Andrew Loog Oldham 'Stoned: A Memoir of London in 1960's', nije samo zajebana autobiografija menadžera Stonesa, već ima svega vraga, politke, mode i nogometa.

Beth Lesser - 'Dancehall - The Rise of Jamaican Dancehall Culture', izvandredno i raskošno izdanje Soul Jazza, prepuno odličnih fotografija.

Jesse Saunders - 'House Music. The Real Story', ipak pomalo nedorečena, ali zgodno, s hrpetinom informacija.

Michael Gray - 'Hand Me My Travellin' Shoes - In Search of Blind Willie McTell', dobio na poklon i uopće nije loše, čak sam se natjerao slušati Bob Dylana. Koje razočaranje.

Seb Hunter - 'Rock Me Amadeus: When Ignorance Meets High Art, Things Can Get Messy', super zabavno putovanje po ključnim gradovima i mjestima klasične glazbe. 

Ostao sam potpuno zapanjen prilikom prvog slušanja 'Theme De Yoyo' prije nekih sedam-osam godina, no za završni vez tadašnje mistifikacije Art Ensamble Of Chicaga, nedostajao je film 'Les Stances a Sophie', izraelskog režisera Moshe Mizrahija za čiji se soundtrack koristio istoimeni album AEC. Iako sam, u međuvremenu, izgubio potrebu za AEC, nedavnim i konačnim pojavljivanjem filma u DVD izdanju, ponovno sam izvukao odabrana djela AEC od kojih je 'Les Stances a Sophie' bio i ostao najbolji što je gledanje filma samo još jednom potvrdilo.

Bilo je doista nemoguće ne nabasati na neku od besplatnih ulaznica za jučerašnji Tuborgov Green fest, jer su se posljednjih dana stvarno dijelile šakom i kapom, gdje god da ste se okrenuli. Ja sam svoje osvojio pobjedama na jučerašnjem i prošlotjednom Booksinom kvizu, jer ih je prošlotjednim pobjednicima i jučerašnjim dvjema prvoplasiranim ekipama osigurala legendarna Maja Spiridon, valjda svojim dubokim novinarskim vezama. Ne bi bio red nagradu ne konzumirati, pa sam se ja i unatoč relativnoj nezainteresiranosti zaputio na svoj prvi koncert u Ciboni, ili KC-u Dražen Petrović – prostor je stvarno dobar za ovakav tip velikih koncerata. Lollobrigidu nisam ni pomislio hvatati, ne samo zato što su cijelu večer otvorili prilično rano, a netko s imenom Kiril Džajkovski i prošlošću u Leb i sol bi me privukao samo da sam lud, pogotovo zato što je bio posljednji na repertoaru, a jutros sam imao jaku ranu obavezu. Tako da je knjiga s četiri spala na dva slova, Edu Maajku, čija je druga polovica nastupa potvrdila da je on majstor, Frenkie nebitan i pjesme uglavnom super, te Kaiser Chiefs. Nisu mi ti Britanci nešto posebno dragi, zapravo nisu uopće, ali me je slučajan odlazak na njihov lanjski zagrebački nastup bio fino iznenadio količinom bendove pozitivne nabrijanosti i navijačkim reakcijama publike. Nisu se Kaiseri do sinoć nešto znatno promijenili, i dalje su plitki toliko da se u usporedbi s njima i noviji Oasis albumi čine čistom glazbenom sofisticiranošću, ali punu dvoranu pretežno srednjoškolskih fanova za to nije bilo ni najmanje briga. I nije ni trebalo, jer stadionskih refrena i himničnih melodija imaju na bacanje, pa neka se mladi ili dobronamjerniji zabavljaju, ali meni osobno sve to djeluje malo jadno. Zaključak: već dugo mi nije bilo generalno zabavnije slušajući prilično dosadan bend.

'We wanted our records to be more brutal on rhythmic level, but at that point the engineers and producers available in Britain weren't up to it'

Postoji li što bolje od dobroga rocka u rano popodne? Vjerojatno i postoji, ali Mooseov poziv lijepo je razbio partjednu koncertnu pauzu u kojoj obitavam u zadnje vrijeme. Naime, My Buddy Moose su jučer snimali svoj nastup u HRTovoj emisiji Garaža (emitirat će se 13.11.), pa su im trebali prijatelji i fanovi da glume publiku u studiju. Kako izgleda spadam u obje kategorije, a i kako me ne treba previše nagovarati za odlazak na svirku (bilo kojeg) benda, tako sam se i ja, zajedno s još petnaestak najvjernijih, jučer našao u studiju 9. My Buddy Moose su stvarno zvučali jako dobro, a činjenica da se vokal nije baš najbolje čuo vjerojatno uopće nije zabrinjavajuća, jer će se sve super čuti na snimci. Naravno da nisam navikao na tolike pauze između pjesama – između svake su se snimali razgovori voditelja Frane Domitrovića koji je u zadnjih par godina nabacio bar 20 kila – ali nije da je imalo smetalo, nakon što sam pristao na drugačiji žanr pristupa koncertu. Od starih pjesama bend je odsvirao 'Streets', 'Ocean' i 'I Know I've Gotta Stop', a četirima novima nisam zapamtio imena, ali da su sve udarnički zakon, jesu. Valjda će i taj drugi album skoro.

The rules and codes of established genre didn’t apply to Arthur. 

Upravo smiksano...

1. Space - Magic Fly

2. The Droids - The Force

3. Jean Michelle Jarre - Equinoxe 4

4. Mr. Flagio - Take a Chance

5. Klein & MBO - Dirty Talk

6. Giorgio Moroder - From Here To Eternity

7. Kebekelektrik - War Dance

8. The Klaxons - Antlantis To Interzone (Crystal Castles Remix)

9. Scotch - Disco Band

10. Cerrone - Supernature

11. Charlie - Spacer Woman

12. Afrika Bambaata - Planet Rock

13. Kraftwerk - Trans Europe Express

14. Gershon Kingsley  - Pop Corn

Osim sve očitije konzervativnosti i duboke zatvorenosti prema promjenama u glazbi koje se, srećom, stalno događaju, recenzije novog albuma KoL odaju i nespremnost rock kritike za priznavanjem U2 kao jednog od najreferentnijih bandova u posljednjih nekoliko godina čiji rad kopiraju mnogi, a da ne kažem da ističu U2 kao veliki uzor. Iako se U2 često spominje kao jedan od bandova u Kings of Leon zvuku, što je potpuno ispravno jer KoL oduvijek zvuče najviše kao U2, jednostavno nema zaključka kako su KoL - U2 uz primjese ostalih, a ne L Zepellin, A Brothers, B Springsteen i U2. Zato sam ponovno odgledao ‘Rattle and Hum’, monumentalno hodočašće, dokumentirano religijsko putovanje, nakon kojeg su se U2 definitino promijenili, zatvorili svoj krug rocknrolla, reklo bi se. Stoga svima toplo preporučam – pogledajte ga opet ili prvi puta ako još niste.

Dva su me razloga sinoć odvukla u Sax. Prvi je bio planirana kupovina ulaznica za sutrašnji unplugged nastup The Beat Fleet, koji su me sjajnim proljetnim koncertom u KSETu ponovno pridobili u redove svojih navijača, a drugi je bio konačna prilika da uživo vidim tinejdžere iz trija The Rock Flock, o kojoj sam dosad čitao isključivo jako pozitivne dojmove. Kasno Gogo za prvo na Kosovo stiže, jer se sićušan kapacitet Saxa vrlo brzo rasprodao uslijed navedene poslastice, ali taman Gogo za drugo na Kosovo stiže, jer su The Rock Flock u trenutku kada sam ušao u klub upravo rasturali refren svoje prve pjesme. Potpuno sjajan učinak grupe umanjuje samo činjenica što su cure na gitarama i bubnjar još uvijek klinci, a iako nam navika nalaže da u takvim slučajevima uživamo u njihovoj uživljenosti, mene uvijek rastuži jedna periferna stvar. Naime, The Rock Flock će za koju godinu odrasti, i vrlo će vjerojatno u predstojećem razdoblju početi slušati i nešto drugačiju glazbu, pa će možda i pomisliti kako je pravo poznavanje korištenja svojih instrumenata preduvjet za napredak benda, i kurac-palac i sve, i pokvarit će se. Ili će se nakon dvije sjajne ploče raspasti, poput fantastičnih Be Your Own Pet, koji veće neko vrijeme više nisu, šmrc. To je prokletstvo teen-pop-punka, a nivelirati ga možemo samo uživanjem u blagoslovu super-nabrijanih pjesama, kakvih The Rock Flock imaju napretek – u pola sata njihova jučerašnjeg nastupa, kojim su otvorili još jednu redovitu večer Novog zvuka, nisam čuo ni jednu jedinu dosadnu ili neefektnu pjesmu. Nema u njima previše mudrolije, ali svaki je rif udar munje, svaki refren šećerna bomba, svaki udarac palica po bubnju eksplozija klinačkog oduševljenja. Da mi se usporedbe zbog ženskog vokala ne zaustave samo na Veruca Salt i The Breeders, spomenut ću kako u paket ulaze i Smashing Pumpkins i Placebo, ali i zaboravljeni Stony Sleep ili Silver Sun, s kojima je paralele najlakše povući baš zbog neobaveznosti i teen sentimenata. The Rock Flock su super, i valjda ih je dosada već čuo i koji od izdavača – ako do ploče mogu nebitni Gretta ili The Chweger, onda valjda mogu i simpatične cure čija glazba doista pršti životom. Jedna pjesma možda i nije dovoljna kako bih procijenio koliko je Spina dobar bend, ali je zato njen kabaretsko-ambijentalni uvod bio sasvim dovoljan da Matko i ja zaključimo kako nam je jedini spas bijeg glavom bez obzira, pogotovo stoga što su još imali nastupiti i Izolierband, o kojima sam slušao samo obeshrabrujuće stvari, te Trik koji su me pred nekih godinu dana na jednoj od ovih večeri bili već dobrano naživcirali. Alternativa je bio KSET, u kojemu se odvijala neka indie-pop slušaonica, pa smo se kolega Žule i ja otišli prisjetiti kako je to bilo dok smo bili mladi. Svirali Ted Leo, The Thermals, Arcticsi i mnogo takve lijepe muzike, a DJ nas je lijepo podsjetio i kako je 'Chips Ahoy!' najbolji singl zadnjih sto godina.