Donavon Frankenreiter je danas objavio novi album 'Pass It Around', taman da uz surfajuću melankoliju pozdravi svršetak ljeta spremajući se za žutu jesen. U prilogu je intervju za portugalsku televiziju u kojoj je uputio najbolju poruku koju će (portugalski) surferi vjerovatno ikad i dobiti! <embed width="398" height="320" flashvars="height=320&width=398&file=http://www.you...

Da sam ovaj post pisao ove zime, kad smo sinčina i ja proveli par dana na Silbi, s didom i nonom u radnoj akciji u bošku (čitaj, išli smo u šumu učiniti drva), post bi bio one melankolično-retrospektivne vrste kako to valjda mora biti u situaciji kada se čovjek prisjeća s određenim mjestom povezanih lijepih dana djetinjstva i mladenaštva. U sjećanje mi se pogotovo urezala jedna večer kad sam se poslije (naravno, obilnog ;-) objeda pošao malo pošetati do Žalića. Uz fijuk bure i mareta koje se razbijaju u rivu, jedinstveni miris otoka u zraku i iljade zvijezda na kristalno čistom nebu iznad sjedio sam na klupici u sjeni tamariša i mislio se onako u sebi: E moj Zvone, OVO je život!. A u tih po ure čiste uživancije i opuštanja, živa duša se nije pojavila nigdje u vidokrugu :-). Takva je Silba zimi stopostotni opozit metropole i svih njenih benefita :-). Ali, sad je ljeto, i priča je sasma drugačija Silba, naime, sada doslovno pršti turistima, gužvom i karakterističnom ljetnom vrevom! Turizam na Silbi ima duge korijene, a broj stanovnika sa zimskih dvjestotinjak, ljeti poraste i na 3-4.000 (neki kažu da se nađe i 5.000 duša na otoku)! Dakle, radi se o succes story razvoja hrvatskih otoka pomisliti će netko sa strane. Da, ali ipak ne :-). Jer - Silbu se koči !!! A što je ovdje posebno zanimljivo, kad bih gledao stvar iz čisto osobnog interesa - kočenje bi i meni sasvim fino odgovaralo :-))). Zašto Ajmo probati ovako: Gomila turista na Silbi Ma goni ih, bolje je da ih je što manje, pa će nama koji na Silbu dolazimo vikendaški uživati u njenom miru i ljepotama biti bolje i ljepše Što će nam ti turisti, samo okupiraju plaže i ne može čovik više ni u Pernasticu ili Dobre Vode poći a da ne naiđe na gomilu turista A ti vražji turisti tolika gužva na brodu, ne more čovik ni misto za sisti naći. Završna ironija je u tome da (vjerojatno) slično razmišljaju i oni stari silbenski gosti, koji su na Silbu dolazili prije 20, 30 ili 40 godina, drndajući se u Postiri ili Vuku Karadžiću pet sati, ili u boljem slučaju s (alas, prije koju godinu umirovljenom) Marinom dva i po sata. Skoro da bi se reklo da je Silba dobro čuvana tajna raj na zemlji za upućene :-). Naravno, ovakav način razmišljanja je, treba li to uopće kazati, posve promašen! Tražiti da se nekome očuva vikendaški (ili penzionerski, svejedno) raj na zemlji, zanemarujući posve želje ljudi koji na Silbi žive svih 365 dana u godini, je ne samo do krajnosti cinično i egoistično, već u dobroj mjeri i uvredljivo! Jer, iako je Silba bila pomorska sila u doba jedrenjaka, s razvijenim ribarstvom i poljoprivredom (posebice vinarstvom, a Ante Jurjević of Jadrankomerc-Fiat fame, se trudi obnoviti te tradicije, uz obilatu pomoć države koliko čujem, a hoće li što biti od toga, vidjeti ćemo ;-), činjenica jest da je danas jedini put daljnjeg razvoja onaj turistički! A svaki turizam na otoku počiva na osnovi koja spada u conditio sine qua non kategoriju brodskim vezama! I recite vi meni (da konačno dođem do biti ovog posta), kako sad objasniti odluku da trajekt Biševo na svakodnevnoj liniji Pula Lošinj Unije (!!!) Zadar NE PRISTAJE na Silbi, iako prolazi silbenskim kanalom a s dobrim dalekozorom bi s rive prepoznao i putnike na palubi! A istovremeno je katamaran koji vozi na redovnoj liniji toliko prepunjen da bi, da kojim slučajem bane inspekcija, prijevoznička kompanija dobila puste stotine iljada kuna kazne! Je znan, nije to Titanic i nije zadarski akvatorij Sjeverno more, ali činjenica da na brodu nema za svakog pojas za spašavanje (koji se standardno nalaze ispod sjedala) vjerojatno kapetanu zadaje bar malo glavobolje. A možda i ne ... :-). Ono što me u ovoj priči do kraja čudi je što ministrica pravosuđa, Ana Lovrin, također svaki slobodni vikend provodi na Silbi!!! Uz muža fetivog Silbenjanina, i činjenicu da i sama sa Silbe vuče određene korijene, ništa čudno u tome nema! Ali je doista čudno zašto Silba od Jadrolinije (koja je, btw. pod ingerencijom ministra mora dakle Božidara Kalmete ;-) dobija tako loš deal! Ili možda i nije :-). P.S. Nakon ovog mog jamraškog posta, svakako preporučam da svratite kod kolege blogera Brod u boci i pročitate njegov THE POST o Silbi. Da dobijete perspektivu ;-)

Nacionalni park Krka neka vam bude must see odredište ako se nađete blizu ili pak u samom Šibeniku, Skradinu ili okolici. Jer proć tamo i ne posjetit taj park je onako luzerski. Probijajući se kroz masu što domaćih što stranih turista ukrcali smo se na brodić koji od Skradina uzvodno Krkom vozi do glasovitog ulaza u sam park. Tko to mi Ja i ekipa koja je upotpunila doživljaj ljetovanja za koje mogu reć da je bilo među boljima ikad. A ja nisam tako mlad, dakle među boljima od mnogo njih. Dvadesetnominutna vožnja kanjonom rijeke Krke smirujuće je iskustvo u kojem zvuci cvrčaka bacaju jeku sa jednog na drugi kraj kanjona i u kojem zvuk šljopanja slatkovodne Krke kojeg brodić para svojim pramcem čini izvrsnu kulisu za meditiranje o smislu života i svemu ostalom. Nakon kupnje ulaznice u park od 80 kuna u koju je uključena povratna karta brodićem, prizor koji je slijedio opisuje sljedeća fotka. Dakle, tisuću riječi: Uglavnom 80 kuna od kojih sam dobio mnogo više zadovoljstva nego od onih drugih 80 kuna koje potroših u parku u restoranu na anoreksični pomfrit, pivu i neko sramežljivo pileće pečenje. Nakon obilaska parka sljedio je kupanac u rijeci i to baš ovdje: Ultra fora osvježenje. Malo stojiš do pasa u vodi, malo propadneš, a ispod tebe dnu ni traga i tako.Činjenica po kojoj NP Krka vodi 1:0 u tekmi s NP Plitvicama je upravo činjenica da se možeš bacit u vodu. Priliku treba iskoristi dok postoji, a ne poslije žaliti-što rade luzeri, pa sam stoga bez obzira što su se tamo migoljile neke riječne zmijice bacio u Krku na kupanac i odlučio ne biti luzer ovaj put. Tu, tu, među ovom zelenjavom dolje vlada pravilo: gdje ima flore ima i faune, pa se nemojte iznenadit ak vam nešto upliva među gaćice.... Kako je to bio top sezone na ulazu u park će vam naplaćivat parking ravan onom ZG parkingu, dakle neopravdano skup, u parku će vam prodavat specijalitete tipa medovača, orahovača, i ostale -ače... pržene bademe i tako.... Reći će sve je (skupo) s razlogom: sada je sezona, sad se radi... ostalih 8 mjeseci se živi od toga...Mora se razumjet te ljude... Kupite nešto, ne budite Česi... (no offence) Još par kadrova prekrasne Krke kako smo se penjali po slapovitim kaskadama... Ovaj pogled uživo izgleda Woooow, na fotki kao i sve umjetno- tek prosječno. Dofurajte ovdje nekog komada, ak niš drugo za romatnični zagrljaj....Hm... ...a kada okreneš glavu za par stupnjeva udesno vidiš ovo: Pa tko nebi volio Krku zbog ove predivne kose koju raspušta na tim kaskadama. Onu staru da je tehnika važnija od veličine kompleksaši će recitirati svom međunožju... al ja ću vam reć da vrijedi za ove slapove. Definitivno imaju tehniku.... Na povratku u Skradin na brodiću su ljudi poskidali majice kako bi uhvatili još malo boje na popodnevnom suncu. Bio je to samo jedan dan-mali isječak sa mojih 10 dana godišnjeg odmora. Po povratku se sjetih Einstenove teorije relativnosti i njegovog citata : "Put your hand on a hot stove for a minute, and it seems like an hour. Sit with a pretty girl for an hour, and it seems like a minute. THAT'S relativity. Dakle pogađate- 10 dana činilo se kao tek jedan dan.

Novo ljeto, i novi rat na pomolu ... Prije dva ljeta su se pofajtali Izrael i Libanon (preciznije Hezbollah koji je u Libanonu gazda), a ovo ljeto su na red došli Gruzija i Rusija. Koji su basic facts Najkraće moguće, i prilagođeno hrvatskoj terminologiji, Gruzija je prije par dana krenula osloboditi/dovesti pod svoj puni suverenitet Krajinu (koja se ovdje zove Južna Osetija), malu paradržavicu/odmetnutu pokrajinu u kojoj ima dosta Rusa (zvuči poznato ;-) a u kojoj je glavna grana ekonomije krijumčarenje i gdje caruju pripadnici ruskih sigurnosnih službi. Nakon početnih uspjeha gruzijskih snaga i dovođenja pod kontrolu glavnog grada Tskhinvalija (nemam pojma koji je hrvatski naziv ;-), ruska reakcija je bila brza i okrutna - poslali su 150 tenkova i istarabali Gruzijce ko beba zvečku. Putin je izjavio da je gruzijska akcija zadala smrtan udarac bilo kakvoj nadi eventualne reintegracije Južne Osetije s ostatkom Gruzije, a po zadnjim vijestima, ruske snage napreduju i dalje te su prešle na gruzijski teritorij! I što sad! A ništa, sisti i plakati :-(. Gruzijci su se poprilično preračunali i prilično je jasno da će se Sakašvili u konačnici morati fino naguziti i reći Putinu (je, je, znam da je sada Medvedev predsjednik ;-): Izvolte, poslužite se! Naravno, zapadni svijet će se zgražati te najoštrijim mogućim jezikom zahtijevati bla bla bla ali stanje na terenu je jasno ko dan. Rusi će iskoristiti priliku da što više rasture gruzijske vojne potencijale (doista je teško vjerovati da je full-scale invasion plauzibilan scenario!), zatim će se naći neko formalno rješenje za status Južne Osetije i Abhazije (gruzijska Krajina broj dva) a koje će u praksi značiti barem 10-godišnju odgodu dovođenja tih teritorija pod gruzijski suverenitet i ... comedia finita. Naravno, ništa smiješnoga tu nema za gruzijski narod i kad na ovu priču gledam iz naše hrvatske perspektive i povijesnog iskustva, mogu samo reći mi je prokleto žao njihove zlehude sudbine. A evo, baš čitam na Indexu kako su se Rusi zanijeli, pa sad traže i smjenu Sakašvilija. Iako sumnjam da će Rusima to proći, jedno je sigurno - nema više zajebancije s ruskim medom ...

Ode i još jedna legenda. :(

Prošle godine je bija dooooobar, a ove godine je bija bogovski. Kakav će epitet biti dogodine tek triba viti, ali drugo izdanje Memorijalnog turnira u piciginu Za Hrvoja je bilo točno kako triba. Doduše, termin u nedilju popodne je ispa malo nezgodan, jer neki ljudi nisu mogli doći zbog obveza (za turističke djelatnike nema nedilje, bar ne u srcu sezone ;-) i bilo bi bolje da smo to odradili baš na godišnjicu, 30.7. u utorak kako je iz početka i bilo planirano. Ali, kako je taj dan bila dogovorena misa zadušnica navečer u osam uri, odgodili smo za nedilju. Kako je bilo Paaa, piše u ostatku posta :-). A ako vam se ne da čitati moj izvještajni opis nadugačko i naširoko, i ukoliko ste na ovom blogu (kao i većina posjetitelja barem tako kaže Google Analytics ;-) samo u kratkom prolazu, najbolji excutive summary koji ćete ikada pročitati o piciginu je napisao upravo moj pokojni brat prije par godina: Sa sukošanskog škvera gumenjakon u valove od meštrala pa do mista na pučini di se vidi cila plaža. Podiže se tenda, pali se glazba, pivica je propisno odlađena. Gledamo tu divotu i pričamo o tome kako će sve to izgledati za deset-dvadeset godina. Nismo tu radi priče, pali se makina, kuštivamo u valu... Uvjeti su idealni. More taman do ispod kolina. Loptica mora biti plastična, najbolje malo prazna, promjera oko 9 cm. Najbolje je u tri, ako se svi bacaju ka' sikire. Vagneš ga na slabiju ruku, pa ga rastegneš na jaču. Ako ti još vrati na paradu... U zadnje vrime često čitam kako više u sportu ne vridi ona Coubertinova: važno je sudjelovati. Ili kako su, nedaj Bože, neki sportovi poput nogometa moderan oblik vođenja rata. Kod piciginaša je puno jednostavnije. Svi igraju, svi dobijaju. Čisti gušt. PICIGIN!!! Tako je govorio Hrvoje, i da budem iskren, ništa se tome u stvari ne triba dodati jer sve je točno tako kako je on napisa! Ali, for the record, evo ipak kako je to bilo ... Dakle, nakon pozamašne logističke pripreme, konope smo odvezali u četiri i deset, za pet minuta smo odglisirali do pozicije za pripremu a prva loptica je u zrak poletila u četiri i po. Ekipa mornara standardna ko i na prethodna tri četiri picigina ovo lito kum Jure, vrend Kruško (kapetan ;-) i ja. Uostalom, u tri je najbolje (ako se svi bacaju ka' sikire ;-). Malo je doduše isplovljavanje potrajalo jer je tribalo ukrcati šank (4 frižiderića loaded with ... you guess ;-) ali, ni nan bilo teško :-). Na plaži nam se odma priključija i naš dear Belgian friend Anton The Social Scientist And Shoe Doctor i taman nan je lipo leglo po ure zagrijavanja, kad se oko pet polako počela skupljati ekipa. Najprije je prihajao ženski divizijun (Dijan sisters + Bruna), pa kum Nidžo sa ženom i na kraju po onoj dobroj staroj zucker comes zu letze Laki i Ramić, zvan Apsolutna Sikira ;-). I onda je počelo letanje ... koje je potrajalo dobre dvi ure ... Kako je to izgledalo će puno bolje dočarati slike na kraju ovog posta pa se ja neću puno truditi. Naravno, imali smo i pauze s posjetama šanku :-), ali, falin te bože uz onakav zvizdan tribalo se malo i okripiti :-). Došlo je tako polako i sedan uri, plaža se već uvelike ispraznila, sunce je zašlo iza borića i taman više nije išlo u oči, Laki je već lagano zauveza na gumenjaku ;-), kad što će ti biti ETO TI KRSTA MAĆE !!!! Koji potez malca kapitalca!!!! U situaciji kad smo svi bili na šanku, uz lagano razmišljanje o popunjavanju rupa u našim želucima čevapima kod Šime (a nikotinaši su kovali planove za nabavku cigara ;-), na scenu je doletio deus ex machina Krsto zvani Struja, Srebrni Letač, Bruce Lee ... kako god oćeš, dok god nadimak ima veze s letenjem :-) I TADA SMO BACILI BOGOVSKI PICIGIN!!! U smiraj dana, na pustoj plaži, uz sasvim pristojnu oseku i more niti do kolina, letali smo stvarno ka' sikire :-). Ovdje je na mjestu i jedna javna isprika ekipi konobara iz kafića Barbir, koja je (kako se pokazalo, uzalud ;-) očekivala Ramića još od šest uri da im pomogne oko odrađivanja beach partya na drugoj strani uvale. I Ramić je doša na picigin s čvrstom namjerom da svoju obvezu odradi: Zvone, ne moren dugo ostati, ali mora san dojti. Namjera je bila čvrsta ali veličanstvenost događaja je odradila svoje i Ramić je picigin odradija do kraja uključujući i tulum do tri ujutro :-). I zato je Ramić Apsolutna Sikira i pravi čovik čak i ukoliko će nekad zanemariti svoje šire društvene odgovornosti ;-)! Ali da ne bi vi nešto krivo pomislili, imamo mi i članove ekipe koji svoje šire društvene odgovornosti shvaćaju 100 % ozbiljno! Ma što 100% - 200% :-) !!! Pa je tako naš kapetan Kruško, kad smo u devet uri konačno pristali na mul ispod Šiminog fast fooda, vehementno bio protiv ikakve primisli da bi ostali tu još po ure pa se onda uputili gumenjakom nazad do Keranovog mula! Neman svitla na brodu, i ja moran odma ići! Neće se viditi za po ure! Što je, gledajući formalno-pravno stav koji je doista vrijedan divljenja, ali gledajući onako realno-realistično, to je ipak bullshit :-)))). Jer, tih kilometar ili dva koje je trebalo prijeći do Keranovog mula, Sukošanci kad idu na ribe u svojim kaićima (neki i bez svitala!) prelaze već 50 godina, pa nikad nisam čuo za neki akcident :-). Ali, zna se ko je gazda na brodu, pa smo dio ekipe iskrcali ka prethodnicu u Šime, a nas tri oriđiđi mornara smo pošli vratiti brod. Tu je bio i delikatni moment kad sam na putu od Keranovog mula nazad do plaže svratio doma ostaviti opremu i koliko toliko se pristojno obući, ali pregovori sa suprugom su uspješno završeni i u roku od 5 minuta sam već bio na putu prema plaži umoran ka pas (tri ure igranja picigina!), gladan ka vuk, ali u jaaako dobrom raspoloženju ;-). Koje mi nije uspjela pokvariti ni činjenica da je ova tročlana BANDA (Dijan sisters + Laki jerbo Ramić ne večerava ;-) smazala SVIH SEDAM porcija čevapa koje smo kod Šime naručili (od trena kad smo iskrcali dio ekipe, do kad sam se ja pojavio u Šime, proteklo je niti po ure!) A kad san ja reka': Šime, ajde onda daj još jedne za predjelo, pa ćemo dalje viti ;-), Šime se nasmija kako samo to on zna i odgovorija: Nema više, ovi su sve poili!!! Ma no problemo, bila je dobra i piletina ;-) U Šime je bilo diskusija svakakve vrste, ali vridi zabilježiti dogovor koji je skovan IDE SE NA SPLITSKE BAČVICE pokazati tim mandrilima kako se igra picigin! Nećemo to ni sutra ni preksutra, ali kad posli Velike Gospe malo padne turistička gužva, eto nas :-)))). Kombi za prijevoz je već dogovoren i ne bi smilo biti greške ... doduše, s obzirom na to kako najčešće završe ti dogovori kad su ljudi u drinku, vjerojatno bi tribalo na kraj rečenice dodati i jedno možda ;-). Nakon što smo kod Šime popunili rezervoare, došlo je vrime da se krene dalje jasno, to je značilo put pod noge i u Kasijana na (pravi ;-) šank. A kad smo Laki i ja zajašili biciklu (preciznije govoreći, on je bija drajver a ja san se onako po ženski sija na šipku isprid njega) i kad smo u 20-toj brzini protutnjali kroz selu do Kase (srićon, nije više bilo gužve), e to je definitivno bija vrhunac večeri :-). Vrrrrruuuuummmm :-)))) Tulum u Kase je bija li la, ni vamo ni tamo jerbo je šibala neka psihodelična muzika (tako da tu Šekiju dajem 0 bodova a opet more biti i da sam ja malo izvan tijeka zbivanja što se tiče muzike koja je trenutno in ;-) ali ipak smo odradili malo strmoguzanja. Pokoje piće, još jedan hamburger u fast foodu kod Krste Maće (svakako preporučam, pogotovo u dvi ujutro!) i u tri ure polako doma. Umor je uzeja svoje, tako da smo ovaj put priskočili ranojutarnje političke diskusije na klupici, kojima ovakve večeri (po)često završavaju (ali, biti će još prilika). A za one koji su imali strpljenja sve ovo pročitati do kraja, evo i nekoliko slika: Ekipa na šanku Laki letiiii A vidi ova dva malca kapitalca Ni ova dva nisu loša I ženski divizijun je da svoj doprinos Kume Jure A nisan ni ja bija loš ;-) Photocredits: vrend Kruško, 2008.

Ovo je istarski ambijent u kojem ću za 12 sati boraviti narednih 8 dana. Uzimam memoare Ralpha Steadmanna i nešto stipova, nažalost prekida se prvi dio odmora uz cca 5 filmova i podosta serija dnevno + halanje plejke, al najiskrenije i nije da će mi nedostajati. Istarska kuhinja, biske i vino čine čuda pa ko zna kud će me kompas usmjerit nakon svega. Živio hedonizam! Popijte koju za d...

Imamo ovaj dokumentarac već neko vrijeme, prvi put smo ga malo napikavali, a danas ga konačno i pogledali, razlog više je i taj što je glazbu potpisao Buck 65 kojem Irena dizajnira covere albuma. Filmu se može svašta prigovarati, ali uspijeva u onom što je najbitnije - prikazati mitske američke truckere, ljude zaslužne za konstantni protok robe bez kojih bi najjača z...

Godišnji je u punom zamahu, bacili smo neki dan i prvi picigin, vrime je perfektno (bez obzira na dva olujna dana prošli tjedan a ja doša bez majice dugih rukava doma u Dalmaciju ;-) i bloganje je malo izgubilo na fokusu :-). Nije da nema potencijalnih tema uostalom, uvatili su Karađića :-), imenjak Bušić se trijumfalno vratio u domovinu :-(, košarkaši će nakon 12 godina opet na Olimpijadu :-) ali sve je to ipak samo šum prilikom uživanja u moru i suncu Dalmacije (a regularni jednomjesečni reunion s mjestom rođenja definitivno doprinosi feel good faktoru :-). Bilo bi i meni osobno bližih vijesti koje zaslužuju osvrt, pa bih recimo, mogao napisati koju o očitovanju koje sam dobio od Hrvatskog Novinarskog Društva po pitanju mog fajta s Narodnim listom zbog plagiranja mog posta (a koji je, vidi vraga, jedan od rijetkih na ovom blogu koji ima veze sa mjestom iz kojeg sam potekao i u kojem se, triba li to uopće govoriti, osjećam pet puta bolje nego u metropoli! ;-). Ali, em ljeto baš i nije vrijeme za ozbiljne teme (kako se to kaže sezona kiselih krastavaca), em imam jedan dug za odraditi! A dug o kojem pričam se odnosi na review knjige Alana Greenspana Age of Turbulence koja bi se mogla svrstati u kategoriju svjetska ekonomsko-politička analiza iz memoarske perspektive. Zašto review a ne recenzija Pa, reći da se radi o recenziji mi nekako zvuči malo prepotentno, jer to nije ono što mi je namjera ovdje napisati. Jerbo, moj review bi se ukratko mogao sažeti u jednu rečenicu: Ako još niste pročitali tu knjigu, trkom u Algoritam (po englesko izdanje) ili u Superknjižaru (po hrvatsko izdanje Naklade Ljevak), keširajte 200 (odnosno 299 kuna) i doma na kauč (ili na plažu ;-) čitati! Tolko dobra Heh, recimo to ovako gledajući information content, odnosno sveukupnost informacija koje čitatelj iz knjige dobije, za 95 (a možda i 99!) posto Hrvata, ta knjiga spada u PURE GOLD kategoriju! Pogled iz direktorskog stolca na zadnjih 30-ak godina ekonomskih zbivanja na kugli zemaljskoj, a koji je pritom maksimalno objektivan, i potkrijepljen gomilom činjenica i ekonomskih statistika (po čemu je Svetac Greenspan i inače bio poznat :-) je nešto na što se ne nailazi svaki dan! Alanu Greenspanu je njegova funkcija Predsjednika FED-a davala jedinstveni uvid u funkcioniranje svjetske ekonomije, i ukoliko želite na brzinu pokušati pohvatati konce ko tu koga, zašto i kako; što smo prošli i kamo sve to vodi, s ovom knjigom sigurno nećete pogriješiti. Mogao bih sada (čak sam i planirao!) okušati se u pravoj recenziji, pa opisati strukturu knjige (prva polovica memoarskog tipa što se zbivalo; druga polovica analiza po pojedinim temama/problemima svjetske ekonomije) i dati sukus tema koje obrađuje (nejednakost, obrazovanje, globalizacija, enegija, populizam, mirovinski sustav, ...). Usput bih mogao baciti i par navlakuša sa nekoliko u sridu (ili u oko, kako se uzme) statistika koje Greenspan s lakoćom izvlači iz rukava. Je, mogao bi :-). Ali ... od mene će i ovoliko biti dosta. Uostalom, recenzija na internetu imate koliko hoćeš pa ako imate volje ... A možete mi i virovati na rič ;-)

Bio gledat Batmana u kinu. Sam, vjerovatno prvi put u životu. Sam u kinu i to novopogonjenom Broadwayu, nakon što je issa kihnula. Dobar je film, pogotovo kad par sati prije treći put pogledaš 'Batman Begins'  na DVDu sa posebnim dodacima. Super je to, i cast i režija i Joker i sve. Al, jebi ga. Atmosfera u kinu klimava. 30-ak ljudi oko tebe baš i ne stvara atmosferu k...