuvaju legendu o Jadakissu, Stylesu i Sheeku. Biti D-Block pacijent značilo je i mirenje s upokojenjem legendarnog imena The Lox, no ima biti da sam se prevario, i zbog toga mi je itekako drago. 'Living Off Experience' je mixtape za fanove, i zbog toga je samo još i bolji. 80 minuta i 30 pjesama tvrde street melankolije i prijetećih upozorenja, bez ograničenja i prevara velikih kompanija. GGGG07 KANDIDAT: I Don't Give A Fuck

MARK EITZEL – Ten Years Of Tears

Kuriozitet: i ove godine na listi imam album koji se zove 'Ten Years Of Tears', baš kao i lani, kada je bila riječ o pozdravnoj kompilaciji Arab Strap. Ove je godine riječ o poluslužbenom bootlegu Marka Eitzela, koji je na proljeće odsvirao jedan od najljepših koncerata koje sam ove godine vidio u Zagrebu. Poslije toga sam nastupa i kupio 401. od 500 primjeraka kompilacije na koju je Mark spržio svojevrstan presjek svojih solo koncerata. Najranije pjesme ovdje datiraju u 1996. godinu, a najnovija u prvi mjesec 2007. godine, tako da naslov i nije matematički najtočniji. Zato muzika jest, a izostanak većeg broja AMC klasika (fanu u meni nikada nije dosta) nadomješten je neočekivanom obradom Springsteenove 'My Father's House', ovdje čudno preimenovanom u 'My Father's Place'.

NEVERIN – Neverin

Ovo nije kompilacija, reizdanje, EP, soundtrack, mixtape, demo, live album ili neka druga forma, ovo je normalan album. Ali je normalan album jedne klape, a klape su pošast koju doista više ne mogu smisliti, pa neka me sada svi moji Dalmatinci napadnu kao izroda. Ne mogu više izdržati tu medijsku opsadu, očaje obrada estradnih klasika, automatski status sofisticiranosti ili imenovanje novoformiranih klapa nepostojećim riječima kao što su fjabulet, kandira, suvurac… Pa dajte se nazovite Klapa Oliver ili Klapa Torcida – di ćeš splitskije? E, ali u ženskoj klapi Neverin pjeva moja draga sestra Tea, što njen istoimeni debi čini prvom službenom pločom (objavila Croatia Records) obitelji Pavlov još od vremena 'Pampered Menial' i 'At The Sound Of The Bell' iz sredine sedamdesetih, a to ne mogu ne spomenuti. I to ponosno.

PATTY HURST SHIFTER – Fugitive Glue EP

Drugo im je mjesto lani izmaklo za dlaku, ali su zato Patty Hurst Shifter ove godine izbacili Drive-By Truckers iz moga bendovskog topa 3, a to je velika stvar i dostojna satisfakcija. Braća Smith, legenda Skillet i Jesse Huebner (nadam se da je time postava konačno zabetonirana na neko duže vrijeme) sviraju baš onu glazbu kakvu zadnjih godina najviše volim, najobičniji troakordni trominutni rock'n'roll pun melodije, melankolije, strasti i energije, koji, s druge strane, najviše volim upravo zbog njih. Da nisam rob poštenih propozicija – lakše je stopostotni učinak ostvariti s pet šutova/pjesama od kojih je jedna obrada 'Mr. Soul' a druga live verzija provjerene 'New Orleans Cocaine Blues' nego s 12 pokušaja cijelog albuma – EP 'Fugitive Glue' bi čvrsto zasjeo na broj jedan, jer ni u čemu ove godine nisam ovoliko uživao. Ovo je tek prvi od planirana tri EP-ja, koji bi se naposljetku trebali uvezati u jedno izdanje, što godinu u koju smo pred tjedan dana ušli već sad čini punom dobre muzike. Vani je navodno već i drugi, 'Coma La Grava', ali ga se nigdje ne može nabaviti. Za ovo se lako strpjeti. GGGG07 UČESNIK: Evolution Blues

R.E.M. – Live

U posljednje četiri godine R.E.M. su objavili čak tri kompilacijska izdanja, što bi bio siguran znak da je nekakav razlaz na pomolu, da evo upravo ovih dana nismo otpočeli odbrojavanje do 1. travnja kada bi trebao izaći novi album, koji Michael opisuje kao najbrži i najžešći u posljednjih dvadesetak godina. Zvuči jako dobro i iznimno primamljivo, iako bih ga kupio i da ga članovi benda opišu kao free-jazz ekspediciju u skandinavsku elektroniku. Jedan od najboljih živih bendova ikad, sudeći po trima koncertima koje sam pohodio i koncertnim DVDima, šteta je što su R.E.M. kao svoje prvo službeno živo izdanje izdali snimku jednoga koncerta, i to onoga s posljednje turneje, a ne neki višesveščani box-set nalik na Springsteenov 'Live 1975-85' (inače, i Boss je ove godine objavio live iz Dublina – dobar neki grad, izgleda), ali ja njima nikada neću ništa prigovoriti na glas. Najbolji bend koji je ikada svirao, bez kojeg ja muziku ne bih volio ni približno koliko je volim sada. GGGG07 KANDIDAT: '(Don't Go Back To) Rockville', s Mikeovim glavnim vokalom.

ROD STEWART – The Seventies Collection

Spominjali su se gore Stonesi – ovo je u principu kompilacija istog tipa, mamac za dobrostojeće postarije fanove za kakve je Rod Stewart još uvijek fakin koji simbolizira razuzdanu mladost kakvu zapravo nikada nisu imali. Ali, uvijek i iznova valja podsjećati ljude, a i njega samog, kako Rod nije uvijek bio ovakva koktel-mainstream dosada kakav je danas, za što će 'The Seventies Collection' itekako dobro poslužiti. Zavidavši pomalo otpuštene vide The Faces šlamperaja, konkretnije se oslonivši na country/soul naslijeđe, te imajući najjače oružje u neodoljivom glasu, na početku solo karijere Rod je bio prava čunka, i ovdje je tomu pregršt dokaza, uključujući i 'Handbags & Gladrags', poznatu nam sa špice 'The Office'.

SHE'S SPANISH, I'M AMERICAN – She's Spanish, I'm American EP

Okej, danas je ipak jasno kako je dobri Josh Rouse preseljenjem u Evropu izgubio dobar dio čarolije kojom je osvajao na sjajnima 'Under Cold Blue Stars', '1972' i 'Nashville'. Nije pošteno prigovoriti mu zato što mu je srce izgleda u potpunosti zacijelilo, ali i 'Subtitulo' i ovogodišnji 'Country Mouse City House' tek su korektne, solidne ploče, kojima nikoga neće pridobiti u krug obožavatelja. Da se dodir majstora nije do kraja izgubio, pokazuje EP ad-hoc dueta She's Spanish, I'm American, kroz koji je zajedno s Paz Suay sebi dao malo više oduška nego inače, snimivši osunčanih pet pop pjesmica kao stvorenih za slušalice na putu do sladoleda ili hladne limunade. GGGG07 KANDIDAT: These Long Summer Days

THE TRAVELING WILBURYS – The Traveling Wilburys

Ovdje su riječi suvišne – Tom Petty, George Harrison, Roy Orbison, Bob Dylan i Jeff Lynne se druže, piju, jedu, zajebavaju, i sviraju sjajne pjesme. Kompilacija oba albuma koja su snimili plus par neobjavljenih snimaka (drugi bez Roya), sat i po čiste ljubavi.

TUTTI FRUTTI – Zlatna kolekcija

Nije, zapravo, fer prema meni samom tvrdim li kako ljubav prema Tutti Frutti Balkan Bandu (to je ime, a ne ova skraćena ziheraška varijanta!) nije primjer klasične nemogućnosti otpuštanja dječačke zaljubljenosti, kakvu svi imamo u svojoj YU-rock prošlosti – ima li što ljepše od neokaljanih uspomena iz djetinjstva? No, Tutti Frutti jednako, ako ne i više, volim i dan danas, i u njihovim rokerskim rasturačicama vidim ono što kronično nedostaje aktualnoj domaćoj glazbenoj sceni. Duplo izdanje iz serijala 'Zlatna kolekcija' jednako je orijentirano prema svim fazama karijere, što jest prava šteta, jer se tako desilo da se zbog pizdarija tipa 'Bože, daj mi krila ljubavi' ili 'Zelenooka' nije našlo mjesto za predivne balade 'Sutra rano letim ako odledi' i 'Da si sama kao ja', ili suludog 'Mačka Februarca'. No, zato je većina klasika ipak tu, uključujući i onaj najveći: Lola sanja viteza iz limenog oklopa, Lola spava s lutkama sama ispod jorgana, Loli sja u očima trista plavih žarulja, Kada me pogleda s nogu me obara, Lola vozi opela model '59, Lola čita Marqueza, Lola sluša Presleyja, Lola nije pristala da mi bude djevojka, Samo se smijala, samo se smijala, Svojim usnama od tamnog baršuna, Svojim zubima od sjajnih školjaka, Ispod obrva od polumjeseca, Svojim očima od plavih žarulja. Ipak, ako ćemo pričati ozbiljno, nabavite prva tri albuma, pa ćete čuti pravi splitski mangupski rokenrol osamdesetih. Nažalost, čini se kako su priče o reaktiviranju klasične postave za seriju koncerata ipak bile samo glasine. Normalno da je sve sjeba Ninčević.

TWO GALLANTS – The Scenery Of Farewell EP

Ni sam ne mogu vjerovati da još uvijek nisam nabavio eponimni ovogodišnji album obožavanih Two Gallants, ali već sam se gore žalio kako je tempo neizdrživ a ponuda neljudska.'The Scenery Of Farewell' je logičan korak dalje od prethodnog albuma 'What The Toll Tells', još dublje prema kaubojskoj prošlosti i western operetama iz nekoga drugog vremena, pet akustičnih balada slomljenog srca. Ako je album i upola ovoliko dobar, bit će super. Jedinstven bend. GGGG07 UČESNIK: Seems Like Home To Me

WARREN ZEVON – Preludes: Rare And Unreleased Recordings

Već su prošle četiri godine kako Warren Zevon više nije s nama, i nakon dosta detaljnog programa reizdavanja njegovih regularnih albuma, na red je došla i fantastična kompilacija koju je njegov sin Jordan sastavio od demo snimaka pronađenih u očevim ladicama. Uz ekonomičnije, jednostavnije i jednostavno bolje varijante pjesama koje su kasnije pojavile na prvim albumima ove legende, na 'Preludes' nalazimo i neke neobjavljene pjesme, od kojih je 'The Rosarita Beach Café' apsolutni zgoditak. Samo sa svojom gitarom ili klavirom, te uz rijetku asistenciju nekog od brojnih prijatelja iz L.A. Mellow Mafije, Warren je bio najuvjerljiviji – srce najbolnije lomi solo verzija 'Don't Let Us Get Sick'. Za upoznavanje ove ikone nikada neće biti kasno. GGGG07 KANDIDAT: The Rosarita Beach Café

THE WELCOMIN' COMMITTEE IN FLAMES – WCIF demo

Barem mi se jedna ovogodišnja glazbena želja ispunila. Nakon što sam ih prvi put vidio uživo, i ostao potpuno paf, napisao sam kako bih baš rado došao u posjed nekog dema The Welcomin' Committee In Flames, da jutarnja sređivanja kreveta i sobe subotom i dalje ne odrađujem uglavnom uz Diverzante (u četvrtak u KSETu!) ili Replacementse. Dobrotom Dina (pravo ime, jel?), koji je zalijepio link u komentarima izvještaja s koncerta Erotic Biljana, upravo i jesam nabavio njihov najnoviji demo, 17 minuta najdestiliranije girl-punk, rock'n'roll, trash-pop zabave, koji ušima leti bez ikakvog zastoja, uglavnom u duplim dozama. S obzirom na debelo nezavisno usmjerenje grupe, zbog kojeg vjerojatno ni ne streme službenom izdanju na nekoj etabliranoj etiketi, možda je bilo bolje staviti ovaj demo na pravu listu, ali što sad. Izgleda da je jezik na kojem se pjeva ipak engleski. GGGG07 KANDIDAT: Jizztown Boys

Prilično je jednostavno. Na svijetu naprosto ima previše muzike. Ali ne samo da na svijetu ima previše muzike točka, nego ima i previše dobre muzike. Nije ni tu kraj, na svijetu ima i previše sjajne muzike. Upravo zbog toga ovakve liste istovremeno i imaju i nemaju smisla. Nemaju, zato jer je jednostavno nemoguće poslušati sve ili čak i većinu iz neke glazbene niše pa da možete napraviti vjerodostojan izbor, osim ako se ne odlučite posvetiti isključivo jednoj jedinoj mikro-sceni, jednome jedinom žanru, jednoj izdavačkoj kući ili slično. Ne zato da biste bili neupitan autoritet, spreman mukom stečene zaključke dijeliti s onima koje eventualno zanima, nego zato da biste mogli mirno spavati. Mnoštvo je razloga zbog kojih ja osobno nekada ne spavam mirno, ali jedan od njih jest i taj – smijte se koliko hoćete i proglasite me jebenim luđakom – što je eto riknula godina, a ja nisam uspio nabaviti mnoga izdanja koja bi na moju osobnu listu najbolje godišnje muzike upala zatvorenih očiju, a neka druga nisam uopće uspio poslušati kako spada. Jesse Malin, Two Cow Garage (koji nam 13.02. dolaze u Zagreb, hell yeah! Yihaa!), Bettye Lavette, Paperlung, Mary Gauthier, The Mendoza Line, Centro-matic, mnoštvo kasno izdanih hip hop ploča, Oakley Hall, Vic Chesnutt… Ima toga brdo. Ali baš zato sve ovo itekako i ima smisla, jer na listu onda i upadaju isključivo one ploče za koje sam se zakačio, uz koje sam proveo mnogo lijepo provedenog vremena, koje ću pamtiti još dugo u budućnost. Zato se ni ove godine nisam htio ograničiti na neki okrugli broj, ili neku mizeriju tipa top 10 – pa ako možeš izdvojiti samo 10 ploča (ili singlova, svejedno) iz cijele cjelcate godine, onda… Ma onda ništa, sve u redu, ali ja nikako ne mogu. Brojeći tako izdanja koja sam i ove godine odlučio srediti po lanjskom ključu, skužio sam kako sam opet došao jako blizu prošlogodišnjoj brojci od 87 ploča koje ću izdvojiti, pa sam onda tu brojku naprosto odlučio ponoviti, uspostavivši tako tradiciju Goginih omiljenih 87 ploča godine. Dođe li dan kada ću imati ozbiljnih problema navući finalni broj, onda ću znati kako za muziku imam znatno manje vremena nego što je to sada, a ovakvo sada mi uvelike odgovara. Dakle, 87 sveukupno, iliti 57 regularnih ploča, njihovih 9 bonusa, te još i 21 kompilacija, reizdanje, EP, soundtrack, mixtape, demo, live album ili neka druga forma, kakvo se ipak ne može i ne smije naći na regularnoj listi – album mi je još uvijek sveta forma.

THE AFGHAN WHIGS – Unbreakable: A Retrospective

Svake se godine na tržištu pojavi nepregledna gomila različitih kompilacija, koje su i dalje jedno od najsigurnijih utočišta posustale industrije. Evo, Stonesi su pred koji tjedan izdali i još jednu verziju legendarne 'Rolled Gold' kolekcije, koja se opet prodaje jako dobro, kao da već svi te pjesme nemamo na nekoliko izdanja. Stoga će se u mome izboru najbolje godišnje muzike naći samo one kompilacije koje su, barem meni, ipak nešto više od pukog unovčavanja sigurnih oklada, a malo je koja toliko prikladna za otvaranje retrospektive moje 2007. godine koliko 'Unbreakable: A Retrospective' obožavanih i neprežaljenih The Afghan Whigs. Već dugo nigdje nisam naišao na prepričavanje temelja geneze njihova prepoznatljivog i samosvojnog soul-grunge zvuka, pa bih ga se sada mogao latiti ja osobno, za one koji slučajno ne znaju. Naime, šef benda Greg Dulli kao mlađi je košarku igrao puno i dobro, pa kada je skužio kako mu prijatelji svojim vještinama na terenu nisu dorasli, preskočio je tračnice i u potrazi za izjednačenim partijama zaputio se u crnački geto. Tamo nije pronašao samo vrhunske basketare, nego i svoju glazbenu karijeru, jer ga je glazba koju je čuo kako svira iz obližnjih prozora – klasična hit parada Motown/ Stax osovine – očarala da više nije bilo povratka. Svojim trećim albumom 'Congregation' (onaj na čijem omotu gola crnkinja u naručju drži malo bijelo dijete) Whigsi su obećali da će postati jedan od najboljih svjetskih bendova, da bi bezgrešnom trilogijom koja je uslijedila – 'Gentlemen', 'Black Love', '1965' – obećanje i ispunili. Niste li ih slušali, ova je kompilacija jako dobar start, a o njenoj pravoj snazi najviše svjedoči popis izostavljenih stvari, koje bi također činile legitiman ili čak i legitimniji bestof izbor. No, dva izostanka posebno bole – neizdrživo bolna 'My Curse', koju u cijelosti pjeva Marcy Mays, te jedna od najboljih pjesama svih vremena, 'Summer's Kiss'. Rhino je isprva, krajem 2006. godine, u javnost pustio vijesti kako priprema opsežan box-set benda, no nezainteresiranost šire publike, zbog koje se bend i bio raspao, svela je projekt na ipak razumniju mjeru. Na disku se nalaze i dvije nove stvari, 'I'm A Soldier', koja se komotno mogla naći na posljednjoj ploči grupe, te 'Magazine', koja više vuče na Dullijeve novije radove. Greg je i dalje car, nema nikakve dvojbe, ali samo je s Johnom Curleyjem, Rickom McCollumom i Steveom Earleom (ne taj) činio nepobjedivu ekipu. KANDIDAT ZA GORILINU GODIŠNJU GLAZBENU GOZBU 07: I'm A Soldier

BARBARA MANNING – Super Scissors

Opskuran status Barbare Manning velikim je dijelom rezultat neuhvatljivosti njene nomadske karijere, jer je u njenih dvadesetak godina bila punopravnom članicom barem pet bendova, s time da je s mnogima surađivala i kao gost. Među imenima 28th Day, World Of Pooh, S.F. Seals ili The Go-Luckys! (nikad se nisam dokopao albuma ni jednog od njih), vjerojatno ćete najlakše prepoznati ono The 6ths, drugog projekta Stephena Merritta iz The Magnetic Fields, na čijem je albumu 'Wasps' Nest' otpjevala uvodnu pjesmu, singl 'San Diego Zoo', a surađivala je i s velikanima kao što su The Mekons, Yo La Tengo, Pavement ili Calexico. Da u glazbenom svijetu ima ikakve pravde, sve bi ovo bile tek periferne informacije o nemirnom duhu slavljene kantautorice, ovako su ipak tek očajnički pokušaji buđenja interesa za jednu veliku glazbenicu s barem jednim albumom koji zaslužuje naslov remek-djela. Taj se album zove 'Lately I Keep Scissors', i objavljen je 1988. godine. Spajajući post-jangle zvuk rastućeg američkog undergrounda, koji su tada predvodili R.E.M. ili 10000 Maniacs, s kantautorskim ispovijedima kojima je preduhitrila Kristin Hersh ili Natalie Merchant, Barbara je snimila sjajnih deset pjesama koje su, po svemu sudeći, trebali najaviti jednu veliku karijeru. Danas znamo kako se ništa od svega toga nije zbilo, ali i to kako je 'Lately I Keep Scissors' neupitan indie-pop klasik, kojemu je mala izdavačka kuća Rainfall Records prije par mjeseci izgradila pravi spomenik, proširivši ga u trostruki box-set pod naslovom 'Super Scissors'. Na prvom se CD-u nalazi remasterirani originalni album, koji ni skoro dvadeset godina poslije nije izgubio na svježini i primamljivosti, možda i zbog toga što se nije ni imao prilike izvrtjeti kako treba u nosačima zvukova potencijalne publike. Drugi donosi, ako je to uopće moguće, još nepoznatiji i teže nabavljiv 'One Perfect Green Blanket', na kojem se nalazi i obrada novozelandskih majstora The Bats 'Smoking Her Wings', možda i najbolja Barbarina pjesma uopće 'Sympathy Wreath', kao i neke neobjavljene pjesme i alternativne verzije objavljenih. U takvom se tonu nastavlja i treći disk, ispunjen demo snimkama i drugačijim verzijama sjajnih 'Scissors' ili 'Prophecy Written', s time da se pravi zgoditak krije u alternativnoj varijanti 'Mark E. Smith & Brix', istovremeno dokazu Barbarine autorske originalnosti i fanovske zaljubljenosti. Slobodno probajte.

COUNTING CROWS – August And Everything After deluxe edition

O ovome sam albumu već i pisao i pričao nadugo i naširoko, tako da ću se ovaj put suzdržati od obilnijih tirada, i samo ću napomenuti kako je ovo vrlo vjerojatno album koji sam u životu poslušao najviše puta, te koji je čvrsto zacementiran u osobnom tercetu najboljih ploča svih vremena. Geffenovo deluxe izdanje originalnom je albumu pridodalo šest demo snimaka, te drugi disk sa snimkom koncerta održanog 9.12.1994. u Parizu. Demo verzije uključuju elektrificiranu verziju 'Omahe', obradu 'This Land Is Your Land', rane snimke relativno nabavljivih rariteta 'Shallow Days' i 'Love And Addiction', te pravo otkriće 'Mean Jumper Blues'. Set lista koncerta osim favorita s albuma sadrži i premijeru 'Children In Bloom', izvedbu prekrasne neobjavljene 'Margery Dreams Of Horses' te obrade 'The Ghost In You' The Psychedelic Furs i 'Jumping Jesus' benda Sordid Humor, lokalne legende San Francisca. Pojačana retro aktivnost u zadnje dvije godine – lani je objavljen živi album – daje naslutiti kako postoje prave prepreke nastavku karijere, no glasi kažu kako će prvo tromjesečje godine iznjedriti i novi album, koji očajnički čekam već godinama. Neka, Adam Duritz je jedan od onih glazbenika kojima sam uvijek spreman sve oprostiti. Vremena imamo. GGGG07 KANDIDAT: Jumping Jesus

THE HOLD STEADY – Live At Fingerprints EP + Boys And Girls In America (australsko izdanje)

Nakon što je lani bez ikakve frke pomeo konkurenciju predivnim 'Boys And Girls In America', moj najdraži bend na svijetu The Hold Steady ove se godine morao osloniti na trening-izdanja, s obzirom kako im je prekrcan raspored svjetske turneje ostavljao malo vremena za skladanje i snimanje novih pjesama. EP 'Live At Fingerprints' do kraja je razbio sve sumnje skeptika kako je ovo bend koji pažljivo kontrolira omjer svojih sposobnosti i limita, igrajući na sigurno naglašavanjem gromoglasnih rifova i sjajnih tekstova. Akustični set odsviran u nekom dućančiću demonstracija je virtuoznosti benda, ponajviše Franza Nicolaya čija harmonika set boja posebnom melankolijom, a anegdote Craiga Finna i u ovako editiranom izdanju čine se urnebesnima. Lani objavljen na matičnom tržištu, 'Boys And Girls In America' svoju je svjetsku distribuciju započeo tek ove godine, a primarno za australsko tržište proširen je i s daljnjim četirima pjesmama, trima originalnima i obradom 'American Music' Violent Femmes. Sve tri nove su zakon, no power-balada 'Arms & Hearts' je antologijska: To me it just felt like six or seven seconds, but I guess we went coast to coast. To me he didn't seem all that holy, but I guess he might have been that ghost. I'm not saying that he came up all that hot. He burned a hole in me eventually. I've been mostly living in the center of your most holy trinity. So maybe now you'll go out with me, 'cause I got so much positivity. There were amber waves of grain, and hawks and russle thrushes. There were serotonin rushes. There were purple mountain majesties above the fruited plain. There were diamonds in the drain. To me it didn't seem all that much better when he went and climbed up on that cross. To me you didn't seem all that much like a princess with your bandaged hands and your hacking cough. ARMS AND HEARTS AND ALCOHOL AND FAITH. WE PULL EACH OTHER IN AND WE PUSH IT ALL AWAY. There were crosses and crushes, crashes and hassles. We were kissing in the center while the band played 'Ice Cream Castles'. Arms and hearts and alcohol and death. She was awkward and thoughtful and ascending into heaven dripping wet. Inače, vani se je već trebalo naći i još jedno izdanje 'Boys And Girls In America', na kojem bi 'Live At Fingerprints' trebao biti obogaćen s još nekoliko pjesama s iste svirke, ali nisam provjeravao. Tri originala istog albuma ipak su previše za jednu kolekciju. Ili ipak nisu? GGGG07 UČESNIK: Arms & Hearts

I'M NOT THERE soundtrack

Nastavimo s The Hold Steady, koji su ipak pronašli nešto vremena za sudjelovanje na sjajnom soundtracku sjajnog filma. Zastrašujuću sveprisutnost posljednjih godina Bob Dylan je okrunio tako da se pomaknuo sa strane, i pustio drugima da dokazuju da je genij. Todd Haynes je svojim filmom napravio upravo to, jednako kao i gomila starih i novih majstora, koji su odličnim obradama Dylanova kanona i podruma napunili čak dva diska ovog soundtracka. Moji su favoriti, naravno, The Hold Steady, te Cat Power, John Doe, Roger McGuinn, Mason Jennings te GGGG07 UČESNIK: Jim James & Calexico 'Goin' To Acapulco'.

INTERNATIONAL POP OVERTHROW VOL. 10

David Bash je okorjeli zaljubljenik u power-pop, lijepu muziku koju toliko voli da već godinama organizira žanrovske festivale po američkim gradovima, na koje poziva ništa-do-slabo poznate bendove, koji po svemu sudeći apsolutno rasture pozornice na kojima se pojave. Kako bi i ostali imali prilike upoznati te bendove, koji to itekako zaslužuju, David izabere po jednu reprezentativnu pjesmu svakog od bendova, te od njih kompilira, čini se, prekrasna izdanja ispunjena iskonskom ljubavlju prema glazbi. Da mi Tonći nije spržio deseti tom 'International Pop Overthrow' projekta, trostruko gigant-veselje šećernih melodija i razigranih gitara, ne bih o svemu tome imao ni najmanje pojma. Nije ni da sam ovako nešto posebno istraživao, previše mi je vremena oduzelo uživanje u ovih redom dobrih do izvrsnih 66 pjesama koje od power-pop matrice desno ili lijevo bježe tek sporadično i neznatno. GGGG07 KANDIDAT: Jenny Wolfe & The Pack 'You Look Good Walking Away'

KEB DARGE & CUT CHEMIST present LOST AND FOUND: ROCKABILLY & JUMP BLUES

Koliko ih ja poznajem, Keb Darge i Cut Chemist i nisu prve osobe kojima bih se bio obratio u potrazi za savjetom oko arheologije zagubljenog rockabilly blaga pedesetih godina, no ovi maheri plemenite discipline crate-digginga potpuno su me razuvjerili ovom dokumentaristički vrijednom (većina od ovih 37 pjesama dosada uopće nije bila objavljena na digitalnom formatu) i divotama bogatom duplom kolekcijom jukebox opskure. Odlučite li se ikad na organiziranje retro tuluma, s ovime nećete pogriješiti.

LIL WAYNE – Da Drought Three mixtape

Po njegovu vlastitom priznanju, Lil Waynea trenutno ne zanima apsolutno ništa – ni žene, ni novac, ni izlasci, ni droga, ni bla bla – osim snimanja novih i novih stvari. Razumljivo, jednom kada otkriješ u čemu si najbolji, onda to i radiš dok ti ne dosadi ili dok se ne pojavi netko bolji. Dobro, Wayne je tek jedan od najboljih, nikako ne najbolji točka, no činjenica kako je od brižno složenog, pomno planiranog i odlično izvedenog ali ipak samo zajebantskog mixtapea za prekraćivanje vremena napravio jedno od najuvjerljivijih hip hop izdanja godine govori kako je najplodnija i najlukrativnija faza njegove karijere tek pred njim. Novi bi album trebao biti bomba. GGGG07 KANDIDAT: Ride 4 My Niggas

THE LOX – Living Off Experience mixtape

Srce, međutim, ipak vuče na potpuno drugu stranu od one južnjačkog poster-boya kojega jednako vole hip hop legende i veterani, curice koje žude za svjetlima pop univerzuma, uštogljeni indie blogeri i gangste New Orleansa. The Lox su danas potpuna nepoznanica igdje izvan New Yorka, gdje najzajebaniji hudovi i dalje ljubomorno čuvaju legendu o Jadakissu, Stylesu i Sheeku. Biti D-Block pacijent značilo je i mirenje s upokojenjem legendarnog imena The Lox, no ima biti da sam se prevario, i zbog toga mi je itekako drago. 'Living Off Experience' je mixtape za fanove, i zbog toga je samo još i bolji. 80 minuta i 30 pjesama tvrde street melankolije i prijetećih upozorenja, bez ograničenja i prevara velikih kompanija. GGGG07 KANDIDAT: I Don't Give A Fuck

MARK EITZEL – Ten Years Of Tears

Kuriozitet: i ove godine na listi imam album koji se zove 'Ten Years Of Tears', baš kao i lani, kada je bila riječ o pozdravnoj kompilaciji Arab Strap. Ove je godine riječ o poluslužbenom bootlegu Marka Eitzela, koji je na proljeće odsvirao jedan od najljepših koncerata koje sam ove godine vidio u Zagrebu. Poslije toga sam nastupa i kupio 401. od 500 primjeraka kompilacije na koju je Mark spržio svojevrstan presjek svojih solo koncerata. Najranije pjesme ovdje datiraju u 1996. godinu, a najnovija u prvi mjesec 2007. godine, tako da naslov i nije matematički najtočniji. Zato muzika jest, a izostanak većeg broja AMC klasika (fanu u meni nikada nije dosta) nadomješten je neočekivanom obradom Springsteenove 'My Father's House', ovdje čudno preimenovanom u 'My Father's Place'.

NEVERIN – Neverin

Ovo nije kompilacija, reizdanje, EP, soundtrack, mixtape, demo, live album ili neka druga forma, ovo je normalan album. Ali je normalan album jedne klape, a klape su pošast koju doista više ne mogu smisliti, pa neka me sada svi moji Dalmatinci napadnu kao izroda. Ne mogu više izdržati tu medijsku opsadu, očaje obrada estradnih klasika, automatski status sofisticiranosti ili imenovanje novoformiranih klapa nepostojećim riječima kao što su fjabulet, kandira, suvurac… Pa dajte se nazovite Klapa Oliver ili Klapa Torcida – di ćeš splitskije? E, ali u ženskoj klapi Neverin pjeva moja draga sestra Tea, što njen istoimeni debi čini prvom službenom pločom (objavila Croatia Records) obitelji Pavlov još od vremena 'Pampered Menial' i 'At The Sound Of The Bell' iz sredine sedamdesetih, a to ne mogu ne spomenuti. I to ponosno.

PATTY HURST SHIFTER – Fugitive Glue EP

Drugo im je mjesto lani izmaklo za dlaku, ali su zato Patty Hurst Shifter ove godine izbacili Drive-By Truckers iz moga bendovskog topa 3, a to je velika stvar i dostojna satisfakcija. Braća Smith, legenda Skillet i Jesse Huebner (nadam se da je time postava konačno zabetonirana na neko duže vrijeme) sviraju baš onu glazbu kakvu zadnjih godina najviše volim, najobičniji troakordni trominutni rock'n'roll pun melodije, melankolije, strasti i energije, koji, s druge strane, najviše volim upravo zbog njih. Da nisam rob poštenih propozicija – lakše je stopostotni učinak ostvariti s pet šutova/pjesama od kojih je jedna obrada 'Mr. Soul' a druga live verzija provjerene 'New Orleans Cocaine Blues' nego s 12 pokušaja cijelog albuma – EP 'Fugitive Glue' bi čvrsto zasjeo na broj jedan, jer ni u čemu ove godine nisam ovoliko uživao. Ovo je tek prvi od planirana tri EP-ja, koji bi se naposljetku trebali uvezati u jedno izdanje, što godinu u koju smo pred tjedan dana ušli već sad čini punom dobre muzike. Vani je navodno već i drugi, 'Coma La Grava', ali ga se nigdje ne može nabaviti. Za ovo se lako strpjeti. GGGG07 UČESNIK: Evolution Blues

R.E.M. – Live

U posljednje četiri godine R.E.M. su objavili čak tri kompilacijska izdanja, što bi bio siguran znak da je nekakav razlaz na pomolu, da evo upravo ovih dana nismo otpočeli odbrojavanje do 1. travnja kada bi trebao izaći novi album, koji Michael opisuje kao najbrži i najžešći u posljednjih dvadesetak godina. Zvuči jako dobro i iznimno primamljivo, iako bih ga kupio i da ga članovi benda opišu kao free-jazz ekspediciju u skandinavsku elektroniku. Jedan od najboljih živih bendova ikad, sudeći po trima koncertima koje sam pohodio i koncertnim DVDima, šteta je što su R.E.M. kao svoje prvo službeno živo izdanje izdali snimku jednoga koncerta, i to onoga s posljednje turneje, a ne neki višesveščani box-set nalik na Springsteenov 'Live 1975-85' (inače, i Boss je ove godine objavio live iz Dublina – dobar neki grad, izgleda), ali ja njima nikada neću ništa prigovoriti na glas. Najbolji bend koji je ikada svirao, bez kojeg ja muziku ne bih volio ni približno koliko je volim sada. GGGG07 KANDIDAT: '(Don't Go Back To) Rockville', s Mikeovim glavnim vokalom.

ROD STEWART – The Seventies Collection

Spominjali su se gore Stonesi – ovo je u principu kompilacija istog tipa, mamac za dobrostojeće postarije fanove za kakve je Rod Stewart još uvijek fakin koji simbolizira razuzdanu mladost kakvu zapravo nikada nisu imali. Ali, uvijek i iznova valja podsjećati ljude, a i njega samog, kako Rod nije uvijek bio ovakva koktel-mainstream dosada kakav je danas, za što će 'The Seventies Collection' itekako dobro poslužiti. Zavidavši pomalo otpuštene vide The Faces šlamperaja, konkretnije se oslonivši na country/soul naslijeđe, te imajući najjače oružje u neodoljivom glasu, na početku solo karijere Rod je bio prava čunka, i ovdje je tomu pregršt dokaza, uključujući i 'Handbags & Gladrags', poznatu nam sa špice 'The Office'.

SHE'S SPANISH, I'M AMERICAN – She's Spanish, I'm American EP

Okej, danas je ipak jasno kako je dobri Josh Rouse preseljenjem u Evropu izgubio dobar dio čarolije kojom je osvajao na sjajnima 'Under Cold Blue Stars', '1972' i 'Nashville'. Nije pošteno prigovoriti mu zato što mu je srce izgleda u potpunosti zacijelilo, ali i 'Subtitulo' i ovogodišnji 'Country Mouse City House' tek su korektne, solidne ploče, kojima nikoga neće pridobiti u krug obožavatelja. Da se dodir majstora nije do kraja izgubio, pokazuje EP ad-hoc dueta She's Spanish, I'm American, kroz koji je zajedno s Paz Suay sebi dao malo više oduška nego inače, snimivši osunčanih pet pop pjesmica kao stvorenih za slušalice na putu do sladoleda ili hladne limunade. GGGG07 KANDIDAT: These Long Summer Days

THE TRAVELING WILBURYS – The Traveling Wilburys

Ovdje su riječi suvišne – Tom Petty, George Harrison, Roy Orbison, Bob Dylan i Jeff Lynne se druže, piju, jedu, zajebavaju, i sviraju sjajne pjesme. Kompilacija oba albuma koja su snimili plus par neobjavljenih snimaka (drugi bez Roya), sat i po čiste ljubavi.

TUTTI FRUTTI – Zlatna kolekcija

Nije, zapravo, fer prema meni samom tvrdim li kako ljubav prema Tutti Frutti Balkan Bandu (to je ime, a ne ova skraćena ziheraška varijanta!) nije primjer klasične nemogućnosti otpuštanja dječačke zaljubljenosti, kakvu svi imamo u svojoj YU-rock prošlosti – ima li što ljepše od neokaljanih uspomena iz djetinjstva? No, Tutti Frutti jednako, ako ne i više, volim i dan danas, i u njihovim rokerskim rasturačicama vidim ono što kronično nedostaje aktualnoj domaćoj glazbenoj sceni. Duplo izdanje iz serijala 'Zlatna kolekcija' jednako je orijentirano prema svim fazama karijere, što jest prava šteta, jer se tako desilo da se zbog pizdarija tipa 'Bože, daj mi krila ljubavi' ili 'Zelenooka' nije našlo mjesto za predivne balade 'Sutra rano letim ako odledi' i 'Da si sama kao ja', ili sulude 'Mačak Februarac' i 'A ti spavaš mirnim snom'. No, zato je većina klasika ipak tu, uključujući i onaj najveći: Lola sanja viteza iz limenog oklopa, Lola spava s lutkama sama ispod jorgana, Loli sja u očima trista plavih žarulja, Kada me pogleda s nogu me obara, Lola vozi opela model '59, Lola čita Marqueza, Lola sluša Presleyja, Lola nije pristala da mi bude djevojka, Samo se smijala, samo se smijala, Svojim usnama od tamnog baršuna, Svojim zubima od sjajnih školjaka, Ispod obrva od polumjeseca, Svojim očima od plavih žarulja. Ipak, ako ćemo pričati ozbiljno, nabavite prva tri albuma, pa ćete čuti pravi splitski mangupski rokenrol osamdesetih. Nažalost, čini se kako su priče o reaktiviranju klasične postave za seriju koncerata ipak bile samo glasine. Normalno da je sve sjeba Ninčević.