Imam ja jednog starog prijatelja, zove se Todor. Ne samo da smo prijatelji odavno, nego je i zaista star. Za vrijeme Drugog svjetskog rata bio je u partizanima, gotovo od prvog dana. Proživio je sve i svašta, između ostaloga i tri neprijateljske ofenzive: na Zelengori, Sutjesci i Neretvi. Koliko sam čuo, većina partizana zahvaćeni ofenzivama su poginuli, a on ih je preživio, ne jednu nego tri. Često mi je padalo da pamet da to mora da je više nego slučajnost, sve dok ga jednog dana - sjedeći ležerno uz kavu - nisam i zapitao. - Ofenzive su nazvane ratne operacije u kojima su Nijemci višestruko premoćnim snagama opkoljavali teritorij na kojemu su bili partizani - počeo je gotovo pučkoškolskim predavanjem. - Dovukli bi svoje divizije, pojačali ih četnicima, ustašama, Talijanima, domobranima, balistima, belogardijcima, navukli silnu ratnu tehniku, osigurali podršku avijacije, potpuno opkolili veliki kraj. Ofenzive su obično počinjale tako da su se elitne njemačke trupe sukobile s glavninom partizanskih snaga, razbile ih i natjerale u bijeg. Razbijene partizanske jedinice su bježale sve dok s druge strane nisu naletjele na obruč. Ondje su ih ponovo desetkovali i natjerali u bijeg nazad, i tako - kao da igraju pingpong s njima - sužavali obruč sve dok ih nisu sve pobili. - I kako ste se Vi iz toga izvukli - Prvo, nisam bježao. Kad bježiš, okreneš leđa, ne vidiš što je iza tebe, gdje su i koliko blizu. Uvijek sam išao prema neprijateljima. Kad ih vidiš, vidiš i gdje se možeš probiti, provući. Nije ni njihov zid bio savršen, nisu nastupali jedan drugome do ramena. Iskoristiš konfiguraciju terena, prikriješ se, prođu te. Jednom kada te pređu, čak i ako primijete da se netko izvukao, neće se zamarati pojedincima ni rasipati na njih snage. Njima je bio cilj uništiti glavninu. Zato nikada nisam bježao s gomilom. Obezglavljena, uspaničena gomila je najlakši plijen. Tako je i u mirnodopskom životu. Ako čitaš izvještaje o nesrećama, požarima u diskoklubovima i kinima, najveći broj ljudi pogine zato jer svi nagrnu u istom smjeru. Najviše ih nastrada na vratima, u tijesnim hodnicima, međusobno se izgaze. Ne smiješ dozvoliti da te stampedo povuče, treba plivati protiv struje. Kadikad se više isplati oprljiti protrčavši kroz plamen nego bježati pred njim. Treba naći svoj put usprkos prijateljima i neprijateljima! Dakle, Todorova strategija sastoji se od tri isprepletena elementa. Prvi nije ni spomenuo. Podrazumijeva se. Prvi je stvoriti globalnu sliku, sagledati cjelinu. Zadržati hladnokrvnost, pamet u glavu! Već prije početka ofenzive slušao je vijesti i glasine kako se neprijatelji okupljaju svuda naokolo. Shvatio je da je ono što izgleda kao zid neprijatelja koji nadiru više od toga, dio obruča, da će na isti takav zid naići ako bježi u bilo kojem smjeru. Drugo, krenuti u susret neprijatelju, ne bježati od opasnosti, nego je suočiti. U tome je Todorova strategija suglasna s Mandarinkovim poučkom. Treće, ne povoditi se za svima ostalima, nego naći svoj izdvojeni, individualni, osobeni put. Todorova strategija primjenjiva je i na uobičajeni svakodnevni život. Recimo, svi nagrnu kupovati odjeću nekog razvikanog proizvođača. Pusti gomilu neka luduje, osvrni se da ne postoji nešto zapostavljeno, nepoznato, a jeftinije i kvalitetnije od onoga što se svima uspjelo naturiti. Time si se suočio s problemom, riješio ga, izbjegavši opasnost da skupo platiš nešto što nije toga vrijedno ili kupiš ono što je nepotrebno. Naravno, to je moguće ukoliko u cjelini sagledaš situaciju, izbistriš si u glavi razliku između funkcionalne i estetske funkcije odjeće s jedne strane i modnih ludosti, konformizma gomile, marketinških mehanizama potrošačkog društva i povodljivosti nekritičkih pojedinaca s druge. U skladu s tim je čovjek koji je preživio tri ofenzive, u vrijeme dok si je to mogao priuštiti, a većina onih koji su također mogli si je i priuštila da se voze u mercedesima, vozio watrburga. Dok su drugi gradili viletine na Jadranu, on je sagradio vikendicu. U svojim sedamdesetim i osamdesetim hodao je naokolo u trapericama i tenisicama i mladenačkim majicama. Nekoliko godina nakon što mu je umrla supruga, oženio se drugi put, za trideset i pet godina mlađu ljepoticu koja ga pazi kao kvočka piliće. Todor je po svemu jedan od onih od kojih valja učiti i u koje se vrijedno ugledati. I na kraju, koliko god da je stariji od mene, ne bih se čudio da on bude na mom sprovodu, a ne ja na njegovom.

Jasno se vidi da je stanje lošije od kada nema drage mi Kustošije. Drugi se jebu, u sedmom su nebu, a ja sam tako sam, sam i tvrd. Ne gledam te-ve, ne gledam te-be, susrećem se-be na krevetu svom. Sa mozgom amebe i kitom u ruci čekam te mala u ljubavnoj luci onako sam, i tvrd.

U životu mom od danas sve je finije daju mi iz Ine gorivo jeftinije. Na Novoj mi daju nasilje za raju, na Staroj nema košarke, iskreno se kaju. Čak i novine kad čitam ne osjećam ništa, možda malo trulež oko kazališta. Kroz moja usta zato javlja vam se 2PAC : svakog od nas sanja Sanaderov shupaq. Što vam je ljudi, nije to afera...samo stavljam spot za našeg premijera Evo i Bajum Bajum za Anu Brboru - Hum

Nećete vjerovati, ali ovo je i dalje nastavak pričanja koje je započelo OVDJE: One noći prije odlaska u bolnicu na operaciju, nakon oluje, kada sam izišao prošetati psa, zbio se i jedan neuobičajen događaj. Obično šećem do točke gdje se cesta uspinje pedesetak-šezdesetak metara, na vrhu se osvrnem na sve strane, okrenem se i krenem nazad. Tako sam napravio i te večeri. Spuštajući se usponom kojim sam se maloprije prošao, iznenada sam čuo da me netko slijedi. Nisam se osvrtao jer sam znao da me nitko ne može slijediti. Na vrhu sam se okrenuo na sve strane i vidio na nadaleko i naširoko nema nikoga. Ipak, u zatišju nakon oluje jasno se čulo da netko ide za mnom. Prešao sam tako petnaestak metara, zastao i okrenuo se. Nigdje nikoga. Krenuo sam dalje, no nisam prešao ni tri metra, a zvuk koji me je pratio je krenuo za mnom. Jasno sam ga čuo otprilike tri metra iza mene. Ponovo sam se ukipio. Zvuk je prestao. Naglo sam se okrenuo. Nigdje nikoga. Da je nekoga i bilo ne bi stigao odskočiti u mrak žbunja, a kamoli bez zvuka. Stajao sam kao okamenjen nekoliko trenutaka, a onda nastavio. Zvuk slijeđenja se ponovo oglasio, kao da me prati nevidljivi čovjek. Hodao sam desnom stranom ceste i lagano okrenuo glavu. Krajičkom oka spazio sam kako se drugom stranom ceste kotrlja nešto maleno i okruglo, manje od pingpong loptice, ali pri tome štropoće kao da hoda čovjek. Pomislio sam: to mora da je neki plod pao s neke krošnje i kotrlja se za mnom. Kako je to drveće između kojega hodam Ima hrastova, žir bih prepoznao. Ima bukava Kako izgleda plod bukve Pojma nemam, niti kada sazrijeva. Možda u ovoj šumi ima i grabova. Grab ne bih prepoznao ni da buljim u njega. Sagnuo sam se, dohvatio i pogledao okrugli predmet i iznenadio se. Nije bio nikakav plod. Bio je to najobičniji kamen. No umjesto da se time događaj razjasni, samo se zakomplicirao. Kamen je bio okruglast, ali daleko od toga da bi bio savršeno okrugao. Usprkos tome kotrljao se za mnom sve u svemu četrdesetak metara po neravnoj cesti preskačući naplavljene prepreke. Upravo to preskakanje svega i svačega učinilo je da je njegovo štropotanje zvučalo kao koraci. Kako ga nijedna od tih prepreka nije zaustavila Što ga je uopće pokrenuo s vrha ceste Kako to da je stao svaki puta kada sam i ja stao Kako je tri puta nastavio da me slijedi kada sam krenuo Ne vjerujem da su moji koraci u tenisicama na tri metra udaljenosti mogli da se prenesu kroz asfalt i izbace ga iz ravnoteže. Došao sam do ulične svjetiljke i pod njom ga bolje pogledao. Na strani okrenutoj meni nabori u kamenu su cijelom stranom nedvojbeno ocrtavali početno slovo mog prezimena. Ne znam kako i zašto, prostrujila mi je misao - to je moj sretni kamen! Ne znam što bi to bio "sretni kamen", a kamoli zašto bi to bio sretan, a ne nesretan kamen, ali pomisao me raspoložila. Sada, dok ovo ispisujem, pada mi na pamet da mi je sve to sijevnulo jer sam ranije mislio da bi mi malo sreće dobro došlo u onome što me očekuje. Nisam od onih koji vjeruju u nadnaravne sile, natprirodne moći, čarolije, duhove, mitska bića i folklorne likove, u svijet Harrya Pottera. Pomislio sam: jeste da ja znam da svega toga nema, ali možda bi bilo zgodno ostaviti barem mogućnost da nešto od toga ipak postoji, nešto što mi šalje znak preko ovog kamena. Ako odbacim kamen, time ću odbaciti i ponudu koju mi to nešto šalje, prekinuti svaku mogućnost kontakta i onemogućiti to nešto da mi pomogne. Gorko sam se osmjehnuo - ta nisam valjda davljenik koji se i za slamku hvata Ipak, nisam mogao odbaciti kamen. Spremajući stvari koje ću ponijeti u bolnicu, naposljetku sam u torbu ubacio i okruglasti kamen. Raspremajući iste te stvari u bolničkoj sobi, izvadio sam kamen i odložio ga na prozorski rub. Dan kasnije, kada su u sobu došle dvije medicinske sestre i počele gurati krevet na kotačićima na kojemu sam ležao pripremljen za operaciju, bacio sam pogled na kamen na prozoru. U međuvremenu se potpuno osušio i početno slovo mog prezimena postalo je nevidljivo. - Loš znak! - pomislio sam.

Nećete vjerovati, ali ovo je i dalje nastavak pričanja koje je započelo OVDJE: Bijeli bolnički strop inspirativan je kao krvavocrveni zalazak sunca, morska pučina, osniježeni planinski vrhunci ili nejebica. Othrvaš li se dominantnim, neizbježnim idejama koje nameću, iza njih navire takvo mnoštvo drugih da se onaj početni dojam sasvim potire, dapače, mnoge od njih su takve snage i usmjerenja da se značenje slike potpuno preokreće. Recimo, uživaš u promatranju nekog predivnog krajolika: brežuljci, doline, livade, šume, žitna polja, potočići Duša ti klikće od miline! A onda se sjetiš - zašto na tako predivnom svijetu ima toliko jada Mir koji vlada samo je privremen, ovuda su tutnjale vojske, progonitelji hajkali nevine ljude, svaki je grumen zemlje krvlju natopljen, usprkos bogatstvu prirode ljudi su stoljećima živjeli u oskudici Zašto Zašto Buljeći u bijeli bolnički strop raščlanjivao sam i sabirao iskustvo kroz koje sam upravo prolazio. Zapravo ono kroz što sam prolazio nije bilo nimalo strašno, mačji kašalj. Mrske su mi injekcije, a dobio sam ih dvadesetak, no sve sestre su imale tako oštre igle i lake ruke da sve te injekcije zajedno nisu boljele kao jedno vađenje krvi u Domu zdravlja, što je - mora se priznati - luk i voda. Prije operaciju su me uspavali, niti sam što vidio niti osjetio, samo sam se probudio kada je sve bilo gotovo. Prema tome je bilo koje plombiranje zuba kod bilo kojeg zubara pravo mučenje, a u životu sam ih otrpio barem stotinu bez naročitog uzbuđenja. Postoperativne tegobe Zanemarive. Dapače, u odnosu na bol koja je operacijom uklonjena dočekao sam ih kao olakšanje. Nasuprot tome, moram priznati da mi nije bilo ugodno ići u bolnicu, kao što mi je bilo neugodno i svaki puta kada mi je ranije palo na pamet da mi to predstoji. Već samo to da sam natjeran na nešto što ne želim je odbojno. Pa kada sam još zamišljao kako mi u utrobu ulaze čelične oštrice, probijaju, režu Odurno! Uz sve to, postoji i pomisao kako je sve to opasno, bojazan da je ishod neizvjestan Strah samo raste i raste. Svaki puta kada se koja sestra približila s iglom stisnuo sam zube i pripremio se da će zaboljeti, iako nijednom nije. Pitanje koje sam se čuvao postaviti doktoru Bobanu bilo je kakva je njegova statistika preživljavanja pacijenata nakon zahvata koji se spremao na meni napraviti. Da je odgovorio i "Sto posto!", ne bih mu vjerovao. Sve u svemu, daleko najgora stvar koja muči čovjeka pred operaciju je strah. Taj strah je zapravo u najvećem broju slučajeva potpuno neopravdan, ali takav je strah. Strah nije racionalna pojava. Uoči li se peraja morskog psa daleko na pučini, stotine tisuća turista se sedmicu dana neće kupati, ili će se bojažljivo brčkati u vodi do koljena, a istovremeno milijuni ljudi svakodnevno sjedaju u automobile, pri čemu je izvjesno da će se nekoliko njih slupati. Dakle, priznajem da nisam išao u bolnicu bezbrižno i opušteno. Priznajem da me je bilo frka. I upravo zbog toga bio sam iskreno ponosan kada mi je Boban prenio riječi doktorice Bibe da se iznenadila kako sam se smireno, sabrano i opušteno držao. Najznačajnije od svega, zaista je i bilo tako. Mogao sam pretpostaviti kako ću se ponašati, ali nikada ne znaš kako ćeš se ponašati dok se ne nađeš u pravom sranju. Očekuješ jedno, uvjeren si u to, a onda se u posljednjem trenu slomiš, uspaničariš, počeš moliti za milost, tvrditi da si se predomislio Ja sam ispao hrabriji nego što sam očekivao. Ono što me je iznenadilo i zainteresiralo, a i pojačalo uvjerljivost iskaza, bilo je što je u Bibinim riječima ujedno bilo i objašnjenje zašto je to bilo tako. Rekla je da se joj je bila novost kako sam joj se zagledao u oči, kako sam se iskreno htio upoznati s njom, ali ne samo s njom, kako sam zainteresirano gledao sve oko sebe, prostoriju u kojoj sam se našao, ostalo osoblje, pratio dok sam mogao što su radili. Nasuprot tome, većina drugih pacijenata u takvim trenucima misli samo na sebe, od straha ne vide ništa, misle samo na to što im predstoji, grče se i tresu u stravi ili leže umrtvljeni od nemoći, nesvijesni vanjskog svijeta. Na stranu što imam u sebi tračak životne filozorije Radovana Zogovića, koji je umirući od bolnog raka odbijao primiti lijekove tvrdeći da je i bol dio života, pa želi, dok je još živ, i to u potpunosti iskusiti. Bol svodi čovjeka na puki organizam, na ljudsku životinju, i pozdravljam napredak medicine u uklanjanju boli, ali neku količinu boli je vrijedno u životu iskusiti da bi upoznali bogatstvo života i znali cijeniti kada ne boli. Zanemarimo to. Ono što sam izvukao kao pouku je saznanje što pomaže u uklanjanju ili barem umanjivanju straha. Strah je neizdrživ kada smo usredotočeni samo na sebe. Znao sam to i ranije, ali ovom prilikom je oprobano i pod drastičnim opterećenjem. Što smo zainteresiraniji za druge ljude, to smo manje usredotočeni na sebe, to nas je manje strah. Što više volimo druge ljude, to i mi možemo više podnijeti. To što je čovjek društvena životinja ima posljedice i u najneočekivanim područjima života i najneočekivanijim situacijama. Junaci i revolucionari koji su žrtvovali i živote za dobrobit drugih ljudi, svojih naroda ili čovječanstva, mora da su voljeli ljude, kakvi jesu da jesu. Da nisu voljeli ljude njihova junačka djela i žrtve bili bi ne samo besmisleni nego i nemogući. Nasuprot tome, zapravo nije ni teško ni nemoguće postati bogat ili moćan. Ako nije posljedica nasljedstva ili sretnog slučaja okolnosti, prvenstveno je potrebno naprosto biti karakter koji može gaziti preko svega, imati opsesivnu volji i patološku želju da se to postigne. Takav bogataš ili moćnik može si dozvoliti da i zbog najbenignijeg medicinskog zahvata skoči do Amerike, priušti si i neko Nasino svemirsko liječenje, ali koliko se taj napati od straha tokom leta do, recimo, bolnice "Walter Reed", svi novci na svijetu ne mogu nadoknaditi. Većinu nas u životu kad-tad očekuju neke gotovo neizbježne vrlo neugodne situacije. Na kraju svega neizbježna smrt. Ako vjerujemo da s našom smrću sve prestaje, da je to kraj svega, već i sama pomisao na umiranje je teško podnošljiva, a mnogi ljudi, kada se stvarno suoče s njom, padaju u paniku ili se sasvim rastroje. Ako s jedne strane znamo da se u smrti samo pridružujemo nizu ljudi koje smo voljeli, ako nikako drugačije da ćemo i mi iskusiti njihovo iskustvo (kakvo bilo da bilo), a s druge da će nas nadživjeti niz ljudi koje volimo, ni smrt više nije tako strašna. "Društvena životinja" crpi svoju snagu iz društva na razne načine, a najmoćniji od njih je ako voli druge ljude.

- Lidija, dođi me poljubit posljednje su riječi kapetana Krista Laptala prije napuštanja sudnice grčkog suda u kojoj je jučer osuđen na 14 godina zatvora. Gospođa Lidija u nevjerici, shrvana boli zbog neočekivane odluke nije bila u stanju reagirati. Nevjerica i bijes prisutnih su kod velikog broja Dubrovčana koji su uvjereni u kapetanu nevinost. Nakon godine dana pritvora koje je kapetan Laptalo proveo u užasnom grčkom zatvoru, nakon silnih protuzakonitih radnji koje su omogućile ovako dugotrajno uzništvo, konačno je došlo i do početka suđenja. Nakon prvog dana, po pisanju hrvatskih medija (što, ako ćemo pravo i nije neka garancija istinitosti) tužiteljstvo ne samo da nije dokazalo krivnju nego se glavni svjedok optužbe gotovo pretvorio u svjedoka obrane. Tako kažu hrvatski mediji. Drugog dana suđenja, saslušano je 20-ak svjedoka. Efikasnost i ekonomičnost grčkog sudstva očito je na zavidnom nivou. Čovjeku koji godinu dana čami u zatvori omogućili su 4 minuta obrane. Više i nije trebalo jer, potpuno je jasno, presuda je napisana već ranije. Za čiji račun pitanje je na koje odgovora, bojim se, neće biti. Unatoč činjenici da nikakvih dokaza protiv gospara Krista nema, unatoč brojnim okolnostima koji ukazuju na njegovu nevinost, osuđen je na 14 godina zatvora po zapovjednoj odgovornosti jer je, prema tumačenju grčkog suca, kao kapetan morao znati da se na njegovom brodu nalazi droga! Nije li onda glavna rasprava potpuno bespredmetna Zašto javna rasprava i postoji u grčkom kaznenom sudstvu Naime, nesporna je istina da je gospar Kristo kapetan. Također je nesporna istina da je droga nađena (podmetnuta ili što god). Dakle, ako je kapetan morao znati da je droga na brodu onda tu nema potrebe za bilo kakvom raspravom. E da, ne zaboravite, Grčka je zemlja Europske unije, tzv. visoke demokracije. Na kraju ove priče, za prosječnog čovjeka uvijek ostaje ono A možda ipak Kod mene ne. Prijateljevao sam sa posinkom kapetana Krista još prije 25 godina. Gospar Kristo je i tada je bio kapetan na strancu. Bila su to vremena kad su kapetani na strancu dobro zarađivali ali djeca mu se nisu isticala po bahatosti kao djeca današnjih tajkuna. I sad, gotovo pred penziju, takav čovjek bi išao švercati drogu Ma, molim vas Nove okolnosti o slučaju Laptalo pojavile su se u Jutarnjem listu. I.Z.Čičak i neka anonimna novinarka spominju visoke policijske izvore koji tvrde da je policija Laptala već ranije pratila te da bi ga, da to nije učinila Grčka, uhvatila i ranije. Visoki policijski izvori kaže Čičak Što bi pak to trebalo biti I kako to da gradonačelnica Dubrovnika odlazi svjedočiti u korist kapetana Laptala (svaka joj čast na tome) a da je iz njezine stranke ne upozore na takve informacije I kako to da se ponešto i predsjednik Mesić angažirao a da ne zna za informacije iz visokih policijskih krugova A Čičak zna I kako to da tim informacijama nije baratao grčki sud jer valjda bi to bilo dovoljno da ga osude na temelju dokaza a ne na temelju zapovjedne odgovornosti Ministar vanjskih poslova ne želi komentirati nepravomoćnu presudu. Predsjednik Vlade se ne oglašava. Predsjednik Sabora također. Zvoni li vam malo Ne A trebalo bi, znate. Dok ovo pišem, virtualno palim Jutarnji list i u glavni si priređujem jednu malu, sasvim privatnu Kristalnu noć. Toliko si mogu dopustiti. Živjelo grčko pravosuđe. Živjeli hrvatski mediji. Ja se idem, da prostite, malo izrigati. Istovremeno, zločincu Strugaru, u Haagu, smanjena je kazna za granatiranje Dubrovnika zbog zdravstvenih razloga. 7.5 godina zatvora. I on i Kristo Laptalo osuđeni su na temelju zapovjedne odgovornosti. Sapient sat!

Koristite li javni gradski prijevoz, tada znate koliko može biti naporno iščekivati autobus koji je zapeo u nekom prometnom čepu iz tko zna kojeg sad razloga. Sve ih redom vrtite po glavi i pritom smišljate neki nov način za inkvizicijsko trančiranje gradonačelnika, jedine osobe odgovorne za neispunjenje predizbornih hereza o pametnijoj regulaciji prometa u urbanoj košnici čiji se nemir nužno preselio i u vas. S druge strane, postoje ljudi na koje takve stvari uopće ne utječu. Sjest će kraj vas i iz čistog mira progovoriti o prvoj temi koja im padne na ono malo pameti što je imaju. -Ime mi je Forrest Gates. započet će. Moja mama uvijek je govorila: "Žene su kao kućišta kompjutora. Kad ih otvoriš, nemaš blagog pojma što si to dobio!" Isprva bi vam se ovakva izjava mogla učiniti potpuno suluda, pogotovo kada dolazi iz usta nekog tko vas je ponudio memorijskom pločicom od nekoliko megabajta kao da je riječ o najobičnijem Životinjskom carstvu. Međutim, ukoliko vam toliko priželjkivani autobus debelo kasni, pa nađete nešto vremena razmisliti o njoj, možda shvatite kako tu ipak ima nekog smisla. Ne previše, ali ima. Naime, na prvi pogled te se kutije doimaju vrlo jednostavno i privlačno, što uostalom potvrđuju i nikad lakši programi koji ih krase. -Ja kliknem na miša, - komentiraju penzioneri na informatičkim tečajevima za treću dob, - a ono vidim cijeli svijet! Samo da nisu tako sitna slova... Jezik izvan garancije Nekako se uvriježilo da one dvije, tri godine dok su još pod garancijom rade kao podmazani, ali po njenom isteku očekujte pravu kompjutorsku Zonu sumraka! Sve započinje čudnim brujanjima, drndanjima, zujanjima i ostalim zvukovima za koje biste teško mogli naći adekvatan naziv. Nije jezik evoluirao do te razine. I dok se vaše uši još nisu niti privikle na takve slušne napadeje, već vas taj isti kompjutor prima za ruku i iz kućne idile odvodi u šoping. -Treba mi ruž za usne! govori. Stari mi je na knap! Ulazite u ogromnu parfumeriju prepunu žena koje nosnicama plaze po zapešćima uvlačeći mirise iz testera, glasno se dive svojim novim plastičnim noktima, tresu posudice sa šljokicama provjeravajući koliko se sjaje... Ukratko, našli ste se ni krivi ni dužni u vama potpuno nepoznatoj zemlji. Zemlji čiji jezik ne govorite. -Jel' imate 104737 upita kompjutor prodavačicu. -Joj, ponestalo ga je. odgovori. Al' 104738 vam je tu negdje. Ima gotovo istu boju maline. Makar malo vuče na ciklu. -Ma ta cikla mi je tak grozna! nastavit će bez predaje. Slična joj je i ona stara 3757383, ali ona je odavno demode! -Je, u pravu ste! složi se oraspoložena prodavačica koja je konačno našla nekog tko ravnopravno barata brojkama koje označavaju određenu nijansu ruža. Meni to tada nitko nije objasnio, pa mi se činilo kao da prisustvujem znanstvenoj raspravi informatičkih genija koji komuniciraju numeričkim nizovima. Sve me to toliko razljutilo da sam po povratku doma odlučio uzvratiti istom mjerom. -Daj okreni na program broj tri! urlao sam. Na njemu je sad jedna utakmica gdje deset igrača igraju košarku! I to u 4 četvrtine! -A da isprobam pašu li one tangice uz 104738 koji sam danas odabrala upita me. -Gasi taj televizor... Fenomen zbrdazdoladukcije Ženska je psiha oduvijek funkcionirala po principu kompjutora, samo što se to do njegovog izuma nije znalo. U ondašnjem pretkompjutorskom razdoblju ne tako davne nam povijesti nikome nije bila čudna sposobnost žena da neviđenom lakoćom memoriraju primjerice cijene grincajga s obližnjeg placa, i to u rasponu od nekoliko desetaka godina. No to je tek početak priče, jer analizirat će ih potom ne samo s mikro, već i s makroekonomskog aspekta, procijeniti utjecaj inflacije i nikad goreg vanjskotrgovinskog deficita, pribrojiti tome stupanj vlage u zraku prema redovnim izvješćima Državnog hidrometeorološkog zavoda za proteklo stoljeće, a zatim i projekcije razvoja europskog agrara s obzirom na niske subvencije, visoku migraciju, demografski minus i industrijsku stagnaciju, da bi na kraju dobile više nego očiti podatak: grincajg nikad skuplji! Psiholozi bi u pokušaju definiranja ovakvog misaonog procesa shvatili kako se bave vrlo ograničenom znanošću kad se nikako ne mogu složiti radi li se tu o induktivnoj dedukciji, deduktivnoj indukciji, ili je možda posrtijedi neki mješoviti model Možda induktivno-deduktivno-deduktivno-induktivna indedukcija! Na poslijetku bi bili prisiljeni prijeći granice znanosti i zaljučiti: -Gospodo, mi ovdje govorimo o parapsihološkom fenomenu zbrdazdoladukcije!

Više-manje svi znaju općepoznate činjenice koje Dubrovnik čine turističkim i kulturnim središtem Domaje. Ali, ono što vi predragi, ne znate, jesu neke manje poznate okolnosti koje govore o tome kolika je briga o puku ovog grada i kakva je to povlastica živjeti u Gradu. Pa da vidimo: Meni se, primjerice, zna dogoditi da kad izađem iz lifta i uđem u svoj stan, zasvijetli poruka na mobitelu: Dobro došli u mrežu ERO Net. Za razliku od vas, običnih građana diljem Domaje, mi u Dubrovniku imamo tu privilegiju da osim onih par operatera iz Hrvatske, hvatamo signale operatera iz susjedne i prijateljske Bosne i Hercegovine. I ne samo to. Posljednjih dana, uz spomenuti ERO Net, pojavio se i BH Telekom. A Što bi vi dali da imate takvu mogućnost izbora Osim toga, ako na svom mobitelu imate automatsko podešavanje mreže, dogodit će vam se da se ona sama prebaci na mrežu bosanskog operatera. Ništa ne morate raditi. Potpuno sama. Dobro, priznajem telefoniranje iz mreža susjedne nam zemlje košta 300, 400% više ali zar je to puno u odnosu na mogućnost izbora kojeg mi imamo Sloboda izbora, brajkoviću. Eto, ovih dana podigla se medijska hajka protiv nekih ugostitelja i hotelijera koji su uveli popuste za domicilno stanovništvo. Što je slijedeći korak pita se lokalni vijećnik popust za muškarce, popust za one koji imaju broj cipela veći od 45, popust za Sevkine fanove Ali to je tek glas zavidnika koji nikad nije prihvatio ovaj mentalitet. Mi ostali, autohtoni stanovnici ovog grada, s velikom naklonošću gledamo na ovaj, hvale vrijedan, potez naših turističkih i ugostiteljskih pregaoca. Zato mi danas, umjesto 700, 800 kn pizzu platimo 400 kn. Ma čak ni toliko. Pa ima li većeg zadovoljstva od onoga kada subotom pođete na peškariju, uzmete bokun ribe a onda lijepo u ekskluzivni Pucić Palace na kavu i baklavu od 70 kn. Dobro, možda je malo skuplje ali tko može platiti taj pogled, tu uslugutu..tu Ili recimo, cijene nekretnina u Dubrovniku. Svi pričaju o tome kako su stanovi u Dubrovniku skupi, preskupi. Ali ljudi ne shvaćaju, ne hvataju bit cijele priče. A bit je u tome da su Dubrovčani jako solidarni i sve čine za dobrobit svoje lokalne zajednice. Npr. vlasnik stana u Starom gradu je svjestan da njegov stan baš i ne vrijedi 5,6 ili više tisuća eura (Ako ćemo pravo, te rupe, ne vrijede ni višestruko niže ali to je druga priča) ali taj naš Dubrovčanin umjetno podiže cijenu jer je svjestan da će na veću cijenu biti i veći porez. A pogodite kome onda taj porez ide Pa nama građanima, naravno. Sve u interesu Grada i građana. Jeste li znali da je Dubrovnik Grad prijatelj djece Niste E pa jest, prijatelj je. Najbolji. Ja sam vidio 2 table koje to ističu. I zato naša djeca imaju puno sretnije djetinjstvo od djece iz drugih gradova. Naša djeca imaju Grad za prijatelja. Nesebičnog prijatelja koji samo daje a za uzvrat ne traži ništa. Pa dobro, možda vrtići i nisu u najboljem stanju a dječja igrališta pate od kroničnog nedostatka (vidi vraga) igračaka. Ali to će se promijeniti. Jer Dubrovnik je Grad prijatelj djece. Dubrovnik je i Sveučilišni grad. Ne znate E jest, jest. U nekoliko narednih godina, izgradit će se i Dom za studente. Ja osobno nisam za to jer u Dubrovniku uglavnom studiraju razmažena zgepčad bogatijeh roditelja. Oni nemaju financijske probleme. Stoga je izgradnja Doma (a i menze koje također nema) zapravo nepotrebni trošak. Ali to samo govori koliko Dubrovnik ide ispred svog vremena pa aplicira (morao sam ubaciti ovaj izraz) i tamo gdje možda i nije neophodno u ovom trenutku. Ima toga još koliko hoćete. Mogao bih satima pisati o svim prednostima koje Dubrovnik čine jednom od najpoželjnijih gradova za ugodno življenje (npr. promet ili bogati noćni život). Istina, da ne mislite da je sve idealno, imamo mi i svojih problema ali s njima ne izlazimo u javnost. Probleme držimo unutar vlastitih zidina. Ali dosta više. Fermaj Linđo, dosta je bilo! P.S. Najnovija vijest glasi da je angažirano Društvo prijatelja životinja koje će zamoliti bučne čiope, koje ometaju održavanje predstava Dubrovačkih ljetnih igara, da se presele na pogodniju lokaciju. I neće biti problema. Čiope će pristati jer znaju da je to samo privremeno.

Doktor Boban se dosmucao u sobu u kojoj sam ležao smijuljeći se kao mangup koji je smislio neku nepodopštinu i uzviknuo: - O! Probudio si se! Kako se osjećaš - Obzirom na okolnosti, ne mogu se požaliti. Boljelo je, ali drugačije nego uobičajeno, i to je bilo ohrabrujuće. Ranija bol je nestala, nadajmo se zauvijek, a bolovi koji su je zamijenili - očekivao sam - privremeni su, prolazni. - Mogu ti reći da si šarmirao Bibu. Rekla mi je "Zgodan ti je ovaj prijatelj!" - Jesi me našao mučiti sada, kad ležim onemoćao i ne mogu se braniti! - prekinem ga. - Ne! Ne! - navro on. - Rekla je da se iznenadila kako si je pogledao u oči i htio se upoznati s njom, kako si gledao sve oko sebe, dok većina drugih pacijenata u takvim trenucima misli samo na sebe, od straha ne vide ništa. Kažem ti, ostavio si dobar dojam. - Jebeš dojam! - pomislio sam, ali ipak mi je bilo drago čuti što je rekao, tim više što je djelovalo uvjerljivo. Čak i u trenucima kada sam se osjećao ništavniji nego ikada u životu, a bez donjih zuba koje sam ostavio u čaši u bolničkoj sobi teško da sam bio iole glamurozan, preostalo je dovoljno naboja da privlačna mlada ženska pomisli da sam zanimljiv. Ništa lakše nego biti šarmer kada je sve u najboljem redu, kada si mlad, zdrav, dotjeran, dođeš s dobrim autom na neki parti, sijevaš osmjehom i razbacuješ se doskočicama. Hajde budi šarmer kad ležiš kao mesni doručak na operacionom stolu i imaš petnaest sekundi prije nego se obeznaniš! Možda bih se trebao više cijeniti S druge strane, treba biti realan. Velika većina onih koje Biba ima priliku tako vidjeti stari su ljudi, istrošeni i izobličeni, nakazno mršavi ili groteskno predebeli, ružni. Nisam više u godinama ni stanju da bih mogao konkurirati za Mistera Hrvatske, ali prema većini ostalih pacijenata ipak sam cvjetić. - Molim te - rekoh mu - poruči joj da mi nešto duguje. On me upitno pogleda. - Prijatne snove. Obećala je, a nije bilo ničega. Samo ništavilo. Ne sjećam se ničega. Razmišljao je nekoliko trenutaka prije nego je odgovorio: - Pa ona je ispunila svoje obećanje! Samo se pogledaj kako izgledaš - zadovoljan kao zadrigli prasac! Istina da još ne možeš skakati po sobi, ali moći ćeš uskoro, a u međuvremenu imaš dovoljno materijala za najprijatnije snove koji ti padnu na pamet. Ništavilo si iskusio, a sve nakon njega možeš zahvaliti i Bibi

Točno na desetu obljetnicu zabrane Vucinog koncertra na kaštelanskom groblju Đrk je odlučio da više neće pušiti, osim u životu, naravno. Zgužvao je i bacio posljednju kutiju bijelog Waltera koja je plutala Neretvom poput zgrčenog labuda koji je upravo progutao dvije litre svježe nafte. U biti, Đrk je u tom trenutku i zamišljao da umjesto vode ovim gradom protječe nafta, te da posljednju cigaretu pripaljuje šibicom, a onda tu istu šibicu baca u rijeku na čijoj obali danonoćno dežuraju horde pobješnjelih Maxova sa praznim kanistrima, te ih pune kada amerikanci ne gledaju. Đrk će ne kupujući cigarete uštedjeti barem osamsto kuna mjesečno, a to je ravno iznosu od tisuću i šesto boca koje najuspješnije gradske babe sakupe. Neke sakupe i više, ali o tome se ne priča jer kada pogrešno konstruiraš rečenicu u pogrešno vrijeme i na pogrešnom mjestu može se dogoditi da završiš na kirurškom odjelu na Medarevu, a klimatizacije u sobama nema (uzevši u obzir da je pogrešno vrijeme ljetni period). Dakle, Đrk je dobro promislio i odlučio da će od sada novac više ulagati u svoje znanje s obzirom da Fakultet prometnih znanosti nije završio, te da je jako malo knjiga u životu pročitao. Od filmova je nažalost uglavnom gledao samo porniće. Znao bi on tako skoro svaki dan ići u videoteku kod starog Šparice u ono vrijeme kada je Marković fiksirao tečaj njemačke marke na sedam dinara. Šparica je dugo godina radio u Njemačkoj u jednoj tvornici čipova, pa i ne čudi da mu je prostor videoteke odisao posebnim šarmom; izradio je najsuvremeniji ventilacijski sustav, a miris zraka je bio tako zamaman, baš kao onaj u ljekarnama, tako da bi svaki posjetitelj tog iznimnog prostora, listajući redovno ažurirane filmske kataloge, izgledao poput pacijenta koji prvi želi u katalogu pronaći tablete koje su se tek pojavile na tržištu. Đrk bi, naravno, uvijek sačekao da se videoteka isprazni prije nego se odluči stati pred Šparicu i zatražiti VHS kazetu sa oznakom E. Prazna videoteka za Đrka je bila kao dvosjekli mač; pozitivna stvar je bila što tada nije osjećao neugodu koju svaki nježni muškarac osjeća kada dođe u videoteku posuditi pornić, a negativna bi se skoro uvijek manifestirala u neizlaženju iz videoteke po sat vremena nakon narudžbe filma jer bi gospodina Šparicu uvijek i iznova zanimali detalji o Đrkovom starom hobiju maketarenju, za kojeg je saznao od svoje žene koja često ispija kavicu sa Đrkovom mamom. Ne znam ni sam zašto vam toliko pričam o Đrku, ali osobno ne poznajem nikoga tko bi ga mogao nadmašiti u doživljenim bizarnostima. Evo, npr. neki dan mi je ispričao jednu neugodnost vezanu za novine "24 sata". Kaže kako bi ga uvijek smetalo to što su novine išarane baš na zadnjoj stranici gdje je rezervirano mjesto za duplerice iz cijele Europe koje su najčešće studentice, te redovito maštaju o seksu na najčudnijim mjestima; u liftu, na stablu, pa čak i u kabini nekog šoping centra. Spomenuo sam mu kako je jedna prsata Hrvatica pobijedila u striptizu na stranom internet portalu koji je bio organiziran na principu eliminacije kao na Europskom prvenstvu u nogometu. Reče mi kako je i to pratio, ali ne vjeruje da su djevojke iz zemalja za koje se predstavljaju jer je otkrio da je predstavnica Rusije u biti Češka porno zvijezda iz Špindlerova Mlina koja osim običnog seksa voli i onaj normalni. Ali pustimo sada studentice na miru da zarađuju svoj kruh kako najbolje znaju i umiju. Đrk je svakodnevnim zamjećivanjem došao do nevjerojatnog otkrića : na zadnjoj stranici omiljenih mu novina nisu bile obične škrabotine, već telefonski brojevi koji bi kasnije bili pošarani kemijskom olovkom da ne ostanu tragovi. Istini za volju, trebalo mu je nekoliko mjeseci da razotkrije govnolendsku mladež koja bi na taj način dogovarala seksualne aktivnosti; muškarac bi gledao u zadnju stranicu na kojoj je duplerica, a onda bi pogledao djevojku koja mu se sviđa, te bi joj namignuo dva-tri puta na što ona najčešće ne bi ostala hladna, već bi mu prišla, posudila novine, napisala na zadnjoj stranici svoj broj mobitela, te mu ih kasnije uljudno vratila. Pokušao je i Đrk tu foru sa jednom koja mu se činila dosta pohotna na prvi pogled. Prišla mu je nakon nekoliko minuta, posudila novine, napisala na zadnjoj stranici broj mobitela, te mu ih kasnije uljudno vratila. Đrk je sav sretan nazvao taj broj, kad tamo javi mu se neki promukli muški glas iz salona za masažu. I na kraju, ne bih ja bio ja da u ovu priču ne prilijepim današnji svoj san čudni. Frog, Speedy i ja vraćamo se u Beč na mjesto zločina. Opet je nekakav koncert u pitanju. After party, bauljanje pijanih kreatura po gradu, ukrcavanje u posljednji noćni tramvaj koji vozi prema Zagrebu. Prilazi nam neki lik u gestapo uniformi, ćutim da je kontrolor. Nemamo karte, ali sva sreća da je to specijalna linija tramvaja u kojoj se možeš izvući ako nemaš kartu na način da ubaciš kovanice u aparat koji izbacuje limenke piva i tako kompenziraš razliku u cijeni. Frog osim od klaustrofobije boluje i od kontrolorfobije, pa mu se često dogodi da jako ogladni nakon te vrste straha. Naručio je burek od mesa u nekoj burekdžinici na Savi, te izašao iz tramvaja na idućoj stanici i počeo panično trčati prema Zagrebu jer nije htio da mu se burek ohladi. Speedy i ja smo potrčali za njim jer se ne volimo voziti sami sa gestapo kontrolorom, ali i zbog toga jer nas se Frog nije sjetio kada je naručivao burek, pa smo ga odlučili pretući kada ga sustignemo. Sustigli smo ga tek u Zagrebu kada je preuzeo burek. Sjeo je u jedan parkić odmah do klupe na kojoj je sjedila Nives Celzijus zadignute majice. Na jednu sisu je dojila Don K. Ćunka, a na drugu druga Milana. Uglavnom, sačekali smo Froga da pojede, a onda smo ga pretukli. Nije se bunio. Samo je roktao kao svinja punog trbuha.