... čemu limenke umjesto viklera?

Stars Are Blind '08

Srđan Sacher je grassroots ljevičar južnoameričkog aktivističkog tipa, čiju vjeru u temeljnu ljudsku dobrotu i potrebu jasnoga političkog opredjeljivanja izgleda nisu uništile godine života u samostalnoj Hrvatskoj i primoranost glasanja za SDP (naravno, i opet ću, nije uopće upitno). Nije da je tih godina zapravo bilo koliko u slučaju većine od nas, a istraživačka ekspedicija u Južnu Ameriku u potrazi za zdravim razumom i boljom pozicijom za istraživanje njegovih interesa etnomuzikologa još je uvijek ono životno iskustvo koje se u zvuku njegova benda najjasnije očituje. Vještice, međutim, nisu samo Sacherov bend, nego i, sve mi se više čini, Sacherov život, kada je već Haustor bio napustio samo kako bi bend ipak mogao opstati, svjestan kako je Rundekova scenska pojava ono što publika vidi kao razlikovni identitet. Haustor je sasvim lijepo funkcionirao i bez Sachera, mora se priznati, što Vještice ipak nisu uspijevale u potpunosti, sve dok se prije dvije godine nije odlučio na revitalizaciju grupe. Maločas sam napisao kako su Vještice Srđanov život – možda bi ipak točnije bilo reći kako je stvaranje, proučavanje, sviranje, izvođenje glazbe Srđanov život, a te discipline najljepše i najpotpunije upražnjava pod kišobranom Vještica. Baš kao i na svim nastupima koje sam odgledao u ove zadnje dvije godine, sinoć se na Sacheru itekako vidjelo kako bez ostatka uživa u svojima i pjesmama koje je prisvojio, što se sinoć više nego ijednom prije lakoćom prelilo i u publiku. Slaba marketinška aktivnost događanja na ovogodišnjoj sceni Amadeo na koncert je na jednoj od terasa Muzeja za umjetnost i obrt tako dovukla tek neka 3 Bw ljudi (za neredovite čitatelje, oko 120), koji bi se možda i pogubili na inače sjajnom koncertnom prostoru gdje bi stalo i nekih 5-6 stotina, da atmosfera opuštene ljetne večeri nije odisala neobaveznom uživancijom i dobar broj nazočnih potjerala i na ples. Koliko sam god uživao na svakome od novijih Vještičjih nastupa, bilo je razvidno kako su novi aranžmani s Miljanom Bakićem na gitari inferiorni onom vatrometnom etno-popu prvotne trojke, a čak su i ljudi koji bend s Maxom Wilsonom nikada nisu slušali znali primijetiti kako zvuku nedostaje malo konkretnijeg mesa. Sinoć po prvi put nisam uopće pomislio na Maxa, jer je novi zvuk benda konačno prodisao punim plućima, spajajući eleganciju za kakvom bi, recimo, Vampire Weekend potpuno izgubili glavu s rasnim narodnim patosom Zagorja. Uz Sachera, Leinera, Bakića i novog, drugog bubnjara Stanka Novoselića, u bendu je sinoć bio i Hrvoje Nikšić na nekakvom sintetizatoru zvuka, a od 'Zlata' pa do kraja saksofonom je većinu pjesama obogatio i Jura Novoselić. Nakon pauze na sredini dvosatnoga koncerta, na pozornicu je izašao i violinist Sergej Novoselić, pa su on i prezimenjaci (krvno srodstvo valjda se podrazumijeva, ali ne znam i kakvo) prvo izveli svoju etno-jazz kompoziciju '007 u Žminju', koja je doista i zvučala kao soundtrack filma o Bondu smještenog negdje u Istru. Za to vrijeme, Sacher i Miljan publici su dijelili kolače kućne izrade, a taman kad sam se ozbiljno uhvatio smišljati kako odbiti a da ih ne uvrijedim, istih je nestalo. Srećom, i to duplom, jer su se onda njih dvojica i vratili na pozornicu, te se upustili u izvedbu sjajne bolivijske ljevičarske pjesme, kojoj sam od zadnjeg osvrta naučio i naslov – jer ga je Sacher izrekao u najavi pjesme. Pravila španjolske (ili?) ortografije i ortoepije nimalo ne poznajem, pa ćete mi oprostiti na mogućim greškama u naslovu 'Adios pueblo qe cucho'. Ostatak set liste nije se gotovo nimalo promijenio od zadnjega koncerta u KSETu – kada sam, ironije li, upravo i bio pohvalio stalne izmjene koncertnog repertoara – što znači kako je bend skladno vozio između nezaboravnih hitova iz Sacherove magične radionice i besmrtnih glazbenih spomenika naše narodne baštine, svirajući koncert kojega se vjerojatno neću sjećati vječno pa ni dugo, ali koji mi je sinoćnju večer učinio iznimno lijepom. Set lista: Da li su to bili topovi ili lupa moga srca – Bez tišine – Snoćka – Prišel mi je list – Neobičan dan – Kako biti indijanac a da te ne istrijebe – Zlato – 666 – THC (Jedna trula jabuka) – Reci mi – 007 u Žminju – Adios pueblo qe cucho – Klinček stoji pod oblokom – Puca na kauboja – Mamice su štrukle pekli – Ljubav se ne trži – Totalno drukčiji od drugih – BIS: Posmrtna pjesma Bika Koji Sjedi – Moja prva ljubav

Iako sam inače itekako spreman svakodnevno pohoditi različite veće i manje, zanimljivije i manje zanimljive koncerte po cijelom gradu, moram priznati kako sam jučer, trećeg, posljednjeg dana Rokaj festivala osjećao pošteno zarađeno zasićenje. Po 5-6 sati stajanja na mjestu do kojeg i automobilom ima barem 45 minuta vremena tako me u prva dva dana prilično umorilo, pa sam sinoć najugodnije trenutke proveo sjedeći za stolom, jedući ćevape i razgovarajući s ekipom. Naravno, gledali su se i neki bendovi, a tekst moram otvoriti priznanjem kako sam potencijalno najuzbudljiviji stejdž kako treba otkrio tek jučer. Naime, uz dvije pozornice na kojima su se izmjenjivala imena s plakata festivala, sa strane se nalazio i mali šator, namijenjen demo bendovima, koje prva dva dana nisam ni pomislio provjeriti, jer mi se činilo kako će se kvaliteta ideje – bilo tko se može na licu mjesta prijaviti organizatoru, te zatim popeti na binu, u ruke dobiti unaprijed pripremljene instrumente (gitara, bas, bubanj) i svirati koliko hoće, samo da baš ne pretjera –  lako poništiti besmislenom paradom nebitnih bendova. S tim sam se mislima susreo i jučer, jer su iz tog šatora do nas dopirali zvuci uništavanja ionako bezbroj puta iskorištenih klasika na potezu od 'Blitzkrieg Bop' do 'Paranoid', sve dok se kroz jedno pola sata vremena nije sve preokrenulo naglavačke, a na korporativni defile lako dobavljivih ex-velikana je na mala vrata ušlo i nešto pravoga nezavisnog duha.

Prvo sam odjednom dobio priliku nadoknaditi već višekratno propuštanje svirke Cripple And Casino, koji su se kroz proteklih par mjeseci nametnuli kao jedno od najboljih novih imena naše alter scene, barem ako je vjerovati poznanicima i plakatima koji ih sve češće najavljuju. A jest im vjerovati, jer su stvarno moćni, uigrani i zapaljivi, da iskreno sumnjam kako su relativno srodni Psycho-path (propušteni zbog ranog početka, kao i One Piece Puzzle), recimo, ranije bili išta bolji. Shizofreni skakutavi alter-rock već dugo nije moj prvi izbor, ali ovoliko argumenata mi isto tako već dugo nije ponudio ni jedan drugi bend iz žanra. Sad imam samo dočekati neki samostalni nastup. Još uvijek pod dojmom odgledao sam i klasičan bombarderski nastup Death Disco, koji su se ograničili samo na tri pjesme, ali najveće ludilo ipak se zbilo između ovih dvaju bendova. Naime, samo za ovu prigodu okupljena ad-hoc supergrupa Prljavo kazalište, kojoj bi u proboju možda mogla zasmetati činjenica kako domovinom operira i jedan nešto poznatiji bend istog imena, u svojem je nastupu priredila pravo pank ludilo, kakvo se i moglo i smjelo i moralo očekivati čim se vidjelo da se gore penje sveprisutni Mario Kovač (s tri gola prisutan i u velikoj pobjedi u četvrtak, pobjednički je zabio nakon moga sjajnog dodavanja iz vlastitog šesterca preko cijelog terena na njegovu glavu), pojačan legendarnim Maksom (još jedan pouzdani član tima), Kornelom Šeperom i bubnjarom Cripple And Casino. Organizatori i zaštitari su još nekako i odtrpjeli finu verziju 'I Wanna Be Your Dog' uz Mariovo zakrvavljeno lice, ali izgleda da im se nije svidjela trenutna promjena imena benda u Magazin i najava da je slijedeća na repertoaru 'Sister Ray'. Ili ipak nesnosna škripa i lupanje po instrumentima koje su ju najavljivale. Kakogod, sa stejdža su ih potjerali opasni redari, pa se gromoglasno zvanje na bis, od strane oduševljenih 60ak ljudi, nije materijaliziralo. Rambo Amadeus, koji je svirao taman u to vrijeme, ionako nije imao nikakve šanse, jer je drkanjem ispucao sve kredite.

These New Puritans bi jedva jedvice zauzeli mjesto negdje ispod crte da se uhvatim raditi listu 60 aktualnih (dakle, bez wishfull-thinkinga o The Boo Radleys, The Auteurs, The Stone Roses, The Beatles, The Clash i tako dalje) britanskih bendova koje bih volio vidjeti uživo, ali kako su prilike za bilo koji bend s Otoka ionako ultra-rijetke, to smo dolaskom u 18.45 jučer ostvarili najraniji dolazak vikenda. Čini mi se da su na albumu ipak malo više jerky gitarski disco, dok su jučer po meni bili više samo jerky disco, pa iako možda i nisam najpozvanija osoba za komentar uvjerljivosti njihove realizacije, moram reći da sam blago indiferentan.

The Fall možda isto tako ne bi upali na gornju ljestvicu želja, ali ne zato što ih žestoko ne volim ili ne volim žestoko, nego samo zato što su i već tamo negdje '93 ili '94, kada sam ozbiljno ušao u cijelu igru, bili gotovo nepohvatljivi uslijed ogromnog broja izdanja, što se do današnjeg dana, logično, poduplalo, pa sam u jednom od rijetkih napada zdrave pameti odlučio ostati po strani. Neki bi se album grupe potajno došuljao u moj posjed, uz neke bih i proveo nešto lijepih trenutaka mladog alternativca, ali za romansu nisam bio spreman. Možda i baš zato što sam sinoć u pogledu The Fall bio tako neopterećen, njihov jednosatni nastup mi je baš lijepo legao. Prvih par stvari se jesam navikavao, ali Mark E. Smith ipak jest dugoprugaš, pa je opojni kraut-garage groove svoje najprimamljivije lice pokazao tek u kasnijim komadima. Neka, neka, legendo, ne daj se! Naravno, najbolji Marc E. Smith cjelokupne glazbe svijeta ipak jest onaj iz Patty Hurst Shifter.

Dead Elephant, opaki napadači na zdrave uši iz Italije, nekim su se čudom svojim albumom 'Lowest Shared Descent' dokopali i mog hard diska, iako ne nužno i zapažene uloge u raspodjeli minuta programa za slušanje. Misteriju je razriješio Ozzy priznanjem kako ih je skinuo da vidi o čemu se radi, za čim je odmah i zaboravio o čemu se radi, a CD koji mi je pržio popunio je upravo tim albumom, uz objašnjenje kako je riječ o nekom bendu. E, dobro da točno znam. Sa strane, iz već spominjane zalogajnice, zvučali su kao da bi ipak mogli malo tiše, da se može lakše razgovarati.

Kira su Danci ili je Dankinja – ne znam odnosi li se ime na cijeli bend ili samo na pjevačicu, a u tekstu ću preferirati ovo drugo – čiji se očekivani nastup za prekraćivanje vremena zbog proloma oblaka i njene svirke pod koliko-toliko sigurnim i suhim šatorom u tren oka bio prometnuo u fino posjećeni nastup pristojne publike koja je njenom komercijalnom popu uredno pljeskala. Ništa nema u njenoj glazbi a da je uvredljivo, ali isto tako nema ni ništa posebno uzbudljivo, iako je posljednja pjesma, sa četiri gitare, pokazala kako bi Haley James-Scott mogla zvučati uz malo više indie dijete. Taman kad se šator napunio do kraja, Kira se povukla s pozornice, iako joj je Peras savjetovao da se baci na obrade i razvali publiku. Neki ljudi ipak nemaju toga poduzetničkog duha.

The Godfathers su zbog spomenutog pljuska bili prebačeni s velike pozornice na otvorenom u ovaj šator, no začuđena lica scenskih radnika i tonskih mahera, koji su prvo očistili cijelu pozornicu od već posložene opreme a zatim počeli postavljati novu uz more problema, jasno su govorila kako se njihova svirka neće dočekati barem još dobar sat vremena. Tako da smo iskoristili prvo kišino umaranje kako bismo se zaputili prema Matkovu autu, parkiranom 15ak minuta hoda dalje, kod Akve. Svaka čast grupi, ali za njima ne namjeravam žaliti.

Procjena vrijednosti svega na svijetu ovisi o kutu gledanja, a kut gledanja najčešće se mijenja ovisno o količini emocionalnog uloga, pa me je sinoć, na drugoj večeri Rokaj festa, najviše nerviralo upravo ono precizno poštivanje najavljene satnice, koje sam dan ranije srdačno nahvalio. Jebiga, kad me bolio kurac koliko će vremena otpasti na koji bend – jer me nijedan nije posebno mamio – utjeha je dolazila u redu i potvrdi očekivanja, ali kada je sve što sam želio bilo da Lemonheads (još od srednjoškolskih dana sam navikao na pisanje imena bez the, iako ni sam više ne znam kako Evan hoće. Ma, ne zna zapravo ni on) sviraju još barem tri sata, ili barem sat, ili barem pola sata, ili barem tri pjesme, onda me strog nastup organizatora koji su morali publiku potjerati prema Partibrejkersima potpuno razjario. Koji partibrejkeri! Jasno mi je da je od nekih petnaestak tisuća ljudi (a ne znam, ali bilo je more svijeta, barem tri puta više nego na slabo posjećenome prvom danu. Točnost moje procjene ona je klupske domene, ovakvi mega-prostori ne pružaju mi dovoljno referentnih točaka) koji su se sinoć pojavili na jarunskom otoku hrvatske mladeži mnogo više njih voli i Partibrejkerse i Urbana, i skoro bilo koga od domaćih izvođača, ali nemojte jebat! Pustite čovjeka da svira, a nas da uživamo. Odmah na početku, kad već pričamo o fanovima grupe, nagradu za najpredanijeg obožavatelja moram poslati ex-Casual Vatroslavu koji je na svirku pobjegao s prijateljeva vjenčanja! That's the spirit!

Barem s moje strane, nema tu nekakve pretjerane priče, Lemonheads su mi oduvijek bili jedan od najdražih bendova, te jedan od rijetkih koje jednakim intenzitetom volim i dan danas, kao što sam ih najviše volio i ljeta '96, nakon što sam završio drugi srednje, i davio se u 'It's A Shame About Ray' i 'Come On Feel The Lemonheads'. Dugo sam čekao priliku za vidjeti Evana Danda i uživo, a kada su planirani odlasci na svirke prošlosezonske evropske turneje propali, počeo sam se miriti s time da se to nikada neće desiti. Zato cijeli Rokaj i vrednujem sjajnim samo zbog nastupa Lemonheads, jer svi ostali ipak spadaju u barem nekoliko stepenica nižu kategoriju, pa čak i senzacionalni Dwarves koji su jučer ubili, ali o njima malo kasnije. Iako poletna i brza, glazba Evana Danda ipak se uvijek najviše oslanjala na melankoliju i nostalgiju, a super je što ih uživo Petar Pan college rocka uopće ne pokušava prikriti, koliko otpuhati napadačkim verzijama pjesama. Nije da mu to imalo uspijeva, pa sve ono što na albumima volite dobijete i uživo, samo u rudimentarnim aranžmanima, jer ipak je format trija pobjednički Dandov format, pa nema tko svirati solaže.

Najavu kako će odsvirati cijeli 'It's A Shame About Ray' bend je ispunio na logičan način, sviranjem svih stvari (naravno, osim 'Mrs. Robinson', ali nije da bi se sinoć itko u publici bunio) po redu, što se meni na početku učinilo donekle antiklimaktično. 'Rockin' Stroll' jest dušu dala za otvaranje svih albuma i svih koncerata, ali znati točno koju će stvar bend odsvirati u kojem trenutku najčešće nije dobro za dizanje atmosfere nastupa. Prava je sreća, tako, što sam prvih desetak minuta i 3-4 pjesme još uvijek dolazio sebi od uzbuđenja, a i što su sve pjesme s toga prekrasnog albuma prave pop bombe, pa rasturaju u svakom zamislivom kontekstu. Bend na početku jest odavao dojam sitne suzdržanosti – vjerujem da jest teško biti stoposto uživljen kad zapravo samo rekreiraš petnaest godina star album – ali odlične vibracije prvih redova u koje se natiskalo jedno 400tinjak najodanijih popele su se i do pozornice, pa je većinu skorosatnog nastupa bend fino na njima lebdio. Uz Danda, na friškim turnejama Limunglave su još i bubnjar Devon Ashley i basist Vess Ruthenberg, koji stvarno i izgleda kao netko tko je u drugoj polovici osamdesetih s Evanom i osnivao grupu. Navodno je ipak mlađi.

Između pjesama nije bilo nikakvih pauza ni govorancija, tako da sam se kroz prvih pola sata koncerta glasao samo stihovima grupe, a ni kasnije nije bilo znatno drugačije. A kako bi i bilo? Vi fanovi sigurno se sjećate omota 'It's A Shame About Ray' na kojem tekstovi pjesama nisu lijepo posloženi da ih čovjek normalno može pratiti slušajući ploču, nego su svi zajedno, ispremiješani i razbacani, otisnuti u jednoj gotovo neprohodnoj masi riječi. Konkretno to izgleda nekako ovako: peti stih treće pjesme slijedi osmi stih prve pjesme, pa onda šesti posljednje, i tako dalje i dalje. Kad sam prvi put bio nabavio original CD album sam preslušavao bez prestanka, uočavajući pojedine stihove i označavajući ih na kopiji omota, sve dok na kraju nisam došao do jasne podjele kojoj pjesmi pripada koji stih. Naravno da sam za trajanja toga nezaboravnoga analnog eksperimenta za anale sve pjesme debelo naučio napamet, te ga time i učinio nepotrebnim, ali – bila su to lijepa vremena!

Nakon 'Ceiling Fan In My Spoon', Devon i Ashley su se povukli s pozornice, ostavivši Evana samog za slijedećih nekoliko pjesama. On ni tu priliku nije iskoristio za prijelaz na akustičnu gitaru, koja je tako tužno prostajala nesvirana cijeli koncert, nego je na električnoj odsvirao finalnu pjesmu ploče, 'Frank Mills', te potom i otvorio iznenađujući dio koncerta legendarnom 'The Outdoor Type'. Ritam-dvojac se vratio za 'Down About It', svi zajedno su odsvirali još nekoliko divotica, i na bis se vratili samo jednom, za 'If I Could Talk I'd Tell You'. Jest, htjeli smo još, ali sat je nemilosrdno otkucao ponoć, pa su divni Lemonheads termin morali prepustiti olinjalim Partibrejkersima (protiv kojih inače nemam ama baš ništa, ali sinoć ih nije bilo smisla gledati, nego smo odmah nakon Lemonheadsa krenuli doma, da ne kvarimo dojam). Lemonheads su još uvijek jedan od najboljih bendova na svijetu, a ja sam to imao prilike provjeriti i uživo – nema smisla poružnjivati osjećaj žaljenjem za još. Set lista: Rockin' Stroll – Confetti – It's A Shame About Ray – Rudderless – My Drug Buddy – The Turnpike Down – Bit Part – Alison's Starting To Happen – Hannah & Gabi – Kitchen – Ceiling Fan In My Spoon – Frank Mills – The Outdoor Type – Being Around – Down About It – Hospital – Tenderfoot – Style – The Great Big No – BIS: If I Could Talk I'd Tell You

Uz Brejkerse, propustio sam i Izolierband (e žao mi je momci, demo bend u 17.30 nema šanse), Viva Glorio (trauma je još svježa, ne treba je ponavljati), Soprano (opis je bio nikakav, a popodnevni san važniji), Ramirez (možda bi i imali nekakve šanse da nisu svirali tik prije Lemonheadsa, kada sam bio zauzet zauzimanjem prvih redova – ma ne bi!), Euforiju (Zdravko ih je nahvalio kao najbolji srpski pank bend, pa mi jest malo žao, ali svirali su prekasno) i Navel (a oni još i nakon Euforije). Ali, isto sam tako gledao i još tri benda.

Dwarves su legende, to svi ili znaju ili im je neki prijatelj to tvrdio, ali kolike legende, nisam ni sam znao do jučerašnjega urnebesnoga koncerta, kojim su mi otvorili sve u svemu prekrasnu večer. Generacijski bliski Lemonheadsima, za razliku od njih svoj su zvuk kroz godine sve više okretali prema žešćem panku, ne zaboravljajući pritom ni na garage rock korijene Paisley undergrounda, ni 50's ramalame, a bome niti ono najvažnije, kako nas je i sinoć u nekoliko navrata podsjetio majstor Blag Dahlia, da su punk i hard core good time music! 40 minuta njihove svirke nije bilo samo dobro, nego i super vrijeme, u kojem su nas Dwarves u 15ak pjesama provezli kroz sve faze svoje karijere, čije su konstante humor, zajebancija, brzina, ljepljive melodije i naoštrene gitare. Kako se to radi pokazali su nam odmah na početku s 'How It's Done', a tempo nisu spuštali sve do prebrzoga kraja. Mene su najviše razvalile 'Back Seat Of My Car' i sjajna 'Salt Lake City', a šutka je rušila sve pred sobom za 'I Wanna Fuck' i 'We Must Have Blood'. Nisam joj se pridružio, ipak sam ja čovjek u godinama, što se čini slabim opravdanjem kada je znatno stariji Blag Dahlia našao volje za jedan polu-stage-diving. Polu, jer 4-5 metara razmaka između pozornice i publike samo bi se najhrabriji avanturisti odvažili pokušati preletjeti skokom, pa se skulirani Blag prošetao do publike i legao na ruke prvih redova, koji su ga odano nosili nekoliko minuta. S obzirom na odličnu recepciju, mogli bismo mi Dwarvese vrlo skoro vidjeti i na samostalnom koncertu, u manjem prostoru, gdje će kaos biti još ogromniji.

Dječaci još uvijek nisu postigli onaj nivo profesionalnosti da pred publikom koja ih uopće ne poznaje mogu odraditi set jednako dobar koliko na solo koncertima, i to je meni zapravo baš super. Ono što nije super je što vjerojatno i neće, jer su još uvijek previše zakopani u nezavisan način razmišljanja, koji ozbiljno kolidira s njihovim potencijalom. Vrući Vojko jest odličan reper, ali druga dvojica su ipak nešto slabija; polovica beatova jest moćna, ali druga još uvijek spada u neprohodni mulj undergrounda; tekstovi pjesama duhoviti su i pronicljivi, ali baze između pjesama nisu. Mislim da sve to ipak znači samo to da se oni jednostavno ne žele shvaćati previše ozbiljno, znajući da to nema nikakvog smisla usred prilika na našoj glazbenoj sceni. Stoga bi joj Dječaci doista i mogli doći kao pravo osvježenje, samo da se riješe nekih nepotrebnih nezavisnih atavizama, i kultne i odlične 'Kralja ribara', ' Svodničin' i 'Meko sranje' pojačaju s još tako dobrih pjesama. Navijam za njih.

Urban & 4 su odsvirali dobar koncert, i imali daleko najbolju reakciju publike od svih bendova ova dva dana. Ali nemam ni najmanju namjeru o tome pisati, jer je riječka pička Urban nošen ego-tripom svirke pred deset tisuća ljudi koji mu pjevaju sve pjesme (što je normalno, i ja bih se rado vozio na takvom ego-tripu) kraj svog nastupa oduljio koliko se to god moglo, serući kako strani bendovi kao što su Lemonheads ništa ne razumiju, jer je njima sve isto od Portugala naovamo na istok. Jebi mater!

Da mi je netko ponudio da ću za samo 100 kuna uživo gledati obožavanog Evana Danda i njegove prekrasne Lemonheadse, dodatnu stoju bi mu gurnuo u stražnji džep, još jednu potrošio na šanku gdje bismo takvu lijepu vijest proslavljali, a možda i ne posljednju bih iskoristio za potpaljivanje slavljeničke bengalke. Tako da me ni najmanje nisu iznervirale naknadno doznate informacije kako se pristupanjem u Tele2 mrežu ulaznica za trodnevni Rokaj fest može dobiti za nikakvih 25 kuna, kao ni činjenica kako su se iste te ulaznice besplatno dijelile gdje god sam se posljednjih tjedana okrenuo, jer 99 kuna, da budem potpuno precizan, koliko sam izdvojio za svoju ulaznicu, još uvijek predstavlja najbolji omjer za novac koji sam gotovo ikad doživio. Nisam se tako ni nešto posebno pjenio uslijed jučerašnjega mlakoga prvog dana festivala, kad mi je isti ionako ponajprije poslužio kao zagrijavanje za večerašnje umiranje u prvim redovima. Perfidan lajnap festivala – kako se zgodno izrazio Moose – doista jest sastavljen od mnoštva imena iz kategorije koju bi valjalo pogledati pogotovo za sitne pare, ali zapravo nimalo ni od koga ne očekuješ. Imajući sve to u vidu, sasvim je solidno što mi je generalna ocjena jučerašnje parade bila da je bilo polovno.

Nisam pičkica koja izvještava s festivala i popratnih mu sadržaja, nego pravi macan koji izvještava s koncerata, tako da se na organizacijske plusove i minuse neću obazirati osim kada bude neophodno, pa polovan dojam doista nema nikakve veze s ičim drugim osim sa svirkama šest bendova koje sam jučer slušao. U tu brojku nisu, dakle, ušli Chweger (nije mi žao, pouzdani ljudi su se već nad njima ispovraćali), Stampedo (ipak generalno nebitni, iako ne bih imao ništa protiv slušanja), Bogart & The Addictives (Bogart who?), Zadruga (što mi je žao, jer sam igrom slučaja – Tonći mi je u zadnjoj pošiljci spržio i njihova tri albuma iz devedesetih – zadnjih dana preslušao njihovu diskografiju, ali su prekasno počinjali) i Đana Šegon (pa ljudi, šta vam je? Koga briga za Đanu Šegon? Zašto uopće svi i znamo o kome se radi?), a polovno nije bilo zato što je pola bendova bilo dobro, a pola loše, nego zato što me nitko nije u potpunosti zadovoljio, dok su me neki u potpunosti ubili u pojam – a onda sam se opet bio prisjetio kako ću za 24 (sada samo 9) sata gledati Lemonheads i osmijeh mi se brzinom svjetlosti vratio na lice.

The Datsuns su barem jednako dobri koliko i Led Zeppelin, izostavimo li nemanje jedne poštene grand balade, da ovom tvrdnjom odmah na početku naljutimo klasičare. Zapravo, meni su čak i bolji, jer su najuvjerljiviji i najzabavniji onda kada ne preuzimaju slijepo obrasce svojih najvećih heroja Pagea i Planta, te se prisjete da su rođeni nakon punka, pa malo neobaveznije i opuštenije raspale po garažnim rifovima. Njihova svirka jest cock-rock, kakav pušim rijetko, ali oni ga sviraju s punim uživanjem, od kojega se dosta prenosi i na publiku. Da je sredina sedamdesetih krcali bi stadione stoposto, ali sitna povijesna nesreća što su se rodili trideset godina poslije uvijek će ih stavljati tek u fusnote tekstova u kojima glavne uloge još uvijek igraju Led Zeppelin – AC/DC doista nemaju nikakve pretjerane veze sa zvukom The Datsuns. Skužili ste kako Cepeline ne volim, pa mi je sad pomalo glupo tvrditi kako je bend koji im prilično naliči masu bolji, ali 'Whole Lotta Love' ili 'Kashmir' me nikada nisu natjerale dići šaku u zrak kao što je to sinoć uspjelo 'MF From Hell', 'Such A Pretty Curse' ili 'Harmonic Generator'. Dobro, ove posljednje jesam čuo uživo, ove prije nisam. Tužite me.

Miroslav Evačić & Čardaš Blues Band svoju su polusatnu svirku počeli točno u propisano vrijeme, skoro niti minutu nakon što su se mladi Novozelanđani povukli s pozornice. Precizno poštivanje satnice odlikovalo je cijelu večer, a postavljanje stejdževa jedan nasuprot drugome, te cik-cak izmjene bendova (bend na jednoj pozornici bi počeo svirati taman nakon kraja benda na drugoj) omogućili su brzo prebacivanje publike s jednog na drugo mjesto te izostavljanje ikakvoga praznog hoda, što je meni bilo baš super. Po svemu što sam o gospodinu Evačiću čitao očekivao sam fini sudar hrvatske i američke tradicionalne glazbe, koji sam dobio jedino u uvodnom instrumentalu. Nakon toga, u dugim blues pilanama, Evačić (koji izgleda kao ludi stric Devendre Banharta) i njegov gitarist su izmjenjivali beskrajne solaže, od kojih smo pobjegli glavom bez obzira. Izbjegavajte, pod svaku cijenu. Ili nemojte, možda su albumi ipak bolji, s više naših podravskih instrumenata i melodija. Ja neću provjeravati.

Trnokop sam od svih bendova jučerašnjeg programa svakako najželjnije iščekivao, jer Damira Avdića obožavam i podržavam u svemu što radi, a i Edo je jedan jako kul lik, da ga baš sad i ja ovdje ne proglašavam najboljim reperom izvan Amerike i tako to. Kako su njih dvojica svoj zajednički projekt – ubijte me ako sam u krivu, ali pokrenut prvenstveno zbog zavičajnih paralela – najavljivali kao bespoštedni hard core, pomislio sam kako ćemo na slušanje dobiti žestoki hard core u punk smislu, jer i Avdić je stari panker, i Edi je valjda dosta igre u komercijalnim vodama u kojima pliva i unatoč beskompromisnim albumima. Stoga me nemalo začudilo i samo malo razočaralo kada su odmah prvom pjesmom sinoćnjeg nastupa pokazali kako je njima na umu bio jedan drugi hard core, onaj MTV/McDonalds generacije Rage Against The Machine tipa. Doista, netko tko ne govori ni engleski ni hrvatski jezik, lako bi pjesme Trnokopa zamijenio za one R.A.T.M. jer su podudarne u svemu važnom, u ritmičnom grooveu, grmljavini rifova, i reperskoj kadenci. Naravno, ni o kakvoj smišljenoj kopiji govora nema, a moć i snaga kojom su se obrušavali na svoje pjesme strelicu vage ipak preteže na pozitivnu stranu, ali uživanje nepomućeno razmišljanjem o smislu benda ipak ću ostaviti srednjoškolcima kakvima je ovakva Edina revolucionarna retorika ipak primjerenija i bliža. Morile me malo takve misli kroz cijelih prvih pet pjesama za vrijeme kojih mi se činilo i kako je Avdićeva uloga u cijeloj stvari minorna, ali onda je bend odsvirao i dvije najbolje stvari, s njim na vokalu, prepoznatljive poetike bijesnog naricanja. Možda bih fokusiranje na takvo usmjerenje i glasnije savjetovao bendu, da se na Avdiću ipak za cijele svirke nije vidjelo kako mu je baš dobro. Jebiga, ja sam kod njega navikao odlaziti po porciju najrubnijeg intenziteta balkanskog mraka, ne razmišljajući kako njemu samom vjerojatno nije ugodno stalno biti na takvoj dispoziciji. Čovjek se vjerojatno zaželio malo opuštenije rokačine, pa zato neka, jer i dalje je jedan od najpozitivnijih ljudi u našoj glazbi, i dalje super svira pa tako i u ovom formatu, a nije da je bend uopće loš, naprotiv. Samo što bih ja ipak više volio da nema rasta basistu i hard rock bubnjara. No, zašto bi se bilo koji bend slagao prema mojim idealima?

Vatra mi je oduvijek bila potpuna enigma i jedna od najfascinantnijih pojava na našoj rock sceni. Kako se takav bezličan bend uspio progurati gotovo u prvi red hrvatskog rocka, pitanje je na koje odgovor i nisam tražio preozbiljno, jer bih se odmah u slijedećem trenu sjetio larger-than-life persone koju Dečak neskriveno želi postići, pa bi mi to uvijek i bilo simpatično. Da su grozni, jesu, da su im sve pjesme iste, jesu, da ih ekipa podnosi isključivo zbog zgodne klavijaturistice, je, da izgledaju kao okej tipovi, izgledaju, da im je pun šator od tisuću ljudi pjevao sve pjesme, je. Pa smo opet negdje na početku. Uh, nije glazbena filozofija pogodna disciplina za ovako vrelo i znojno i neispavano popodne.

Wire u novoj inkarnaciji nastupaju u tričetvrt originalnoj postavi, a olinjalim fakultetskim profesorima Newmanu, Lewisu i Ajdukrevet Grayu priključena je i ženska gitaristica, koja je jedina izazivala lijepe misli za vrijeme njihove nevjerojatno dosadne svirke. Ne zato što je zgodna, iako možda i jest, nego zato što me iz daleka podsjetila na Emmu Pollock, pa smo Matko i ja nabrajali najbolje albume The Delgados, unatoč nesnosnim napadima koji su dopirali iz zvučnika. Ispostavilo se kako je, međutim, ipak riječ o Margaret Fiedler, iz nekadašnjih autsajdera Moonshake, što je ispalo skroz prikladno, u kontekstu daveža koji su Wire sinoć izveli. 'Pink Flag' mi je skroz dobar, 'Chairs Missing' ima svojih momenata, ali sinoć su i one rijetke pokušaje malo konkretnijih gitarskih struktura – 'Strange' valjda nisu ni pomislili svirati – ubile Punk Floyd eskapade. Mnogo je ljudi koji se u Wire kunu kao u malo koji bend, među kojima i mnogo pouzdanih prijatelja i poznanika, i nemam problema s prihvaćanjem činjenice kako je fanovima dovoljno samo vidjeti voljene glazbenike pa da im bude dobro, pogotovo što sam takav i ja sam kad je riječ o nekim drugim muzičarima, ali s moje pozicije sa strane lijepo se vidjelo kako je ruke u zrak za vrijeme nastupa Wire dizalo tek negdje 20ak najvjernijih. Atmosfere nije bilo nigdje, a muzika se tek nazirala u tragovima – tko zna, možda su, kao jedni od rodonačelnika, Wire odlučili pokazati Viva Gloriju – koje ću danas s guštom izbjeći – kako se to biva najdosadnijim bendom na svijetu?

Pips Chips & Videoclips su zatvorili moj prvi dan Rokaja klasičnim crowd-pleaser setom, u kojem pjesama sa zadnjeg albuma ima sve manje i manje. Naravno, rekao bi cinik u meni, a dodao bi i ono o tome kako sam vam govorio, ali ne mogu biti pizda prema bendu uz koji sam se sinoć najbolje zabavio. Iako su jedini imali problema sa zvukom – gitara onoga visokoga gitarista se nakon dosta krčanja pojavila odjednom, usred solaže na petoj ili šestoj pjesmi – lako su pod Tele2 šatorom izazvali kubiranu reakciju na Vatrin set, što znači kako se pjevalo i plesalo i skakalo, uz hitove na potezu od 'Male fufice', preko rijetko izvođene 'Malene', pa do nezaboravne 'Poštar lakog sna', koju je Ripper posvetio nasmrt pretučenom Luki Ritzu – svaka čast. Kad sam bio skužio da su i oni na popisu, promrmljao sam sebi u bradu kako se domaćim imenima jeftino privlači publika koju za nominalne headlinere zaboli njonjo, ali sam sinoć sebi rado skočio u usta uživanjem u 'Plači' i 'Rositi Pedringo', još uvijek najboljoj pjesmi grupe.

Da je moglo sve skupa biti i bolje, moglo je. Da će danas sve skupa i biti bolje, hoće. Come on, feel the Lemonheads!

Da, došlo je i to doba godine, odnosno taj koncert, u kojem javno preispitujem smisao i mogućnost provođenja odluke o predanom bilježenju svih koncertnih dojmova, pa se vadim na lijenost koja se može oprostiti uzevši u obzir 35icu vanka, umor koji je shvatljiv nakon jučerašnjega tvrdog basketa (he, he, 4 pobjede u 4 partije), te imanje pametnijeg posla jer Mario Ančić upravo pokušava ne ispasti smiješan protiv Rođe Federera, koji opet pokazuje kako je možda jedini sportaš na svijetu koji je ikada uspio doseći savršenstvo – dobro, trenutno pada kiša, ali ne bi trebala dugo, kaže Mićo prema izvorima preciznih britanskih meteorologa. Tako da ću o sinoćnjem koncertu The BellRays nabacati samo par prečica, za što ću se uvelike iskupiti budućim ozbiljnijim zaposjedanjem tastature uslijed ljeta s mnogo prvoklasne koncertne akcije, tijekom kojega ću – KONAČNO!!! – uživo vidjeti i najbolji bend na svijetu Drive-By Truckers! Na iznenađenje mene kao površnog pratitelja grupe koji im posljednjih nekoliko albuma nije ni pokušao nabaviti, The BellRays zvukom nemaju više nikakve veze s punkom ili nezavisnim rockom, nego zvuče kao rasni mainstream bend, samo da se nalazimo u 1974., recimo, i da članovi benda ne izgledaju kao Fat Wreck skejter (basist), onaj iz Wayneovog svijeta (gitarist), rođak iz obitelji čudaka pod prezimenom Tenenbaum (bubnjar) i Oprah iz geta (pjevačica). Ovako će ih se valjda dovijeka gurati u područje underground garaže, iako na koncertu uglavnom sviraju uigrane, gotovo opuštene mid-tempo soul-rock pjesme. Ako ste stekli dojam da mi to smeta, moram razmisliti o poslu prenositelja dojmova, ali vas i ispraviti, jer mi je većina jako dobrog 75-minutnoga koncerta, nakon prvotnog iznenađenja, baš lijepo legla. Jest da im čiste blues balade uopće ne trebaju, jer su dovoljno dosadne, a nije ni da se Lisa na njima nešto posebno ispjevavala, pa kao zato. Generalno, za jedan besplatan koncert u Purgeraju i više nego dostatno, ali daleko od čiste ekstaze kakva se mogla i smjela očekivati s obzirom na bendov pedigre.

U ovoj napučenoj sezoni gotovo svakotjednih velikih festivala i koncerata dugo očekivanih izvođača, nastup francuske grupe Creteens sinoć u Spunku bio je pravo malo osvježenje uživanja u nebitnoj zajebanciji. Pripadnici prve fronte evropske garažne unije u nešto su malo manje od trideset minuta, u koje su stala i dva bisa, odsprintali petnaestak pjesama poletnih ritmova i ultra-catchy melodija, pretežno tekstova na materinjem francuskom jeziku – ako se može procijeniti na osnovi redovnih an-du-throa-katr uvoda, jer ostatak tekstova baš i nisam razabirao – i zadobili nepodijeljene simpatije svih onih koje vrućina ipak nije zadržala na terasi kafića, kakvih je bilo više od polovice sveukupno prisutnih. Pjevač benda ove je godine već bio u Zagrebu, ili samo nesvakidašnje liči na člana njihovih sunarodnjaka Jack Of Heart koji su prije par mjeseci razorili Močvaru, a imidž kvarteta žgoljavih i pristojnih dečkića koji vole naoštriti svoja pojačala rušio je samo gitarist crne boje kože i gromadne tjelesne konstrukcije. Mr. Ecko i taj rang, je li. Kad već imamo jednu referentnu točku, makar je i dobili greškom i mojim sve slabijim vidom i gasećom memorijom, treba reći kako su Creteens puno usmjerenije rokerski za razliku od Jack Of Heart, koji su u dinamitnu smjesu ubacivali i elemente mnogih drugih žanrova. Creteens samo piče rokenrol, u kojem je za moj ukus posebno briljirao basist, a jedini se predah zbio točno na sredini nastupa, za izvođenja superslatke 50's balade, kakva bi slobodno mogla uljuljkivati preko odjavne špice nekoga nasljednika 'Američkih grafita' ili 'Munjenih i zbunjenih' ili 'Pleasantvillea'. Ukaže li mi se prilika za ponovno gledanje, neću je propustiti… Ups, ipak hoću, jer večeras garçons sviraju i u nekom skvotu, ali redovite nedjeljne obaveze igranja poduplane su i onom gledanja nogometa, finala u kojem prezirem obje momčadi. Ali vjerojatno ću navijati za Njemačku, da bude dekadentnije.

Apsolutno najveći hit Eura na kojeg najviše briju Nijemci, ali pjevalo se i prije, a Talijani je tako simpatično zovu 'Po-po-poppo-po-po'.