Nisam se mnogo dogovarao s doktorom Bobanom o tome da mu se prepustim u ruke. Izrecitirao mi je listu pregleda koje moram prethodno napraviti i naglasio: "Ponesi sa sobom sve nalaze koje imaš, i svakako uzmi od doktorice opće prakse uputnice za hospitalizaciju, anesteziju i operaciju. Nikako to nemoj zaboraviti. Bez toga ne može." Poslušno sam desetak dana obilazio razne specijaliste i sakupljao nalaze i procjene, a područna doktorica dala mi je sve potrebne uputnice. Uvečer prije odlaska u bolnicu sve sam te papire uredno spremio u jednu kartonsku omotnicu i pohranio u torbu koju sam nakanio ponijeti sa sobom. Pred ulazom u bolnicu, Boban je dobacio: "Kad pređemo ovaj prag, više ništa ne brini. Prepusti se i sve će ići kao po loju." - Pozlatile ti se riječi - rekoh. - Ipak, ne mogu ne brinuti se. Meni ti se stalno događaju nevolje poput toga da dođemo do austrijske granice i ondje ustanovimo da sam kući zaboravio putovnicu - Nisam stigao ispričati kako je prijatelj s brzim autom okrenuo za Zagreb, cijelo društvo sa mnom čekalo u nekoj odurnoj graničnoj birtiji, a kad se vratio s pasošem ustanovili smo da mu je istekao rok važenja, jer smo došli na abdominalni odjel, pokazali su mi krevet koji me je čekao, odložio sam stvari i otišao s kartonskom omotnicom do sestre kojoj sam se trebao prijaviti. Sestra je otvorila omotnicu, počela listati papire, nalazi, nalazi, nalazi, ali uputnica - nigdje. Nije mi bilo jasno - pa kako - Samo ti hajde, svuci se, obuci pidžamu i lezi, a ja ću to srediti... - rekao je Boban. Nakon nekoliko minuta došao je do kreveta na kojem sam već ležao. - Mogu telefonirati supruzi na posao - predložio sam. - Ona može otići kući, pronaći uputnice i donijeti ih u bolnicu. - Nije potrebno - rekao je on. - Neka mi ih donese kući navečer, nakon posla, a ja ću ih donijeti ovamo sutra ujutro. Tog dana čekale su me posljednje pretrage u samoj bolnici i priprema za operaciju, a naredno jutro će me rezati. Cijeli dan čitao sam po tko zna koji put "Majstora i Margritu". Svakih nekoliko godina iznova se prihvatim te knjige i svaki puta mi je sve bolja. U nekoliko navrata došle su neke sestre i bockale me, u nekoliko navrata su me odveli do rendgena, ultrazvuka i sličnih naprava, a sve ostalo vrijeme sam se izležavao. Kad me je supruga nazvala nakon posla rekao sam da se ne sjećam kada sam se fizički tako dobro osjećao. Zaista, ne sjećam se kada sam preležao dan ništa ne radeći, a da mi temperatura nije bila četrdeset. Čak se ni moje tegobe koje su me mučile posljednjih godinu dana, zbog kojih sam se odlučio podvrgnuti kirurškom zahvatu, uopće nisu javljale. Smiješno, idem se dati rezati upravo kada me ništa ne boli. Kad boli, jasno je da je potrebno i čovjek je nestrpljiv da se nevolje riješi, ali kad ne boli svrsishodnost takvog zahvata djeluje neuvjerljiva i potrebna je snaga volje da se ne predomisli. Objasnio sam supruzi gdje mi se čini da bi mogle biti tražene uputnice. Dok sam se spremao za bolnicu, razdvojio sam u jedan fascikl nove nalaze, a u drugi zastarjele i nepotrebne. Otišla je u moju radnu sobu s mobitelom na uhu i slijedeći upute bez muke našla tu drugu omotnicu. Otvorila ju je i uzviknula: - Evo uputnica na vrhu! Crvene su - Aha. Odnesi to odmah do Bobana. Narednog jutra, čim sam se probudio, sestre su počele s posljednjim pripremama. Jedna mi je izbrijala trbuh da je bljesnuo gladak kao koža novorođenčeta. Druga mi je navukla visoke tijesne elastične bijele čarape, da spriječe eventualno pucanje krvnih žila na nogama. Moram priznati, ležeći tako gol pod plahtom osjećao sam se pomalo perverzno. Unišao je doktor Boban i dodao mi fascikl koji mu je donijela moja supruga. Bio je to upravo taj fascikl koji sam tražio. Otvorio sam ga - i šlag da me trefi! To nisu bile te uputnice! Bile su to dvije uputnice koje mi je prije nekoliko godina dala jedna doktorica, ne sjećam se više točno ni zašto, ostavivši ih do kraja neispisane, zaštambiljane, ali bez datuma, a ja ih - vrag će ga znati zašto - nisam bacio. - Da ih ispunimo - u trenutku je predložio doktor. - Ne možemo - opomenuo sam. - Ova što je potpisala je doktor stomatologije, a to bi bilo čudno - Aha! - rekao je on. I gledamo se. Bilo je jasno što možemo učiniti: odgoditi operaciju za nekoliko sati, ja nazovem suprugu da ode s posla do lokalne ambulante, objasni problem i dobije kopije uputnice, te ih donese do bolnice. Pri tome je moguće da ambulanta ne radi prijepodne, već poslijepodne, da stigne tek kada doktor Boban ode, a sutradan on neće operirati, i tko zna kad bih ponovo mogao doći na red Pogledao me je i rekao: "Sredit ću to", a zatim naložio sestrama da nastave. Nakon toga je odjurio negdje s nekim razgovarati. Dvije vrlo zgodne sestre su me pokrile plahtom do brade i pogurale krevet na kotačićima. Kroz dugi hodnik, pa u lift, pa na najviši kat. Ostavile su me pred ulazom u operacionu salu i nestale. Ići na operaciju već je samo po sebi nezgodna stvar. Ono što je posebno nezgodno, a razlikuje se od svih ostalih životnih situacija, jest da inače obično nešto radimo, od nas se nešto očekuje, moramo nešto napraviti, ali kad upadnemo u žrvanj operativne procedure svedeni smo samo na komad mesa koji će netko drugi rezati i razvlačiti. Nisam dramio, ni paničario, ni histerizirao, ali nije mi bilo ugodno. Vjerojatno je jedna od onih tableta ili injekcija koju su mi dali još u sobi bila za umirivanje, ali nisam se osjećao lagodno. Bilo bi mi prijatnije da su me uspavali još ondje i poštedjeli me vožnje kroz bolnicu i čekanja. Dok sam tako ležao u zelenom hodniku, druge bolničarke su dovezle drugi krevet. Bio je to dječji krevetac s visokim rešetkastim stranicama, kao kavez, a u njemu je ležala prelijepa djevojčica, mlađa od deset godina, i neutješno plakala. Sestre su je pokušavale umiriti i razabrao sam da se zove Mihaela. Okrenuo sam glavu prema njoj i rekao što sam smirenije mogao: - Vidjet ćeš, to je zapravo vrlo zabavno U narednom trenutku su je već odveli. O, da sam barem mogao preuzeti njezinu boljeticu na sebe! Poštedjeti je, a mene, kad već režu, neka režu. Prisjetio sam se svoga sina. Nitko ne zna što sve njega čeka! Kada bih barem mogao preuzeti sve nevolje koje će ga snaći! Pa kada ih već ne mogu preuzeti, da ga barem naučim kako se s njima nositi! Uvezli su me dvoranu za operacije. Pokretni krevet su prislonili uz operacioni stol i sam sam se premjestio na njega. Sa stropa su u mene buljila ogromne, još neupaljene svjetiljke, poput letećih tanjura. Nekoliko zakrabuljenih sestra se uzvrtjelo uokolo. Jedna je postavljala neke kromirane cijevi kao nekakvu građevinsku konstrukciju iznad mojih prsiju. Druge dvije su prinijele stolić i na njega položile moju lijevu ruku. Pogledao sam onu koja se nadnijela nad ruku ubadajući iglu u nju i upitao: - Vi ćete me uspavati Odgovorila je: "Da." Nosila je naočale, a oči ispod stakala izgledale su vrlo prijatno. Pomislio sam da je pozovem na kavu, ali mi je palo na pamet da je to pametnije ostaviti za kasnije, pa sam samo upitao: - Kako se zovete - Biba. - Biba, hoću li imati prijatne snove ili noćne more - Prijatne - Koliko ću brzo zaspati - Za petnaest sekundi. S druge strane stola stvorio se doktor Boban. Zapitao sam: - Jesi li sredio ono s uputnicama Jedino što se vidjelo od njegova lica bile su oči koje su se namreškale na rubovima, pa sam znao da je ispod maske razvukao usta od uha do uha: - Ne brini. Ako ne sredimo drugačije, ja častim!

Tamo neki tipovi u Zgbu su zaplanirali koncert Joan Baez. Uz njene sam pjesme rastao i odrastao, a lagano i ostario. E, sad, ona dolazi u Zgb, a organizator je zaplanirao manji broj karata nego za nešto puno banalnije. Eto, ostaje mi navratiti na blog (di me nema i neće me biti) i pitati IMA LI NETKO KARTU ZA KONCERT JOAN BAEZ i voljan ju je dati, pokloniti ili prodati sklblzu

U sumrak su se nagomilali oblaci, a s noći su se obrušili snažna, gusta kiša, vjetar koji je trgao krošnje i gromovi koji su parali svezaglušujuću buku kao da zajednički kane zbrisati sve s lica Zemlje. Oko ponoći je sukob četiri osnovna elementa - vode, zraka, vatre i zemlje - prestao. Obilna kiša se istočila, vjetar ispuhao. Svako kretanje se zaustavilo, osim cijeđenja kapljica s mokrih listova. Oluja kao da se raširila ostavivši početno središte sleđeno. Posvuda uokolo na horizontu sijevale su munje koje su potpuno osvjetljavale velik dio mračnog vidika otkrivajući neporozne crne oblake koji su u potpunosti natkrilili svijet. Udaljeni gromovi stopili su se u neprekidnu prijeteću tutnjavu. Izišao sam prošetati psa cestom koja vodi kroz šumu na hrptu brijega. Asfalt je bio pokriven naplavljenim šljunkom i blatom, otrgnutim lišćem i grančicama, te ispresijecan potočićima koji su se probijali kroz taj krš stvarajući mjestimice mlake koje je valjalo zaobilaziti. Najčešće ne razmišljamo o prirodi oko nas. Ovakve erupcije njezine snage podsjete nas da ne samo da smo u njoj, nego i da smo tek njezin dio, i to beznačajne trunčice. Hodao sam uživajući u svakom koraku i iako je bilo kasno, a ja vrlo umoran, bio sam potpuno razbuđen. Uživao sam u svakom koraku usprkos oštroj boli koja me neprekidno pratila posljednjih godinu dana. U početku nije bila toliko jaka i javljala se samo na mahove. Kasnije se učestala i ojačala, da bi naposljetku dostigla prag nepodnošljivosti. Da me prije koju godinu iz čista mira pogodila ovakva bol, vjerojatno bih se srušio na zemlju i urlao, no ja sam u međuvremenu svikao na nju kao magarac na batine. Istina da se u posljednje vrijeme rijetko smješkam, ali iapk funkcioniram gotovo normalno. Cijeloga dana sam pripaljivao cigaretu na cigareti, svjesno pretjeravajući, pa sam tako pušio i u šetnji. Predstojalo mi je nekoliko dana bez pušenja, i to me je onespokojavalo jer nisam mogao zamisliti kako ću to izdržati. Rano ujutro trebao sam krenuti u bolnicu, na operaciju, i bilo mi je jasno da bi bilo najbolje otići pravo u krevet, ali nisam vjerovao da bih mogao zaspati. Vratio sam se kući i spremio u torbu potrepštine koje ću ponijeti. To je bilo gotovo za petnaestak minuta i naravno da sam zaboravio uzeti sapun, četkicu za zube i još nekoliko sitnica, ali nisam zaboravio laptop, fotoaparat, mali radio, diktafon, dobru knjigu, notes i olovku, rezervne baterije i punjače. Ako nešto pođe po zlu, tko zna koliko ću ostati hospitaliziran. Završivši to, preostalo mi je samo jedno. Otvorio sam laptop i počeo pisati novi post za blog. Pisao sam uz pomisao da mi je to posljednji za neko vrijeme, a vjerojatno i uz primisao da je možda posljednji zauvijek. Veliki su izgledi da ću se nakon opće anestezije probuditi, ali izvjesnosti ipak nema. Pisao sam imajući na umu radio-dramu Orsona Wallesa "Rat svjetova". Završio sam tekst i objavio ga, zatim se još malo muvao po kući, nazvao telefonsku centralu i naručio buđenje u pet sati, te legao oko tri. Tek ujutro sam se s iznenađenjem prisjetio kako sam zaspao istog trena. Malo prije šest zatvorio sam za sobom kućna vrata. Sunce se još nije pojavilo. Na jednom ramenu visjela mi je torba sa pidžamama, maramicama, sokovima i sličnim stvarima, a na drugom torba od laptopa ispunjena elektronikom. Posvuda uokolo bili su razasuti tragovi prohujale oluje. Polako sam se spustio pješke stotinjak metara do stepenica, a zatim još niz stotinjak stepenica do mjesta gdje sam se dogovorio naći s doktorom Bobanom. On će me odvesti u bolnicu i operirati. Kada već netko mora prčkati po mojoj utrobi, draže mi je da je to netko koga znam i s kojim sam u dobrim odnosima. Odložio sam torbe i pripalio cigaretu. Posljednja. U njegovom autu ne bih zapalio. Dobro odmjereno, jer tek što sam odbacio čik, na kraju ulice ukazala su se svjetla njegova automobila. Palo mi je na pamet: "Evo zore, evo dana, evo doktora Bobana" Ima Bobana i Bobana. Spremio sam torbe u prtljažnik, sjeo u vozilo, zatvorio vrata za sobom i krenuli smo. U razgovoru smo došli do trenutka kad sam mu rekao jedino što mi je bilo značajno: - Reži što hoćeš, ali mi kurac ostavi! Mogao bi mi kad-tad ponovo zatrebati

Kad smo već kod penzića, ili kako mi to volimo reći, ljudima u godinama, ili još bolje, koji se unatoč bremenu vremena dobro drže ili kajgod... Bio sam na izbornoj skupštini HSU-a, gradskog ogranka...

Prije nekoliko godina napisao sam priču Horvat se vraća u igru, o jadnom malom čovjeku uhvaćenom u birokratski aparat. Ne mislim kako je ta tema pretjerano originalna ili kako sam pričom ukazao na nešto nepoznato...

Jebiga. Nekad je bilo potrebno biti odličan učenik i uzoran pionir da bi, eventualno, došao u poziciju da nosiš štafetu za Najvećeg Sina Naših Naroda i Narodnosti (vidi ovdje) Danas je drugovačije; drukčije od drugog. Danas se đeca sreću s prešednicima kao da je to ništa. Pogledajte Marka Lukovića Malog Admirala Bokeljske mornarice. Siguran sam da bi puno rađe igrao nogomet s Goranom nego da mora uštogljeno stojati pored uglednika. Dodatni problem mu, to pouzdano znam, predstavlja i uniforma koju su prepravile vješte ruke njegove babe. P.S. Marko, reci ćaći da GPS vjerojatno stiže sutra a da ću u subotu doći jedino ako idemo na parangal. Posalji SMS kad tetka stigne. ;)

NEMAM SNAGE ZA NASLOV Laknulo mi je kada sam začuo glas doktora Bobana, ali je jednu zebnju zamijenila druga. Zapitao sam: - Jesi li u službi Prednost mobitela je da su ljudi svugdje dostupni, ali je mana da mogu biti na Tenenerifima. - Jesam. Što ima, što se događa - Mislim da umirem. Na trenutak je zašutio. Znao je da se ne bih šalio na takav način, i vjerojatno prepoznao po glasu da je ozbiljno. Kada je ponovo progovorio, zvučao je oštro kao skalpel: - Gdje se nalaziš - Parkirao sam auto nisam mogao voziti dalje pored ceste - s mukom sam istiskivao svaku riječ kroz zgrčene vilice. Srećom, Boban zna koji auto vozim, pa to ne moram objašnjavati. - Dolazim po staroj cesti, s mora Ne vidim ništa od kiše Nedavno sam prošao oznaku da sam izišao iz Tušilovića - Izdrži. Uključi signalna svjetla da trepću. Sad ću odmah poslati kola Hitne pomoći po tebe. Nisam imao snage spustiti mobitel u džep. Samo sam ga pustio da klizne iz ruke i presavio se preko upravljača. Bol me tresla i razdirala. Uz veliki napor volje uspio sam uključiti signalna svjetla. Koliko će trebati kolima Hitne pomoći da stignu Još mi samo treba da se skrhaju u oluji koja bjesni uokolo! --------------- Otvorio sam laptop koji je ležao na sjedištu suvozača i uključio ga. Dok se sistem budio i dizao, potražio sam mobitel na podu pored nogu. Nasreću, USB kabel je bio zataknut u računalo. Drugi kraj uspio sam utaknuti u mobitel. Stišćući lijevom rukom iz sve snage bolno mjesto pod rebrima, drhtavom desnom sam ruljio po tačpedu i kuckao po tastaturi dok se nisam spojio na internet. Na mahove obnevidio i na rubu magnovenja besvijesti napisao sam ovo gore.. Pišem dalje što u svjetlosti ekrana koja blago osjetljuje tastaturu, što koristeći bljesak munja, što napamet. Ne znam da li pri tome cvilim ili urlam jer kiša tako bubnja po krovu i po prozorima da sve zaglušuje. Nebo se otvorilo. Čujem u blizini krckanje drveta kojega čupa vjetar i tresak pada odlomljene teške grane Ako čitate, znači da sam tekst uspio i poslati. Poslavši ga, preostaje mi samo čekati. Sve ostalo zavisi od toga koliko će brzo doći po mene, pa ako stignem živ do operacionog stola, koliko će pouzdane biti doktorove ruke. Narednih nekoliko dana sigurno neće biti mojih novih postova. A možda ni nikada više

Obavještavam cijenjeno pučanstvo da sam guglajući otkrio nekoga tipa na blogger.ba koji se potpisuje kao tajpvrajter. Ne znam kako drukčije nego ću ovdje reći kako s dotičnim gospodinom nemam nikakve veze, te da to nisam ja. Tajp je jedan jedini, kao što znate. Osim toga, umoljavam kolege blogere da moje tekstove ne objavljuju na svojim blogovima pod izlikom kako se tajpvrajter. blog.hr ugasio. Zasad ih srdačno pozdravljam, a poslije ću tek popizditi. Uvijek odan!

Nema tome dugo da smo, poradi vatrenog ludila, doživljavali neviđenu euforiju. Sportski uspjeh ulaska Hrvatske reprezentacije u četvrtfinale Europskog prvenstva u nogometu moglo se usporediti eventualno sa onim usiljenim maršem Južnih Slavena još tamo u 7. stoljeću. Nije bilo emisije na HTV koja na ovaj ili onaj način nije popratila taj kolektivni orgazam. Opće ludilo najbolje mi je ilustrirala situacija kada mi je Prvić, dan prije odlaska s vrtićem na izlet na Prevlaku (sic!), zapovjednim tonom kazala kako sva djeca koja idu na izlet moraju biti obučena u Hrvatsku jer tako su tete naredile. Što se može, žena je kupila prvo na što je naletjela (navijački šal) što je izazvalo blago negodovanje našeg Žgepčeta jer pored takvih kreacija koje imaju Dube, Laura i Dora ona, eto, ima samo šal! To da su Prvić i Drugić znale otpjevati sve reklame sa TV-a ne trebam ni spominjati. A onda se dogodila implozija i kolektivni orgazam zamijenjen je mlitavom ćunom. Do kraja su prvenstvo ispratili samo najveći fanovi. Neki dan, počelo je i Europsko prvenstvo u vaterpolu. Ne znate za to Ne krivim vas. Kako bih i mogao ako uzmemo u obzir da je na dan početka prvenstva koje se odigrava u Španjolskoj, u sportskim vijestima HTV-a, prva vijest bila o protivnicima rukometnog kluba Zagreb u Ligi prvaka. Nakon toga slijedi vijest danas je počelo Europsko prvenstvo u vaterpolu. U prvoj utakmici Hrvatska je izgubila od Mađarske Wtf! Sinoć je odigran, po mnogima, jedan od najboljih teniskih finala Wimbledona u povijesti. Samu završnicu meča niste mogli gledati na Hrvatskoj televiziji jer se u isto vrijeme održavao izbor za MISS i MISTER tukana 2008. Pa tko bi im mogao zamjeriti Gledati dvojicu "bolesnika" koji satima trče po travnjaku nabijajući pri tom jedan drugome loptu preko mreže, znoje se i naprežu, dok u isto vrijeme pistom jezde kasotani i krasotice, budući profesuri i znanstvenice Dobro, dobro...znam...stvarno sam prezahtjevan ;)

Sjedim u hladu na terasi na trećem katu gdje ugodno pirka i sa sinom jedem ohlađenu lubenicu. Dolje, posred ceste, izloženi nemilosrdnom suncu, grupa radnika lopatama kopa nekakav jarak. Do gore se vidi kako se presijava znoj kojim su okupani i koji vrca s njih. Ima li bolje slike za ilustraciju kako je život neravnomjerno rasporedio zemaljske blagodati Između nas dvojice koji uživamo u lubenici i radnika na cesti veća je razdaljina nego između nas dvojice i Billa Gatesa. Prilika je idealna za pedagošku pouku. Vidim da sin pogledava na radnike i osluškuje kako se dovikuju dok hrska sočno crveno tkivo. Vidim kako mu u glave rade kotačići, pametna je on glavica. Ne trebam mu mnogo govoriti. Velika je vjerojatnost da će onaj koji se u djetinjstvu sladio slatkom hladnom lubenicom imati isto ponuditi i svojoj djeci, ali nitko ne može garantirati da neki od radnika na dnu jame neće zagrebati vrhom krampa kovčeg sa zakopanim blagom, niti nitko ne može garantirati da se i onaj kojemu je sve rođenjem ponuđeno neće odati drogi i propasti na sve moguće načine. Kažem samo: - Sine, pamet u glavu!