Kada ja vidim prljavu kadu, operem je. Na pamet mi ne pada da krenem istraživati nakon koga su ostale duge vlasi, jer je to sasvim očito, i ni u primisli mi nije da ikoga zbog toga napadnem. Kada moja voljena supruga naiđe na prljavu kadu, kao furija izlijeće iz kupaonice s bujicom teksta u povišenim tonovima koji se svodi na "Dokle ćeš ti STALNO ostavljati iza sebe prljavu kadu?!" Zanimljivo, nikada ne viče kada dlake ostanu nakon nje - te su nevidljive. Viče samo ako ostanu dlake i ostalo nakon mene. U više od deset godina našeg braka to se ponovilo otprilike barem tri stotine puta, a vjerojatno i češće. Meni se u takvim prilikama ne upušta u svađanje, jer mi je glupo uzbuđivati se i natezati se oko takvih bezvezarija, pa kažem da mi je žao, te da ću se truditi da se tako nešto više ne ponovi. To je obično još više razgnjevi, pa se prisjeti svega ostaloga što je kod mene smeta, uglavnom jednako utemeljeno kao i optužba da stalno ostavljam iza sebe prljavu kadu. Ipak, njezinih tri stotine do pet stotina upečatljivih dernjava postiglo je cilj da oboje priznajemo službeno ustanovljenu istinu da ja ostavljam prljavu kadu, a ona ne. Dapače, kada se žali prijateljicama ili me u veselom društvu optuži za taj nevaljaluk, ni u šali se ne protivim, jer bi to izazvalo takav krah i slom sistema da nisam voljan u to se upuštati. Prava istina je, ništa čudno, upravo suprotna. Ona gotovo svaki dan završi tako da zalegne u kadu s knjigom, namače se u kadi praktično svaki dan. Ja na taj način koristim kadu jednom sedmično, ako ne i rjeđe. Obično se otuširam na brzinu ili se, još češće, nagnem nad kadu i još brže isplahnem. Često, kada se brijem iznad umivaonika ili odem na zahod, koji je istoj prostoriji s kadom, zamijetim da je prljava, pa je isperem. Prava istina je da sam nekoliko puta više oprao kadu nakon nje nego što sam se sam u njoj okupao. Prava istina nije da ja stalno ostavljam prljavu kadu, nego ona srlja u svađu svakim povodom, bez obzira ima li razloga, a još najradije ako ih zapravo nema. Istina je da u našem bračnom životu postoji činjenica da se ona često dere, a ja se ustručavam takvih ispada. Toliko se dere da sam u prvih nekoliko godina bračnog života čak i ja povjerovao u bajku o tome tko ostavlja prljavu kadu. Izgleda nevjerojatno, ali lako je objašnjivo. Naime, svaki puta kada me je napala, kada je zaista ostala zmazana nakon mene, a tome što sam je ja u međuvremenu nekoliko puta oprao naprosto nisam pridavao značaja jer sam to smatrao prirodnim i ni spomena vrijednim. Sve tako dok mi jednoga dana nije sijevnulo. Makon toga sam vodio tajnu statistiku mjesec dana. U tih mjesec dana šest sam puta uklonio njezine dlake i isprao skrućenu sapunicu, a ona je mene ulovila u grijehu jedanput. Bilo je besmisleno dalje voditi statistiku, tim više što sam odustao od nakane razjašnjavanja. Nas smo dvoje, gledamo se oči u oči, teoretski - što zna jedno od nas, zna i drugo, reklo bi se da si ne možemo lagati jedno drugome u oči. No naša Službena Istina O Prljavoj Kadi nepokolebljivo stoji između nas poput bedema. Nije mi jasno, zašto je njoj toliko stalo do te Službene Istine? Pokušavam naći opravdanje: možda ona zaista ne vidi stvari kakve jesu, kao što sam ih i ja u početku previđao? Nije ona u tome jedina. Sjećam se kako su u bivšoj Jugoslaviji komunisti samozadovoljno isticali da je socijalističkoj državi nacionalno pitanje riješeno, kao što je danas službena istina da je osnutkom hrvatske države završeno razdoblje Mraka Jednoumlja. Službena istina koja se razlikuje od stvarne istine ima prednosti i mana. Recimo, prednost je da se oni kojima konvenira osjećaju lagodno dok god je ona na snazi, a mana da to ne može trajati vječno. Prednost je da oni koji zastupaju Službenu Istinu uvijek imaju izgleda da će se zagovornici stvarnog stanja ukloniti na vrijeme ovako ili onako, a oni ostati uživati u stečenim pozicijama i nagomilanim dobrima. Mana je što riskiraju da prava istina eruptira prije toga, pa da stradaju iako to zapravo uopće nije bilo potrebno, i to daleko gore nego su zaista zaslužili.

Osnovni je korak bio priskrbiti prvi milijun, no vremena su bila takva da je to bilo lakše no što bi se reklo, dogodilo se gotovo samo od sebe. Nije bilo teško prepoznati da je probitačno iskazivati hrvatstvo, a to mu je bilo dovoljno poznato da može obaviti, uključiti se u odgovarajuću stranku i čekati svoj dio kolača. U skladu s životnim opredjeljenjem da se nigdje odviše se ističe, postao je trideseti ili četrdeseti čovjek u jednom od onih fondova što su rasprodavali poduzeća, tvornice i nekretnine, ali i to je bilo dovoljno da, nakon što se oni iznad njega podmire, i njemu dopadnu mrvice s kojima se potkožio za cijeli život i osigurao potomke. Nakon tri ili četiri godine osnovao je potpuno neambiciozno građevinsko poduzeće s osnovnim ciljem da jeftinije sagradi kuće za sebe i najbliže, te ima pokriće za novce koje je počeo trošiti. Prepustio se nečemu što si nikada ranije nije mogao priuštiti - putovati. Prvo je krenuo obići sve rođake po dalekom svijetu o kojima je od rođenja slušao, ali ih nikada nije vidio, kao i one koji su svratili jednom-dvaput u domovinu, te ih je upoznao i želio vidjeti gdje i kako žive. Tako je obišao Sjevernu i Južnu Ameriku, te Australiju. Gdje god je došao rođaci su ga upoznavali s prijateljima, većinom starijim ljudima koji su se iselili iz domovine prije nekoliko desetljeća, a u međuvremenu su navratili do polazišta svega nekoliko puta po dvije-tri sedmice, te su se potpuno amerikanizirali ili australizirali. Nije bilo teško prepoznati da o prilikama u staroj domovini pojma nemaju, da su im slike i procjene uvelike ili potpuno pogrešne, ali zato imaju čvrsto uvjerenje da sve znaju i bolje od onih koji su ostali. Drugo što je otkrio i što ga je ispunilo poletnim entuzijazmom bilo je da je gotovo svatko od njih imao nekakvu nekretninu, zemljište, kuću ili stan, ondje odakle su otišli. Bile su to stare, trošne kuće u koje se od odlaska vlasnika nije ulagalo, gradilišta na periferiji, maslinici na otocima… Za neku od tih imovina postojali su čisti papiri o vlasništvu, a neke su bile konfiscirane ili nacionalizirane i nalazile su se u beskonačnom procesu povrata. Starčeki su jambrali da ne znaju što bi s tim, em je daleko, em bi trebalo oko toga trčati, em nisu raspoloženi išta ulagati u zemlju koju su zauvijek napustili, em ništa što su pokušali nije uspjelo. Vratio se naš čovjek kući, pa obišao nekretnine o kojima je čuo. Kad ono - barokna palača na Gornjem gradu, vila na Šalati, derutna potleušica i neke šupe na Trešnjevci, maslinik u Malinskoj, kamenjar na Hvaru… Pa je malo zavirio u urbanističke planove i porazgovarao s ljudima iz građevinskim odjela općina i onima koji su vodili povrat imovine, a koje je ionako znao od ranije… U žaru novotkrivenih perspektiva nije dozvolio da se ohladi. Dvije sedmice kasnije, evo njega ponovo u Argentini, kao slučajno. Svi mu se obraduju kako je srdačan i drag mladi čovjek i još im nesebično poklanja pažnju i vrijeme, velikodušno ih izvodi na večere u skupe restorane i samo povlađuje svemu što mu pričaju i divi se koliko su pametni. U razgovoru su kad-tad došli i do problema nekretnina. Tu on kaže da je slučajno bio nedavno na Hvaru i pogledao taj kamenjar, da je prošao kroz Vodice i vidio tu ruševinu, da slučajno zna gdje su te šupe na Trešnjevci… Sve jadno i bijedno, veći teret nego korist. Niti se to može prodati, niti bi se za to moglo dobiti dobra cijena. Zabrinu se starčeki još i više. Na to im on ponudi: evo, kupiti će on taj kamenjar, ne zato jer to išta vrijedi, već zato jer je dobar čovjek, a rado bi sagradio malu vikendicu na moru, pa neka je čak i na Hvaru. Obzirom da je ozbiljan poslovni čovjek, platit će odmah u cijelosti, i to u gotovini. Deset tisuća dolara! Naučili su naši iseljenici kako se teško zarađuje, dolar je velik, a deset tisuća dolara, tako nenadano, pravo je bogatstvo i Božji blagoslov! Umjesto problema koji ih izjeda odjednom će dobiti - pazi! - deset tisuća dolara! Oduševe se starčeki, gledaju ga kao anđela koji im donosi riječ Božju: bi! Bi! Prodali bi! Nema problema, nazvat će on u Zagreb, poslat će mu odmah neki dobri ljudi sve potrebne papire DHL-om. Za tri dana odlaze sa svim papirima javnom bilježniku ili na hrvatski konzulat da ovjere kupoprodaju, i svi sretni i zadovoljni. Onda ode u Cleveland ljudima koji imaju kuću na Pantovčaku, u pola stanova još zaštićeni stanari koje ne mogu istjerati… To je nekoć bila vila, sada je ruglo i ruina, fasada oljuštena, vrt zapušten, da bi se to koliko-toliko upristojilo potrebno je daleko više novaca nego što sve vrijedi. Znaju Amerikanci da ne možeš prodati kuću ispred koje je tratina neuređena, a fasada neuredna, ne možeš prodati kuću u kojoj su vodovodne cijevi trule. Ponudi im on STO TISUĆA DOLARA, ne mogu vjerovati sreći koja ih je snašla. Znaju oni koliko je sto tisuća dolara velik novac i što se sve u Americi može za njih kupiti. Vide oni da je on dobar čovjek, a prešućuju za sebe da je "dobar čovjek - gotova budala". Onda ode u Sao Paolo, posjeti ljude koji već godinama čekaju da im vrate nacionaliziranu višekatnicu u Črnomercu i izbezumljeni su što im hrvatska administracija godinama ne odgovara, a onda se javi s nekim sumanutim rješenjima ili besmislenim uputama. Čim na to pomisle zgadi im se i kuća i domovina, najradije bi bili što dalje od svega. Evo, stigao dobar čovjek koji će preuzeti teret na sebe, kupiti će kuću tako kako je, pa će se on dalje natezati s državnom upravom. I kako kome riješi problem s nekretninama, tako taj dalje širi priču o dobrom čovjeku, pa su mu se počeli javljati i ljudi za koje ranije nije ni znao niti ih je ikada sreo. Nekoliko nekretnina je odmah preprodao po nekoliko desetaka puta većoj cijeni, s tako zarađenim novcima aktivirao je ono svoje građevinsko poduzeće da zaista proradi, sagradio nekoliko višekatnica sa stanovima za prodaju na Trešnjevci, Trnju, Maksimiru i u Kustošiji, u neke od tih novih stanova preselio stanare iz vila na Pantovčaku i Šalati… Onaj početni milijun uskoro je postao zanemariv dio njegove imovine. No, što je najvažnije, on voli svoj posao. Žena doma brine o kući i djeci, a on putuje svijetom. Gdje god dođe, srdačno ga dočekuju. On voli da je omiljen. Pa onda te karaoke u Rio de Janeiru, što povazdan njišu kukovima plešući sambu i rumbu, pa cure u amsterdamskim izlozima, pa egzotični transvestiti u Kuala Lumpuru i tamnoputi dječaci Tajlanda… Svi jedva čekaju da im dođe neko velikodušan i prepun novaca. Vrati se kući provjeriti je li sve s kućom i djecom u redu i odmoriti se, usput provjeri je li firma radi kako treba, skoči do mora vidjeti kako napreduje gradnja marine, malo se uzruja jer svaki puta vidi kako Hrvati blate i ne slušaju Svetu majku Crkvu i biskupe. Ipak, sve u svemu, zadovoljan je sa svime, osim što mu je planove za ljeto pokvarila vijest da mu se Josef Fritzl, Austrijanac s kojim se godinama provodio na Tajlandu, srdačan, veseo i dobar čovjek, idealan sudrug u provodu, neće moći i ove godine pridružiti.

Zagubio sam negdje ključeve. Nisam se uzbuđivao jer sam bio uvjeren da sam ih posijao negdje po kući, a i zato jer imam duplikate. Sjećam se da sam ih ne znam zašto odložio na neko neuobičajeno mjesto, da sam kasnije prošao pored njih, pogledao ih i pomislio "Trebao bih ih premjestiti…", ali tog trenutka radio sam nešto što nije valjalo prekinuti, a kada su mi zatrebali bilo mi je lakše i brže posegnuti za kopijama na uobičajenom mjestu. Zapravo mi nisu ni trebali svi ključevi, nego samo oni od auta i ulaznih vrata u kuću. Pronašao sam izgubljene ključeve tri mjeseca kasnije. Odložio sam ih na naslon kauča u sobi u koju rjeđe zalazim, pa su pali između kauča i zida i pronašao sam ih zaista slučajno. U nekim razdobljima života nosio sam sa sobom bunt ključeva kao sveti Petar, u drugima samo jedna, onaj od stana. Ključeva koje sam pronašao bilo je pet za zajedničkoj karici: ključ od kuće, ključ od auta i tri za koja se ni uz najbolju volju ne mogu sjetiti od čega su. Svaka vrata može se otvoriti odgovarajućim ključem. To je svrha i smisao ključeva. Ali što uraditi s ključevima za koje ne znam za koje su brave? Gdje su ta vrata koja otvaraju? Ako su vrata tajna, ključevi su rješenja tajne, no što da radim s razrješenjem tajne dok ne znam koju tajnu rješavaju? Mora da postoje vrata koja otvaraju, inače ih ni ne bi nosio sa sobom, ali kako mi se uopće moglo dogoditi da zaboravim? Da to nije počela senilnost? Tješim se da nije. Koliko se znam, mora da sam postupio ovako: to su ključevi od nečega važnoga, stavio sam ih uz one koje svakodnevno rabim i nosim uza se da ih bez muke i odmah imam kada mi zatrebaju. Još samo da se sjetim od čega su… Odlučio sam ne skidati ih s karike. Neka su uz mene. Uvjeren sam da će se tajna otkriti jednoga dana kada će mi urgentno zatrebati i - gle! - kao čudom naći će mi se u ruci.

Prije par godina pokazao sam joj jednu stariju sliku iz osobne za koju je rekla da na njoj izgledam kao policajac. No, bilo je tu i gorih usporedbi; npr. sa Đapićem, pa i još nekim debeloguzim saborskim sastupnicima koji ne pripadaju nužno zločinačkoj organizaciji HDZ. Danas je listala novine i palo joj je na pamet kako sličim nekom Bugaru iz crne kronike koji je falsificirao eure. Lijepo brate, baš lijepo. Pored ovakvih poredbi nekada mi stvarno dođe da zatvorim blog, otvorim čevabdžinicu i maknem se od svega ovoga. Toliko sam ljut i isfrustriran da sam odlučio do kraja prvenstva navijati za Bugarsku njoj u inat. I nemojte se sada praviti pametni i govoriti mi kako Bugarske nema na Euru. Trenutno baš nemam vremena za saniranje trulih zidova vaše percepcije. I još samo fali da mi dođe neki Srbin i kaže kako će se vratit rode. Ma vratit će se kurac moj! Šta? Ma kakav Mihajlović, Belodedić, Binić i Dule Savić. Džaba vam novci, moji sinovci. Tko nikada nije bio Hristo, taj ne zna što je život!

Grozdana Zrnić bila je vršnjakinja moje pokojne sestre i kada smo mi dečki već krenuli u školu, njih dvije su se još igrale u prašini. Sasvim prirodno da smo izbjegavali dvije male napasti i trpjeli ih samo koliko smo morali. Petnaestak godina kasnije situacija se uvelike obrnula. No, kako je Grozdana odrastala s mojom sestrom, u njezinom ponašanju prema meni uvijek je bila prisutna crta kao da se ophodi sa starijim bratom. Uvijek je bila prisnija i povjerljivija prema meni nego što bi se to moglo očekivati od realnog stanja naših odnosa, možda zato što ona nikada nije imala brata. Dvadeset godina kasnije moja mala sestra je bila mrtva i pokopana, a Grozdanu nisam viđao nekoliko godina, tako da sam na trenutak morao napregnuti pamćenje da se sjetim kako se zove kada sam je ponovo sreo. Nije to više bila curica i djevojka koju sam zapamtio, nego zrela žena. Sretao sam je jedanput ili dva puta godišnje, obično u dućanu kada bih svratio u stari kraj. Zajedno smo šetali među policama i izmjenjivali najšturije informacije: Kako si? Dobro. Što ima novoga? Ničega bitnog. Kako posao? Ide, ide… Gdje sada stanuješ? Na starom mjestu. Oženio sam se…. Kasnije je uslijedilo raspitivanje: Kako dijete? Kad će drugo? U koji vrtić ide? U isti u koji sam i ja išla? Je li još uvijek ondje teta Davorka? Jedino što nismo nikada spomenuli bila je moja pokojna sestra, kao da smo tu temu izbjegavali, i možda upravo zato nijednom nakon tih slučajnih susreta nismo otišli na kavu i nastavili razgovor, jer onda to više ne bismo mogli izbjeći. Tako smo se sretali dvadesetak godina, do relativno nedavno. Sjećam se da sam posljednji puta kada sam je vidio rekao: Odlično izgledaš! Pa ti se uopće ne mijenjaš s godinama! Ne sjećam se što je odgovorila, vjerojatno nešto uobičajeno što se na takvu izjavu može reći. Jednom prilikom slučajno se nađoh s nekolicinom starim prijateljima iz kvarta, pa smo krenuli listati uspomene i prisjećati se raznih ljudi, dok jedan ne spomene: - A ona Grozdana….? Kako se ono zvala? Zrnić! - Nedavno sam je vidio - rekoh ja. - Odlično izgleda! - Što govoriš?! - zgranu se svi ostali. - Pa ona je umrla prije dvadesetak godina! Poginula je na glupi način, poskliznula se, skotrljala niz stepenice i razbila glavu. Nisam mogao vjerovati: - Što mi pričate? Nije moguće! - nisam podrobnije objašnjavao zašto. - Je, je! - uvjeravali su me svi ostali, a nije bilo razloga da izmišljaju. Zašutio sam i mislio: moram provjeriti. Provjerio sam. Zaista je poginula prije dvadesetak godina. Razmišljao sam: nije moguće da ja to srećem neku drugu, sličnu žensku, koju sam zamijenio s Grozdanom. Ipak je predobro znam da bi mi se tako nešto moglo dogoditi, a ona previše zna o meni, mojoj porodičnoj situaciji i zajedničkim prijateljima da bi mogla biti neka nepoznata. Dapače, počeo sam namjerno često dolaziti u dućan u kojem smo se običavali sretati, ali ona se nikada više nije pojavila. Otkako sam saznao da je mrtva, ima već dvije-tri godine, više je nisam vidio. Ako je ikada ponovo sretnem, znam što ću je pitati: o mojoj pokojnoj sestri.

Redakcija omladinskih novina koristila je jednu sobu u prostorijama omladinskog komiteta s dvije pisaće mašine, što je bilo sasvim dovoljno jer su mladi novinari spavali do podneva, a komitetlije su nestajali prije kraja radnog vremena, pa su se novinari uvlačili u njihove kancelarije i koristili njihove pisaće mašine, te ostajali carevati po cijelom komitetu do kasno navečer i često poneki i kroz noć. Komitetlije su se ujutro pjenili pronalazeći sumnjive mrlje po foteljama, te po zakutcima svojih kancelarija ispražnjene boce i odbačene ženske gaćice koje su čistačice rano ujutro namjerno previđale da bi ih jedile. Predsjednik Komiteta bio je Božo, dežmekast i bubuljičav momak, nimalo glamurozan lik, a glavni i odgovorni urednik omladinskih novina Gustaf, svim mastima premazan šarmantni mangup, "otrov za udavače". Jednoga podneva Božo je jedva dočekao da se Gustaf pojavi i odmah ga zvao u svoju kancelariju. Božo je sjedio iza masivnog pisaćeg stola, a Gustaf se sručio u fotelju ispred njega kao marioneta prerezanih konaca. - I one tvoje barabe pozovi! - zagrmio je Božo. - Hoću svi da me čuju! Nekoliko mlađih urednika uvuklo se u kancelariju i zavuklo u najdalje uglove predosjećajući što slijedi. Božo je počeo: pa kako su mogli "ono" objaviti, pa kakav je to način, pa to nije na liniji, niti u skladu sa smjernicama, a nikako ne proizlazi iz zaključaka, a takvih stvari ima u listu u svakom broju, sve više i više, ne može to tako i ne može to tako dalje… Gustaf se samo blaženo smješkao tupo gledajući preda se, kao da mu Božo udjeljuje komplimenete. Božu je to još više raspomamilo, pa je počeo udarati šakom o stol, vikati, mahati rukama, sav se zapljuvao… Ostali urednici po uglovima nisu ni pisnuli i mimikrijski se stopili sa zidovima, Gustaf se svejednako kesio kao blaženi kreten i milo ga gledao. Naposljetku Božo zaurala: - Pa reci nešto! Što me samo gledaš i kesiš se?! Gustaf zine kao da će nešto reći, Božo se ukoči očekujući što će mu odgovoriti, ali iz Gustafovog grla nije izalazilo ni glaska. Božo je i dalje ukočeno čekao, urednici po uglovima prestali i disati, dok Gustaf napokon izjavi gledajući ne Božu, nego sredinu površine radnog stola pred njim: - Ala sam noćas ovdje dobro jebo! I preplavi ga novi val blaženstva sjećanja i lice mu sine još za nijansu jače, a Božo se sruši iza stola na stolicu potpuno bez teksta. Gustaf bolji odgovor nije mogao dati, kao što Božo gori odgovor nije mogao čuti, jer ga nikada ne bi mogao sam reći, a da kaže - nitko ne bi vjerovao, i tako je svaka daljnja rasprava o idejnoj problematici i uređivačkoj koncepciji postala bespredmetna.

Ponovo, umjesto da danas napišem išta drugo, da pustim glas da jedan izgubljeni pas luta po predjelu Kraljevec-Tuškanac. Mora da luta već nekoliko dana jer je vrlo preplašen i omršavio. Vidio sam ga oko podneva na kraju Vijenca…

- Ova mlada generacija me je uvelike razočarala! - jadao se kolega s kojim sam nekoć radio, a on je danas jedan od šefova u velikoj novinskoj redakciji. - Jedva čekam da odem u penziju zbog njih! Misle da su popili svu mudrost svijeta, a copy/paste im je vrhunski domet, i još pažljivo ni ne pročitaju ono što prenose. Ako navedu neko strano ime, misle da bi im pala kruna s glave da provjere kako se piše. Idem im na živce ako ih upozorim da Pierre de Coubertin nije osnovao Crveni križ. Pri tome su spremni odgurnuti s puta bilo koga, gaziti preko leševa, nimalo kolegijalni, gladni kao morski psi… Dobro, neću reći da su baš svi takvi, ali većina je. Svi nose dizajnersku odjeću, glavno im je kakav tko auto vozi, za povišicu bi dupe dali. Na primjer, ima jedna cura, kasne dvadesete, zgodna, dolazi svakodnevno obučena kao manekenka, nos u oblacima, nitko joj nije ravan… Preko veze dobila je stalan posao čim je diplomirala, roditelji joj poklonili stan, odmah digla kredit za neki uglancani autić; ništa joj ne fali… Piše u onakvoj rubrici koju svake novine moraju imati, a nitko ne čita. Nismo bili u lošim odnosima, dapače, čak mi se učinilo da sam u nekoliko navrata ulovio da me "onako" pogledala. Jednoga dana tražim nešto po internetu kada mi Google izlista nekoliko njezinih članaka. Bacim pogled na jedan - pročitam prvi odlomak, bacim pogled na drugi - pročitam prvi odlomak, bacim pogled na treći… Sve jedno te isto! Isti članak pod različitim datumima! Ne mogu očima vjerovat! Odem u arhivu gdje su uvezana godišta novina, provjerim… Ima neki svjetski dan nečega, proglasio UNESCO, a ona svake godine na taj dan objavi isti članak, već pet-šest godina, čak s istim, pogrešno napisanim imenima. U članku piše i "…prema nedavno objavljenim pokazateljima…" Ako je tužim, prijavim, izgubit će posao odmah, bez dodatnih pitanja. Ako nikome ne kažem, ako je ne zaustavim, nastavit će tako dok nam svima ne postane šefica. Pozovem je na razgovor u četiri oka. Odemo u jednu od pokrajnjih prostorija, onako sa starim, klasičnim drvenim vratima. Zatvorimo se. Rekoh joj što sam pronašao. Kako je blenula, odmah mi je bilo jasno da bih našao još toga takvoga da dalje potražim. Što ćemo sad? - kažem. Ona počne kukati i zapomagati da nikome ne kažem, baci se na koljena preda mnom i moli da je poštedim. Kuka kako će otplaćivati kredit za auto ako ostane bez posla, što će reći roditeljima, da bi joj to sjebalo sve životne planove, brine jedino o tome što bi se njoj lošega dogodilo, a o tome što, kako i zašto je napravila ni riječi…Ona cvili i uvija se, suze vrcaju, neugodna scena. Milo, rekoh joj, ono što si napravila ne može se izbrisati, ispraviti. Postoji arhiva, postoje kompleti novina u NSB, sve je postavljeno na serveru, u bilo kojem trenu može na to netko naići isto kao što sam i ja. Ma neće, uvjerava me ona, samo neka ja prešutim… Kako da prešutim? Ako ništa ne napravim, postat ću saučesnik, sukrivac, a ona nastaviti po starom. Ona obećava sve i svašta, kune se da neće nikada više, ali čime me može nagovoriti da je ne odam? - I što si napravio? - požurim ga jer me priča zainteresirala, a on zamišljeno zastao i zagledao se u daljine kroz izlog kafića. - Kako je već bila na koljenima preda mnom, rješenje se samo nametalo… - reče kolega. I zašuti. I gledamo se. Nakon nekog vremena nastavi: - Sada pozorno čitam sve što objavi. Jednom mjesečno, oko datuma kada na račune sjeda plaća, pozovem je u svoju kancelariju. No kako su vrata staklena, pa svi koji prolaze hodnikom vide unutra, samo ih zaključam, a ona se podvuče pod pisaći stol. Tako je podsjećam da se više nikada ne upusti u staru praksu, da sve treba pošteno odraditi…Pomno sluša sve što joj govorim, uči, piše sve bolje i bolje, postao sam joj nešto kao mentor, postala je vrlo solidna i bit će još od nje nešto!

Simpatičan mali preplašeni izgubljeni mješanac već nekoliko dana boravi na istom mjestu. Znate li tko ga traži? Biste li ga udomili? Neću ovdje napisati gdje obitava, da ga ne bi šinteri pokupili, ali ću rado pomoći onome tko bi ga mogao spasiti.

Gospođa Slavica čita u novinama: "…prevaranti stoje pored autoputa i glume da im je vozilo u kvaru. Kada se netko dobronamjeran i naivan zaustavi, iskoriste priliku da ga opljačkaju…" Njoj je slika savršeno jasna: od početka autoputa, pa sve do mora, duž autoputa stoje jedan do drugoga prevaranti i pljačkaši, guraju se koliko ih je, i mašu automobilima koji prolaze da se zaustave. Kada netko od ukućana polazi na put, opominje ga da je najbolje da ni ne kreće u takvu opasnost i pije apaurine sve dok se ne vrati. Ni u gradu nije sigurnije. Čita u novinama da su kroz noć na tri mjesta u gradu izgorjeli automobil, po svemu sudeći u mafijaškim obračunima. Veliki naslov na naslovnoj stranici je "GRAD U PLAMENU!", a uz njega je fotografija automobila koji upravo gori. Njezina kuća, hvala Bogu, još nije zahvaćena plamenom, ali joj je jasno da sve drugo gori i ni ne primiče se ulaznim vratima, a ni u ludilu ih ne bi otvorila, da je ne oprlji jara od plamišta s druge strane ulice. Umjesto da neoprezno i ludo izađe na cestu, gleda televiziju. Na televiziji kažu: "…droga hara među srednjoškolcima!" To je lako predočiti. Njih dvadeset tisuća sakupljeni su na srednjoškolskom igralištu, a droga hara i samo kosi, srednjoškolci padaju poput klasja, sve dok i posljednji nije pokošen. Ono malo djece što preživi drogu, uglavnom oni iz vrtića, to pada u kandže pedofilima. Pedofili su obično oni iz blizine, poznati, porodični prijatelji, mirni susjedi, na koje se najmanje sumnja. Ali gospođa Slavica ne da se zavarati! Ona zna da su oni na koje se najmanje sumnja - to su pedofili! Što se manje na nekoga sumnja, to je veći pedofil. Recimo taj Sanader, stalno je na televiziji, fin i uglađen, nitko ne sumnja… - on je bez sumnje pedofil! Najgori! Pa onaj Stanković, što vodi "Nedjeljom u 2", dovoljno ga je pogledati da se vidi tko je i što je. Svi ti s televizije, sve pedofili od reda - kako im vjerovati? Gospođa Slavica se oslanja na životno iskustvo i ne da se zavarati. Lažu! Svijet je mnogo gori i opasniji nego što kažu. Ulicama lutaju čopori bijesnih pasa, psi seru i napadaju prolaznike. Poštari siluju usamljene starice. Iz čistog mira ljudima stižu enormni računi za komunalije i moraju ih platiti, inače idu odmah u zatvor. Gangsteri otimaju djecu i vade im organe. Alergije ne daju živjeti… Svijet se potpuno promijenio otkada je ona bila mlada. Više ništa nije dobro.