Ima tih zlonamjernih što pričaju da smo rastjerali Srbe, da im je devedesetih bilo toliko loše i da su bili u tolikom strahu da su morali otići. Sve to nije istina. Bilo je kod nas prije rata mnogo Srba - i previše! Na svim su pozicijama bili Srbi, nije se moglo od njih ni disati, i sad su otišli. Dobro da su otišli - što će nam tu? - ali nisu morali. To odgovorno tvrdim da nije istina da su išta morali. Nije istina ni da im je bilo loše, kad nikome nije bilo dobro. Nije istina ni da su se bojali, da ih je netko strašio. Tko bi ih strašio? Mi? Mi smo samo izražavali naša nacionalna osjećanja, na što imamo sva prava. Za to smo se borili! Ako su se bojali, nisu trebali. Otišli su zato jer su htjeli, nazad u svoju Srbiju, kad su vidjeli da ovdje više neće moći srbovati. Evo i dokaza da nisu trebali otići! Zove se Božo. Imamo mi jednog Srbina u društvu, tu, u kvartu, svi su s njim fino, kao da je normalan čovjek. Ono, nije baš Srbin, nego Crnogorac, ali sve je to jedno te isto. Veseo čovjek, voli popiti, pa i plaća runde: nikada nismo odbili! Evo, kad on nije pobjegao, nije trebao ni itko drugi. On je živ dokaz, iako neće dugo… Nešto kašljuca… Previše puši. Evo, reci, Božo, zar su Srbi zaista morali otići? - Nisu. NJemu nije ni dlaka s glave usfalila. Reci, Božo, je li tebi i dlaka s glave uzmanjkala? - Nije. Vidite, i on kaže! Pošteno prizna, pametan je on. Nije on kao onaj Ljubinko što se kurčio "Neće mene nitko odavde protjerati! Moji žive u ovoj zemlji već četiristo godina!" Ma što on zna? Pojma nema! Dotepenci! Taj se stalno bunio radi nekakvih ugroza, te izbacili ga s posla, te ne može otkupiti stan, te mu izbušili gume na autu, te mu netko maže kvaku na ulaznim vratima drekom, hi, hi, hi, te mu maltretiraju djecu u školi… Ništa mu nije bilo pravo! Naposljetku smo mu rekli "Ako ti nije pravo, a ti pokupi svoje prnje i opanke i idi odakle ste došli!" I otišao je, u Banja Luku, sumnjam da mu je i sada pravo kakav je to čovjek. Evo, reci, Božo, zar ne pričam kako je bilo? - Sve tako.

U posljednje vrijeme u nekoliko sam navrata pisao o sve češćem neovlaštenom preuzimanju sadržaja s blogova i njihovom besplatnom korištenju u komercijalnim medijima. Komercijalni mediji od svakoga ukradu po malo, što je u zbroju mnogo, a slijeva se njima u džepove. Do sada se nitko od oštećenih blogera nije odvažio tužbom zaštiti svoja autorska prava. Nevjerica da se išta može postići i uvjerenje da se to naposljetku ni ne isplati čine od blogera ovce koje svatko kome se prohtije bezbrižno striže. Ta je pojava tek na početku jer ni blogovi ne postoje dugo, ali trend je očit. Blogova će biti sve više, sve više će ih biti kvalitetnih i atraktivnih za brštenje, i ako se ta navada ne presiječe na početku, što kasnije to će je biti teže suzbiti. Nasreću, blogersko uvjerenje da su bespomoćno izloženi na milost i nemilost je pogrešno. Niti je cijena neovlašteno preuzetog sadržaja beznačajna, niti je nemoguće naplatiti se. Cijena autorskog rada je onolika koliko vlasnik autorskih prava traži, ako kupac pristane, i onolika koliko je kupac spreman dati, ako autor pristane. Bez obostranog pristanka nema poštene kupovine. To što novine uobičajeno plaćaju za objavljene fotografije sto do dvjesto kuna nema značenja. Ako neki prodavatelj traži za svoj auto deset puta više nego što je uobičajena cijena, možemo smatrati da je nerealan, glup, da će propasti kao trgovac, i čak biti u pravu, ali to nikome ne daje pravo da odveze njegov auto ništa mu ne plativši. Ako je lopov ulovljen u krađi, cijenu ukradenog ne određuje lopov, nego sud na temelju odštetnog zahtjeva oštećenoga, slično kao što je za neprocjenjive duševne boli uvijek nalazio cijenu. Teoretski, ako za objavljivanje svoje fotografije ili preuzimanje teksta tražim sto tisuća eura, nitko ih ne smije objaviti bez da mi toliko plati. No malo tko ima povjerenja u sudove. Spori su i nepouzdani, zakoni rastezljivi, a procjene arbitrarne. Ipak, postoji adresa kojoj se blogeri mogu obratiti da zaštite svoja prava. Kamatari! Kada blogeru netko neovlašteno preuzme sadržaj, a krađa se može nedvojbeno dokumentirati i dokazati, jedan od poteza koje može poduzeti je da proda svoja autorska prava za to djelo nekom kamataru. Slobodnom pogodbom prepusti mu svoja autorska prava, copyright, za tisuću-dvije eura, te njemu ostavi da se dalje naplati. Kamatari su čvrsti momci, s njima nema cjenkanja, naći će načina da natjeraju prekršitelja da plati. Ako zatreba, za njih će i sudovi raditi brzo i donositi odgovarajuće presude. Kamatare možete pronaći preko oglasa, često izvješenih na uličnim stupovima, ili na sprovodu nekog mafijaša koji će se ubrzo dogoditi. Ucviljeni ćelavi momci u kožnim jaknama iza mrtvačkog kovčega ionako traže legalne poslove u koje se mogu upustiti, kako "oprati" novce koje su sakupili i kako ih početi besprijekorno oplođivati. Isplate li blogeru koju tisuću eura, za njih je to ništa, a daje im priliku da podignu odštetni zahtjev na stotinu tisuća eura, te se dogovore s prekršiteljem da na to pristane, daju mu novce koje će im isplatiti, i novci su legalizirani jeftinije nego uobičajenim načinima. Nemoguće je biti autor bilo čega vrijednoga bez kreativnosti, a kreativnost je nužna i za zaštitu autorskih prava.

Od danas započinjem objavljivati svoju knjigu upravo ovdje na internetu... Zavalite se i uživajte... Knjiga se zove Masculfiber, igra riječi od "musklfiber", samo što se ovdje ne radi o boljkama mišića koje dobijete nakon teretane, vće o boljkama muškaraca u nakani da shvate žene. Svaki tjedan po jedno poglavlje. Tekstovi su mjestimično popraćeni karikaturama Vedrana Klemena, mladog animatora i ilustratora. Nadam se da će vam se svidjeti. *** Prije nego što sam uopće sjeo za pisaći stol nošen idejom napisati JOŠ JEDNU KNJIGU O MUŠKO-ŽENSKIM ODNOSIMA (jedna mi očito nije bila dovoljna!) stao sam pred špigl u kupaonici i umivajući si lice upitao se: Treba li svijetu još jedna? Njemu se živo fućka što je JA imam potrebu napisati, jer, ruku na srce, ON je postao teško mjesto za potrebite. Primjerice, tko pita pušače o njihovoj potrebi da zapale cigaretu u nekom EU-kafiću uz kavu? Kao i pušači, pisci danas moraju biti uviđavni i ponašati se onako kako to od njih traži okolina. U cijeloj toj situaciji moraju biti više no originalni: prvi u pronalaženju ovozemaljskog kutka na kojem će zapaliti bez grintanja danas sve samo ne pasivnih nepušača, a mi drugi u pronalaženju načina da zapalimo svoje čitateljstvo. Kako mi je teško samog sebe zamisliti kao pisca-piromana koji na promociji vlastite mu knjige publiku zalijeva kanistrom benzina i prijeti joj zapaljenom šibicom, odlučio sam potražiti savjet stare prijateljice, inače vlasnice agencije za istraživanje tržišta. Nakon što smo razmijenili bokiće i zračne-tik-uz-obraz pusice sjeli smo u njen ured. Lupkarao sam prstima po rubu mramornog stola i bez okolišana upitao: - Rašeljka, ti JESI žena? - Jesam, - kaza ona odlučno. - I to kakva! – potvrdih. – Imaš firmu, voziš auto one kak-se-zove poznate marke i k tome si u braku. Povrh svega čitaš. - Čitam. - Znaš, ja ti imam jednu ideju. - Pucaj! - Knjiga o muško-ženskim odnosima. - Zar opet? - Opet! - Zar još jedna? - Još jedna. - Pa ti si, čovječe, potpuno lud! Uz jebenu hiperinflaciju takve šund literature ti bi napisao još jednu?! Kaj si ti umišljaš da si fuckin' Posh Spice da možeš napisati kaj i kad ti se sprdne? - To je upravo ono što sam te želio pitati: je l' se takvo što uopće isplati? Mislio sam... - Što? Što si si ti mislio? - Pa mislio sam kad bi ti to malo za mene istražila. - Ma nema šanse! - Sjeti se Pikija. - Pucaš nisko, doista nisko. To od tebe nisam očekivala. Piki je, naime, bio jednooki mješanac maltezera i patuljastog pinča kojeg sam bio zamoljen pričuvati dok se Rašeljka dva tjedna s novopečenim mužem na medenom mjesecu brčkala negdje na Karibima. - Sjeti se, nitko ga nije htio. Ja sam se odmah ponudio... - U redu, u redu... – popustila je nevoljko. – Ali onda smo kvit! Ne znam znate li uopće kako funkcionira jedno istraživanje tržišta, no ništa suviše komplicirano. Prvo se izaberu ispitanici, u ovom slučaju osam muškaraca i osam žena različitih profila, dobi i zanimanja. Obje su skupine bile udobno smještene u dvije zasebne prostorije s postavljenim kamerama, mikrofonima i zatamnjenim staklom (nešto nalik onim policijskim sobama za ispitivanje osumnjičenika u britanskim krimi-serijama). Njihov je jedini zadatak bio pročitati reprezentativni tekst kakav bi se trebao naći u mojoj knjizi i reagirati na njega pokazivanjem Smiješka ili Bljuvka. Tekst sam naslovio „Za planetarne razlike krive su najlonke“. Ispitanice su svesrdno podržale tu moju tvrdnju i stale euforično mahati Smiješkom, dok se muško čitateljstvo požalilo na silovitu glavobolju i ne smogavši snage doći dalje od polovice prvog pasusa kolektivno zamolilo prestanak daljnjeg testiranja. - Ne želimo odgovarati na nikakva pitanja, pogotovo kad su ONE na tapeti! PUSTITE NAS VAN!!! Cijeli istraživački tim ostao je zapanjen takvom reakcijom. Nakon što su svi živi i zdravi ispraćeni iz agencije s popratnim poklon-bonom od 100 kuna, Rašeljka mi je tiho prišla i ozbiljno priopćila: - Ti to moraš napisati. Jednostavno moraš.

Tomo zvani Fiks vratio se nakon šest mjeseci Kinšase. Hodao je ulicom pogrbljen sa naprtnjačom na leđima dok mu je srpanjska vrućina koja se dizala sa asfalta dodatno sušila grlo. Svratio je u prvu trgovinu na koju je naišao i kupio dvije limenke piva. Jednu je strusio odmah, a drugu sačuvao za trenutke prije sna. Zastao je pred stupom rasvjete čiju je lampu oštetio onu večer kada je odlazio. Čekala ga je onako osakaćena odašiljući svoje neurotične isprekidane svjetlosne bijesove. Zatvorio je oči i duboko udahnuo dok su mu o kapke udarali blještavi zlotvori kao zlatni šutevi. Na vrata kioska u kojem radi Jelena bio je okačen lokot. Bacio je letimičan pogled na izlog gdje je nepregledno nabacan veliki broj ženskih mjesečnika. U pozadini je ležao jedan od starijih brojeva novijeg Alan Forda. Loša crtarija debelog šefa sa naslovnice podsjetila ga je na jedan cd koji je na poklon dobio u Kinšasi, a na njemu su bile bossa nova obrade Ramonesa. Skinuo je ruksak, uspeo se na limenu pregradu na kojoj se izlažu novine i sjeo. Otvorio je kutiju cigareta i izvadio pretposljednju, te je pripalio. U uličnoj tišini nije dugo uživao. Prvo su ga prenule dvije divlje mačke koje su se žestoko naganjale oko kioska, a onda nestale u žbunju preko ceste. Nakon što je povukao drugi dim začuo je korake koji se približavaju; klaap-klaap, klaap-klaap. Bila su to cipele visokih peta vraški zgodne plavuše u ustegnutim rebama. Kada ga je primijetila kako sjedi na kiosku i povlači treći dim ubrzala je korake…klap-klap-klap, klap-klap-klap. Nakon toga dolazi policijski automobil i zastaje kod kioska. Blještava svjetlost opet tuče u Tomine oči. Ne vidi ništa, ali zna da su dvojica i da jedan od njih govori to je Tomo, vratio se. A onda odlaze vjerojatno zabrinuti za sigurnost djevojke koja je otklapala niz ulicu. Negdje na pola cigarete buljio je prema prozoru svoje sobe na prvom katu. Cijela zgrada bila je u mraku osim sobe na drugom katu iz koje se nazirala prigušena svjetlost lampe, a kao da su se čuli zvuci osoba koje divljački vode ljubav. Znao je tko živi tu i da živi sa roditeljima, pa mu je prva pomisao bila ili da se zaposlio i platio starcima ljetovanje da ih se riješi na kraći period kako bi se mogao u miru seksati, ili se nije zaposlio već ih je ubio a da nitko o tome pojma nema, pa se sada u miru seksa. Izgleda ipak da je ona treća opcija u pitanju, jer je Đoni samo par trenutaka kasnije na balkon drugog kata istrčao sa kitom u ruci i svršio u pitar iz kojeg je stršio oveći primjerak Bonsaija. Ispustio je zadovoljno aaaaaaaaaaaaaaa, a onda pljunuo preko ograde. - A zato je tvoj Bonsai tako vitalan! – čulo se sa ulice - Tko je to?! – viknuo je Đoni nadvirujući se preko ograde - Zar si me već zaboravio Ron Jeremy! Još uvijek gledaš porniće, jado! – dobacio je Tomo odozdo - Tomo, jes` to ti? Vratio si se?! - Jok, ti si! Slušaj, dođi dole da zakurimo jednu i ponesi mi Waitsa. Znam da sam ga tebi zadnjem posudio. - Čekaj, eto me za koji minut. Pet minuta kasnije dvojica prijatelja su sjedili na kiosku i uživali u zadimljenim posoljenim delicijama. Uglavnom su šutjeli, jer kada se puši gandža nema tu puno priče. Jedina konverzacija bila je vezana za Tomin upit radi li Jelena još tu, na što mu je Đoni odgovorio da radi i da je pitala za njega neki dan, a takav odgovor je Tomu toliko izritirao da mu je rekao da ne sere i ne laže što je Đonija malo i povrijedilo. No, brzo se ohladio kako je džoja bivala sve kraća. Policijska patrola naišla je još jedanput na povratku, te su opet usporili prolazeći pored kioska sa vrlo ozbiljnim izrazima lica kako bi pokazali tko je glavni u gradu. U svoju sobu Tomo je doslovno upao kroz prozor kako ne bi probudio starce, ali zapeo je jednom nogom za okno i prosuo se po podu koliko je dug i širok. Nije dugo trebalo da njegov stari uleti u sobu sa metalnom šipkom u ruci i upali svjetlo. - Sine… - izustio je stariji čovjek, ispustio šipku i čvrsto ga zagrlio - Stari, treba mi dvjesto kuna. Idem sutra za Split. – ispalio je Tomo sretan što ga vidi Stari mu nije ništa odgovorio, već ga je mlatnuo u glavu tako jako da se ovaj još jednom prosuo po podu koliko je dug i širok, a zatim je napustio sobu ugasivši svjetlo. - Tko je to bio? – pitala ga je žena u polusnu dok se ovaj uvlačio u krevet - Nitko ženo. Nitko. Spavaj. Tomo je onako ošamućen poslušao pola Waitsovog opusa do zore, a onda je izašao kroz prozor sa prvim zrakama sunca i teturao po gradu u potrazi za poznatim facama. Đole i Đrk imali su svoj standardni ritual : prije kave igrali bi biljar u salonu koji je blizu njihovog omiljenog kafića. Đole je baš bio na potezu kada je promašio cijelu kuglu ugledavši Tomino lice na prozoru salona. - Koji ti je kurac Đole, šta glumiš?! – dobacio je Đrk misleći kako ga ovaj sprda nekim svojim novim smicalicama - Tu je Tomo, vratio se. – šapnuo mu je Đole na uho i krenuo ka prozoru Tomo je na glavi imao šešir i pomalo je nalikovao Pete Dohertyju. - Eeeej Đole, kućo stara! – obraćao se Tomo Đoli veselim tonom kao što to rade treneri u košarci igračima koji odlučuju utakmicu slobodnim bacanjima - Odakle ti? – upita Đole sa pomalo kiselim osmijehom - Vratio sam se. – uzvrati ovaj - To vidim. Jesi li za partiju biljara? – upita ga Đole ne znajući što bi mu drugo rekao - Vidiš…ne bih. Žurim. Idem za Split, a fali mi cener za kartu. Imaš li mi slučajno za posuditi, pa ti sutra vratim? – upita Tomo češkajući se iza uha glumeći neugodnost - Ček da vidim imam li… - reče Đole, iako je znao da u džepu ima točno cenera kojeg je ostavio za kavu, ali Tomo je ipak Tomo – kralj ulice, čovjek koji ih je sve na neki način odgojio i branio kada bi ih netko iz neke druge ulične bande uzeo na zub - Onda, hoće li bit`? – upitao je Tomo grickajući nokte - Evo burazeru, za Tomu se uvijek nađe. – reče Đole - Svaka čast majstore! Ovo ti neću nikad zaboraviti. – Tomo je čvrsto stisnuo Đolinu ruku, a onda je krenuo niz ulicu sa cenerom, ili više njih, u džepu pridržavajući šešir da ga vjetar ne odnese Dan poslije, zaustavivši se na stranici crne kronike Slobodne Dalmacije, Đole je shvatio kako je to bila najgorkija kava u životu koju nije popio.

Dinko Sinko Mandarinko sjedio je uredno vezan sigurnosnim pojasom na stražnjem sjedištu automobila koji je jurio autoputom i usredotočeno čitao dječji magazin "Miki Maus". U narednom djeliću trenutka automobil se nezaustavljivo preokretao dok su se metal i plastika gužvali, kidali, razdirali, raspadali i otpadali i trebalo mu je više od sto i dvadeset metara da se zaustavi. Koliko vremena treba da se na taj način pređe sto i dvadeset metara? Oko dvije sekunde. Te dvije sekunde trajale su vrlo dugo. Prijatelj koji je vozio nazvao je mobitelom iz kola Hitne pomoći: "Imali smo nesreću, ali je dobro završilo. Sada ću ti dati Dinka da ti on kaže…" Dinkov glas je djelovao smireno dok je govorio: "Oprosti, tata, ne mogu dugo pričati… Samo da ti kažem da nas voze u Gospić. Evo ti nazad Nikša…" U najkraćem vremenu supruga i ja sjedili smo u automobilu i izlazili iz Zagreba na autoput. Čuli smo da Dinko ima manju ozljedu koja je sanirana s nekoliko šavova, te da nas stradalnici čekaju u bolnici. Ondje su ih temeljito pregledali, da nemaju drugih povreda, a Dinku su i rendgenski snimili glavu. Lice mu je bilo natečeno, podbulo, s tragovima zgrušane krvi. Na očigled se vidjelo, a snimke su to potvrđivale, da je nosna kost slomljena pri vrhu, no u bolnici nemaju otorinolaringologa koji bi to sredio. Svi u bolnici hvalili su Dinkovo junačko držanje. Srećom danas postoje injekcije za lokalnu anesteziju koje je dobio prije zahvata, ali svejednako mora da nije bilo ugodno kada su mu šivali obraz iznutra dok je krv navirala na usta. Ni u jednom trenutku od kada je prekinut u čitanju "Miki Mausa", nije se uspaničio, u svakom je postupio najbolje moguće i sve je čvrsto podnio. Na povratku smo otišli u karlovačku bolnicu. Dežurni otorinolaringolog, doktor Vukašin, pogledao ga je, pregledao rendgenske snimke i konstatirao prelom vrha nosa koji bi trebalo namjestiti. To se može uraditi na dva načina: pod potpunom anestezijom, da se pacijenta uspava, (pogodno za djecu,) ili uz lokalnu anesteziju, pri kojoj pacijent ostaje pri potpunoj svijesti. Supruga je bila sklona tomu da se vratimo u Zagreb, prespavamo, pa narednog dana da u nekoj zagrebačkoj bolnici uspavaju sina i namjeste mu nos. Meni je tijekom života nos dva puta bio smrvljen i znao sam kako i koliko to boli, te sam bio sklon da to sredimo na licu mjesta. Raspitivali smo se kod doktora za prednosti i mane jedne ili druge mogućnosti, a on je nama - kao roditeljima - prepustio donijeti odluku. Raspravu je prekinuo Dinko Sinko Madarinko: - Hoću sada! Svi troje smo se na trenutak ukočili. Pratio je razgovor i bio potpuno svjestan svega, a izrekao je s takvom smirenom odlučnošću da smo se iznenadili. Ta on ipak ima svega jedanaest godina! Pored toga, bio sam uvjeren da je odluka dobra, a da se doktor ne izjašnjava da ne bi narušio balans između supruge i mene. Doktor je ipak zapitao: - Kada? Iako kroz otečene obraze i nabubrele usnice, bio je to poznati Dinkov glas, ali je u njemu bilo nikad ranije zamijećene čvrstoće, kao kad u filmovima o egzorcistima demon opsjedne neko nevino dijete: - Što prije. Odmah! Supruga se samo šutke maknula u stranu. Dinko je bez oklijevanja legao na krevet u uglu ordinacije. Ja sam mu, za svaki slučaj, pridržavao ruke, a doktor prihvatio injekciju od pomoćnika. Gledao sam kako zabija iglu u obje strane otečenog nosa, a zatim još ubod u sam korijen između očiju. Dinac nije ni pisnuo ni trznuo, samo su se dvije suzice skotrljale s krajeva očiju. Prisjetio sam se svog dječačkog idola, Winetua, koji je, zavezan uz stup za mučenje, šutke mogao podnijeti maltretiranja neprijatelja, a da ni ne zgrči lice, a kamoli moli za milost. Sin je izišao iz ordinacije poravnata nosa, a ja prepun poštovana i divljenja prema njemu. To je najbolji način kako se treba suočavati s problemima koji iskrsavaju u životu - što prije ih ukloniti. Da samo pričekali dan-dva, jednino što bismo dobili je da bi bola prestala dan-dva kasnije, a bolno namještanje slomljenih košćica ne bismo izbjegli. Čekanje i odlaganje rijetko kada dovode do toga da problem nestane sam od sebe, toliko rijetko da možemo smatrati da se to nikada ne posreći. Većina životnih problema odlaganjem da se uklone samo postaju sve teži, gori i zamršeniji, rastu kao dug kod kamatara, a dok su prisutni samo opterećuju, truju i kvare sve ostalo u životu, onemogućavaju da uživamo u onom dobrom što imamo. Mali karijes, ako se ne popravi čim se primijeti, završava čupanjem zuba, a u međuvremenu donese mnogo boli. Odlažući neposrednu neugodu, bježeći od tegoba, mnogi ljudi si priskrbe daleko veće štete od neizbježnih. Neuklonjeni problem izaziva nove koji se gomilaju kao lavina, da bi u konačnici sam izvorni problem postao beznačajan prema svim onima koji su se oko njega nakupili. Kunktatorstvo samo u rijetkim prilikama donosi ploda, i to onima koji ga svjesno izabiru kao najbolje rješenje u nekoj specifičnoj situaciji, a ne onima kojima je to uobičajeno ponašanje i koji za suprotno nisu sposobni. Naravno da mi nije drago što se nesreća dogodila i da sam sretan što je završila s posljedicama beznačajnim prema onome što se zamalo dogodilo, ali - kad je već bilo tako - drago mi je zbog toga kako se Dinko ponio. U svemu što se dogodi postoji jedinstvo suprotnosti, u svemu dobrome i nešto loše, i obrnuto, sve je to na djelu yin i yang. Ne samo da se na muci poznaju junaci, nego se junaci i na mukama kuju.

Od danas započinjem objavljivati svoju knjigu upravo ovdje na internetu... Zavalite se i uživajte... Knjiga se zove Masculfiber, igra riječi od "musklfiber", samo što se ovdje ne radi o boljkama mišića koje dobijete nakon teretane, vće o boljkama muškaraca u nakani da shvate žene. Svaki tjedan po jedno poglavlje. Tekstovi su mjestimično popraćeni karikaturama Vedrana Klemena, mladog animatora i ilustratora. Nadam se da će vam se svidjeti. *** Prije nego što sam uopće sjeo za pisaći stol nošen idejom napisati JOŠ JEDNU KNJIGU O MUŠKO-ŽENSKIM ODNOSIMA (jedna mi očito nije bila dovoljna!) stao sam pred špigl u kupaonici i umivajući si lice upitao se: Treba li svijetu još jedna? Njemu se živo fućka što je JA imam potrebu napisati, jer, ruku na srce, ON je postao teško mjesto za potrebite. Primjerice, tko pita pušače o njihovoj potrebi da zapale cigaretu u nekom EU-kafiću uz kavu? Kao i pušači, pisci danas moraju biti uviđavni i ponašati se onako kako to od njih traži okolina. U cijeloj toj situaciji moraju biti više no originalni: prvi u pronalaženju ovozemaljskog kutka na kojem će zapaliti bez grintanja danas sve samo ne pasivnih nepušača, a mi drugi u pronalaženju načina da zapalimo svoje čitateljstvo. Kako mi je teško samog sebe zamisliti kao pisca-piromana koji na promociji vlastite mu knjige publiku zalijeva kanistrom benzina i prijeti joj zapaljenom šibicom, odlučio sam potražiti savjet stare prijateljice, inače vlasnice agencije za istraživanje tržišta. Nakon što smo razmijenili bokiće i zračne-tik-uz-obraz pusice sjeli smo u njen ured. Lupkarao sam prstima po rubu mramornog stola i bez okolišana upitao: - Rašeljka, ti JESI žena? - Jesam, - kaza ona odlučno. - I to kakva! – potvrdih. – Imaš firmu, voziš auto one kak-se-zove poznate marke i k tome si u braku. Povrh svega čitaš. - Čitam. - Znaš, ja ti imam jednu ideju. - Pucaj! - Knjiga o muško-ženskim odnosima. - Zar opet? - Opet! - Zar još jedna? - Još jedna. - Pa ti si, čovječe, potpuno lud! Uz jebenu hiperinflaciju takve šund literature ti bi napisao još jednu?! Kaj si ti umišljaš da si fuckin' Posh Spice da možeš napisati kaj i kad ti se sprdne? - To je upravo ono što sam te želio pitati: je l' se takvo što uopće isplati? Mislio sam... - Što? Što si si ti mislio? - Pa mislio sam kad bi ti to malo za mene istražila. - Ma nema šanse! - Sjeti se Pikija. - Pucaš nisko, doista nisko. To od tebe nisam očekivala. Piki je, naime, bio jednooki mješanac maltezera i patuljastog pinča kojeg sam bio zamoljen pričuvati dok se Rašeljka dva tjedna s novopečenim mužem na medenom mjesecu brčkala negdje na Karibima. - Sjeti se, nitko ga nije htio. Ja sam se odmah ponudio... - U redu, u redu... – popustila je nevoljko. – Ali onda smo kvit! Ne znam znate li uopće kako funkcionira jedno istraživanje tržišta, no ništa suviše komplicirano. Prvo se izaberu ispitanici, u ovom slučaju osam muškaraca i osam žena različitih profila, dobi i zanimanja. Obje su skupine bile udobno smještene u dvije zasebne prostorije s postavljenim kamerama, mikrofonima i zatamnjenim staklom (nešto nalik onim policijskim sobama za ispitivanje osumnjičenika u britanskim krimi-serijama). Njihov je jedini zadatak bio pročitati reprezentativni tekst kakav bi se trebao naći u mojoj knjizi i reagirati na njega pokazivanjem Smiješka ili Bljuvka. Tekst sam naslovio „Za planetarne razlike krive su najlonke“. Ispitanice su svesrdno podržale tu moju tvrdnju i stale euforično mahati Smiješkom, dok se muško čitateljstvo požalilo na silovitu glavobolju i ne smogavši snage doći dalje od polovice prvog pasusa kolektivno zamolilo prestanak daljnjeg testiranja. - Ne želimo odgovarati na nikakva pitanja, pogotovo kad su ONE na tapeti! PUSTITE NAS VAN!!! Cijeli istraživački tim ostao je zapanjen takvom reakcijom. Nakon što su svi živi i zdravi ispraćeni iz agencije s popratnim poklon-bonom od 100 kuna, Rašeljka mi je tiho prišla i ozbiljno priopćila: - Ti to moraš napisati. Jednostavno moraš.

PETAK ZA PAMĆENJE Prva stvar ujutro, "Zagrebparking" je stornirao Nalog za plaćanje ugovorne kazne. Zahvaljujem pravnoj službi na razumijevanju. Prijatelj Nikša je poveo Dinka Sinka Mandarinka autom u Split, gdje je trebao učestvovati na mačevalačkom turniru. Otišao sam na pregled srca, koji sam ostavio za zadnji pregled jer sam sumnjao da će rezultati biti najgori, no dobri dokica mi je rekao da mi je srce bolje od svega ostaloga. Trebao sam otići u jednu firmu za koju već dva mjeseca radim neki posao da odradim posljednjih sat vremena bez kojim je sve ostalo uzaludno, a trebalo ih je odraditi jučer za radnog vremena. Supruga mi je javila da je dobila novi službeni auto, nekakvu Mazdu, ne znam precizno tip, ali ima u nazivu brojku 3. Kako sam izišao od doktora nazvao me Nikša da su imali saobraćajni udes kod Otočca i da se Dinko i on nalaze u bolnici u Gospiću. Nazvao sam suprugu, sjeli smo u novi auto i krenuli prema Gospiću. Nazvao sam u firmu gdje sam trebao doći i troje kolega je bez oklijevanja priskočilo da završe onaj posao umjesto mene. Hvala ekipi. Nikšin auto je potpuno uništen. Pri brzini od 120 kilometara pukla im je nova guma na novom autu. Policijski uviđaj je precizno izmjerio da su se preokretali i vozili na krovu 124 metra. Srećom, Nikša je - osim što je dobro protresen - potpuno neozlijeđen, a Dinkaču je razrezan obraz i slomljen nos. Obraz su mu zašili u bolnici u Gospiću, rendgenski mu snimili glavu i napravili sve ostalo što su mogli, osim što nos nisu mogli dirati jer ondje nema otorinolarigologa. Dinko i Nikša su bili duboko dirnuti postupkom svih iz Gospića koji su se pobrinuli za njih, Dinkovim riječima, "kao da su mama i tata". Koliko smo bili potreseni svjedoči i da smo zapamtili imena doktorice Jasne, doktora Zdravka, sestre Ane, a ime jedne sestre smo zaboravili, dok medicinska dokumentacija koju smo donijeli pokazuje da su ondje bili doktorica Željka i doktor Janoš. U svakom slučaju, duboko smo zahvalni ne samo zbog medicinke usluge, nego i zbog dirljivo brižljivog i odgovornog odnosa koji su pokazali. Po povratku smo prolazili kroz Karlovac i ondje je dežurni doktor Vukašin namjestio Dinku nos. Nakon što smo vidjeli skrhani automobil i čuli što se dogodilo, supruga i ja se osjećamo kao da nam se sin ponovo rodio. Spasilo ga je što je sjedio na stražnjem sjedalu i bio vezan pojasom. Jučer nisam napisao uobičajeni dnevni post, a nemojte mi zamjeriti ni ako se ne oglasim sljedećih dan-dva.

Festival europske kratke priče održava se u Dubrovniku i Zagrebu od 1. do 6. lipnja pa se čerga, protekla dva dana, spustila i do južnih provincija. Mnogi od vas ne znaju, ali Dubrovnik ima veliku tradiciju u javnom prezentiranju književnih uradaka još od vremena dum Marinovih uprizorenja za svekoliki puk po dubrovačkim trgovima. Tradicija se održala do današnjih dana pa nije iznenađenje ako nekom javnom čitanju prisustvuje više stotina ili čak tisuća posjetitelja; ovo posebno ako je u pitanju čitanje političkog proglasa neke od stranki. Sve u duhu tradicije, na sinoćnjem čitanju u klubu «Karantena», kultnom alternativnom okupljalištu dubrovačke urbane mladeži, okupilo se gotovo 80-ak ljudi od čega je barem 70% stranaca, književnika i njima pripadajuće infrastrukture (žene, ljubavnice, razvlačitelji kabela, palitelji kompjutera i sl. – uglavnom svi oni koji su «neophodni» za dobro funkcioniranje eventa). Budući je Škotska zemlja partner ovogodišnjeg festivala, sinoćnje čitanje otvorila je škotska (vidi vraga) spisateljica Laura Hird. Riječ je o neuglednoj 40-i-nešto-godišnjakinji koja me neodoljivo posjetila na jednog Iva koji je godina blago ironičnog osmijeha i ukočene stature besciljno šetao Stradunom. Istina, nisam ga vidio godina pa je sasvim moguće da je postao…pisac. Šalu na stranu, Laura je bila sasvim dobra. Kad slušate priču za koju ste uvjereni da ste je već negdje čuli, onda je to dobar znak da priča – valja. Ako tome pridodamo prekrasni, melodični škotski engleski spomenute dame, naročito u «neobičnim» izrazima kao što su «fuck», «what a fuck» i sl. i dobit ćete prilično uspješan uradak; kao stvoren za blog. Nakon Laure, na pozornicu stupa zvijezda večeri – mađarski pisac Adam Bodor. Budući da za priču gospara Bodora nije bilo engleskog nego samo hrvatskog prijevoda, Adam je jednoličnim, unjkavim glasom čitao na, svima razumljivom, mađarskom jeziku. A čitao je dugo. Predugo. Za popizdit predugo. Zamislite na trenutak one debele knjižetine ruskih klasika koji vas magijom riječi uvuku u radnju tek nakon pročitanih 50 ili više stranica pa se tome ne možete othrvati? E sad zamislite da se iz takvog jednog dijela izvuče 10-ak stranica u kojima se ništa živo ne događa? Jeste? Eto otprilike dojma o Bodorovoj priči. Usput, često sam u Dostojevskog (a evo sad i u Bodora) nailazio na izraz «prična». Ma koji je to kurac? Zna li netko? Ali dobro, Adam je ipak fin, samozatajan gospar, generacijski neusklađen sa ostatkom čerge. Adama Bodora na pozornici je smijenio Boris Dežulović – najpoznatiji hrvatski izbjeglica (za malenu naknadu, nudim informaciju o tajanstvenoj plavoj dami zbog koje je gospar Boris napustio Hrvatsku i pošao živjeti u Beograd). Naš čovjek u Beogradu, čitao je priču iz svoje posljednje knjige «Poglavnikova bakterija». Boro čita dobro, nadahnuto, uvjerljivo a priča iako nije moj osobni favorit iz spomenute knjige, prati se u dahu. Duhovito, razigrano, uvjerljivo…rječju – odlično. Srećom, na ovakvim mjestima teško je naići na nekog dežurnog zrncologa-higijeničara koji bi se upitao zašto su, u pročitanoj priči, baš Hrvati morali zapaliti muslimansku džamiju ;) Slijedi irski predstavnik Julian Gough, romanopisac i pjevač rock grupe Toasted Heretic. Julian je rođen u Londonu, djetinjstvo proveo u Irskoj a danas živi u Berlinu i meni predstavlja arhetip dandyja kakvog ja zamišljam. Uz to, rođeni je glumac pa je svoju priču pročitao krajnje sugestivno, potpuno plijeneći pažnju svih okupljenih. Sama priča neobične je tematike i jedina koja je, po Julianovim riječima, izašla u Financial Timesu (sic!) The Great Hargeisa Goat Bubble naziv je priče u kojoj Julian progovara o financijskom boomu u Somaliji na bizarnom primjeru .. ma uostalom, evo vam link pa kome se čita.... Tko je slijedeći? Ah da, Jordi Punti – katalonski pisac koji je čitao dio iz svoje knjige Tužne životinje. Zanimljiv, duhovit, jednostavan, Jordi piše o jednoj krajnje neobičnoj temi. O seksu. Muškarac s krizom identiteta nakon razvoda od svoje supruge dobiva poziv iz videoteke da je zakasnio vratiti film (koji on uopće nije posudio). Ispostavi se da je filmove, njegovom iskaznicom, podigla bivša supruga a filmovi su pornići. O kakvim je pornićima riječ, što ona to gleda, zašto i s kim, pita se bivši suprug u ovoj zanimljivoj priči. Rade Jarak, moj sugrađanin i generacija, kao slijedeći čitatelj, uvodno je pomalo udavio «dubokim» mislima o knjizi Pustinja koji piše već 15 godina. Njegova priča je korektna priča atmosfere i izgubljenog djetinjstva ali, za mene, samo jedna od tisuća sličnih. Ni činjenica da opisuje dobro mi poznate lokalitete, nije izazvala dublji dojam. Rade sjedi – prosječno. I šlag na kraju – meni veliko iznenađenje, maestralni Senko Karuza. Senko Karuza jedan je od ponajboljih pisaca srednje generacije koji živi na otoku Visu i koji je (kao kuriozitet) osnivač Multimedijalnog centra za istraživanje alternativnih oblika preživljavanja na malim i pučinskim otocima. Senkov pokušaj da, zajedno s moderatorima (duhovitim i nepretencioznim) Ivicom Prtenjačom i (korektnim) Romanom Simićem zajednički pročita jednu priču izazvao je salve smijeha pa je sigurno 15-ak minuta proteklo dok je bio u stanju započeti čitanje svoje priče «Teško mi je reći» koju, po riječima Ivice Prtenjače, svake godine čita na Festivalu kratke priče. Lijepa, iskrena i bolno brutalna priča na trenutke prekidana Senkovim pojašnjenjima pojedinih dijelova («jebote, kako lažem. Nema šanse da je to ovako bilo. Da me sada čuje žena, sigurno bi odmah otišla preko vrata..» zaokružila je ovu, prilično uspješnu, večer. Na kraju još samo zahvala Slavenu Tolju, voditelju Karantene na donkihotovskim pokušajima da u Dubrovniku održi alternativnu scenu u odnosu na prevladavajuće tompson-hadezeovsko ozračje.

(ovaj post je nastavak priče započete jučer, pa je - ako vas zainteresira - najbolje krenuti od početka. Nije daleko...) Postavio sam post, skuhao si kavu, pustio majstore na krov i pozabavio se još nekim tekućim dnevnim poslovima, a kada sam ponovo sjeo za kompjutor, već me čekao odgovor: Vaša reklamacija biti će riješena sutra, te ćete na istu dobiti odgovor na mail. Točno je, s tomato mreže se ne može platiti (samo T-mobile, VIP i TELE2). Što se tiče Odluke o organizaciji i načinu naplate parkiranja, točno je to što ste naveli, no previdjeli ste dopunu odluke od 30.11.2007. koju Vam prilažemo u prilogu. Također ostavljamo link na stranicu gdje možete i sami provjeriti (stranica službenog glasnika grada Zagreba): http://www1.zagreb.hr/slglasnik.nsf Pravna služba "Zagrebparkinga" stvarno je brza, svaka čast. Gotovo jednako brza kao i kontrolori nakon kiše. Kada su se oni požurili, red je da ni ja ne odugovlačim s odgovorom: Poštovani, za sve obavezan zakon (u ovom slučaju Odluka) spominje samo mobitel, koji sam imao, a ne spominje nikakve "paradajze" i "krumpire", no na to se neću ovom prilikom obazirati. Nešto me drugo kopka. Što se tiče zasnovanosti Naloga za plaćanje ugovorne kazne, ništa nisam previdio. Oslonio sam se na ono što na njemu piše. Ono što na njemu piše nije točno. Reklo bi se - nepravovaljan dokument. Dobro, poznato je da nepoznavanje zakona nikoga ne oslobađa krivice, i utoliko sam kriv. S druge strane, ako se od mene traži da platim 250 kuna na temelju nepravovaljanog dokumenta, da li sam to zaista dužan napraviti? Svaki pošteni odnos uključuje obostranost. Ako se od mene očekuje da uvažim nepravovaljani dokument, mogu li ja od vas očekivati da uvažite djelovanje "više sile"? Srdačan pozdrav.