Redakcija "Omladinskog tjednika" nalazila se na uglu Tesline ulice i Zrinjevca, na prvom katu iznad apoteke. Na prvom katu je i danas mali balkon s kojega se dobro vidjelo kako se Zrinjevac puni radnim ljudima i građanima, poštenom inteligencijom, studentima i đacima, od kojih je većina mahala američkim ili jugoslavenskim zastavicama, kao što je narod nagrnuo cijelim putem kojim su trebali proći visoki gosti. Kolona automobila s drugom Titom i predsjednikom Nixonom dolazila je od kolodvora prema Trgu Republike. Bio je lijep dan i svi automobili bili su bez krovova. Čim se pojavio čelni automobil, okupljeni narod je počeo pljeskati i uzdizati zastavice u vis, a kada je naišlo vozilo iz kojega su im mahali drug Tito i predsjednik Nixon, prolomile su se ovacije i skandiranja. S balkona na prvom katu dobro se vidjela začuđujuće dugačka kolona crnih automobila. Jedan, pa drugi, pa treći, pa deseti, dvadeseti i trideseti… Pa automobil s dvojicom predsjednika, pa ponovo pratnja, svita i osiguranje… Odozgo se dobro vidjelo uz koljena tjelohranitelja strojnice, valjda još od Vermachta. Kolona je izgledala nepregledana. Čim su prošli Tito i Nixon većina onih s balkona povukla se unutra u prostorije redakcije. No iznenada se izvana prolomi urlik gomile kao kad na utakmici za svjetsko prvenstvo u nogometu naši daju gol. Narod je pomahnitao i euforične ovacije zatresle su krošnje zrinjevačkih platana. Oni koji su ušli izjuriše van da vide što se zbiva, ondje su zatekli one koji su u nevjerici buljili u čudo neviđeno, i svi zajedno nisu mogli vjerovati svojim očima. Na kraju nepregledne kolone monumentalnih crnih blještavih automobila, kao šećer koji dolazi na kraju, vozio je prljavi raspadajući "spaček" srolanog platnenog krova iz kojega je virio Nenad P. pod crnim naočalima, bradom kao faun i kosom kao Jimmy Hendrix i kontrastirajući sve prije sebe davao definitivnu točku na defile. "Spaček" je mahao nepričvršćenim blatobranima, škripao rasklimanom karoserijom, iz auspuha je pucalo kao da izbacuje petarde, na vratima je bio veliki okrugli znak "Ban the bombs" i parola "Make love - not war!", ostatak oplošja bio je ukrašen drugim hipi-simbolima i prigodnim grafitima, isti onaj "spaček" koji sam pregurao diljem pola cesta od Triglava do Budve pokušavajući ga nagovoriti da mašina prihvati. Neočekivanost njegove pojave u trenu je rušila sve brane i mase su reagirale elementarnom snagom iskonskih nagona. Pljesak koji su pobrali Tito i Nixon nije bio ništa u usporedbi s onim koji je njega zasuo. Nenad P. je sat ranije krenuo od Trga žrtava fašizma Boškovićevom ulicom i tek što je prošao Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti, zaustavio ga je prometnik. Nenad P. je sat vremena sjedio prvi u zaustavljenoj koloni i nervozno žvakao vrh brade, sve dok nije naišla svečana kolona. Čim je posljednji crni automobil prošao, prometnik je dao znak da zaustavljeni mogu krenuti, očekujući da će nastaviti ravno, no Nenad P. je zaokrenuo na desno, kliznuo iza njegovih leđa i zalijepio se na kraj odmičuće kolone. Tako se provezao od bivše američke ambasade duž pol Zrinjevca do Tesline gdje je zaokrenuo, gomila se razmaknula i on je parkirao i izišao. Nije to trajalo dugo, tek nekoliko minuta, ali prema nekim (možda zlonamjernim) tumačenjima Nenad P. se od tih ovacija do kraja života nije oporavio. Kad te previše nečega snađe u trenu kada ne očekuješ, lako može izbaciti iz ravnoteže. Pogledajte samo što se dogodilo našim tajkunima i političarima. Pojma nemaju gdje žive! Jednoga dana kada se prenu otkriti će da nadaleko i naširoko od njih nema nikoga i samo će se čuditi, da je sve pusto, kao što mora da se i Korade čudio do posljednjeg časa što ga je snašlo.

U listopadu 1934. godine u Marseillu ubijen je jugoslavenski kralj Aleksandar. Ako me sjećanje ne vara, na naslovnoj stranici prvog narednog broja najznačajnijih tadašnjih političkih novina, "Politike", objavljena je fotografija umirućeg kralja, netom pogođenog mecima atentatora. Ispod fotografije objavljen je patetični potpis da nije bilo oka koje nije zasuzilo, nije bilo ruke koja nije zadrhtala pred tim tragičnim prizorom. Dapače, potpis je bio u formi pitanja, kao: "Koje oko nije zasuzilo, koja ruka nije zadrhtala…?" Odgovor je bjelodano pružala sama fotografija. U ono vrijeme su fotografski aparati bili daleko složenije naprave od današnjih automatskih kompjuteriziranih digitalaca i trebalo je umijeće da bi se s njima dobilo dobru fotografiju. Trebalo je izoštriti sliku, namjestiti ekspoziciju, namjestiti otvor blende, sigurnom rukom držati glomazni aparat da se ne zatrese. Umirući kralj je fotografiran savršeno oštro, a svjetlo je jednako savršeno odmjereno. Da bi se napravila takva fotografija bilo je nužno ostati bistre glave, oštra oka, mirne ruke i djelovati u djeliću sekunde. Ruka koja nije zadrhtala bila je ruka fotografa.

Lako je pratili vijesti Nove TV kada savjesti ste čiste, ali pitam se što bi se odigravalo u vašim glavama da na njegovom ste mjestu, što biste? Poslanica svetog Dragoslava Andrića Kroejšanima : Kad se sve stiša past će teška, teška kiša...njena naušnica na podu leži satima hladno suočena s vratima...a ja uprkos zori puštam ponoćnu lampu da gori.. Za sve one koji se klade gdje je Korade, čujem da stalno lunja negdje oko Slunja, il` se pak skita u okolici Splita; odaje se rumu u tajnom podrumu, a rijetki samo znaju da je s Kennyjem u raju. Htio bih vam reći da se i ja skrivam jer mi je ovih dana u posjet došla rodica afroamerikanka. Draga za ovo ne smije saznati, jer, stvorila bi se odjedanput hrpa raznoraznih pitanja, a ja ne volim pitanja tipa zašto ti je rodica crna, jer boja kože kod mene nikad nije igrala neku važnu ulogu.

Gotovo nezamijećeno, hrvatskim medijima provukla se vijest da poznati ruski milijarder Roman Abramović kupuje dubrovačku tvrtku «Hoteli Maestral». Riječ je, naime, o jedinoj neopljač…ovaj, neprivatiziranoj hotelskoj kući na dubrovačkom području u čijem se sastavu nalazi 5 hotela (Vis I, Vis II, Splendid, Komodor, Adriatic i Uvala) i koja se već nekoliko godina neuspješno pokušava prodati. Hoteli se nalaze na izuzetno atraktivnim lokacijama Uvale Lapad i prava su meka za bogatog okupat…ovaj, investitora. Očito je gospar Roman dao ponudu koju nije bilo moguće odbiti. - Vidi Romane – zamišljam da je ovako tekao razgovor između gospara i njegove supruge za vrijeme prošlogodišnje posjete Gradu – lijepa varošica, zar ne? - A ništa, onda ću ti kupiti koji hotelčić, možda neko brdašce ili …? - Ma ne, ne…što će mi to kad imam tebe. Ne želim se kao deva provlačiti kroz ušicu igle jer zapisano je…teže će deva kroz ušicu igle nego bogataš u kraljevstvo nebesko. Ajde ti meni kupi one naušnice što ih je Rania od Jordana lani kupila i ja sretna.... Romana je vjerojatno udivila ova poslovična skromnost njegove žene pa ju je odlučio nagraditi. U ovoj transakciji neki vide priliv svježeg kapitala, neki trljaju ruke zbog možebitnog povećanog zanimanja turista sa bogatog ruskog tržišta a neki opet… (stoka, kažem vam ja) još jedno u nizu zaprečavanja pristupa plažama i pomorskom javnom dobru. Međutoa, bolji poznavatelji situacije koji dubinski promišljaju ter čitaju između redova odmah će uočiti nešto sumnjivo. Naime, poznato je da bogati Abramović do sada nije ulagao u turističku djelatnost. Svi znamo da je općepoznat postao kupovinom engleske nogometne momčadi Chelsea. Pa otkud onda Roman u turizmu i to baš u – viđu vraga su sedam binjišah – Dubrovniku? Još vam ne zvoni? Pa i nije toliko tajnovito kako se u prvi tren čini. Roman Abramović, poznati ruski milijarder, bacio je oko na znameniti dubrovački nogometni klub – GOŠK JUG. Za one, vjerujem rijetke, koji nisu čuli za GOŠK JUG, red je napomenuti da je to klub koji je osnovan 1919. te je čak 4 (slovima: četiri) godine bio član 1. Hrvatske nogometne lige. U sezoni 2006/2007. u Hrvatskoj 3. ligi Jug, zauzeo je odlično 13. mjesto. Eh – upitat ćete se vi, nevjerniTome – pa kakve veze nogomet ima sa hotelima Maestral??!? Ima, ima. Riječ je o klasičnoj navlakuši. Roman kupuje Maestral kako bi zameo tragove i prikrio svoju osnovnu intenciju a to je – učiniti Dubrovnik nogometnim centrom Hrvatske. Tako bi se Dubrovnik, pomoću Hrnića (vidi prethodni post, op.a.) i nogometaša profilirao kao Grad koji osim Starog grada ima još puno toga za ponuditi. Lukav je taj Abramović. Pravi lisac. Svojom prividnom nezainteresiranošću oborit će cijenu kluba u ponudama ostalih potencijalnih kupaca a onda – coupe de grace – dati najbolji ponudu. Imam i ja svojih interesa u svemu ovome. Nemojte misliti da nemam. Naime, svi vi koji dulje vrijeme pratite moj blog, dobro znate da ja uporno nastojim od svojih kćeri stvoriti vrhunske sponzoruše. I ne samo da nastojim, ja vrlo uspješno radim na tome na način da im već izražene intelektualne potencijale u začetku nastojim suzbiti. Tako sam u posljednjih mjesec dana Prviću uspio ogaditi knjige i učiniti gotovo nemoguće…specijalnom metodom učinio sam da je zaboravila nekoliko ranije naučenih slova. Ne želim da se opterećuju nepotrebnim glupostima jer sve svoje potencijale trebaju staviti u službu rečene misije. Istina, do nedavno bio bih se zadovoljio i nekim vaterpolistom kao potencijalnim zetom. Međutim, malo je jako uspješnih vaterpolista koji se mogu zaista bogato prodati a nikad ne znaš hoće li tom budućem Boškoviću oko zapeti za …možebitno..onu malu Doris, namigušu iz «srednjiša» ili koju drugu koketu. Eto, primjetio sam i jednu odvratno lijepu plavušicu u Palčici. Opasna konkurentica. Sa nogometašima pak neće biti problema. Čak i oni koji nisu naročito nadareni, sasvim pristojno zarađuju ili..barem onoliko koliko će men…ovaj…mojim kćerima biti dovoljno. Stoga kažem: Sa Srđa vila kliče, dobro doš'o Abramoviče!!! UPDATE: UPRAVO SAM DOBIO DOJAVU DA JE VIJEST O ABRAMOVIĆEVOJ KUPOVINI MAESTRALA ZAPRAVO PRVOAPRILSKA ŠALA?!? PA JEBEMU OSAM PUTA SEDAM, DOKLEM TAKO? A? TRAŽIM I ZAHTJEVAM ODGOVORNOST UREDNIKA SLOBODNE DALMACIJE ZA OVAKVO BESPRIZORNO NANOŠENJE DUŠEVNIH BOLI. JA ĆU VAS TUŽITI. JA ĆU TUŽITI! JA..JA ĆU SVE TUŽITI VAŠE PREVASHODSTVO!!! P.S. Romane, ako ovo čitaš, molim te učini da se žgadiji ogadi njihova zajebancija. Kupi Maestral i Goška Romane. Učini to. To te moli puk dubrovački....

Listajući prije nekoliko dana knjigu o zagrebačkim spomenicima, naišao sam na podatak da se u centru Zagreba nalazi jedinstveni spomenik psu već više od stotinu godina. Prva vijest! Toliko me je iznenadilo da sam krenuo u potragu… Na naznačenoj adresi, Ilica 5, nisam pronašao ništa, te sam se raspitivao kod poznatih povjesničara umjetnosti i arhitekata. Napokon je povjesničar arhitekture Aleksander Laslo znao sve što me je zanimalo: Spomenik zaista postoji u Zagrebu, na adresi Ilica 5, ali je u malom unutrašnjem dvorištu, više svjetlarniku, te je nedostupan prolaznicima. Kada je krajem devetnaestog stoljeća zidana zgrada kroz koju vodi prolaz Oktogon, neki pas lutalica počeo je svakodnevno dolaziti na gradilište. Radnici su ga hranili i igrali se s njim, pa se lutalica udomaćio i noću čuvao gradilište. Nazvali su ga Pluto i dobio je titulu "gradjevni pas". Moja literarna mašta mi je odmah došapnula da je Pluto možda imao i značajniju ulogu u gradnji: možda su ga izdresirali da nosi manje alate radnicima koji su radili na višim katovima… Na nesreću, Pluto je i stradao na gradilištu, nešto ga je prignječilo, a koliko je to sve ožalostilo svjedoči i spomen-ploča podignuta 1896. godine. Kako Pluto nije bio osoba javnog značaja, spomen na njega nije postavljen u javnom prostoru, već na mjestu dostupnom samo tadašnjim korisnicima zgrade. Da bih dospio do spomenika morao sam se dogovoriti s današnjim korisnicima, koji su me zamolili da ne preciziram lokaciju, kako bi izbjegli navalu znatiželjnika. Kako su oni bili susretljivi i ljubazni, moram održati obećanje. Spomen-ploča je dobro očuvana, zahvaljujući i nadstrešnici koja je štiti, ali golubovi nisu pokazali poštovanje prema liku nezaboravnog Pluta. Na sreću, spontana intervencija golubova se prilično skladno uklopila i bojom istakavši glavu psa od tamnije pozadine. Spomenik građevinarskom psu Plutu zasigurno bi bio jedna od gradskih atrakcija kada bi se moglo do njega. Baš me zanima da li Branimir Špoljarić, onaj što objavljuje sjajne priloge o povijesti Zagreba na radiju, ili bilo tko drugi, ima išta dodati svemu ovome?