Vratili se iz Udina. Gospodin u sredini između Velimira i mene je Johnnie To, hongkonški redatelj. Uskoro više informacija o svemu što se u proteklih deset dana izdogađalo. Tek smo sletili autom u Zagreb i odmah krenuo kaos, ludilo, tempo i rokovi.

Ono u čemu ja katkad guštam teško je nekima objašnjivo jer oni spuste zastore i možda ih nikad i ne vide. Ako je nešto iza zastora ne znači da ne postoji. Bilo problem, rješenje, kišni ili sunčan dan. Kada sam izašao s posla otišao sam šetati. Malo da razbistrim glavu, odmorim oči u zelenilu Zrinjevca i odmlohavim guzicu koja je već poprimila oblik ergonomičnog sjedala u firmi. Zagrebom se zadjnih godina šeće sve više turista i to mi je drago. Svaki od njih vjerojatno se nanovo iznenadi da ovdje nema ratnih ruševina i da se ne ne živi na rubu siromaštva. Grupice kosih očiju škjlocali su Sonyjevim kamerama po Jelačićevoj sablji, a ja sam skužio da zapravo volim ovaj grad, da je on zakon. Briga me što drugi misle i govore o njemu. Priuštio sam si prvi ovogodišnji sladoled i krenuo pješice prema zapadu, jer "moje doma" je na zapadu. Bilo je oko pola 8, Sunce je taman zacrvenilo grad onako kako to predivno čini par minuta prije nego se sprema zaći. Svaki put iznova uzmem dalekozor da vidim kako polako novozagrebački horizonti odlaze u sumrak. Sa Plesa polijeće neki avion. Dalekozor je tako dobar te ruku pokušavam smiriti kako bih vidio još bolje. Uočavam šahovnicu na repu. Za par minuta Sunce je zašlo. Kad spomenem dalekozor moji maštoviti prijatelji i dalje misle da njime voajiram bližu okolicu i prsate susjede, pa iz te perspektive avionski repovi zvuče luzerski za gledati. Ne razumjem ljude koji se skrivaju iza tri sloja zastora. Ali neki ipak ne spuštaju zastore. Zbog takvih ja čuvam svoj dalekozor.

U prethodnom postu sam pitao ekipu iz Narodnog lista što misle o plagiranju mog članka u svojim novinama, a jučer sam dobio i odgovor (od redakcija@narodni-list.hr, moliti ću lijepo ;-): Postovani Zvone Radikalni, Objavljeni teskt je nas orginal i svaka slicnost sa Vasim testom je slucajna. Svjesni smo cinjenice da je ovakova koincidencija malo vjerovatna. Cak smo konzultirali strucnjake NASA koji su potvrdili da se ovako nesto dogada jednom u 2836,343,3444,333,44 slucajeva. Kako smo time pobudili znanstvenu javnost ocekujemo znatne prihode od publikacije knjiga i znanstvenih radova. Ovo je posve sigurno, pa iako Vi niste zasluzili (jer smo mi stvorili znanstveno otkrice) spremni smo vam dati dio prihoda, ali ne vise od $ 12.000.000 (link u mailu, op Z.R.) Znamo da to danas nije bog zna sto, ali pomoci ce. Medutim, i kad bi se i radilo o plagijatu, mi smatramo da bi to bilo potpuno u skladu sa pravnom praksom u RH. Krada, pljacka i korupcija je nacin zivota ovdije (ako zivite vani) Ako nas prijavite zadarskom DO mi cemo se za jednu veceru (ne smijemo vam reci kome) izvuci - eto, pojeo vuk magare. REDAKCIJA Pročitao sam pet puta zaredom, i svaki put sam se iznova nasmijao . Ako išta cijenim, onda cijenim iskrenost i otvorenost . I, da vam pravo kažem zasad nemam preciznu ideju što ću im odgovoriti (iako neke ideje imam). Izvrsna prilika za iskorištavanje potencijala blogosfere. Dakle, dragi čitatelji, što da im odgovorim ?

Primjetio sam da sam zadnjih nekoliko postova objavio ponedjeljkom i utorkom. Često tražim neke pravilnosti u ovom kaotičnom univerzumu. U srijedu su, naime, moje baterije punjene vikednom već na apsloutnoj nuli. Zato bi bilo najbolje kada bih sav posao komprimirao u ta dva dana. Ako primjerice gradonačelnik Opatije može raditi 2 sata dnevno za 15 ak tisuća, ja u dva dana za skoro tri puta manje mogu radit čuda. No kako meni većina posla redovito dolazi u četvrtak i petak za blog mi ostaje eto ponedjeljak. Ako sam nešto naučio u svom školovanju, koje se proteglo kroz dva milenija, onda je to činjenica u koje doba dana i tjedna mogu očekivat ono zrnce produktivnosti. Rezultat je to da je najteže kad je vani lijepo vrijeme. Dakle od travnja pa nadalje. Iako sam često najbolje učio noću, nekad su oni sado-mazo ispiti na FERu zahtjevali i dnevni rad pa sam bježio u katakombe FERove knižnice, gdje se ne zna ni doba dana ni doba godine. Zatvoreno mjesto ispod površine zemlje gdje se rađaju veliki inženjeri i tu i tamo koja zalutala studentica sa Filozofije- naravno alternativka. Kako je lijepo bilo biti student. Tada nebi dvojio između nekog predavanja i šetnje po zagrebačkom proljeću. Sjeo bih usred dana s frendovima na Tomislavov trg gdje bih uz piće satima razglabali o temama za kojim me danas hvata nostalgija. Rekao bih, raditi ću noću ako treba, ali sada idem u grad na kavu. Ne bih dvojio. Ovako, sa diplomom, od svega ostaje mi samo plaća. Naknada za one sate, dane koje za opće dobro provedem pred 19 inčnim monitorom dok je vani (kao danas) lijep dan pun prilika i pupova koji još nisu prolistali niti procvjetali... Nije vrijeme uvijek novac.

Kakvi novinarsko-politološki fakulteti, kakvo desetogodišnje uspinjanje po novinarskoj hijerarhijskoj ljestvici, kakvo nosanje kahve uredniku, kakvi bakrači ... ni štrc ni brc, nit' luk jeo nit' luk mirisao, već direkcijone u Narodni list, u rubriku „aktualno“. Kažem vam ja, pravi MALAC KAPITALAC taj Zvone Radikalni :-). Ako ne vjerujete, kliknite ovdje i uvjerite se svojim očima . Iako, ahm, ahm, mene oko cijele te priče s objavljivanjem mog posta u Narodnom listu nitko ništa nije pitao, pa sam se osjetio ponukanim javiti se redakciji sljedećim mailom: Poštovani, Javljam Vam se vezano za izdanje Narodnog lista od 4.travnja 2008. u kojem je u odjeljku „aktualno“ izašao vrlo zanimljiv članak s naslovom „Priča o Anti Bundilu“. Članak je doista izvrstan i ja u njemu potpisujem sve do zadnje riječi! Što i ne čudi, s obzirom da je članak (uz određena skraćenja) manje više doslovno prepisan post s mog bloga pod naslovom „Ljubavni trokut – Kalmeta, Pašalić i ... Ante Bundilo“ (link) a koji sam objavio i na portalu pollitika.com (link) pod istim naslovom. Iako se „autoru“ (uredniku ?) mora odati priznanje što nije „prisvojio“ tekst, već je kao autor članka potpisan „Zvone Radikalni“, to ne mijenja činjenicu da ovdje imamo posla s vrlo nezgodnim primjerom krađe intelektualnog vlasništva. Sadržaj mog bloga je zaštićen copyrightom, a isto vrijedi i za sve sadržaje objavljene na pollitika.com portalu, što je jasno definirano u pravilima portala: Sadržaj na pollitika.comu je zaštićen autorskim pravima. Mijenjanje, posuđivanje, prodavanje ili distribuiranje takvog sadržaja je moguće samo uz prethodnu dozvolu pollitika.coma ili oglašivača ... Sadržaj objavljen na pollitika.comu smije se kopirati samo u nekomercijalne svrhe i samo za individualnu upotrebu te uz poštivanje svih autorskih i drugih vlasničkih prava te svakog navedenog ograničenja prava. Kome je i zašto u tom trenutku bilo u interesu da objavi taj, sad već sedam mjeseci star članak, meni nije poznato (iako bi me odgovor na to pitanje prilično zanimao) a malo me žulja i činjenica da ste moj originalni post dosta skratili. Doduše, moram priznati da je skraćenje odrađeno posve profesionalno, u skladu s pravilima struke, odbacivanjem zadnjeg dijela posta koji s Antom Bundilom nema puno veze (iako ima veze s ministrom Kalmetom!). S obzirom da ja svoj blog pišem upravo zato da ono što napišem ljudi i pročitaju, žaliti se na objavljivanje posta u novinama bi bilo donekle licemjerno. Ipak, ostaje činjenica da ovdje imamo određeni problemčić pa rekoh da prije poduzimanja bilo kakve nagle (re)akcije najprije vidim što Vi imate za reći po ovom pitanju. S poštovanjem Zvone Radikalni I sad čekam da vidim što će reći :-).

Prvi april je prošao pa ne bi smjelo biti greške. Danas, 8. travnja 2008. objavljujem da sam napustio članstvo u Hrvatskoj narodnoj stranci Tako mi sto debeljuškastih praščića !!! RUUUUUUUUUUSVAJ :-))))) Što će reći Vesna Pusić i Radimir Čačić ? Mislim da ovaj put neću tribati pisati mail da to saznam ;-) Treći čovjek HNS-a, i, što je još važnije, čovjek u usponu bez mrlja i prtljage iz prošlosti je odlučio reći zbogom HNSu! Možemo samo nagađati zašto, jer kako sam kaže: „Razlozi moga odlaska poznati su samo malobrojnim članovima rukovodstva stranke. I kolegama zastupnicima u Saboru.“ S jedne strane, želja za „mirnim razlazom“ je razumljiva. Dragutin Lesar je uložio puno truda i vremena u razvoj Hrvatske narodne stranke i vjerujem da je zadnja stvar koju bi sad želio u javnost iznositi „prljavo rublje“, odnosno „strateško-taktička“ razmimoilaženja s vodstvom stranke a koja su vjerojatni uzrok razlaza. Ali, mislim da to tako neće ići :-). Jer, koliko god se Dragutin Lesar želio posvetiti ozbiljnom odrađivanju svog zastupničkog posla (a siguran sam da nisam jedini koji smatra da ga on odrađuje izvrsno), sigurno je da će sljedećih par dana medijski prostor biti prepun nagađanja, došapnutih tipova i „činjenica“ o uzrocima njegovog razlaza s narodnjacima. I dobro je da je tako !!! Ne očekujem izvlačenje kostura iz ormara (iako bi to bilo vrlo zanimljivo ;-), ali da bi jedna poštena i otvorena diskusija, prvenstveno o smjeru kojim ide HNS bila više nego dobrodošla, u to nemam sumnje. Doduše, ako je recimo Čačić sve već dogovorio sa Sanaderom (najprije koaliranje na sljedećim lokalnim izborima a onda „idemo dalje“ ;-) i ako to Dragutin Lesar zna (i ne sviđa mu se ;-), nema nikakve potrebe za iznošenjem te vrlo osjetljive činjenice tako eksplicitno u javnost. Iako mislim da je otvoreni i transparentni pristup najbolji, razumjeti ću. Ipak, i u tom i takvom slučaju očekujem barem nešto poput „ne sviđa mi se približavanje HDZu, s takvom politikom se nisam mogao složiti i to je jedan od razloga za razlaz“. Čak mislim da bi Dragutin Lesar bio DUŽAN prema članovima HNS-a (a i simpatizerima ;-) tako nešto jasno i glasno reći. A možda su razlozi (i) negdje drugdje ? Možda se radi o određenom „demokratskom deficitu“ u HNSu i da budem iskren, to me uopće ne bi čudilo (koliko god me to činilo pomalo nesretnim :-). Jer, iako za Vesnu Pusić imam (imao sam?) maksimalni respekt još od onog dana kad je jasno i glasno rekla (i osudila!) ponašanje Hrvatske u Bosni (u vrijeme kad joj je to donijelo velike neugodnosti s kretenima poput Ćosića-Rojsa - ako se sjećate madraca ;-) a za Radimira Čačića sam siguran da je energičan i sposoban menadžer i da bi Polančecov (a i Sanaderov!) posao odrađivao n puta bolje, ipak ostaje ono ALI ... Tu naprosto nešto fali ... Ili bi možda bilo preciznije reći da ima toga „viška“ - viška skandala, viška korupcije i viška „rada na svoju osobnu korist“. A čini mi se da je rezultat tih „viškova“ bio i prilično nezgodni „manjak“ REZULTATA na prošlim izborima. Jesu li odgovorni povukli/istrpjeli konzekvence svog lošeg rada ? Jesu li zacrtali/odredili novi smjer i iskomunicirali ga javnosti i članstvu ? Jesu li se potrudili proaktivnije djelovati kako bi višak (korupcije) i manjak (rezultata) zamjenili mjesta u rečenici ? Ne, ne i ne – ili je bar takav moj dojam ... A prilično sam siguran da i Dragutin Lesar razmišlja slično. I stoga - odeeeeee ... Što će biti dalje tek treba vidjeti i mislim da su sve opcije otvoreno :-). Ono što ovdje moram napomenuti je da je Dragutin Lesar jedan od rijetkih političara koje sam i osobno upoznao, i, zbrajajući te osobne dojmove s dojmovima iz virtualne (pollitika.com i blog) i medijske sfere (istupi na televiziji i novinama) mislim da će jedan riječ biti dovoljna: respect !!! Jer, ako bih morao odabrati hrvatskog političara za kojeg bih mogao reći da POŠTENO radi svoj posao, onda bi to bio upravo Dragutin Lesar. A društvo bi mu pravili Ivo Banac, Tonči Tadić i Vesna Škare-Ožbolt ... Hmmmm, svi u „privremenoj političkoj 'ladovini“, „slobodni ka tice“, „nezavisni“ i vjerojatno puni želje za „izravnavanjem računa“ s ovom nesposobnom korumpiranom bandom koja nam vodi državu ... ŠTO SE ČEKA ;-))))) ?????

Dobro, dobro, dobro ... prije nego što se neko zainati ići brojati, nije 200 postova, već 180 (kad ste već picajzle ;-), ali, da je prošlo dvije godine otkako sam napisao svoj prvi post na ovom blogu, prošlo je. Čak štoviše, dvije godine i jedan dan :-) Ide to vrime ... A bilo je zanimljivo. Potrošilo se vrimena, ali, da budem iskren, nije mi žao niti jedne jedine sekunde. Bilo je pogodaka u sridu, ali, bilo je i promašaja. Upoznao sam, uglavnom virtualno ;-), mnoge zanimljive i pametne ljude, ali našao se i pokoji crackpot. Nisam promijenio svijet :-), ali vjerujem da sam uspio bar ponekom čitatelju dati malo drugačiju perspektivu na određene događaje, pojave i osobe, kako ovdje kod nas tako i u svijetu. Was it worth it ? Kao što rekoh, ne žalim niti jedne jedine sekunde (a potrošilo ih se ohoho ... oko toga nema spora ;-) Što će biti dalje ? Hmmm ... sad bi se tribalo dobro zamisliti i reći nešto pametno, ali ... ne mogu sad. Imam TRI RUSVAJA za odraditi, i to in ascending order of rusvajness, pa ću pametovanje ostaviti za kasnije. Sad imam posla ...