... dakle, ova obznana medijima očito nije neka šala. Mila majko!

"Poštovani, ovogodišnje statue godišnje nacionalne nagrade Zlatna Koogla 2008 originalno su rađene na Kosovu, rukama nekolicine naivnih umjetnika čije rukotvorine krase otvorene galerije, markete i "buvljake" Prištine. Oblik i konkretno obličje bit će otkriveno u četvrtak 27. ožujka za vrijeme primopredaje nagrada u zagrebačkom Ksetu. Nagrade su preko granice dopremljene noćas u kasnim večernjim satima, a su prevezene u strogoj tajnosti kroz Srbiju u crnom BMW-u i mercedesu (starije varijante) bečkih registarskih tablica. Time se Zlatna Koogla dodatno internacionalizirala i solidarizirala s islandskom avangardnom umjetnicom Bjork po pitanju podržavanja nezavisnosti i prava na odcijepljenje, priznajući zajedno s Republikom Hrvatskom, novostvorenu državu Kosovo, kao što kosovski umjetnici svojim radom priznaju Zlatnu Kooglu. Svota isplaćena za rukotvorine kosovskih naivnih modelara i skulptora donirana je za pomoć njihovim obiteljima i djeci pogođenoj nedavnim nemirima u najmlađoj europskoj državi. ZLATNA KOOGLA 2008 je prva hrvatska institucija koja se deklarirala po pitanju neovisnosti najmlađe europske države."

Facebook - Croatia network statistics, trenutačno stanje:

Top Music
1. Rock
2. U2
3. Coldplay
4. House
5. Rnb
6. Rhcp
7. Jazz
8. Hip-hop
9. Gibonni
10. Franz Ferdinand

Top Movies
1. Snatch
2. Fight Club
3. American Beauty
4. Pulp Fiction
5. Sin City
6. Love Actually
7. Lord Of The Rings
8. Braveheart
9. Moulin Rouge
10. Dirty Dancing

Top TV
1. Seinfeld
2. Prison Break
3. Friends
4. Family Guy
5. Scrubs
6. Rescue Me
7. Desperate Housewives
8. 24
9. Simpsons
10. Csi

Top Books
1. Crime And Punishment
2. 1984
3. The Da Vinci Code
4. Lord Of The Rings
5. Harry Potter
6. Dostojevski
7. Catcher In The Rye
8. Beyond Good And Evil
9. Animal Farm

Zamislite da vas na svoj zajednički party koji će se održati negdje na Karibima pozovu Martin Denny i Sergio Mendes. Nije da vas treba dodatno mamiti, ali spominju se bazeni, viseće ležaljke, oskudno odjevene dame, palme, prostrane spavaće sobe, košarkaški teren (ups, to je samo moj dio mokrog sna), i što još sve ne. Stigli ste, raskomotili, i niste ni iskapili prvi koktel kad u vilu odjednom upada banda probisvijeta i štemera koji su doletjeli iz Velike Britanije, iz Hulla ili Sheffielda, recimo. Samo im se prohtjelo malo kaotične zabave, a neće zaboraviti ni na pražnjenje sefa. Tek što su ga ispraznili, jedan od njih primijeti pozornicu planiranu za kasniju svirku easy-listening orkestra, i skuži kako će pravi šlag na tortu biti zauzimanje bojnih položaja na njoj. Onda konačno prepoznajete jednog od njih – pa to je novi Caveov prateći gitarist James Johnston! Juhu, noć tek postaje zabavna! Eto, tko bi rekao kako će upravo noir-lounge-noiseri Gallon Drunk biti prvi koje ću vidjeti uživo od brojne gomile britanskih bendova koje sam zavolio u srednjoj školi? Naravno, nije da su imali išta zajedničkog sa svim ostalim bendovima s te liste, niti ih se ikako može smjestiti ni na samu periferiju britpop konteksta. Mačori su ovo željni bučnog, intenzivnog rokenrola, ali uglavnom bez rolla, iskusnjare koje podsjećaju kako saksofon uopće nije zao instrument (a kako bi i bio? Pa u postavi je brojnih legendarnih sastava kao što su The Stooges, The E Street Band, Đavoli…), neustrašivi tragači za samim srcem noći velegrada. Jučer smo ju svi zajedno, odlično raspoložen bend i skoro do kraja ispunjen klub, pronašli u KSETu, gdje je nova verzija Johnstonove kultne družine odsvirala treći od mojih najboljih koncerata koji sam vidio ove sezone. Uz Johnstona i starog saksofonista Terryja Edwardsa, novu postavu popunili su basist Simon Wing i bubnjar Ian White, obojica odrasli na istom igralištu usred razmeđe fiftiz kula i ejtiz drame kao i starosjedioci grupe. Orkestrirani napadi starijih favorita kao što su 'Just One More' ili 'Push The Boat Out' zvučali su, međutim, kao da ih je upravo ova postava prva i skladala i odsvirala – čini se kako je rad na povratku benda bio otpočeo i prije ponovnog buđenja interesa serijom opsežnih reizdanja bendovih albuma. Novi 'The Rotten Mile' danas mi zvuči kao jedan od najboljih albuma prošle godine, ali lani mi je jednostavno bio izmakao, a da bi završio na uglednoj Goginoj listi omiljene muzike. Za to nema nikakve veze, jer dobra muzika je dobra muzika, a 'The Rotten Mile' nikako neće ostati samo diskografska pozadina turnejskog pokušaja naplate starih dugova, nego kompaktan, moćan i fascinantan dokaz o potrebi da Johnston ipak više energije ulaže u svoje pjesme, nego u plaćanje računa sviranjem tuđih. Usporedbe s Caveom nemoguće je izbjeći, ali mislim kako bi Nick imao ozbiljnih problema jednakom uvjerljivošću istjerivati svoje demone na malenoj KSETovoj pozornici. Priznajem da se najavljenome jarunskom nastupu iznimno veselim (pa mi uopće nije bila frka dati 250 kuna – ej, pa ipak su to The Bad Seeds!!!), nisam hejter novog Cavea, nipošto (odnosno, jesam onog od poslije 'The Boatman's Call' pa do duploga zadnjeg), ali gromada koju su na nas sinoć otpustili Gallon Drunk jednostavno je bila preslatko iskustvo. 'Give Me Back What's Mine' i 'Put The Bolt In The Door' spadaju u sam vrh bendove pjesmografije, a lako je moguće da 'Bad Servant' upravo na njemu i sjedi, iako je na bisu razvaljena 'Some Fool's Mess' vjerojatno nije pustila bez borbe. Sveukupno jednosatni koncert možda je i mogao biti duži za kojih dvadesetak minuta ili nekoliko pjesama, ali kažu da se nije baš uputno previše poigravati s paklenom bukom mračne strane rocka. James Johnston to zna mnogo bolje od ostalih.

Tako je to kad si sporadični ne-profi DJ: ne vrtiš nigdje mjesecima, a onda ti ulete dvije gaže u dvije večeri zaredom!

Prva na redu je sutra (to bi bila srijeda, jel) u Fanaticu, gdje će Mind Taker na glavu staviti šešir na kojem piše "kužerski house" (isključivo metaforički govoreći! Da ne bi sad tu bilo razočaranih kad vide da na glavi nosim samo kosu, kao i obično). Evo što sam vrtio kad sam bio tamo zadnji put, a ovaj put ću vjerojatno pored electrohousea vrtiti nešto više populističkog minimala. Vremena se mijenjaju, a s njima i dobri stari stric Mind.

A u četvrtak će, pak, Mind Taker u klubu Global na glavu staviti svoj šešir za arenbi i narodski house.

Još jednom, riječ je o striktno metaforičkom šeširu. No, garancija dobrog provoda je - u oba slučaja - sasvim doslovna!

dakle, uzmem ja na youtube dizat neki film što sam ga na decembarskom maratonu kratkog filma pomogao snimiti frendici. sve štima, stvar hoda, pošaljem joj adresu, krenem se baviti nečim drugim pa pol sata kasnije nedužno otvorim sent folder i, u jednom od bezbroj mrežnih tikova od kojih sam propatio, provjerim radi li joj link iz mejla.

Rezultat? Ovaj put ga nisu maknuli, ali ga zato čitav dan nitko nije ni pogledao. I tako mala Astra nije postala zvijezda već u šestom mjesecu života, a fenomen ljudi koji po youtubeu traže porniće kraj živog i zdravog you porna nastavlja se i dalje...

Na svoj prvi prvcati, kako ga mnogi često i bezrazložno nazivaju, tradicionalno najbolji party u gradu – redovitu godišnju brucošijadu FER-a – u svojih deset zagrebačkih godina otišao sam tek jučer, zbog imena jednoga dragog benda na plakatu. Nije da u nekim drugim okolnostima ne bih ostao gledati i dio ostalih, konkretno Marčela i KUD Idijote, ali Gocu je jučer bio rođendan, pa sam želio što prije stići na večernji, drugi dio cjelodnevne zabave koja je bila otpočela neukusnim masakriranjem laganoga dijetalnog mesa kod Srbina. Kako nisam imao ideje o pravom rasporedu svirke najavljenih bendova, tako smo u SC stigli malo iza 21:30, taman malo poslije početka nastupa Sinestet Crewa. Sinestet i ja, odnosno njegov član i po meni spiritus muvens Špica i ja, imamo ne baš dugu ali zato povijest s nekoliko eksplozivnih bljeskova iza sebe, tako da svi oni koji bi mogli pomisliti kako ću ih pljuvati zato što uslijed svih tih svađa i prepucavanja ne mogu biti objektivan, mogu odmah znati da su u pravu. Odnosno, baš i nisu, jer ovom prigodom Sinestetov nastup uopće neću previše pljuvati. Jebiga, njihove su mi zamisli i viđenja hip hopa i svega onoga što se s njegove odskočne daske može doseći potpuno nespojive s razmišljanjima inteligentnih ljudi, kakvi svi Sinesteti nedvojbeno jesu, ali doista ne možemo svi misliti isto, jer da možemo, kako bih ja znao da sam u pravu? Šalu na stranu, realizacija Sinestetovih ideja uživo je na iznimno visokom nivou, jer Theron Tourett Trio, koji živom svirkom bubnja, basa i klavijatura osigurava glazbene podloge ekipi repera, svira uigrano i uvjerljivo. Problem je samo u tome što takav miks trip-hopa, Def Jux estetike, psihodelije i avangarde uživo ne može a ne dosaditi već nakon nekoliko pjesama. Ili minuta, ovisno o vašem stupnju tolerancije. Srećom, Ink je, skoro poput Method Mana u zapravo potpuno drugom kontekstu, uvijek tu da malo opusti situaciju i zarepa nešto što se može jednostavno slušati i čuti, a beatovi za njegove pjesme su nešto više uzemljeni u soul, te shodno tome i lakši na uhu. Tijelo Saše Antića je i sinoć zaposjeo dosadni somnabulist Alejuandro Buendija, u nekoliko stvari s grozomorne dosade 'Pepermint', a čini mi se kako je Špica bio nešto manje eksponiran, jer ga se moglo čuti tek u znatno manjem broju pjesama. U cijelome hrvatskome glazbenom undergroundu (iako, uskoro iz njega izlaze objavljivanjem albuma za Menart) gotovo sigurno ne postoji organiziraniji i plodniji tim ljudi od Sinesteta, i zbog toga ću im uvijek skinuti kapu (odnosno, bih, da je ikad nosim, ako se ne računaju ove za zaštitu od zime). Mislim kako s velikom sigurnošću mogu napisati i to kako i uživo zvuče točno onako kako žele i kako misle da treba. Ali s još većom sigurnošću mogu napisati i to kako to jednostavno nije dobra glazba.

Inače, glavni stejdž nije bio postavljen u onaj prostor ispred kina, gdje se odvijaju svi partiji svih neizbrojivih zagrebačkih filmskih festivala, nego u atriju ispred menze, tako da je bilo nesnosno vruće, a i zvuk je često bježao na sve strane. Naravno, to mi nije ni najmanje smetalo da se odmah po završetku Sinesteta nacrtam u prvim redovima, spreman navijati za obožavane Oružjem protivu otmičara. Priče o tome kako je najnovija postava u zadnjih godinu-dvije bila odsvirala nekoliko očajnih koncerata doprle su i do mene, ali isto se priča i za njihov koncert u Močvari odsviran prije nekoliko godina, na kojem sam se ja bio sjajno zabavio, tako da sam odlučio da se na te priče neću nimalo obazirati. Na kraju krajeva, kad sam na koncertu benda koji volim koliko volim OPO, onda mi doista nije bitno kako se svira, tko je uz jedinoga originalca Nikolu Pavkovića, kakav je zvuk, i slične tehničke pizdarije. Bitno je da se sviraju sve te žestoke teen himne, da se pjeva do promuklosti, da se skače (iako, nisam baš mogao, zbog noge koja i dalje malo zateže) i da se prisjeća osjećaja otkrivanja najboljeg benda na svijetu, koji sam doživio kad sam prvi put čuo rascvjetavanje 'Januara', koji smo Aleksandar i ja uvrstili i na jučer dovršeni Gorilin ex-Yu izazov. Nažalost, jučer je nisam čuo, kao ni nekoliko drugih omiljenih pjesama, ali nekoliko drugih omiljenih zato jesam, pa je sveukupni dojam i više nego dobar. Istina, na bendu se vidi kako izgleda nikada ne drži probe, iako je šlampava svirka možda i rezultat čini se najnajnovije ritam sekcije, i imali su i taj peh da je usred 'Maštoplova' bubnjaru riknula bas-pedala, ali za neželjenu pauzu popravka Nikola i nova pjevačica iskupili su se dijeljenjem gomile sprženih diskova s kompletnom diskografijom i videografijom benda, te friškim promo fotkama. Svaka čast! Bend se iskupio i čestim medleyjima, tako da se 'Samo svoja' pojavila usred kraja divnog otvarača 'Ptica', a nesrećni 'Saša Ajdanov' zalijepio se za 'Izabelu', pa energija nije opadala ni u jednom trenu nastupa. Odjeveni potpuno jednako – crne košulje, crvene hlače i kravate, starke – svi su članovi benda izgledali ultrasimpatično, no mislim kako bi Nikoli ipak bilo najbolje da napravi novi bend, s novim članovima barem približno njegove dobi, jer ovako je sve ipak igranje na nostalgiju. Za lijepim vremenima i fantastičnim pjesmama, ali ipak. Uživo, pjesme s posljednjeg albuma 'Znaš ko te pozdravio' uopće ne zvuče loše, ili neprikladno, ili osjetno inferiorno ranijima, ali su ih 'Voajer' i 'Mladiću moj' ipak nadmašile za nekoliko letova koplja. Eh, još samo da su svirali 'Januar' ili 'U mraku sam', ne bih u ovome tekstu ni pokušavao ukazati na mane i probleme, ovako ću ih samo ignorirati. Set lista: Ptica – Samo svoja – Maštoplov – Pesma o meni – Voajer – Baš me briga – Tik-tak – Reda radi – Super sexy – Izabela – Saša Ajdanov – Miki Miki – Mladiću moj

Jest da je 'Ipak se obrće' odličan album, i da sve glazbeno što je srpsko kod nas prolazi sjajno, ali imao sam dojam kako je Struka kod nas tek fusnota i same Bassivity ekipe, a kamoli cijele susjedne hip hop scene. Stoga me iznimno iznenadilo kad smo, fantastičnim tajmingom, u Aquarius ušli taman u istom trenu kad se isti popeo na stejdž, a iz fine gomilice ljudi su se začuli brojni i glasni izrazi odobravanja kao i vriska ženskog dijela publike. To je moć hip hopa i projekcije koju imaš svako pravo živjeti u svojim pjesmama – naglašavajući kako si veliki laver nekoga ćeš, a u ovom slučaju i mnogo njih, naposljetku i uvjeriti u to. Moram priznati kako od 'Ipak se obrće' i nekih tadašnjih mixtapeova nište novije od Struke nisam čuo, pa mi je jedno polovica njegova sinoćnjeg skoro jednoipolsatnog nastupa bila prva prilika za upoznavanje s novim materijalom. Stilski, iznenađenja nema; red uličnog soula, red klupskog sranja, samo što se u još ne do kraja preuređenom klubu zvuk masu rasipao, pa je konstataciji kako je sve načelno okej bilo teško pridodati išta konkretnije. Svi srpski reperi koje sam uživo gledao doista naše mogu mnogo toga podučiti oko konstruiranja i realizacije živih nastupa. Struka i njegovi bekeri Lud i Dada su sinoć prezentirali kako ispravno iskoristiti ogromne količine pozitivne energije, između pjesama nije bilo nikakvih velikih spika, a majstoru Chillu, DJu u ovoj prigodi, lijepo su spržili CD s planiranim rasporedom pjesama, pa nije bilo ni onih dosadnih vijećanja oko smjera nastavka koncerta, na kakve i prečesto nailazim. Sve skupa, međutim, ništa mi ne bi značilo da drugu polovicu nastupa nisu činili probrani i dobro mi poznati favoriti s debija, od 'Kesh klijentele' s početka, pa sve do legendarne 'Drolje drolje drolje', koju smo možda i predugo čekali. 'Letiš napolje' i 'Tajne' očekivano su napravile pravi kaos, pa sam osobno lakše podnosio mutne izvedbe novijih, no većina publika pozdravljala ih jednako toplo. Kasniji party je bio okej, ali barem dok smo mi bili tamo nije se i razvio do kraja. 

Overflow su jedan od iznimno rijetkih bendova čiju majicu posjedujem, a ne bih je nikada odjenuo za njihov koncert – za razliku od nekih mojih prijatelja koji tvrde kako je lejmerski nositi majice bendova na njihovim koncertima, ja podršku bendu uvijek rado iskazujem i na takav, najbrži i jednostavan način. No, za razliku od Becka koji mi se ima itekako iskupiti za nekoliko posljednjih sranja i 50 Centa koji isto (i The Afghan Whigs čiju narančastu 'Earth, Whigs & Fire' imam u XXL veličini, koja mi je zbog moje klasične M malo prevelika), Overflow me nikada nisu razočarali, samo je stvar u tome da sam snob i šminker koji ne može podnijeti da je odjeven identično povećoj gomili ljudi. Kako moj i ormar mnogog ljubitelja grupe čuva onu istu majicu (onu o perverzijama ludog mljekara), tako sam jučer pretpostavio kako će KSET na sinoćnjem koncertu obilovati tim odjevnim predmetom. Nije sad stvar u tome da ipak nije, nego da nije ni unatoč opet prekrcanom klubu – heh, imamo mnogo toga zajedničkog mi fanovi grupe, ne samo tu nesretnu majicu, kojoj je više stvarno vrijeme da se pokupi iz teksta i vrati natrag u ormar.

Eh da, na samu godišnjicu onoga legendarnoga koncerta otprije 16 godina kada je u klub zahvaljujući malverzacijama tadašnjeg vodstva ušlo duplo više ljudi nego što fizički može i smije, najdraži Koprivničanci opet su ga razvalili, što je meni bio prvi put da prisustvujem potpunom ubijanju otkako su se ponovno okupili prije otprilike dvije godine. U tome sam ih periodu gledao u nekoliko navrata, i uvijek je bilo dobro – ovakav bend naprosto ne može biti loš – ali nikada ne i baš sjajno. Do jučer, kada zamalo i unatoč unaprijed osiguranim ulaznicama nisam ostao doma, jer sam u nedjelju na nogometu opasno izvrnuo gležanj, u, sve je izglednije, redovitoj polugodišnjoj demonstraciji staklene strukture istog. Danas mi je itekako drago što sam skupio snage i volje, makar sam cijeli koncert i morao odgledati s galerije, kako bi noga bila na sigurnom. A zahvaljujući Spiridonu Andriji, čija se snimateljska ekipa povukla na montažu nakon prvih par stvari, i prepustila mi prvi red gornjega kata, većinu koncerta sam gledao iz odlične pozicije.

Kada god pričam o melodičnom panku ili o bendu samom, nikada ne propuštam naglasiti kako su upravo FNC Diverzant naš najbolji bend u žanru, što zapravo nikako nije neistina, ali nije ni potpuna istina. Diverzanti su mi barem koliko zbog sjajnih pjesama dragi i zbog Goca (koji u subotu slavi rođendan, ali ću na zabavu morati malo zakasniti jer na FERovoj brucošijadi sviraju Oružjem protivu otmičara! Ju-huuuuu!), pa priznajem kako ih ne mogu slušati jednakim ušima koje koristim za većinu drugih bendova. Upravo su Overflow onaj bend koji takve, prijateljstvom neopterećene uši uvijek iznova tjera proglasiti ga možda i najboljim hrvatskim bendom uopće. Tko misli da pretjerujem, vjerojatno ih nikada nije stvarno poslušao. Neovisno o stilovima i žanrovima koje netko voli više ili manje, mislim da ni najveći cinik i provokator ne može bendu poreći vrhunsku usviranost, maštu, unesenost, posvećenost i realizaciju, a onoga tko ne voli melodičnu pank tutnjavu ionako ne bi obratili ni albumi Descendentsa, Hüskera, Mega City 4, Green Day i Jawbreaker vrćeni zajedno. Žika, Dado, Zoki i Nikica komotno se mogu pojaviti u sjedištu Fat Wreck Recordsa, ukrasti sve skejtove koje tamo nađu i na njima se voziti duž turneje cijele kalifornijske obale, i nitko im ne bi mogao prigovoriti kako nisu dovoljno dobri. Da moramo u svijet poslati jedan jedini bend koji bi nas u okviru svoga žanra trebao dostojno predstavljati, ne znam koga bismo drugog mogli delegirati. Neke repere sigurno, ali ako Koolade i Dash i govore univerzalnim producentskim jezikom beatova, Edo, Bahattee ili Woo osjetili bi barijeru hrvatskog jezika. Overflow ne bi, a pokatkad hrapav engleski bi u kompletu sa zlatnim pjesmama prije naišao na iskrene simpatije, negoli porugu.

Jučer je bend odsvirao jedan od krunskih dokaza gornjim tezama, pretvorivši slučajan nastup nepotrebne slavljeničke pozadine u jedan od dva (Two Cow Garage je drugi) najbolja koncerta koje sam ove godine vidio. Zbog već opisanih problema s nogom i nesnosnom gužvom odlučio sam u mobitel ne upisivati set listu, što se pokazalo ispravnom odlukom već nakon prvih nekoliko pjesama, kada je postalo jasno da vremena ni za što drugo osim glasnog pjevanja i dizanja ruku u zrak (skakati nisam mogao, iako jesam cupkao na zdravoj desnoj nozi) jednostavno neće biti. Ovako se napamet prisjećajući dolazim do brojke od nekih 35 pjesama koje je bend otpičio u malo manje od 90 minuta, što je prosjek za svaku pohvalu. Nije bilo ni nepotrebnih pauza između pjesama, osim u dva-tri navrata dodatnog štimanja Nikičine gitare za sljedećih sedam-osam pjesama. Pjesme su bile donekle jednako crpljene sa svakog od pet albuma, a čini mi se kako je sitni naglasak ipak bio na nezaboravnom debiju 'Through Department Store' i aktualnom '“Live“ At… Parties', koji je ionako svojevrsna kompilacija. Sve zajedno jednostavno su bile prelijepo melodijsko sazviježđe praćeno neodoljivom bukom, a publika je nakon svake iduće pjesme bivala sve raspamećenija. Pridružio sam joj se u tome, s radošću.

Otvarač je bio singl novijeg datuma 'You're Angry', da bi se odmah potom prisjetili legendarnih 'Doctor's Tune' i 'Don't', kao i meni jedne od najdražih stvari hrvatske glazbe uopće, 'Face', o čemu će posvjedočiti i njeno uvrštenje na kompilacijski DVD uglednoga Gorilinog ex-Yu izazova, koji će svijetlo dana ugledati ovog vikenda, ako se ne varam, a Tonći? Prvo veliko iznenađenje bila je 'Family (I Remember Brundo Bear)', predahe su osiguravale prekrasne balade 'Wasted' i 'Doraaa', a 'Dorothy' je bila smještena točno na strateški planiranu polovicu regularnog djela. Uz sav taj vatromet melodija i refrena, dodatne je osmijehe na lica prisutnih mamilo očigledno veselje kojim je bend uživao u još jednoj velikoj koncertnoj pobjedi. Jebiga, Dado mora bubnjat, pa ne može baš skakutat okolo po pozornici, ali prednja trojka je bila više u zraku negoli na podu, s time da su Nikica i Zoki često mijenjali svoje strane, u maniri najboljih nepredvidljivih napadačkih nogometnih parova. Njih, za razliku, nitko nije ni pokušavao braniti, pa su neprestano zabijali golove gitarske i basističke virtuoznosti. Sljedeći primjeri? Pa, birajte sami: 'Pussy Eater', 'Swallow', 'She Wants To Be A Man', 'The Mad Milkman', 'Get Away', sve redom u najboljim zamislivim mogućim verzijama.

Uza stare, bend je svirao i dvije nove pjesme (odnosno, jedna je sigurno bila nova, jer su je kao takvu najavili, a drugu jednostavno nisam prepoznao), i mogu reći kako nema straha ni za budućnost, jer su to ponovo ogledni primjeri raspjevanoga melodičnog panka vrhunske kvalitete. Bit će prilike, za to, na nekim budućim koncertima, jer se bend upravo oprašta od publike zatvarajući bis s 'Una Morbida Muchacha'. Međutim, nama jednostavno nije dosta, pa uspijevamo izmoliti još jedan, a kasnije i još jedan. Nakon 'Sun Is Wearing Suit Of Badges' i 'Isolation', skužim kako bi se zarad svojih telepatskih sposobnosti slobodno mogao priključiti Herojima, jer nisam ni pomislio na sav glas izvikati svoju veliku želju, kada Nikica ulazi u prve akorde prve pjesme prvog albuma! Uf, I like to walk, I like to waaalk, naked, through department store!!! Meni je tada bilo dosta, no nisam imao ni ništa protiv trećeg bisa, ultra-moćne 'The Train' i konačno zaista finalne 'Water'. Vidimo se opet, nadam se što prije.

Prvi hrvatski fanfic na temu Farme. 

1. Kemal Malovčić - Komšinice
2. Velina - Sherry
3. Mitar Mirić - Opasnica
4. Jole - Nina
5. Divas - Da ili ne
6. Mate Bulić - Igraj Mare prašina se diže
7. Alka Vuica - Laži me