Kako sam od onih kojima je prva naprava za pisanje bila pisaća mašina, i to "Erica", još uvijek se mogu dječje oduševiti razvojem tehnologije. Evo, recimo, upravo se nalazim u zatonu Racetinovac na Čiovu gdje zapisujem ove retke i odakle ću ih uskoro poslati da ih mogu pročitati i prijatelji s druge strane Oceana. Vrlo mi se dopada moj radni prostor posljednjih nekoliko dana, svakog dana druga uvala. Moram priznati, uopće mi nije loše u životu. Bilo bi nezahvalno kada bih se žalio. Ipak, ono što me čini nezadovoljnim je svijet oko mene. Previše je lošega, neracionalnoga, promašenoga, propuštenoga, nepravdi, gramzljivosti, zla i patnji. Koliko god da mi je dobro, takav sam čovjek da ne mogu biti sretan u nesretnom svijetu. Ne brinem za sebe. Brinem za sina kojega ću ostaviti u takvom svijetu. Slično gledam i ovu našu domovinu. Lijep zemlja. Istini za volju, nije nam loše i nemamo odviše osnova za žaliti se. Ipak u cjelini pripadamo povlaštenom djelu čovječanstva koji živi bolje od četiri petine ljudi na svijetu. Ono što me brine i ogorčuje jest zašto svi ne živimo bolje, zašto zbog krpeljske manjine koja iracionalno zgrče velik dio stanovništva jedva spaja kraj s krajem, živi u neizvjesnosti koja im truje svakidašnjicu, daleko lošije od onoga kako bi se moglo ili kako zaslužuju. Da je pameti, volje i malo sreće, zaista bi mogli biti zemlja blagostanja. Umjesto toga, prepuni smo raznih sranja. Šteta. Jest da smo si sami krivi, ali svejednako je šteta. Nažalost, kako god da je u odjeljcima našeg vlaka nekima bolje, a nekima lošije, još uvijek se ne vidi svjetlo na kraju tunela.

Ne mogu odoljeti da ne prenesem dio knjige Dejana Novačića "SFRJ za ponavljače", objavljene u Beogradu prije pet godina. UMJESTO UVODA 1. U početku bijaše zemlja bez obličja i bijaše tama nad bezdanom. I reče Tito: neka bude svjetlost. I bi svjetlost. 2. I odvoji Tito svjetlost od tame i nazva Tito svjetlost naši, a tamu nazva njihovi. 3. I opet reče Tito: neka bude zvijezda petokraka. I bi tako. I postavi je Tito na svod nebeski da obasjava zemlju sjajem nebeskijem. 4. I potom reče Tito: nek vrve po šumama partizani po vrstama njihovijem. I krenuše partizani po šumama slaveći ime Titovo. I vidje Tito da je to dobro. 5. I reče Tito partizanima: da načinite sebi Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije po svom obličju, kao što smo mi, koje će biti gospodar od cijele zemlje i od svih životinja što se miču po ovoj zemlji. 6. I stvori Tito sebi Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije i gle, dobro bijaše veoma. I obradovaše se partizani veoma velikom radošću. I blagoslovi Tito dan kada je stvorio sebi Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije i posveti ga. I bi veče i bi jutro, Dan Republike.

Ostvarenje "hrvatskog tisućljetnog sna" trajati će otprilike dvadeset i pet godina. Hrvati su masovno, što pojedinačno, što u manjim ili većim grupama, osjećali ushit ostvarenjem "tisućgodišnjeg sna", a mnogi se od toga nisu oporavili ni do danas. To je fakat. Ta je činjenica toliko značajna da zaslužuje koju minutu pozornosti da se razmotri. "Tisućljetni san" je pojam koji podrazumijeva tvrdnju "Hrvati su tisuću godina sanjali da dobiju svoju državu". Tvrdnja se može podijeliti na nekoliko sastavnih dijelova. Netko je tisuću godina sanjao da dobije svoju državu. Tko Hrvati. Ali tijekom posljednjih tisuću godina većinu vremena oni od kojih će kasnije postati Hrvati nisu ni znali da će njihovi potomci postati Hrvati. Mislili su da pripadaju u "mi" sa svojom porodicom, sa susjedstvom, sa suseljanima, sa kršćanima, da su Primorci, Slavonci, Varaždinci, Zadrani, eventualno pripadnici plemena Hrvata, da su hrvatskog roda. Hrvati su se počeli prepoznavati kao Hrvati otprilike tek od Ilirskog preporoda, tridesetih godina devetnaestog stoljeća, dakle manje od dvije stotine godina. Jest da se tu i tamo može naići na zapis hrvatskog imena još iz davnina, ali isto tako ga nema, ili je umjesto njega neki drugi naziv, na još više mjesta gdje bi se u skladu s teorijom o tisućljetnoj nacionalnoj svijesti svakako trebao nalaziti. Taj netko sanjao je nešto. Koliko dugo Tisuću godina. Kako li je sanjao kada ga osam stotina od tih tisuću godina nije ni bilo Dvije stotine godina otkako je formirana hrvatska nacija pet je puta manje od tisuću. Hrvati su tisuću godina sanjali Ako su što sanjali kroz tih tisuću godina, pripadnici hrvatskog plemena i hrvatskog roda sanjali su pičke iz susjedstva, kruh, da ih ne boli zub, da se krmača oprasi, da žetva bude bolja, da zima ne bude oštra, da ih Bog poštedi kuge, rata i gladi, da ih zaobiđu poreznici i razbojnici Plemstvo u Hrvatskoj bilo je iz raznih naroda, anacionalno, govorili si latinski, njemački, mađarski i talijanski, i ako je išta sanjalo, onda je prvenstveno željelo uvećati svoje posjede, ma gdje bili. Sanjali su hrvatsku državu Kako bi sanjali državu kada većina ljudi na teritoriju Hrvatske kroz tih tisuću godina pojma nije imala kolika je ona, odakle dokle se proteže, kojeg je oblika, koji su sve u njoj gradovi i mjesta. Nije bilo obavezne osnovne škole niti su se geografske karte objavljivale u novinama. Najveći broj ljudi u životu nije ni vidio neku zemljopisnu kartu. Pojam o domovini uključivao je njihovo selo i okolna, najviše na udaljenosti od dana hoda, a eventualno su znali za najbliži grad ili čak i za glavni grad. I kako da ti ljudi žele upravo državu Nisu ni znali da država uopće postoji, što je to država. Znali su za lokalne feudalce, popa i razbojnika. Znali su da postoji vojska, carevi, kraljevi, dinastije ali država Pa čak ni mnogim današnjim Hrvatima još nije jasan pojam države, pri čemu prednjače tzv. "državotvorni" Hrvati koji tom pojmu pridodaju mnoge nebuloze ne znajući njegovu suštinu. Od onih Hrvata koji su se zaista zanosili idejom države, najveći dio sanjao je Dubrovačku republiku, Austrougarsku, ujedinjenje s Češkom, zajednicu južnih Slavena, panslavensku državu, Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, Jugoslaviju Rijetki Hrvati u tih tisuću godina koji su sanjali "tisućljetni san" živjeli su uglavnom u posljednjih dvije stotine godina i bili su uglavnom političari, poneki društveni mislioci, književnici i, većinom, fanatici s paranojama, a u posljednjih stotinjak godina uspjeli su svojim opsesijama sluditi i dio naroda. Sve u svemu, tvrdnja da su "Hrvati tijekom tisuću godina sanjali svoju državu" u svakom je svom dijelu netočna, a kao cjelina je naprosto glupost. Ali recimo da su Hrvati zaista kroz tisuću godina sanjali svoju državu, da je sve to točno. Dobrohotno to prihvatimo neupitno, zdravo za gotovo. Kad bi bilo tako, moglo bi se reći - napokon su dočekali! Sad, kad Hrvati imaju svoju državu, možemo se zapitati - koliko će dugo ona potrajati Onima koji vjeruju da su Hrvati tijekom tisuću godina sanjali svoju državu, odgovor je nedvojben - barem još narednih tisuću godina ili zauvijek, dokle je svijeta i vijeka. Ne brine ih odviše što sveukupno povijesno iskustvo ukazuje drugačije. Ako je etruščanska civilizacija iščeznula bez traga, rimska imperija trajala koliko je trajala, ako je egipatsko carstvo nestalo, Otomanska imperija svela se na Tursku, kad u suvremenoj povijesti nema države koja je trajala više od nekoliko stotina godina - zašto bi upravo Hrvatska bila izuzetak Dapače, "hrvatski san" ostvario se u vremenu promjena bržih no ikada ranije. Od početka II svjetskog rata proteklo je ni šezdeset godina, a od početka I svjetskog rata manje od stotine, a na teritoriju na kojem je Hrvatska izredao se niz država, dok su se granice prekrajale da je teško popamtiti sve promjene. Pri tome, od samog proglašenja hrvatske državne samostalnosti radi se na tome da se Hrvatska uključi u Europu, pri čemu će se i službeno odreći svoje samosvojnosti, suverenosti, samobitnosti, samostalnosti, samodovoljnosti i svih ostalih "samo" koje su ionako već odavno dobrano okrnjene ili im nema više ni traga. Sve u svemu, ostvarenje "hrvatskog tisućljetnog sna" trajati će otprilike dvadeset i pet godina. Kroz tih četvrt stoljeća Europa u koju će se Hrvatska uključiti transformirati će se u zajednicu regija, pa će od "tisućljetnog hrvatskog sna" ostati samo nekoliko hrvatskih regija, unutar velike multinacionalne zajednice, u kojima će biti više Kineza, drugih Azijata i Albanaca nego što je ikada bilo Srba, a i to ako bude sreće, ako sve prije toga ne ode k vragu. Hrvatska država pokazuje se tako samo kao kratkotrajni prelazni period. Hrvati su cijeli jedan milenij sanjali nešto što će trajati otprilike četvrt stoljeća! Hrvati su tisući godina sanjali nešto što će trajati najviše dvadeset i pet godina! Oprostite, nije li to bedasto A što će biti nakon toga Zašto nisu sanjali ništa nakon tih dvadeset i pet godina, kao da će nakon toga nastupiti kraj povijesti Reći da su Hrvati tisuću godina sanjali nešto što će trajati dvadeset i pet godina, a što će biti nakon toga nije ima palo na pamet, znači svesti Hrvate na bedake. Kako da nijedan Hrvat tijekom tih tisuću godina nije sanjao Europsku uniju Kako su se u tom snu koncentrirali upravo na ovih dvadeset i pet godina od kojih je petnaest već prošlo Zašto ne na sto godina nakon tih dvadeset i pet godina Ta i tada će postojati Hrvati! Valjda. Poneki. Otkuda neprolazne, nezaobilazne i nezaboravne povijesne zasluge onih koji su nas doveli do ostvarenja "tisućljetnog sna" - za nešto što će trajati dvadeset i pet godina Zato što će nam država dati bolje polazne pozicije za dalje Država - slaba, korumpirana, neučinkovita, bedasta - kakve li polazne pozicije to daje Živimo ostvarenje nečega što u povijesti nije postojalo (sna), a u budućnosti je izvjesno da je kratkotrajno (država), te ni sadašnjost ne može biti bog zna što. Onaj koji se u razgovoru pozove na "tisućljetni san", kome je to argument za bilo što drugo osim somnanbulizma, time sam sebe diskvalificira za bilo kakav daljnji ozbiljni razgovor. "Tisućljetni san" je ništa drugo doli glupost vulgaris banalis domestica. Ne čude me oni koji prodaju Eiffelovu kulu. Čude me oni koji je kupe. Ali ne, nema razloga čuđenju. Tko je dovoljno glup da povjeruje kako je Eiffelova kula na prodaju, dovoljno je lud i da je kupi.

Volio bih da mogu imenovati osjećaj koji me obuzima u ovom trenutku, ali ne mogu. Smatrah da sam ulaskom u srednje godine barem nešto o životu naučio, ali često mi se čini da sam baš u trenutku rođenja najviše o životu znao. Želio bih, znaš što bih želio u ovom trenutku Da me nema. Da se pretvorim u prah. Da me vjetar raznese ovom sanjivom dolinom mandarina i da taj prah pomogne boljem ovogodišnjem urodu. Da ljudi koji probaju nektar od kojeg rastu zazubice omamljeni i zadivljeni čudesnim narančastim fluidom pomisle kako mora biti posebno to mjesto na kugli zemaljskoj gdje plodovi mandarina, koje upravo jedu, rastu. I da znaš, danas sam vidio iskonsko zlo u osobi za koju sam mislio kako je dobro poznajem. Toliko sam bio iznenađen i šokiran da mi je dugo trebalo da prihvatim činjenicu kako je vrag već dugo vremena živio zamaskiran iza lica anđela. I upravo ovaj slučaj nagnao me na sumnju kako dobro i zlo žive u vječnom skladu; nadopunjavaju se kao rak samac i moruzgva. Kao Tom i Jerry. Kaokao kakao. A razmišljao sam u zadnje vrijeme i o tome zašto tako često bježim od tebe, pa ti se vraćam. Neki bi to povezali sa plimom i osekom, mjesečevim mijenama. Za mene je to samo ljubav, jebiga.

Najveći naslov na naslovnoj stranici današnjeg "Večernjaka", kojim se najavljuje članak o tome kako je senjanka Sandra Šarić osvojila bročanu medalju na olimpijskim igrama, glasi: LIJEPA, JAKA I POBOŽNA Nakon toga bilo mi je teško rastvoriti te novine. Samo sam buljio u naslov i pitao se: zašto "pobožna" Čak i da je pobožna, čime bi ta činjenica zaslužila da je se tako istakne Ako je pobožna, nije li to njezina privatna stvar Baviti se time jednako je neukusno kao pisati da istaknuti znanstvenik pati od proljeva. Ili se hoće reći da je izborila treće mjesto uz Božju pomoć Da je tako, to bi nipodaštavalo sve njezine napore, a Bog bi bio vrlo pristran, navijački raspoložen tip koji podržava samo one koji mu se ulizuju. Dobri kršćani koji su smislili i instalirali taj naslov, ozbiljno su uvrijedili svog boga zanijekavši mu svemoć. Ako je Bog svemoguć, zašto nije postavio svoju miljenicu na prvo mjesto Ili su osvajačice zlatne i srebrne medalje bile pobožnije Ne znam jesu li pobožne i prve dvije i kojim se bogovima mole. Možda su njihovi bogovi moćniji od našega Sandrina pobožnost njezina je privatna stvar, u nikakvoj vezi s njezinim sportskim rezultatima. Kad je već tako, možda su novinari mislili da bi to - usprkos svemu - zanimalo čitatelje. Ponovo pogrešno. Uvjeren sam da bi čitatelje od takvih, za njezin uspjeh nevažnih okolnosti, daleko više zanimalo je li Sanra jebežljiva. Je li raspomamljena mladica ili joj treninzi iscrpljuju svu energiju, pa je mrvo puhalo Da je ružna, bi li njezin uspjeh bio manji Zamislimo taj naslov u drugoj varijanti: RUŽNA, ZLOČESTA I JEBEŽLJIVA Nezamislivo, zar ne Da je posrijedi nekadašnji "Polet", taj naslov bio bi sasvim moguć, ali u današnjem "Večernjaku" nema izgleda da se pojavi. Također nema izgleda da se pojave ni naslovi kao PAMETAN, USPJEŠAN I BEZBOŽNIK ili NAJBOLJI, NAJINTELIGENTINIJI I ATEIST Ako se ističe pobožnost, zašto se ne bi isticao i ateizam Novinarska uzrečica kaže "nije vijest ako pas ugrize čovjeka, nego ako čovjek ugrize psa". U skladu s tim, možda je isticanje Sandrine pobožnosti upravo naglašavanje koliko je to izuzetno, čudno, nakaradno Moguće, jer se u slučaju Blanke Vlašić, koja je u zlatnoj kategoriji, a ne brončanoj, ne sjećam da je itko na takav način isticao njezina vjerska opredjeljenja. Pretjerana religiozna revnost "Večernjaka", koja kao da bi htjela nadmašiti onu "Glasa koncila", pokazuje se time destruktivnom i za istinsku religioznost, i za kršćanstvo, kao faktično bezboštvo, a pri tome vrijeđa djevojku koja je pošteno izborila brončano odličje i obezvrjeđuje njezine rezultate. Da naslov nije slučajan, već ondje postoji neka matrica iz koje se štancaju takvi isprdci pokazuje i tekst Milana Ivkošića "Veliki prasak" sotonizma. Taj novinar, poznat po tome što opetovano niječe globalno zatopljenje, piše: Naravno, "velikim praskom", kao ideologiziranom znanstvenom "činjenicom", obmanjuju nas Dakle, za njega je "veliki prasak" činjenica koju treba pisati u navodnicima, ideologizirana izmišljotina. Izmišljotina, nije toga bilo. Ono da su svjetski znanstvenici pored Geneve sagradili nekoliko desetak kilometara dugačak uređaj za eksperimente kojima kane laboratorijski rekonstruirati uvjete "big benga", a sve to košta šest milijardi dolara, za njega također ne postoji. Ili, ako postoji, svi svjetski znanstvenici i oni koji su uložili tih pišljivih šest milijardi dolara, sve su to budale, nasuprot kojima Ivkošić ZNA. Bog je stvorio svijet u šest dana i točka. Time se "Večernji list" pokazuje kao atavizam, svakodnevno glasilo srednjeg vijeka. Pa tko voli, neka izvoli.

Jedni su tek otprilike zapamtili, drugi loše razumjeli, nestručni prevoditelji pogrešno preveli, nemarni prepisivači iskrivili, i eto ti ga na! Ne postoje ni raj ni pakao kao dva odvojena, a kamoli udaljena mjesta, niti se oni nude kao alternativni izbor, jedno ili drugo. Jednom, kad mrtvi uskrsnu, koliko će biti stari Hoće li biti u godinama kao kada su umrli Zašto ne bi bili svi kao tek rođeni, kada smo svi bili jednaki, nevini i neopterećeni ikojim grijehom Svaki umrli biti će istovremeno u svim svojim mjenama, biti će sve ono što je bio kroz život, pa čak i sve ono što je mogao biti, ali mu je onemogućeno ili je propustio. I nevino dijete će pitati zločestog starca zašto mu je napravio sve ono što je napravio, mladić-sanjar će patiti zbog svega što je bezobzirni mužjak počinio, cinični odrasli će drhtati od ganuća kako je bio drago dijete, zločinac će se bezuspješno pokušavati pomiriti sam sa sobom, a mudri starac uživati u svim svojim prethodnim fazama. I znat će se nedvojbeno tko je u pravu, a tko je što skrivio, jer će ono što je moglo biti biti sudac kojega je nemoguće prevariti. Raj i pakao biti će u svakome od uskrsnulih, svatko od njih biti će svoj anđeo i vrag. Pakao i raj bit će svagdje gdje će biti bilo tko od njih. Blaženi će uživati, a prokleti dovijeka ispaštati, a nagrada ili kazna biti će u tome da se ništa više nikada neće moći promijeniti.

Liža, daj mi puno liža u moj organizam, više hoću liža da izliječim cinizam. Nadam se da vam se sviđa ova moja pjesma posvećena liži i njenom utjecaju na ljudsku psihu. U ovom slučaju, koristio sam je ipak samo u stihu. Zamišljam, zamislite, zamišljam da neka tamo kineska nacionalna televizija reprizira bez rezova sva natjecanja u kojima su njihovi olimpijci uzeli medalje. Bilo bi baš fora do Božića odgledati sve te čari kosookih junaka Ljetnih olimpijskih igara. U kineskoj pokrajini Govnolend ljudi baš i ne žive u tom olimpijskom duhu osim kada se događaju utrke lađa. Tada do izražaja najviše dolazi vladar ove pokrajine Jam-bo koji prati svjetske gej trendove, pa se bez ikakvog straha od zlih medija okolo šepuri sa svojim starim dečkom Me-sićem. Ja-mbo kaže da im je uvijek zabavno jer ga njegov dečko Me-sić uvijek i iznova oduševljava svojim istančanim smislom za humor, na što mu on uzvraća skupocjenim poklonima, a ponekad čak dozvoli da mu sažvače mlohavo spolovilo kada ih nitko ne gleda. Takvi su njih dvojica; uvijek jednostavni i spremni za pravu mušku ljubav. Kada smo već kod muškosti, kažu da je ćelavost odraz iste. Istina, bilo me je strah priznati ljudima oko sebe da pomalo gubim kosu dok jučer nisam pročitao tu ohrabrujuću vijest u novinama. Žene, gubim kosu!!! Funnylittlefrog mi se javio iz Bola. Zamislite, obitelj Gotovac je boravila u istom hotelu gdje on radi. A sada nešto što bi moglo zanimati čelne ljude iz vodstva našeg najfensišmensikul časopisa Story : Frog je jednu večer uočio Simonu kako na bazenu pliva prsno, prisno sa jednim crnim mladićem koji se ne zove Ante. Navodno Frog posjeduje i neke mutne forografije na mobitelu, a slučajno je kasnije prolazio kraj njene sobe i snimio čudljive zvukove koji podsjećaju na uzdahe. Dakle, čelni ljudi časopisa Story : dobro razmislite želite li ovaj materijal. Naravno, sve ide preko mene, a ja sam skroman i spreman uzeti samo pišljivih 10%. I dok se neki jebu po otocima ja radim. Danas je bio baš jedan ležeran dan u servisu. Rutinirano sam ga odradio sa smješkom. Jedino me zabrinjava porast posjeta sjedobradih staraca koji nose slamnate šešire i čudno se smiju dok razgovaraju sa mnom o problemima njihovih strojeva. Danas su bila dvojica takvih. Prvi je donio Vivax televiziju na reklamaciju i grcao u suzama od smijeha zbog toga što je njegov TV aparat radio ispravno samo tri dana nakon kupnje. Mislim, to jest u neku ruku smiješno, ali ne baš toliko da bi se grcalo u smijehu. Kasnije mi je priznao da ga je ukorio i njegov psihijatar zbog prekomjerne doze smijeha, a isti mu je preporučio domaće humoristične serije kako bi se vratio u normalu. Drugi sjedobradi starac koji nosi slamnati šešir upao mi je u servis rekavši da ima problema sa nekim spojem na prekidaču. Rekao sam mu da navrati malo kasnije, pa će mu to pogledati moj odsutni kolega Kejbl Gej kada se vrati sa odsutnosti. Kasnije se taj isti starac vratio sa propelerom brodskog.pardon, sa nekim ovećim kućnim ventilatorom. Kejbl Gej je pogledao slučaj i skužio da tu ima puno zajebancije koju ne može naplatiti, pa ga je pokušao odjebati na fino, ali ovaj se nije olako dao, već nam se ušuljao iza leđa, uzeo odvijač i počeo sam nešto kopati po raskopanom prekidaču. Morali smo ga iznijeti za ruke i noge iz servisa. Vrhunac dana zbio se pola sata prije kraja radnog vremena kada je Kejbl Gej izustio iz svog dijela servisa gledajući kroz prozor : -Vidi, Mirna Berend. -Sereš! rekoh -Ne serem. Pogledaj. rekao je Prišao sam prozoru, i što da vam kažem; čovjek nije lagao. Ne znam kako bih vam opisao taj trenutak. Žena od gazde pomislila je da mi se digao kurac od ushićenja, a ja sam u stvari bio paraliziran jer mi je konačno bila tu pred nosom žena koju godinama imam želju šutnuti nogom u dupe. Nisam plako, nisam. Zapanjen sam stao. Izašla je onako božanstvena u nekoj prozračnoj haljini na cvjetiće iz niskog sportskog zlatnog automobila koji izgledom nalikuje na sprintericu Usaina Bolta. Ne znam zašto mi je u tom trenutku palo na pamet da Sanja Mikleušević i Mila Horvat imaju istu vizažisticu, ali valjda je razlog u tome što uvijek od nečeg odvratnog u svom prljavom umu tražim nešto još odvratnije. No, dosta je bilo reklama svakojakih persona. Ljudi, čitajte Marolea! Ljudi, kupite knjigu mog prijatelja eventualiste - Andrije Škare : "S više mlijeka, molim. Fantastično štivo o njegovom doživljaju zagrebačkih birtija koje je donedavno bilo i na njegovom birtijaškom blogu. Bilo bi tamo i dalje da ga Frog nije nagovorio da materijal ukoriči. A bit će još veća radost kada se stara ekipa nađe na koncertu legendarnog indie izvođača. Do tada, moja omiljena stvar sa njegovog ovogodišnjeg albuma

Jutro je počelo dramatično. Vriska, dreka i treska. Bio je to nastavak uzbuđenja od dva dana ranije. Dva dana ranije, u dva ujutro, susjedi koji stanuju ispod mene, Katarina i Domagoj, začuli su sumnjivi tresak u kupaonici. Domagoj je ustao iz kreveta i otišao pogledati. Kada je otvorio vrata kupaonice, prvo što je ugledao bio je pola metra visok štakor koji je sjedio na rubu kade. I štakor je ugledao njega, skočio u wc-školjku i nestao. - Zato i postoje poklopci na školjkama - rekao sam. - Da se ovi što mogu proći kroz cijevi kanalizacije ne mogu uvući u kuću. Pozvali su deratizaciju i došla je jedan iznenađujuće simpatična mlađa ženska. Postavila je u sifon na podu kupaonice otrov, a po prostoriji, na strateškim mjestima, ostavila ljepilo. Katarina je pak odlučila da će poklopac na wc-školjki do daljnjega biti spušten. Kad danas - ponovo! Domagoj je već otišao na posao kada je Katarina ušla u kupaonicu i spazila štakora na mašini za pranje veša. Štakor je jurnuo prema školjci, ali je poklopac bio spušten i nije mogao uteći. Očigledno ga je iznutra lako nadigao, ali ga izvana nije mogao podići. Uzvrtio se po prostoriji, jurio na sve strane tražeći izlaz, ali uzalud. Katarina se prvo izvrištala, zatvorila vrata, zatim ponovo malo vrištala, te hitno ponovo nazvala deratizaciju. Došla je ista ženska i u času, oboružana mrežom na dugačkom štapu, ulovila štakora. Ženska je po svemu sudeći odabrala pogrešno zanimanje. Štakor joj je sviđao, mislila je da je lijepi primjerak. Na kraj pameti joj nije bilo da ga ubije. Odnijela ga je sa sobom da ga pusti negdje u nekoj šumi. Katarinino vrištanje me probudilo. Obukao sam se i sišao pogledati što se događa. Štakor je već bio odnesen, problem riješen. Kada sam već sišao, skuhali smo kavu, uz koju sam dobio i podroban izvještaj. Jest da je izvor problema bio uklonjen, epizoda završena, ali Katarina mi je bjelodano pokazala kako se ljudi s traumatskim iskustvima promijene, zašto su preživjeli iz konclogora do kraja života ostali drugačiji, zašto su oni koji su živjeli u Jugoslaviji od četrdeset i pete do pedesete još i osamdesetih godina bili podozrivi prema novom sistemu, i tako dalje, i tako dalje, što se sve svede na ono da "tko se opeče, i na hladno puše" Sve to kada mi je rekla: - Odlazak na zahod više nikada neće biti kao ranije.

Najznačajniji politički sukob u Hrvatskoj osamdesetih godina prošlog stoljeća bio je onaj između Mike Špiljka i Stipe Šuvara, a njegov ishod je uvelike odredio sve što je uslijedilo, uključujući i ovo kako nam je danas. Stipe Šuvar bio je doktor sociologije, a Mika Špiljak postolar i službeno proglašeni narodni heroj. Vremenom je većina hrvatske inteligencije i ljudi koji su radili u medijima prešla na Špiljkovu stranu. Istovremeno se Šuvarova strana osipala. Jedni su ga napustili, drugi ga se odrekli, treći ga izdali, a preostali su uklonjeni ili su se ušutili. Desetljećima blaćen po svim medijima, doktor je iz tog sukoba izišao kao najocrnjenija i najomrznutija politička figura, te je politički onemogućen, a postolar-heroj još i danas figurira kao pozitivan lik. Šuvar se do kraja života bezuspješno zalagao za isto za što se cijeloga života borio. Špiljak je obavio što je htio, te je - pametniji od Miloševića - otišao u penziju i prepustio drugima prljave poslove potrebne da bi se ono što je započeo dovelo do kraja. (Malo podrobnije o tome na blogu 45 lines.) Cijeli taj sukob danas je nevažan. Na sceni su drugi igrači s drugim adutima u rukama. Da bi znali sasvim dovoljno u kakvom društvu živimo nije potrebno više nego živjeti u njemu i, recimo, čitati novine. No da bismo razumjeli našu stvarnost nužno je znati i kako je do nje došlo, te razumjeti što nas je do nje dovelo. Što se toga tiče, danas se još uvijek uvelike vjeruje u ideološke konstrukcije i floskule koje su lansirane u vrijeme sukoba Šuvar-Šiljak da bi služile u političkim likvidacijama. Špiljak se nije zadržavao samo na političkim likvidacijama. Recimo, nedavno je pred sudom u Njemačkoj osuđen Krunoslav Prates zbog sudjelovanja u ubojstvu političkog emigranta Stjepana Đurekovića. U obrazloženju presude je navedeno da je to učinjeno po nalogu Mike Špiljka da bi prikrio financijske malverzacije u INI u koje je bio uključen i njegov sin. Drugim riječima, najmoćniji čovjek u Hrvatskoj bio je, pučkim rječnikom rečeno, ništa drugo nego gangster. Nasuprot tome, u međuvremenu su čak i protivnici priznali Šuvaru da je bio iznimno častan, pošten, principijelan, nesebičan, skroman i dobronamjeran čovjek. Pitam se što danas misle o svom doprinosu tom sukobu i kako se pri tome osjećaju svi oni koji su svojevremeno podržavali Miku Špiljka. Na stranu svi ideološki omotači i koprene, pada li im ikada na pamet da su se između časnog čovjeka i gangstera opredijelili za potonjeg Ne znam. Koliko god ih je svojevremeno bilo mnoštvo, od kojih su mnogi još i danas prisutni i glasni, nitko od njih o tome ni da pisne ni da bekne. Čak ni Zdravko Tomac, koji se pokajao otprilike za sve što je ikada uradio, nije osjetio potrebu da reinterpretira što je stao na stranu gangstera. Nikome nije u interesu čeprkati po slegnutoj baruštini. Ne talasaj! Po svemu sudeći, istina o onome što se dogodilo u Hrvatskoj osamdesetih godina biti će iznesena tek za nekoliko desetljeća u doktorskom radu nekog povjesničara koji će zanimati samo nekolicinu njegovih kolega.

ZUZUL WAS THERE! Počinjem time da ponavljam sam sebe. Prije točno godinu dana objavio sam post koju su ću sada ponoviti da ne morate skakati da provjerite: ------------------------------------------------------------------ JADNI LJUDI Jadni ljudi. Jadni ljudi. Jadni, jadni, jadni, jadni. Još ni ne znaju koliko su zapravo jadni. ------------------------------------------------------------------ Jučer sam se vratio s odmora na moru i čim sam se raspremio, pogledao sam novine koje mi je majka spremala, da vidim što se u međuvremenu dogodilo u svijetu, i što je bilo za vidjeti Žao mi je što su se moje bojazni i zle slutnje ostvarile. No nije trebalo biti naročito obdaren prorok da bi se tako nešto naslutilo. Gdje Žužul i PETAR CRO-ARMY prođu, teško da ishod može biti drugačiji.