Točno znam kada je to počelo. U djetinjstvu, na satu likovnog odgoja. Trebalo je ilustrirati priču u kojoj neki mladić odlazi u partizane pa dobiva zadatak da dostavi paket s oružjem. Paket odlaže ispod klupe autobusa. Putem, uznemirava ga vozač autobusa; to njegovo lice, tu ružnu njušku kao da ga je već negdje vidio. Obuzima ga neka mračna slutnja, konta da on zna kako ovaj zna da on zna kako… Autobus se napokon zaustavlja na kontrolnoj rampi. Ulazi ustaša i pregledava prtljagu. Dolazi i do paketa s oružjem. Mladić se ne usuđuje ustvrditi vlasništvo nad paketom, no onda uskače vozač, kaže da je njegov. Ustaša odmahuje, diže se rampa, vozač konspirativno namiguje i čiča-miča, gotova je priča. Tada to nisam razumio, taj tjeskobni trenutak u kojem je potrebno preuzeti odgovornost, donijeti odluku na raskrižju životnih putova. Sjećam se, dugo sam sjedio nad praznim papirom pokušavajući dočarati mučnu scenu u autobusu. „Kristuš, pa uživi se u ulogu mladića…“, rekla je učiteljica. I ja sam se uživio: tvrda, neudobna drvena klupa. Škripanje čizama po vlažnom podu. Prisutnost ustaše. Miris njegova znoja. Vonj rakije. I sad, kao, ustaša nešto pita, a ja zjakam kroz prozor. He, he, jebe mi se, nije moj paket. Brojim krave na livadi. I nikom ništa. Odlučih ponijeti mapu i završiti kod kuće. Za pomoć sam se obratio djedu. „Deda, možeš li mi nacrtati ustašu?“ „Pa od kud bi ja to znao!?“, lecnuo se djed. Nije ustaša ovca. „A zašto ti to mene pitaš?“ „Pa pričo si da je kum Pero bio ustaša…“ Djed je neko vrijeme premetao novine po rukama, pa ih presavio kao da čita nešto važno. Sjećam se, bile su otvorene na stranici s recenzijom azrinog albuma „Ravno do dna“. Rekao je nešto. Rekao je to nejasno. Nešto nerazumljivo kao što su nerazumljivi stihovi Johnnyja Štulića: …lice moje predodžbe rubna fikcija sjena u ogledalu krug se zatvara. Onda je ustao i utišao u kuhinju guliti krumpir. Nisam dočekao odgovor. Ustaše su došle same; banuše u selo već prve nedjelje u prijepodnevnom terminu, neki partizanski film. Oko uniforme više nisam imao problema. No lice ustaše… Ono je izašlo iz mog filma. Usjeklo mi se u pamćenje. Prvo vrijeme, zurilo je u mene sa školskog panoa, zatim se preselilo u moje snove. Sanjao sam kako me skida s autobusa i likvidira u nekom jarku. Jednom, dvaput, stotinu puta kroz godine, u raznim situacijama pod raznim okolnostima. Mnogo godina kasnije, taj neki osjećaj nelagode da ću ga susresti u ratu ili da će mi, u arapskom svijetu, s kalašnjikovom banuti u kontejner. Možda zbog toga nisam ni trepnuo kad je neki tip pucao po birtiji ili kad je drugi izašao iz auta i sasuo mi rafal ponad glave, treći izvadio kinder jaje u busu. Jebiga, to nisu bila ta lica. Nekako s dolaskom medijske slobode, likvidacije su prestale biti povlasticom političke elite. Postale su dijelom naše svakodnevnice - teroristički napadi, mafijaška ubojstva, đaci kuglaju po holovima škola. Na nekim snimkama koje sam imao prilike gledati, žrtve su izmirene sa sudbinom. Znaju da je došlo vrijeme odluke, da je zatvoren krug. Baš kao što je vrijeme da počnem smisleno zatvarati krug ove priče. No ipak, radije to prepuštam nevjerici J. L. Borgesa koji je u razgovorima s Ernestom Sabatom rekao: „Kratka priča kratak je san, kratka opsjena. I kad pisac završi priču, ne zna da li je bilo vrijedno truda pisati je.“ Zaista, vrijedi li? Može se Igor Mandić rogušiti do mile volje, odgovor tražim na webu. Tamo piše kako je Puki dao foto-robot svog ubojice. Simpatičan neki tip, nimalo nalik na mog ustašu. Puki će, vjerujem, po završetku te priče postaviti sebi slično pitanje. Opet onaj osjećaj s početka, tjeskoban kao klupe autobusa, baš kao u Johhnyjevoj pjesmi: medijski iluzionisti nude sreću, pomalja se tamna strana grada. Govor ulice nadglasava muze. Sajmovi taštine s perona preselili na farme. Gomila... Sve češće želim ostati u krevetu. Htio bi da me nema. Htio bi da spavam. On će me ionako opet sustići u snovima. Ili na javi… Sasvim svejedno. Ništa se promijeniti neće. Nema djeda da ga pitam, ore svoje nebeske njive. Johnny je u Amsterdamu. Puki po naslovnicama. Ja sam ovdje, moj ubojica tamo negdje napolju, a vrijeme odluke… ono nikako da prođe.

Moja mala ima male oči, pomalo praseće i često krmeljave, i meni su njene oči vrlo lijepe. Ima povelike uši koje strše s glave pod neuobičajenim, čudnim kutom, i meni su i njene uši lijepe. Nos joj je povijen, kukast, i često ujutro ima čudan zadah iz njega, (vjerojatno joj nešto sa sinusima nije u redu,) ali meni je njezin nos drag jer je osobit, samo njoj svojstven. Sestra joj ima veće, čvršće i bolje oblikovane sise, no meni su sise moje drage izbezumljujući uzbudljive. Prsti su joj kao kobasice, nezgrapni, a meni su lijepi jer su njezini. Noge su joj malo kratke, ali jedinstveno oblikovane, tako da se čak i kvrgava koljena skladno uklapaju s linijama presnažnih butina. A kako je tek dlakava! Guzica joj je ovelika i ovješena, meni vrlo lijepa zato jer je njezina. Sve na mojoj maloj mi je lijepo zato što je volim. Volim je zato jer mi je lijepa.

U moru televizijskih emisija koje proklamiraju temeljne vrijednosti našega društva (konzumerizam, površnost, debilizam) naišao sam na jednu koja se, uz sve rečeno, odlikuje zavidnom količinom sadomazohizma. Riječ je o RTL-ovoj «uspješnici» pretencioznog naslova «Top model». Koliko je pretencioznosti u samom naslovu jasno je i pri letimičnom pogledu na kandidatkinje. Mlade kokoškice, ne naročito lijepe, sa malo ili nimalo iskustva i potpunim izostankom samopouzdanja provode tjedan u raznim «pripremama» da bi onda, pred budnim okom stručnog žirija, odradile neki zadatak. Relativno bogata produkcija (bile su i u Parizu, na snijegu itd.) daje za pravo žiriju neprimjerenu strogost jer, Bože moj, ako želite biti top modeli (a želite čim ste došli ovdje) morate biti spremne na «krv, znoj i suze». A u žiriju sve eminentni stručnjaci: Tatjana Jurić, zaista lijepa manekenka čija kompetentnost je dokazana čitanjem blesimetara u emisijama tipa Exploziv (što je automatski pozicionira u sam vrh voditeljske struke), Hoyka, modni fotograf kojeg, predmnijevam, ima više u žutom tisku nego u obiteljskom albumu pa se samim tim nameće dojam da u Hrvatskoj i ne postoji drugih modnih fotografa (a kladio bih se da ih je samo na blogu barem trojica boljih, vidjeti npr. http://visionthing.blog.hr op.a.) te neki modni guru koji svojim netipičnim imageom (gusta, gotovo jergovićevska brada) želi zavarati tragove i odvesti nas od misli koje nam prve padnu na pamet kad pomislimo na taj muški polusvijet. I sad ta ekipa stručnjaka daje sebi za pravo da izgade, ispljuvaju ove jadnice želeći im pokazati kako je posao modela kruh sa …ne 7 nego 27 kora. Jer, svaka čast nuklearnom fizičaru, ali što je posao manekenke zaaaahtjevan… Ironiju na stranu, ja i vjerujem da je riječ o zahtjevnom poslu. Previše je tu putovanja, smrzavanja, pothranjenosti. Treba se othrvati i porocima kao što su droga, alkohol, prostitucija a sve to tim mladim curama, još uvijek nedovoljno formiranim kao osobe, definitivno nije lako. S druge strane, davati toliko na važnosti manekenkama ističući da je za taj posao neophodna velika psihofizička izdržljivost, karakter, inteligencija i pamet .. smiješno je. Naročito u kontekstu činjenice da dobar dio manekenki služi da bi nogometaši imali koga oženiti i da bi debilni dio muške populacije ima na što..jel'te…šetati kožicu ;) Uglavnom, bilo mi je žao tih cura koje su pokazale toliko nesnalažljivosti u tako običnom zadatku kao što je – reklamiranje nekog proizvoda. Zbunjene, napete, izvještačene. Došlo mi je, br'te, da ih na ranu privijem. A toliko suza, uzrokovanih gadljivom strogošću članova žirija nisam vidio još od doba Sutjeske, kad je Borisu Dvorniku poginuo najbolji prijatelj (valjda LJubiša Samardžić) pa ovaj, u pravedničkom gnjevu, kosi mitraljezom zarobljene četnike. Budući je ipak riječ o show-u, jel'te, na kraju gotovo sve prođu iako niti jedna ne zadovoljava ni osnovne kriterije struke a kamoli kriterije top modela. A onda vrhunac ironije. Te mlade kokoškice umjesto da popizde, istuku ili barem izvrijeđaju svoje mučitelje (vidjeti Farmu, op.a.) one su presretne jer su prošle. Sve frustracije nagomilane tijekom zadatka naprosto nestaju. Štoviše, pohvaljuju ove belzebube u žiriju jer oni, kao, znaju posao i sigurno su bili kritični za njihovo dobro. «Teško ovo živote!» Uglavnom, ukoliko niste generacija koja je S/M potrebe zadovoljavala čitajući markiza De Sada, pogledajte «Tom model». Sigurno će vam se svidjeti.

Pet minuta bez tebe mi je kao pet sati. Pet sati bez tebe mi je kao pet dana. Pet dana bez tebe mi je kao pet sedmica. Pet sedmica bez tebe mi je kao pet mjeseci. Pet mjeseci bez tebe mi je kao pet godina. Pet godina bez tebe mi je kao pedeset godina. Pedeset godina bez tebe mi je kao cijeli život. Život bez tebe ne bih mogla izdržati. Toliko te volim da je dovoljno svega pet minuta da me ostaviš na samo, pa da sam spremna zakačiti se na bilo koga.

Volio bih reći da je sunce prsnulo kao kakav najljepši vatromet nad poznatom lukom i rasulo na tisuće purpurnih latica magnolije koje poput gustog snijega padaju na naša nasmijana lica dok ležimo u barci bez vesala, ali nije. Osjećam nažuljana leđa u postelji koju čine kovanice od pet kuna, a nečija ruka nježno mi drži bradu i nožem obilježava vrat niz koji se slijeva topli voćni sirup sa okusom višnje. Mmmmm, prva liga. Kava je ispala bolje nego ikada. Guštam pri pomisli kako se u ovom trenutku nikako ne bih mijenjao sa posjetiteljem neke kavane koji je uvjeren da je upravo on jutros kušao najbolju kavu ikada pripravljenu dok mu konobar potiho u sebi spolno opći sa bližom rodbinom jer je gost bio toliko drzak da ga pošalje na drugi kraj sale po dvije vrećice smeđeg šećera. Nikada mi nisu bili jasni ljudi koji inzistiraju na tako važnim stvarima za vlastitu egzistenciju, ali svejedno ću popiti osam čaša čiste izvorske vode u tu čast. Prozor gleda na trg, sudaraju se pokretne sjene zamrznutih ljudi. Žena sa gardom Ruže Pospiš Baldani snagom moje volje kao da pjeva : We ain't goin' to the town we're going to the city gonna trek this shit around and make this place a heart to be a part of again Slučajni statični prolaznici slušaju u zanosu, ili samo zato jer su se tamo zatekli…snagom moje volje. Crno-bijeli dugouhi pas radi slalom u šumi od nogu ganjajući zelenu čupavu tenisku lopticu. Zastane na trenutak kod starijeg bradatog profinjenog gospodina i zapiša mu svježe izglancane cipele, a ovaj se ponaša kao da ga nije briga jer pjesma još traje. Dva klošara sa limenkama piva u rukama kroče na trg i gaze poput dva tegljača na autocesti u pogrešnom smjeru. Situacija ih na tren paralizira, ali brzo se priberu pa počiste sve džepove zamrznutih ljudi. Iz haustora zgrade preko puta izlazi proćelavi susjed sa prepoznatljivim odjevnim predmetom – bijelim rukavicama. Na trenutak kao da i njega cijela situacija paralizira, no i on se brzo pribere vidjevši otmjeni ženski šešir pod nogama, te ga odluči staviti na glavu gospođe čiji je outfit po njegovoj vlastitoj prosudbi odgovarao istom. Gospodinu do nje, koji bi mogao biti i njen muž, popravi kravatu i produži dalje kako bi pronašao neke nove čudnovatosti dana. Pade mi na pamet kako sam ovog istog susjeda nedavno vidio u jednoj rupi gdje se vrtila slušaona osamdesetih. Imao je na rukama one iste bijele rukavice i uporno je pio Red Bull, a izgledao je iritantno poput Kevin Spaceya u najboljim trenucima, kao netko u čijoj blizini ćete se osjećati bespomoćno ma koliko cool nastojali biti. Sljedeće jutro, oko pet i dvadeset, probudio me zvuk nepodnošljive auto sirene koja nije prestajala nekoliko minuta. Provirio sam na kuhinjski prozor i vidio automobil na semaforu koji je bio prvi u redu, a nije se pomicao na čitavih pet izmjena zeleno-žuto-crveno, barem koliko sam ja gledao. Došla su policijska kola i kola hitne pomoći. Susjed sa bijelim rukavicama bio je zaspao za volanom. Aha, evo opet netko dolazi na trg. Izgleda da su to ona dva ista klošara. Što li to rade? Sa ove distance mi se čini kao da vraćaju posuđena materijalna dobra u džepove zamrznutih slušatelja. Prati ih čovjek u plavoj odori koji drži pendrek u jednoj ruci, a sa istim lupka po drugoj slobodnoj. Kada ovi prođu, plavac zastane kod jedne mlađahne dobrostojeće gospođe i pendrekom joj zadigne suknju, te se zadovoljno nasmiješi. Pjesma tu završava. Eh da, pardon, žurim. Moram po novine, pa na još jednu kavu vani. Znam, opet će naići Rade i reći daj pet, a ja ću visoko ispružiti ruku i udariti dlanom o njegov. Tada će se on po ustaljenoj šemi neugodno nasmijati i reći ne tih pet, daj petaka, a ja ću se onda čvrsto rukovati sa njim kao što to rade lideri zemalja tako da nitko ne primijeti kovanicu koja će poput pečata ostaviti privremeni otisak na njegovom znojnom dlanu.

- Oče! - rekao sam u sebi jer je moj otac već odavno mrtav i ne moram govoriti glasno kada mu se obraćam. - Ona… - mislio sam na mladu visoku vitku ženu ponosna i elegantna koraka koju je volio - …sada živi sa mnom. Stara je, po svemu prava starica. Pogurena i sasušena, bolesna i slaba… - Znam da bi mu bilo drago što brinem o njoj. Veliki je prozor iznad vrelog radijatora potpuno otvoren i hladnoća noći preplavila je sobu. Ona leži u tankoj spavačici golih nogu sklupčana poput fetusa i, vidjevši me na vratima, zavapi: - Neopisivo mi je hladno! Zatvaram prozor, podno nogu su joj uredno složene tople deke, rastvaram ih i prostirem preko nje, ušuškam je u toplo kao malu vjevericu, gasim svjetlo prije nego izlazim ostavljajući da gori samo slaba noćna svjetiljka, ali tu hladnoću, tu hladnoću, oče, ne mogu ukloniti.