Na svoj prvi prvcati, kako ga mnogi često i bezrazložno nazivaju, tradicionalno najbolji party u gradu – redovitu godišnju brucošijadu FER-a – u svojih deset zagrebačkih godina otišao sam tek jučer, zbog imena jednoga dragog benda na plakatu. Nije da u nekim drugim okolnostima ne bih ostao gledati i dio ostalih, konkretno Marčela i KUD Idijote, ali Gocu je jučer bio rođendan, pa sam želio što prije stići na večernji, drugi dio cjelodnevne zabave koja je bila otpočela neukusnim masakriranjem laganoga dijetalnog mesa kod Srbina. Kako nisam imao ideje o pravom rasporedu svirke najavljenih bendova, tako smo u SC stigli malo iza 21:30, taman malo poslije početka nastupa Sinestet Crewa. Sinestet i ja, odnosno njegov član i po meni spiritus muvens Špica i ja, imamo ne baš dugu ali zato povijest s nekoliko eksplozivnih bljeskova iza sebe, tako da svi oni koji bi mogli pomisliti kako ću ih pljuvati zato što uslijed svih tih svađa i prepucavanja ne mogu biti objektivan, mogu odmah znati da su u pravu. Odnosno, baš i nisu, jer ovom prigodom Sinestetov nastup uopće neću previše pljuvati. Jebiga, njihove su mi zamisli i viđenja hip hopa i svega onoga što se s njegove odskočne daske može doseći potpuno nespojive s razmišljanjima inteligentnih ljudi, kakvi svi Sinesteti nedvojbeno jesu, ali doista ne možemo svi misliti isto, jer da možemo, kako bih ja znao da sam u pravu? Šalu na stranu, realizacija Sinestetovih ideja uživo je na iznimno visokom nivou, jer Theron Tourett Trio, koji živom svirkom bubnja, basa i klavijatura osigurava glazbene podloge ekipi repera, svira uigrano i uvjerljivo. Problem je samo u tome što takav miks trip-hopa, Def Jux estetike, psihodelije i avangarde uživo ne može a ne dosaditi već nakon nekoliko pjesama. Ili minuta, ovisno o vašem stupnju tolerancije. Srećom, Ink je, skoro poput Method Mana u zapravo potpuno drugom kontekstu, uvijek tu da malo opusti situaciju i zarepa nešto što se može jednostavno slušati i čuti, a beatovi za njegove pjesme su nešto više uzemljeni u soul, te shodno tome i lakši na uhu. Tijelo Saše Antića je i sinoć zaposjeo dosadni somnabulist Alejuandro Buendija, u nekoliko stvari s grozomorne dosade 'Pepermint', a čini mi se kako je Špica bio nešto manje eksponiran, jer ga se moglo čuti tek u znatno manjem broju pjesama. U cijelome hrvatskome glazbenom undergroundu (iako, uskoro iz njega izlaze objavljivanjem albuma za Menart) gotovo sigurno ne postoji organiziraniji i plodniji tim ljudi od Sinesteta, i zbog toga ću im uvijek skinuti kapu (odnosno, bih, da je ikad nosim, ako se ne računaju ove za zaštitu od zime). Mislim kako s velikom sigurnošću mogu napisati i to kako i uživo zvuče točno onako kako žele i kako misle da treba. Ali s još većom sigurnošću mogu napisati i to kako to jednostavno nije dobra glazba.

Inače, glavni stejdž nije bio postavljen u onaj prostor ispred kina, gdje se odvijaju svi partiji svih neizbrojivih zagrebačkih filmskih festivala, nego u atriju ispred menze, tako da je bilo nesnosno vruće, a i zvuk je često bježao na sve strane. Naravno, to mi nije ni najmanje smetalo da se odmah po završetku Sinesteta nacrtam u prvim redovima, spreman navijati za obožavane Oružjem protivu otmičara. Priče o tome kako je najnovija postava u zadnjih godinu-dvije bila odsvirala nekoliko očajnih koncerata doprle su i do mene, ali isto se priča i za njihov koncert u Močvari odsviran prije nekoliko godina, na kojem sam se ja bio sjajno zabavio, tako da sam odlučio da se na te priče neću nimalo obazirati. Na kraju krajeva, kad sam na koncertu benda koji volim koliko volim OPO, onda mi doista nije bitno kako se svira, tko je uz jedinoga originalca Nikolu Pavkovića, kakav je zvuk, i slične tehničke pizdarije. Bitno je da se sviraju sve te žestoke teen himne, da se pjeva do promuklosti, da se skače (iako, nisam baš mogao, zbog noge koja i dalje malo zateže) i da se prisjeća osjećaja otkrivanja najboljeg benda na svijetu, koji sam doživio kad sam prvi put čuo rascvjetavanje 'Januara', koji smo Aleksandar i ja uvrstili i na jučer dovršeni Gorilin ex-Yu izazov. Nažalost, jučer je nisam čuo, kao ni nekoliko drugih omiljenih pjesama, ali nekoliko drugih omiljenih zato jesam, pa je sveukupni dojam i više nego dobar. Istina, na bendu se vidi kako izgleda nikada ne drži probe, iako je šlampava svirka možda i rezultat čini se najnajnovije ritam sekcije, i imali su i taj peh da je usred 'Maštoplova' bubnjaru riknula bas-pedala, ali za neželjenu pauzu popravka Nikola i nova pjevačica iskupili su se dijeljenjem gomile sprženih diskova s kompletnom diskografijom i videografijom benda, te friškim promo fotkama. Svaka čast! Bend se iskupio i čestim medleyjima, tako da se 'Samo svoja' pojavila usred kraja divnog otvarača 'Ptica', a nesrećni 'Saša Ajdanov' zalijepio se za 'Izabelu', pa energija nije opadala ni u jednom trenu nastupa. Odjeveni potpuno jednako – crne košulje, crvene hlače i kravate, starke – svi su članovi benda izgledali ultrasimpatično, no mislim kako bi Nikoli ipak bilo najbolje da napravi novi bend, s novim članovima barem približno njegove dobi, jer ovako je sve ipak igranje na nostalgiju. Za lijepim vremenima i fantastičnim pjesmama, ali ipak. Uživo, pjesme s posljednjeg albuma 'Znaš ko te pozdravio' uopće ne zvuče loše, ili neprikladno, ili osjetno inferiorno ranijima, ali su ih 'Voajer' i 'Mladiću moj' ipak nadmašile za nekoliko letova koplja. Eh, još samo da su svirali 'Januar' ili 'U mraku sam', ne bih u ovome tekstu ni pokušavao ukazati na mane i probleme, ovako ću ih samo ignorirati. Set lista: Ptica – Samo svoja – Maštoplov – Pesma o meni – Voajer – Baš me briga – Tik-tak – Reda radi – Super sexy – Izabela – Saša Ajdanov – Miki Miki – Mladiću moj

Jest da je 'Ipak se obrće' odličan album, i da sve glazbeno što je srpsko kod nas prolazi sjajno, ali imao sam dojam kako je Struka kod nas tek fusnota i same Bassivity ekipe, a kamoli cijele susjedne hip hop scene. Stoga me iznimno iznenadilo kad smo, fantastičnim tajmingom, u Aquarius ušli taman u istom trenu kad se isti popeo na stejdž, a iz fine gomilice ljudi su se začuli brojni i glasni izrazi odobravanja kao i vriska ženskog dijela publike. To je moć hip hopa i projekcije koju imaš svako pravo živjeti u svojim pjesmama – naglašavajući kako si veliki laver nekoga ćeš, a u ovom slučaju i mnogo njih, naposljetku i uvjeriti u to. Moram priznati kako od 'Ipak se obrće' i nekih tadašnjih mixtapeova nište novije od Struke nisam čuo, pa mi je jedno polovica njegova sinoćnjeg skoro jednoipolsatnog nastupa bila prva prilika za upoznavanje s novim materijalom. Stilski, iznenađenja nema; red uličnog soula, red klupskog sranja, samo što se u još ne do kraja preuređenom klubu zvuk masu rasipao, pa je konstataciji kako je sve načelno okej bilo teško pridodati išta konkretnije. Svi srpski reperi koje sam uživo gledao doista naše mogu mnogo toga podučiti oko konstruiranja i realizacije živih nastupa. Struka i njegovi bekeri Lud i Dada su sinoć prezentirali kako ispravno iskoristiti ogromne količine pozitivne energije, između pjesama nije bilo nikakvih velikih spika, a majstoru Chillu, DJu u ovoj prigodi, lijepo su spržili CD s planiranim rasporedom pjesama, pa nije bilo ni onih dosadnih vijećanja oko smjera nastavka koncerta, na kakve i prečesto nailazim. Sve skupa, međutim, ništa mi ne bi značilo da drugu polovicu nastupa nisu činili probrani i dobro mi poznati favoriti s debija, od 'Kesh klijentele' s početka, pa sve do legendarne 'Drolje drolje drolje', koju smo možda i predugo čekali. 'Letiš napolje' i 'Tajne' očekivano su napravile pravi kaos, pa sam osobno lakše podnosio mutne izvedbe novijih, no većina publika pozdravljala ih jednako toplo. Kasniji party je bio okej, ali barem dok smo mi bili tamo nije se i razvio do kraja. 

Overflow su jedan od iznimno rijetkih bendova čiju majicu posjedujem, a ne bih je nikada odjenuo za njihov koncert – za razliku od nekih mojih prijatelja koji tvrde kako je lejmerski nositi majice bendova na njihovim koncertima, ja podršku bendu uvijek rado iskazujem i na takav, najbrži i jednostavan način. No, za razliku od Becka koji mi se ima itekako iskupiti za nekoliko posljednjih sranja i 50 Centa koji isto (i The Afghan Whigs čiju narančastu 'Earth, Whigs & Fire' imam u XXL veličini, koja mi je zbog moje klasične M malo prevelika), Overflow me nikada nisu razočarali, samo je stvar u tome da sam snob i šminker koji ne može podnijeti da je odjeven identično povećoj gomili ljudi. Kako moj i ormar mnogog ljubitelja grupe čuva onu istu majicu (onu o perverzijama ludog mljekara), tako sam jučer pretpostavio kako će KSET na sinoćnjem koncertu obilovati tim odjevnim predmetom. Nije sad stvar u tome da ipak nije, nego da nije ni unatoč opet prekrcanom klubu – heh, imamo mnogo toga zajedničkog mi fanovi grupe, ne samo tu nesretnu majicu, kojoj je više stvarno vrijeme da se pokupi iz teksta i vrati natrag u ormar.

Eh da, na samu godišnjicu onoga legendarnoga koncerta otprije 16 godina kada je u klub zahvaljujući malverzacijama tadašnjeg vodstva ušlo duplo više ljudi nego što fizički može i smije, najdraži Koprivničanci opet su ga razvalili, što je meni bio prvi put da prisustvujem potpunom ubijanju otkako su se ponovno okupili prije otprilike dvije godine. U tome sam ih periodu gledao u nekoliko navrata, i uvijek je bilo dobro – ovakav bend naprosto ne može biti loš – ali nikada ne i baš sjajno. Do jučer, kada zamalo i unatoč unaprijed osiguranim ulaznicama nisam ostao doma, jer sam u nedjelju na nogometu opasno izvrnuo gležanj, u, sve je izglednije, redovitoj polugodišnjoj demonstraciji staklene strukture istog. Danas mi je itekako drago što sam skupio snage i volje, makar sam cijeli koncert i morao odgledati s galerije, kako bi noga bila na sigurnom. A zahvaljujući Spiridonu Andriji, čija se snimateljska ekipa povukla na montažu nakon prvih par stvari, i prepustila mi prvi red gornjega kata, većinu koncerta sam gledao iz odlične pozicije.

Kada god pričam o melodičnom panku ili o bendu samom, nikada ne propuštam naglasiti kako su upravo FNC Diverzant naš najbolji bend u žanru, što zapravo nikako nije neistina, ali nije ni potpuna istina. Diverzanti su mi barem koliko zbog sjajnih pjesama dragi i zbog Goca (koji u subotu slavi rođendan, ali ću na zabavu morati malo zakasniti jer na FERovoj brucošijadi sviraju Oružjem protivu otmičara! Ju-huuuuu!), pa priznajem kako ih ne mogu slušati jednakim ušima koje koristim za većinu drugih bendova. Upravo su Overflow onaj bend koji takve, prijateljstvom neopterećene uši uvijek iznova tjera proglasiti ga možda i najboljim hrvatskim bendom uopće. Tko misli da pretjerujem, vjerojatno ih nikada nije stvarno poslušao. Neovisno o stilovima i žanrovima koje netko voli više ili manje, mislim da ni najveći cinik i provokator ne može bendu poreći vrhunsku usviranost, maštu, unesenost, posvećenost i realizaciju, a onoga tko ne voli melodičnu pank tutnjavu ionako ne bi obratili ni albumi Descendentsa, Hüskera, Mega City 4, Green Day i Jawbreaker vrćeni zajedno. Žika, Dado, Zoki i Nikica komotno se mogu pojaviti u sjedištu Fat Wreck Recordsa, ukrasti sve skejtove koje tamo nađu i na njima se voziti duž turneje cijele kalifornijske obale, i nitko im ne bi mogao prigovoriti kako nisu dovoljno dobri. Da moramo u svijet poslati jedan jedini bend koji bi nas u okviru svoga žanra trebao dostojno predstavljati, ne znam koga bismo drugog mogli delegirati. Neke repere sigurno, ali ako Koolade i Dash i govore univerzalnim producentskim jezikom beatova, Edo, Bahattee ili Woo osjetili bi barijeru hrvatskog jezika. Overflow ne bi, a pokatkad hrapav engleski bi u kompletu sa zlatnim pjesmama prije naišao na iskrene simpatije, negoli porugu.

Jučer je bend odsvirao jedan od krunskih dokaza gornjim tezama, pretvorivši slučajan nastup nepotrebne slavljeničke pozadine u jedan od dva (Two Cow Garage je drugi) najbolja koncerta koje sam ove godine vidio. Zbog već opisanih problema s nogom i nesnosnom gužvom odlučio sam u mobitel ne upisivati set listu, što se pokazalo ispravnom odlukom već nakon prvih nekoliko pjesama, kada je postalo jasno da vremena ni za što drugo osim glasnog pjevanja i dizanja ruku u zrak (skakati nisam mogao, iako jesam cupkao na zdravoj desnoj nozi) jednostavno neće biti. Ovako se napamet prisjećajući dolazim do brojke od nekih 35 pjesama koje je bend otpičio u malo manje od 90 minuta, što je prosjek za svaku pohvalu. Nije bilo ni nepotrebnih pauza između pjesama, osim u dva-tri navrata dodatnog štimanja Nikičine gitare za sljedećih sedam-osam pjesama. Pjesme su bile donekle jednako crpljene sa svakog od pet albuma, a čini mi se kako je sitni naglasak ipak bio na nezaboravnom debiju 'Through Department Store' i aktualnom '“Live“ At… Parties', koji je ionako svojevrsna kompilacija. Sve zajedno jednostavno su bile prelijepo melodijsko sazviježđe praćeno neodoljivom bukom, a publika je nakon svake iduće pjesme bivala sve raspamećenija. Pridružio sam joj se u tome, s radošću.

Otvarač je bio singl novijeg datuma 'You're Angry', da bi se odmah potom prisjetili legendarnih 'Doctor's Tune' i 'Don't', kao i meni jedne od najdražih stvari hrvatske glazbe uopće, 'Face', o čemu će posvjedočiti i njeno uvrštenje na kompilacijski DVD uglednoga Gorilinog ex-Yu izazova, koji će svijetlo dana ugledati ovog vikenda, ako se ne varam, a Tonći? Prvo veliko iznenađenje bila je 'Family (I Remember Brundo Bear)', predahe su osiguravale prekrasne balade 'Wasted' i 'Doraaa', a 'Dorothy' je bila smještena točno na strateški planiranu polovicu regularnog djela. Uz sav taj vatromet melodija i refrena, dodatne je osmijehe na lica prisutnih mamilo očigledno veselje kojim je bend uživao u još jednoj velikoj koncertnoj pobjedi. Jebiga, Dado mora bubnjat, pa ne može baš skakutat okolo po pozornici, ali prednja trojka je bila više u zraku negoli na podu, s time da su Nikica i Zoki često mijenjali svoje strane, u maniri najboljih nepredvidljivih napadačkih nogometnih parova. Njih, za razliku, nitko nije ni pokušavao braniti, pa su neprestano zabijali golove gitarske i basističke virtuoznosti. Sljedeći primjeri? Pa, birajte sami: 'Pussy Eater', 'Swallow', 'She Wants To Be A Man', 'The Mad Milkman', 'Get Away', sve redom u najboljim zamislivim mogućim verzijama.

Uza stare, bend je svirao i dvije nove pjesme (odnosno, jedna je sigurno bila nova, jer su je kao takvu najavili, a drugu jednostavno nisam prepoznao), i mogu reći kako nema straha ni za budućnost, jer su to ponovo ogledni primjeri raspjevanoga melodičnog panka vrhunske kvalitete. Bit će prilike, za to, na nekim budućim koncertima, jer se bend upravo oprašta od publike zatvarajući bis s 'Una Morbida Muchacha'. Međutim, nama jednostavno nije dosta, pa uspijevamo izmoliti još jedan, a kasnije i još jedan. Nakon 'Sun Is Wearing Suit Of Badges' i 'Isolation', skužim kako bi se zarad svojih telepatskih sposobnosti slobodno mogao priključiti Herojima, jer nisam ni pomislio na sav glas izvikati svoju veliku želju, kada Nikica ulazi u prve akorde prve pjesme prvog albuma! Uf, I like to walk, I like to waaalk, naked, through department store!!! Meni je tada bilo dosta, no nisam imao ni ništa protiv trećeg bisa, ultra-moćne 'The Train' i konačno zaista finalne 'Water'. Vidimo se opet, nadam se što prije.

Prvi hrvatski fanfic na temu Farme. 

1. Kemal Malovčić - Komšinice
2. Velina - Sherry
3. Mitar Mirić - Opasnica
4. Jole - Nina
5. Divas - Da ili ne
6. Mate Bulić - Igraj Mare prašina se diže
7. Alka Vuica - Laži me

Čini mi se kako u posljednjih nekoliko mjeseci do godine dana Erotic Biljana & His Hereticse i The Welcomin' Committee In Flames gledam gotovo na redovitoj bazi svakih nekoliko mjeseci, pa o njihovu zajedničkom koncertu sinoć u Močvari neću mnogo pisati, da se previše ne ponavljam. Ni jučer, tako, nije bilo materijala za novi pristup ili novi pogled na bendove, što je dobro, jer znači kako su oba benda i jučer bila odlična. Prvi je svirao najbolji zagrebačko-tokijski bend na svijetu, i to u onome prednjem prostoru, ispred šanka, što im je omogućilo sprečavanje rasipanja energije publike koje bi se zbilo da se tih 70ak ljudi pogubilo po velikoj dvorani Močvare. Sad neke stvari već ne samo da prepoznajem, nego ih i baš znam, a glavna karakteristika jučerašnjeg nastupa bila je da su bili nekako najopušteniji i najsporiji, ali u najpohvalnijem smislu. S time da kod W.C.I.F. opušteno i sporo za njihove standarde i dalje znači nabrijano i brzo za većinu drugih. U refrenu jedne pjesme čuo sam i refren 'She Bop' duhovne srodnice Cyndi Lauper, ali ostatak baš i nisam mogao povezati, iako je pjesma sama po sebi bila jako kul. Do početka svirke Hereticsa već se skupilo i mnogo više ljudi, pa bend nije imao problema s atmosferom u velikoj Močvarinoj dvorani. Heretics su iznimno pouzdan bend: iako imam dosta dražih bendova na hrvatskoj sceni, oni su definitivno jedan od onih koji uživo nikada ne omane, zbog čega me evo već četvrti nastup koji im gledam u zadnje vrijeme i nije mogao ne znam kako iznenaditi i rasturiti. Ali me je itekako mogao dodatno uvjeriti u njihovu kvalitetu. Svirali su sve stvari sa 'Supersticky' osim 'X-Ray Man', i mnoštvo novih, koje će činiti i još bolju eventualnu novu ploču. Viđeni su Maks i Matija, što znači kako smo sigurno dvojica iz naše nogometne ekipe tulumarili, a samo jedan od protivnika, pa ne bi bilo zgodno da zbog toga danas izgubimo – ubuduće se imamo dogovorit tko smije a tko ne smije izać u subotu!

Ramljakova reakcija nakon što smo se jučer sreli u Galeriji SC, prije početka koncerta (hm?) elektro-nojzera Black Dice bila je relativno paralelna onoj Viskijevoj s početka jučerašnjeg teksta. No, dok je moj odlazak na Caribou ipak sasvim logična stvar, ni samom sebi ne mogu točno objasniti zašto sam sinoć išao na Black Dice, a kako je najvažniji razlog odluke da o ama baš svakom koncertu na koji odem napišem izvještaj na Gorili bio taj da pokušavam prije svega samom sebi objasniti zašto mi se neka glazba sviđa a druga ne, tako će možda i ovaj tekst biti malčice proturječan. Caribou ipak operira u pop vodama, na način ponešto drugačiji od onih koje osobno preferiram, ali dobar dio željenog rezultata nam se ipak poklapa. Stoga će možda i ispasti kako sam stroži prema zapravo višestruko ugodnijem mi bendu, jer kod onih po meni rijetkih pop blaženstava Caribou vidim kako Dan Snaith može, ali ne uspijeva svaki put. Black Dice se uopće i ni najmanje i totalno ne pokušavaju približiti podnošljivim vodama, a kamoli u njih uroniti, pjesma kao takva im je izgleda potpuna nepoznanica, pa kao cilj svoga terorističkog pristupa zvuku imaju samo bučati i škripati, bez prestanka i pauze, pa su tako i jučerašnji performens izveli u 40 neprekinutih minuta. Može sad neki avant-apologet trabunjati o dekonstrukciji, revizionizmu, apstrakciji, tehnološkom napretku, razvojnim linijama od Throbbing Gristle i Atari Teenage Riot, i o čemu god hoće, i čak i biti u pravu, ali Black Dice se jednostavno ne bave glazbom, nego postizanjem zvučne nelagode, i to im itekako polazi za rukom. Još uvijek s kompa nisam obrisao njihove 'Beaches And Canyons' i 'Creature Comforts' (ali što ću učiniti čim završim ovaj post) baš zato jer se u njima jako dobro osjeti veselje kojim ova spadala proizvode svoje napade. Okej, pred sam kraj seta začula se i kakva pamtljivija struktura, kao i repetitivan gitarski rif, ali neću dečkima zbog toga zaboraviti uspjehe s početka. Za ovaj tjedan (a i mjesec) sam gotov s eksperimentima i egzibicijama, a mislim da je i moj neobuzdani istraživački duh vazda žedan avantura shvatio kako mu ne bi bilo loše da se kojiput opusti i odmori. Sinoć je u Tvornici svirao i Neno Belan, ali kako se posljednja dva ljeta desilo da u Split navrati taman negdje po sredini mojih dvotjednih odmora, tako sam zaključio kako ne osjećam presing odlaska. Jest da mi je usred pištanja Black Dice palo na pamet kako bih ga rado zamijenio za 'Dane ljubavi', ali sam sjetio i da će Neno vjerojatno i dalje ignorirati 'Ponoćna zvona'. Ništa, dalje nastavljam na domaćem terenu, danas NY bum bum rap, sutra rokenrol garaža.

Šta je Gogo, ideš na koncert benda koji ti se ne sviđa? Šta to nije glupo?, pita me Viski kojeg sam sinoć prije koncerta susreo kod SC-a. Vidim ja kakav me glas reakcionara bije! No, prije elaborata razloga zbog kojih bih Caribou mogao voljeti, razloga zbog kojih ipak ne bih i razloga zbog kojih ih unatoč tome što ih cijenim ipak i ne volim, prvo ću odgovoriti na drugo pitanje. Ja uopće ne mislim kako je glupo ići na koncerte bendova koje ne volim. Da mi se bend gadi ili da ga stvarno mrzim to bi bila druga priča, ovako je meni, ogromnom zaljubljeniku u glazbu (možda sam veći zaljubljenik jedino u pojedine bendove), uvijek najbolja i najprihvatljivija moguća večernja varijanta ići tamo where the bands are, kako bi rekao šef Bruce. Jednostavno, u ne malom broju navrata se desilo kako me je bend čije ploče nisam previše volio potpuno razvalio na koncertu, a i nisam toliko umišljen da ne mogu priznati kako je moguće (okej, rijetko i jedva, ali ipak) da su po pitanju neke grupe u pravu neki moji pouzdani prijatelji i poznanici, koji su rečenu naprosto više slušali i bolje čuli, negoli moja prva procjena. Znači, kad mi Viski kaže kako mu je zadnji album Caribou super, i kad mi Aleksandar njihov prijašnji zagrebački nastup nahvali na sva zvona, onda me prilika promjene relativno ambivalentnog mišljenja o bendu mami na ostavljanje Lige prvaka i odlazak u Galeriju SC. Koja bi preživjela i bez mene, jer je prvi put otkako je revitalizirana kao koncertni prostor bila dupkom puna. Mogao sam umjesto toga ići, recimo, u kino, ali tamo bih potrošio 29 kuna za kartu, 13 za kolu i 16 za kokice, pa u usporedbi s time 55 kuna za ulaznicu i pivo-dva nisu ni nešto mnogo više. Čak i da bude očajno, uvijek se može popričati s ekipom, a i čuti kako je mrski Real ispao, pa je sve skupa zapravo win/not lose situacija. Naravno da više volim odlične koncerte bendova koje volim od prosječnih koncerata bendova koje ne volim, ali je bitno samo to da volim muziku, bendove i koncerte uopće.

A nije da mi je Caribou nešto posebno mrzak, uopće. Nikako se, zapravo, ne mogu prisjetiti izjašnjavanja protiv benda, osim što se to ipak donekle može zaključiti po ostalom prije izrečenom i napisanom, pa mi nije jasno odakle Viskiju ta informacija. Osim ako ju nije izvukao iz razgovora koji smo početkom ove godine vodili prije nogometa, kada je on bio sretan zbog najavljenoga koncerta Caribou, u čemu mu se nisam mogao pridružiti jer su moje oduševljenje i sreća tulumarili zbog važnijih najava, onih koncerata Two Cow Garage i Marah (još samo tri tjedna! Set liste dosad održanih koncerata evropske turneje su odlične, reakcije iskusnih fanova ekstatične. Možda napišem više za koji dan). Caribou, kao i Manitoba, ili, da sad ne kompliciram previše, Dan Snaith je tip čiji me radovi nimalo ne nerviraju, osim kada popizdim kada slušajući divne melodije pojedinih pjesama s 'Andorre' ne skužim kako tip ima dara i za skladanje, a ne samo za slojevito epsko aranžiranje i stvaranje audiofilima ugodne atmosfere. Priznajem kako se ima mnogo toga za otkriti na njegovim albumima, ali je stvar u tome da mi se glazba kroz koju treba kopati, a da bi se došlo do njenih meni najvrjednijih karakteristika, generalno ne sviđa previše. To je to zbog čega nema ni najmanje šanse da postanem fan njegovih projekata, iako sam cijelo vrijeme svjestan da bih dosta užitka u njima mogao naći. Glupo mi se sad praviti kako je to nešto potpuno fuj, kad malo previše zvuči srodno Grandaddyju ili sličnim pop bendovima koje volim. Samo što oni ipak više pišu pjesme, a manje aranžmane. Pretpostavljao sam kako je prava prilika za niveliranje takvog odnosa kod radova Caribou upravo koncert na kojem Snaith svira s cijelim bendom, i kroz prvih mi se pola sata činilo kako i nije predaleko od onoga kako bih mu ja skrojio zvuk, da i ja budem zadovoljan, a i da on ne bude primoran pristati ni na što što mu se ne dopada. 'Melody Day' i 'She's The One' su bile baš lijepe, 'Sandy' još i više od toga, čak i stvari koje nisam poznavao su mi zvučale dobro, ali sam nakon nekog vremena ipak počeo pikirati bolju, stražnju poziciju. Možda sam samo ja počeo gubiti koncentraciju, a vjerojatnije se taj gubitak koncentracije spojio sa sve nesnosnijom gužvom i vrućinom, pa smo se povukli malo iza, gdje mi je Matija dojavio rezultate Lige prvaka. Iza sam doduše skužio i još nešto – atmosfera unatoč krcatom klubu i nije bila neka. Jest, pljeskalo se strastveno i vikalo jako nakon što bi bend finiširao pjesmu, ali za vrijeme tih pjesama nekako se kao čekalo da završe. Nit se skakalo, nit se pjevalo – osim par podignutih ruku u prvim redovima. Okej, neće uopće situacija znatno drugačija biti na Marah, kad ćemo mi kauboji u prvim redovima vitlat zračna lasa, a ovi šminkeri iza će komentirati kako pjevač previše glumi, a ja ću svejedno vjerojatno pohvaliti odličnu atmosferu, ali ovo sinoć je malo previše podsjećalo na techno party za penzionere. Čime ne mislim reći ništa loše ili pogrdno, nego samo to da su se svi nekako uljuljali u zvučnu izmjenu plime i oseke, valjda sretni što se od njih ne zahtjeva nikakva energija. Moja se malčice pojačala kada je na bisu bend izveo i 'Every Time She Turns Round It's Her Birthday', pa je bila prava šteta što joj nisu pridodali i albumsku kolegicu 'Hendrix With KO'. No sve i da jesu, sumnjam kako bi se onaj ambivalentni odnos prema bendu s početka teksta išta promijenio.

Znaš šta Viski, drugi mi se put vjerojatno ipak neće desiti odlazak na koncert Caribou…

Pitch grupe Cherkezi United skoro je perfektan, pogotovo za krajeve poput naših, u kojem svakojaki funny koncepti u startu imaju mnogo veće šanse svidjeti se publici od bendova koji svoju glazbu izvode bez ikakvih primjesa ironije. Što nipošto ne znači kako je bend loš, naprotiv, nego samo to da je priča o bendu koji teme iz ruskih crtića obrađuje u žestokoj ska/punk i hard rock varijanti čak i jači mamac za jedan dio publike od same uvjerljivosti realizacije. Srećom, grupa sama se ne zadovoljava svojom samosvojnom idejom – pri čemu je originalan dio priče onaj o Rusiji, nikako ne onaj o zamjeni šlageraškog okruženja novim pankerskim – nego se doista trudi, i po meni često i uspijeva, na kraju ispasti normalnim popaljivim bendom za neobavezne svirke u manjim okupljalištima. Stoga i mislim kako je skorosatni set koji je bend sinoć održao u punom Spunku trajao nešto previše, jer se, pogotovo u duljim komadima, dao osjetiti pad intenziteta, a žamor okupljenih bi jačao i jačao sve do prvih rifova iduće pjesme. Polusatni zadaci predgrupe bendu još uvijek vjerojatno više odgovaraju, iako mi se čini kako bi se to lako moglo promijeniti uz još malo uvježbavanja i širenja zvučne slike. Nisam baš stručnjak za melodije sovjetskih crtića, pa ne znam koliko su se Cherkezi slijepo zadržali i sinoć zadržavali na tom terenu, ali daleko su mi najbolje bile pjesme za koje se ne bih baš okladio kako dolaze iz tog polja – jedna ubitačna power balada, jedna koja je podsjećala na usporenu 'Ona zbori' Daleke obale te posveta nekome legendarnome preminulome ruskom pankeru. Ostale su malo bile na isti kalup, pogotovo oni klasični piraški krajevi kada pjesma kao završi, a onda polako ponovo počinje i ubrzava, da bi završila u potpunom raspašoju. No, u raspašoju bi svaka od njih doista i završila, pa su takvi prigovori labavi. Urođena mi ruska duša i Pavlovljev refleks instinktivno su reagirali na melankolične rusvaj melodije, pa je jedino što mi je doista zasmetalo bio nedovoljno izražajan vokal desnoga gitarista, onoga koji je više komunicirao s publikom. Drugi gitarist i vokal, koji je pjevao većinu pjesama, zvučao mi je baš poput izvornoga govornika – iako, nije da imam ikakve predodžbe o tome što je to dobar a što loš izgovor ruskog jezika – a Matko mi je rekao kako misli da je čuo da je tip Ukrajinac, pa je to možda zbog toga. Mislim, jest zbog toga, ako jest Ukrajinac. Postavu čine još i simpa basist i bivši bubnjar The Babies. Harašo!

… čujem ima rocka, kad gle iznenađenja, ljigava, estradna stoka!!! Eh da, General je svoje i istinito zborio jasno i glasno. Jebiga, i meni su se već do vrha glave popele priče o Rijeci kao o najrokerskijem gradu, baš kao i one o Zadru kao o gradu u kojem je stvorena košarka. Nemojte nas više zamarat, molim lijepo. Koliko god se trudio, ne mogu se sjetiti više od tri-četiri riječka benda a da su stvarno dobri (My Buddy Moose, Pasi… uf, odmah problemi), ali jedni su od njih jučer svirali u Tvornici na još jednome nostalgičarskom defileu u bolju prošlost članova tih bendova, legendarni Paraf, u društvu mladih Diskurz, potpuno zaboravljenih Umjetnika ulice i Ogledala, te vječno sumnjivih Termita. Naravno, išao sam, jer se takvo što ne propušta, pogotovo ako si mlađi od trideset i Paraf s Kocijančićem nikada nisi ni imao prilike vidjeti uživo. Međutim, kako nas Gorilin server jebe i ovog vikenda, neću nešto opasno zajahati tastaturu, nego ću samo nabacati par vezanih i nevezanih impresija i misli. Diskurz sam propustio jer sam u to vrijeme još bio doma, a zapravo bih ih volio vidjeti, a Umjetnike ulice zato što sam čekao da večer riječkoga novog vala započne potpuno neprikladno, golom koji bi Hajduku donio pobjedu nad Rijekom u prvom kolu proljetnog djela prvenstva. Nije ga bilo, jel. Ogledala su bila onako apsurdno drugačija od ostalih bendova koje sam sinoć vidio, a njihov je veliki, melodramatični U2/The Sound zvuk prečesto bio razblaživan novoromantičarskim fintama, te tako i svođen na nezanimljivost. Pompozni Termiti su mi uvijek bili potpuna enigma – kužim ja da su vremena bila drugačija, i kontekst, i sve, ali toliku gomilu šminke rijetko sam kada vidio na jednome mjestu. Da je ciljani kapital ovih svečarskih koncerata novčani, rekao bih u redu, ali želja za buđenjem osjećaja vlastite važnosti nekako ne pristaje nekome tko se drži kao kakav rodonačelnik jugoslavenskog panka. A i kad god vidim Prlu (ili je to Mrlja zapravo?) sjetim se Leta 3, pa bljak. Meni to dosadno. Meni Paraf super, ali samo prva, pankerska postava, pa je bila prava šteta što ju je negdje na pola jednosatnog seta zamijenio Rammstein. Tek sam kod 'Javnih kupatila' skužio kako to zapravo nije njemački prog-metal, nego druga verzija Parafa, ona s Vim Kokakolom – starim i vid i sluh me sve slabije služe. Srećom, dvadesetak minuta potom na stejdž se vratio Valter Kocijančić, te otpjevao i još nekoliko numera s povijesne baščanske ploče 'A dan je tako lijepo počeo…'. Pa sam opet pjevao.