ZUZUL WAS THERE! Počinjem time da ponavljam sam sebe. Prije točno godinu dana objavio sam post koju su ću sada ponoviti da ne morate skakati da provjerite: ------------------------------------------------------------------ JADNI LJUDI Jadni ljudi. Jadni ljudi. Jadni, jadni, jadni, jadni. Još ni ne znaju koliko su zapravo jadni. ------------------------------------------------------------------ Jučer sam se vratio s odmora na moru i čim sam se raspremio, pogledao sam novine koje mi je majka spremala, da vidim što se u međuvremenu dogodilo u svijetu, i što je bilo za vidjeti Žao mi je što su se moje bojazni i zle slutnje ostvarile. No nije trebalo biti naročito obdaren prorok da bi se tako nešto naslutilo. Gdje Žužul i PETAR CRO-ARMY prođu, teško da ishod može biti drugačiji.

Voda je kemijski spoj dva atoma vodika i jednog atoma kisika. Pokriva preko sedamdeset posto zemljine površine i jako je važna za ljudski život. Patrik je izgubio cijelu obitelj na vodi. Prvo je izgubio brata kojeg je pregazio jureći gliser dok je plivao prema bovi koja je bila udaljena od obale stotinjak metara. Kladio se sa njim o sladoled da neće uspjeti u naumu. I nije uspio. Sada negdje na rajskim ljetnim štandovima čeka brata ljut što je onako glupo izgubio glavu, i spreman je platiti sladoled koji mu je ostao dužan. Godinu dana kasnije obitelj je odlučila ljetovanja provoditi dalje od mora dok se tuga barem malo ne utiša. Zato su se odlučili na skupocjeni hotel sa pet zvjezdica koji je u ponudi imao bazen sa najljepšim pogledom na more i zalazak sunca. Zamisli, ležiš pored bazena, ispijaš koktele i gledaš sunce kako uranja u more. Ima li što ljepše od tog prizora Ima. Gledanje zalaska sunca dok si uronjen u more i samo ti oči vire iznad površine. Osjećaš se prisnijim sa procesom odlaska. Iduća koja je otišla bila je njegova mlađa sestra, a gotovo istodobno je otišla i njegova majka koja je skočila u bazen za njom kako bi je spasila, no, obje je sifon povukao na dno bazena. Nakon te nesreće ostali su samo Patrik i njegov neutješni otac kojeg je najviše ubijalo to što nije znao kuhati, pa se odmah dva mjeseca nakon te nesreće upisao na tečaj kuhanja, dok je Patrik pomalo postajao opsjednut uređenjem interijera njihove kuće. Svako malo bi kupovao neke novotarije i izmišljao neke nove rasporede namještaja u svim prostorijama. Jednu večer, dok su sjedili za stolom i jeli dimljenog lososa, Patrik je zamislio u glavi da bi se u sav taj interijer baš lijepo uklopili akvariji sa ribicama koji bi sigurno unijeli malo više živosti u njihovu prostranu kuću. Otac je pristao, ali je od Patrika tražio da popusti oko gradnje malog bazena pred kućom, na što je ovaj jedva nevoljko pristao. Uglavnom, lijepo su se slagali Patrik i njegov otac. To ljeto odlučili su da neće ići na more. Otac bi jutrom otišao u trgovinu po namirnice i novine, te bi cijeli dan provodio uglavnom na bazenu, dok je Patrik svoje dnevno vrijeme provodio najviše uz akvarije provjeravajući kako se ribice ponašaju u novom okruženju, a kada ne bi bio uz ribice igrao bi playstation igrice. Izdržali su tako prvih deset dana ljeta, a onda im je sinula ideja da za promjenu odu na odmor negdje u neko gorje daleko od ljetne vreve. Zakupili su jednu kolibicu uz planinsku rijeku, te kupili potreban ribički pribor za pecanje. Namjeravali su ostati tamo deset dana, pa je Patrik temeljito pregledavao cijelu kuću dok ga ja otac čekao u autu. U posljednje vrijeme je najviše uložio u mehanizme koji su mu olakšavali održavanje samih akvarija; dakle, u sustav za pročišćavanje vode, te sustav koji svakih dvadeset i četiri sata ispušta hranu u vodu. Spustio je sve rolete, zavio plin, iznio torbu na hodnik, te ušao u wc, otvorio slavinu i počeo prati zube kada je zazvonio telefon. Ispljunuo je tekućinu iz usta, obrisao ih ručnikom i pohitao u hodnik da se javi. -Jesi li gotov upitao je otac -Jesam. Evo baš krećem. odgovorio je Patrik je pokupio torbu, žurno izašao i zaključao vrata za sobom. U gorju su imali sav onaj mir koji im je kod kuće nedostajao : slušali su prirodni pjev ptica, šum planinskih voda, a ponekad i tišinu koju proizvodi kronični nedostatak susjeda. Treći dan odlučili su se malo više opustiti, pa su na pecanje ponijeli i malo više piva. Limenke su se gomilale u velikoj crnoj vreći za smeće, a ribe nisu baš bile raspoložene za trzanje. Patrik je nakon par sati pecanja otišao isprazniti mjehur malo dalje iza jednog stabla, dok je otac ostao zavaljen u svoju ležaljku sa ribičkim štapom u ruci sklopljenih očiju kao da je zaspao. Kada se vratio Patrik je ugledao praznu ležaljku, a oca, niti ribičkog štapa nigdje u blizini. Ugledao je samo jedan glibavi trag na obali koji je upućivao na to da se možda poskliznuo i upao u vodu. Kako se otac nije javljao u idućih petnaestak minuta Patrik je odmah alarmirao čovjeka koji im je iznajmio kolibu, a on je poziv u pomoć proslijedio mjerodavnim službama koje su odmah poslale ljude na teren da istraže je li se nesretni čovjek utopio. Oca su pronašli iduće jutro tri kilometra nizvodno na dubini od dva metra. Najgore slutnje time su bile potvrđene. Idući dan Patrik se vratio slomljen u pratnji policajca koji ga je iskrcao pred kućom. Patrik mu je rekao da ga ostavi na miru, da želi malo biti sam, te ga uljudno pozdravio i krenuo ka ulaznim vratima. Skinuo je ruksak sa leđa, bacio ga na pod, izvadio ključ iz džepa i gurnuo ga u bravu. Tada ga je iznenada preplavio neki čudan osjećaj. Brava na vratima je počela podrhtavati, a kada je naslonio uho na vrata dogodila se strašna eksplozija. Vrata nošena vodenom stihijom odsurfala su na njemu ravno u bazen. Strašna buka probudila je dvoje susjeda; muža i ženu koji su se sunčali na svojoj terasi. -Milane, jes` čuo ovo upitala je žena podignuvši svoje šmensi naočale sa nosa -Ne, šta je bilo Lenka -Ček da uzmem dvogled. rekla je i uzela svoj mali šmensi dvogled u ruke -Onda reče Milan škiljeći ispod svog velikog meksičkog šešira -Ne`š vjerovat Milane, u susjeda bazen pun riba. Bit će da ih nemaju više di držat. -A ja mislio da je štogod zanimljivije. Probudi me ako vidiš kakvog aligatora. reče Milan, pokrije lice šeširom i nastavi sanjati aligatore koji će ga ganjati

SISTEM S GLAVOM I REPOM Najvjerojatnije više nije tako, ali ne mogu zaboraviti što mi je svojevremeno pričao jedan rumunjski književnik o organizaciji književnog života u socijalističkoj Rumunjskoj. Daleko od toga da je tadašnja Rumunjska bila zemlja u kojoj bih rado živio, ali mi se model života književnika koji su uspostavili i danas čini rijetko suvisao i plodonosan, dobro usklađen s društvom unutar kojega je funkcionirao i istovremeno maksimalno pogodan za prirodu djelatnosti o kojoj je riječ. Službeni status književnika dobivao se otprilike kao tada i danas kod nas. Trebalo je objaviti dvije ili tri knjige, knjige su trebale postići uspjeh kod kritike i čitatelja i na osnovu njih je stručna komisija primala nove članove u udruženje književnika. Književnici su morali biti osposobljeni za bilo koje građansko zanimanje. Što su imali više škole, to bolje, to se lakše dobivao književnički status. Bilo je poželjno završiti bilo koji fakultet, ali su uzimane u obzir i srednje stručne škole i zanati, jedino što je uz niže obrazovanje bio potrebniji veći talent i izraženija ostvarena literarna vrijednost. Jednom kada se dobio službeni status književnika, život se uvelike mijenjao, ali ne toliko da bi se gubile veze s životom ostalog stanovništva, a dovoljno da omogući vrijeme i ostale uvjete za književno stvaranje. Svaki književnik bio je zaposlen, no svega na četiri sata dnevno. Time su ostajali uronjeni u stvarni život da su imali dovoljno inspiracija i realnih iskustava, ali im je ostajalo dovoljno vremena i energije da svakodnevno pišu ili pripremaju materijal za ono što kane napisati. Godišnje su imali šest mjeseci plaćenog dopusta. Prva tri mjesec su pisali kod kuće, u obiteljskom okružju, što je bilo dovoljno vremena za prvu verziju knjige. Preostala tri mjeseca provodili su na Crnom moru. Rumunjsko udruženje književnika imalo je ondje tri ili četiri velike vile koje su radile kao svojevrsni pansioni sa cjelokupnim pomoćnim osobljem, od kuharica i sobarica do lektora i daktilografkinja. Svaka soba je imala pisaći stol s pisaćom mašinom, na recepciji se moglo dobiti neograničenu količinu papira, indigo-papira, bilježnica, teka, blokića, svih mogućih pisaljki, a svako takvo radno odmaralište imalo je i zavidnu knjižnicu. Od književnika se očekivalo da ondje, odterećeni svih životnih opterećenja, završe svoju knjigu u plodnom okruženju kolega s kojim mogu razmjenjivati mišljenja i prosudbe. Jednom mjesečno imali su zajedničku večeru s ocem nacije, Nicolaem Ceauescuom osobno, pri čemu su ga mogli otvoreno pitati bilo što i reći mu bilo što bez ikakvih ograničenja i bojazni od ikakvih posljedica. Čovjek koji mi je to pričao tvrdio je da je zaista i bilo tako, što nije značilo da već narednog dana ne trebaju paziti što govore i što pišu. Svakoj napisanoj knjizi priznatog književnika bilo je garantirano da će u najbržem roku biti i objavljena. Žao mi je, ne sjećam se da sam pročitao ijednu knjigu nekog rumunjskog književnika, ali me ne čudi da se u Rumunjskoj mnogo čitalo i ne bi me začudilo da im je tekuća književna produkcija zapravo bila vrlo kvalitetna. - napisano u Turnju postavljeno u Filip Jakovu u intrenet kafeu u kojem je blkirano posatvlajnje slika pa ne mogu instalirati uobičajeni naslov...

Boška sam upoznala kada mi je bilo 15, a njemu 17 godina. Pitao me pušim li, a ja sam rekla da to radim samo najboljim prijateljima. Onda me upitao može li on biti moj najbolji prijatelj. Nisam imala ništa protiv, ali rekla sam : - Moraš čekati svoj red. I čekao je, čak toliko dugo da mi je postao muž. Što se mene tiče on još uvijek čeka. Za njega sam smislila onu drugu, androidnu Valentinu. Na njemu ionako ništa nije bilo dobro osim pendreka. A nas dvije smo se tako dobro znale igrati pendrekom, hehe. ... i baš kada je Đrk razmišljao o punjenim paprikama i da je sreća kako je ovo sve san, ugleda Boška kako izvlači pendrek. Nešto mu se prelomi u glavi, rikne kao lav, napne se i iščupa metalnu šipku za koju je bio vezan, te skoči onako gol na krevet sa šipkom u ruci. Došlo mu je da viče, i vjerojatno i bi da nije imao onu crvenu kuglu u ustima, i vibrator u dupetu. Pogledom odmjeri sobu. Shvatio je da mu trebaju dva koraka do prozora. Trebao se samo osloboditi tog vražjeg vibratora. I baš kada se Boško spremao mlatnuti ga pendrekom po glavi, Đrk počne mlatiti dupetom kao da pleše twist. Izgledao je tako glupo, čak gluplje i od samih Boška i Valentine koji su više nalikovali japanskim turistima u splitskom zoološkom vrtu. Naš začepljeni junak mahnito je mlatio dupetom i usput pokušavao dohvatiti vibrator. Nakon što ga iščupa, zaprijeti sa njim mahnito mašući Valentini ispred nosa sa povikom jebat ću ti milu maaaaajku, što je otprilike zvučalo ovako : memat mu mi mimu mmammmmmmmmmuuuuuuuu. A onda se kao u Indiana Jonesu baci kroz prozor i dade petama vjetra. I tada je ugleda, onu drugu Valentinu kako se lijeno proteže kraj susjedovog bazena. Prođe mu kroz glavu kako je jednom čitao da blizanci osjećaju isto. Sinuo mu je pakleni plan. Nabit će ga okrutnoj Valentini, a to je isto kao i da ga nabije fetiš Valentini, pa ispada da je jebavao dva puta. - Eeeeee, to se zove 2 u 1, hehehe, naslađivao se Đrk. I bi on nju, i to dobro, da najednom nije ispred njega iskočio susjed Vinko, gol golcat sa trakom na glavi na kojoj je pisalo HSLS, i zauzeo karate pozu, te počeo vikati : - Geeeeeeerooooonimooooo!!! No, nije tu iznenađenjima kraj. S leđa su ga zaskočili Muha i mali od susjeda Maria sa plastičnim puškama. Pomislio je Đrk kako je ovo nekakva odmazda jer previše ljudi iskače pred njega, pa je vješto skinuo Vinka jednim udarcem u glavu sa onom crvenom kuglom i odmaglio po ekipu da im pokaže što je govnolendska sila. E. (tekst napisala po fiktivnom sjećanju Valentina, tj. gđa Strokevski)

S druge strane svijeta javio se Ivan Podnar, čovjek u kojega se može pouzdati. Pročitavši prethodni post, našao je internetski link koji ga potvrđuje i dodaje nužne informacije. Pas je muški doberman i zove se Donnie. Znanstvenica koja ga izučava je Barbara Smuts i radi na Michiganskom sveučilištu. Dokumentarac National Geographica zove se "Genijalni psi" (Genius Dogs). Više fotografija možete pogledati OVDJE. Fotografije ne djeluju na prvi toliko fanscinantno kao dokumentarac, a bez objašnjenja bi njihov značaj mogao i promaknuti. Gdje si Đelo Hadžiselimoviću - usrsni! - da nam pribaviš taj filmić!

Prije otprilike tri sedmice prošao sam kroz sobu u kojoj je televizijski prijemnik. Sinac je gledao neku dokumentarnu emisiju, pa sam i ja povirio i ostao zalijepljen za ekran. Nažalost, uspio sam uloviti svega posljednjih desetak minuta, pa su mi promakle sve informacije pomoću kojih bih mogao tražiti dodatne podatke o onome što su prikazivali, provjeriti cijelu priču, a onih nekoliko informacija koje sam ipak čuo, nisam zapamtio jer sam bio toliko zapanjen praćenjem onoga što se prikazivalo da mi je prekasno proradio refleks da bi ih bilo vrijedno zabilježiti. Od tada sam na internetu u nekoliko navrat pokušavao pronaći bilo što dodatno, ali mi nije uspjelo, pa mi preostaje samo iznijeti priču kako je zapamćena. Dakle, negdje u S.A.D.-u neka žena ima psa. Pas izgleda sasvim kao doberman, osim što je još vitkiji od tipičnog primjerka te vrste. Imaju povelik vrt iza kuće, otprilike pedesetak na pedesetak metara, uredno podšišane trave. Žena je jednog dana primijetila da se njezin ljubimac, kada ga ostavi samoga u vrtu, zabavlja tako da potpuno nepseći izrađuje likove začuđujuće za bilo kojeg psa. Počela ih je fotografirati. Na primjer, uzme tri ukrasna kamena veličina naranče, posloži ih u istostranični trokut stranica od otprilike desetak centimetara. Zatim napravi još dva potpuno ista trokuta, s tim da ta tri trokuta čine veliki istostranični trokut sa stranicama od otprilike dva metra. Žena je nadošla na zamisao i ostavila u vrtu gomilu plišanih igračaka. Pas je to jedva dočekao i njegova se kreativnost razmahala. Izdvoji iz gomile sve žabe, pri čemu svaka žaba zapravo izgleda drugačije, te ih poslaže u savršeno ravnu liniju, a uz tu liniju potegne drugu, metar dalje, savršeno paralelnu, u koju poreda sve medeke. Zatim od počeka jedne od tih linija potegne treću, pod kutom od otprilike trideset stepeni, napravljenu pod patkica. Drugi dan dijagonalno preko vrta potegne valovitu liniju od svih mogućih figura, pri čemu se sve figure drže za ruke i gledaju licem prema nebu. Jednog od narednih dana napravi po cijelom vrtu neku kompliciranu strukturu u kojoj ima trokuta, pravokutnika, kvadrata i krugova, ali sve lutke koje su upotrijebljene okrenute su licem prema tlu. Nevjerojatno. Zapanjeno sam gledao što pas radi i razmišljao. Nemoguće! Nemoguće, a posredstvom kamere gledaš vlastitim očima. Namjestili su kameru da uslika po sliku svake sekunde i dobro se vidi kako pseće figure i ornamenti na tlu rastu potpuno planski, kako točno zna što želi napraviti i ne glavinja ni korak bez veze. Nije to bio ni SF-film, ni zabavna emisija za djecu, nego ozbiljan dokumentarni film, proizvodnja "National Geografica", a oni su daleko od toga da budu "Red Carpet". Ako oni nešto tako prikazuju, onda i sami u to vjeruju i provjerili su na sve moguće načine. Pokušavao sam otkriti da nije posrijedi neki trik, ali nema tog psa kojeg znam kojeg bi se moglo naučiti da napraviti i jednu takvu figuru, a kamoli da sam od sebe svakog dana izrađuje novu, i to drugačiju. Naravno, pojavila se ondje i neka znanstvenica koja sada izučava tog psa, (ako se ne varam, s nekog sveučilišta u Michiganu,) ali sam propustio zapisati kako se zove. Pas se u svemu ostalome ponaša jednako kao i svaki drugi pas, osim što neumorno cijelim prostorom vrta pravi svoje figure. Što mu je Kako on to uopće može izvesti Možda je odgovor savršeno banalan. Možda on na neki uvrnut način pokušava objasniti gazdarici da mu napokon posluži za ručak šniclu, a možda je on onaj od pasa koji je napokon odlučio objaviti cjelokupnom ljudskom neku važnu poruku koju im upućuje cijela pseća vrsta. Ako itko zna ljude, onda su to psi, i sigurno bi imali mnogo toga reći. Nije moguće da je taj pas medij preko kojega nam neka vanzemaljska inteligentna vrsta šalje poruke! Da sam ja netko, sve novine na svijetu bi svakodnevno imale barem jednu stranicu, ako ne i naslovnu, na kojoj bi bila fotografija lika kojega je dan ranije izradio taj pas, pa neka svi ljudi na svijetu pokušavaju dokučiti ima li kakvog sistema u onome što ocrtava. Umjesto toga svakodnevno izvještavaju o gaćicama Paris Hilton i nekakvoj Simoni ako ne i o gorim bezvezarijama. Po mom sudu je pas koji izrađuje figure u vrtu jednako značajan i zanimljiv kao i eksperimentalna potraga za Higgsovim bozonom, no tko od onih koji znaju tko je Simona je uopće čuo za Higgsov bozon Ako se pojavio pas koji na taj način pokušava poslati poruku, onda je to značajnije od bilo kojeg pojavljivanja Gospe. Možda nam poručuje da je posljednji trenutak da se odustane od potrage za "Božjom česticom", ali oni koji rade u tunelu pored Geneve nemaju vremena da se zanimaju ičim drugim osim onim na čemu rade.

-Nekoć sam vjerovao da postoji idealna žena za mene. Nakon prve ljubavi ostala je velika doza gorčine i razočaranja. Popušio sam zbog svoje dobrote. Pravi naivac. Poslije toga sam vjerovao da postoji više idealnih žena, ali rezultat je bio ništavan jer sam ih sve htio imati odjednom, a to ne ide baš tako lako. Nije to za mene. Ja sam ipak neka vrsta romantičnog šmokljana; čeznutljivi monogamac. I znaš šta mi se dogodisretnem jednu takvu, idealnu na prošlom tulumu. Plave oči, crna kosa, osmijeh koji zrači. Ideala čovječe! Jedva sam je nagovorio da se sklonimo u praznu sobu gdje možemo biti sami i pričati dugo u noć. I znaš šta se tada dogodilo -Šta -Pričali smo o pojmu ljepote, a ja sam se želio istaknuti izjavom kako žene ne ocjenjujem po vanjskoj, već po unutarnjoj ljepoti. I znaš šta ona onda napravi -Šta -Skine periku, leće i jednu umjetnu nogu. A znaš šta sam ja onda napravio -Šta -Sa gnušanjem sam joj rekao da sam vidio dosta i da se prestane tjelesno dezintegrirati predamnom -Stvarno si kreten Đrče! -Znam. U tom trenutku sam shvatio da nisam dobar čovjek i sva moja premišljanja o ženama su ušla u neku novu dimenziju rekao je i konačno povratio u kadu Ja sam još uvijek sjedio na školjci i pokušavao se posrati. Nakon mog sranja zamijenili smo uloge; on je pokušavao srati, a nije imao šta, dok sam ja pokušavao povratiti, jednako ne imajući šta. U tom trenutku smo obojica shvatili da osim žena ima i drugih vrsta patnji. -------------------------------------------------------------------------------------------------- Valentina je lijepo ime. Đrk je računao kako će omastiti brk sa ženom koja je lijepa i ima lijepo ime. Prvo ga je kao prava domaćica posjela u kuhinju i ponudila kolačima iz kutije. Pojeo je samo jedan od višnje, a onda rekao da mora na wc. Na putu prema wc-u učinilo mu se da čuje nekakve zvukove iz sobe čija su vrata bila malo odškrinuta. Otvorio ih je širom i ugledao Valentinu kako gola leži na krevetu privezana lisicama za obje ruke na metalnu pregradu kreveta. U ustima je imala crvenu plastičnu kuglicu kao fetiš dodatak za one koji puno pričaju. Đrku u tom trenutku nisu baš sve stvari bile jasne, a kada se okrenuo i ugledao Valentinu na vratima kako se smješka sa vibratorom u ruci, eh, tek tada mu ništa nije bilo jasno. Opet je pogledao prema krevetu, pa prema vratima. Dvije Valentine!! I prije nego se pribrao, ova Valentina sa vrata ga je odšarafila vibratorom po čunjki da je odletio na krevet i ostao tamo ležati potrbuške pored fetiš Valentine. Okrutna Valentina ga je baš u toj pozi privezala za obje ruke lisicama na metalnu pregradu kreveta. Potom mu je skinula hlače, namazala mu dupe ricinusovim uljem i počela se igrati sa vibratorom koji je lagano ulazio dok je Đrk urlajući izgovarao sva slova kineske abecede. Nakon par minuta seksualne igrarije čulo se kako netko u prizemlju otvara vrata. -Draga, gdje si čuo se poznati muški glas Bio je to Boško, sav uznemiren i na oprezu zbog sumnjivog paketa pred kućom kojeg sada pregledavaju Mungosi dok on hrabro kroči kroz kuću u potrazi za svojom voljenom. Okrutna Valentina munjevito je skočila do fetiš Valentine, oslobodila je, a zatim je iskočila kroz otvoreni prozor sobe ravno u vrt susjeda Vinka. Vinko se baš u to vrijeme sunčao gol na svom bazenu, pa mu nije bilo mrsko vidjeti susjedu kako skače sa prozora radi mrve zadovoljstva. Nije trebalo proći niti pet sekundi da mu se ponos digne. Dogodilo se nešto što ćete rijetko vidjeti i u najprljavijim Salierijevim filmovima. Zaskočila ga je i počela oralno zadovoljavati. Čvrsto ju je stisnuo za kosu i u jednom trenutku primijetio da na vratu ima ugraviran hadezeovski hologramski znak. Zakrenuo joj je vratom prije bilo kakve pomisli o svršavanju. -Mater vam hadezeovsku! Uvijek meni neko sranje natovarite. rekao je, natočio džin iz boce i potegnuo naiskap U to vrijeme Boško je ulazio u sobu gdje je bila njegova žena i Đrk sa vibratorom u dupetu. -Isuse! Valentina! Šta mi uradi ženo voljena! gledao je nju golu i Đrka u nezavidnom položaju, te jecao kao malo dijete -M-m-mogu sve objasniti. mucao je Đrk -Šut` manijačepederu. izgovorio je Boško već pomalo slomljen i uperio službeni policijski pištolj u Đrka I baš tada zatitra vibrator u Đrkovom, pardon, zazvoni mobitel u Đrkovom stanu. -Sine -Molim mama -Izvadi one paprike iz frižidera i pogrij za ručak, spavalice jedna. Aj` ustaj! -Ok. Aj` bog. Đrk se ustao, pogrijao paprike kao što mu je mama rekla, pojeo ih i krenuo vani u šetnju. Pred kapijom jedne kuće naišao je na jako čudan paket

Sjedim s Markicom Rebićem na kavi na Britanskom trgu nakon više od trideset godina što smo za tako nešto imali priliku. Simpatičan je i zabavan, bez muke mogu zamisliti kako je zasluženo omiljeni profesor sociologije, filozofije, marksizma, vjeronauka ili čega sličnoga na nekoj srednjoj školi. Uskoro se oko stola okupilo i omanje društvance i Markica vodi glavnu riječ. U jednom trenutku spomene "maninjorgo" i ja ga prekinem: - Što je to Pogleda me začuđen što ne znam i krene objašnjavati: - Maninjorgo je lik iz narodnih priča našega kraja, ali i pojam koji se koristi u svakodnevnom životu U Splitu kažu "manjinjorgo" - Kakav lik - Može biti bilo tko, može poprimiti razna obličja. Maninjorgo, to je, recimo, ukaže se čovjeku koji se vraća iza ponoći pijan iz birtije, do ničega mu više nije, jedva se vuče, samo bi da se što prije strovali u krevet, a pored puta stoji skrušeno, pitomo, onako umilno magare To magare je maninjorgo! Čovjek pomisli: što ga ne bi zajašio, magare će ga odvesti do kuće, ondje će ga pustiti, magare će se samo vratiti odakle ga je uzeo, nitko neće ni znati, nikakve štete neće biti Zajaši magare, a ono - čas ranije milo i drago - odjednom se pretvori u divlju beštiju, u vraga, jurne ko sumanuto, odnese ga u pičku materinu! Zbaci ga u nekom kamenjaru, izubija, čovjek ni ne zna gdje se našao! To mi je zvučalo poznato, naročito ovo "u pičku materinu", premda nemam iskustva iz ruralnog života. Markica nastavi. Recimo, čovjek kuluči pet dana na nečijem polju da prehrani doma ženu i dječicu, pa kada ga isplate, na putu kući prolazi pored birtije, a u njoj - maninjorgo! Čovjek sve zapije i još se zaduži i kada se dva dana kasnije vrati obitelji praznih ruku, pitaju ga što se dogodilo, a on samo kaže: "Maninjorgo!" I ne treba ništa više objašnjavati. Novonaučeni pojam mi se toliko svidio da sam ga morao zapisati u blokić koji uvijek nosim sa sobom. Kako ne bih znao što je maninjergo! Jedino što ga nisam mogao imenovati. Recimo, dan ranije krenem oko sedam predveče s jedanestogodišnjim sinom prošetati psa oko Cmroka. Kad smo već bili u autu, odlučimo produžiti i prošetati Gornjim gradom, nismo odavno. Ondje se održava Smotra folklora, gledati ćemo razne grupe u narodnim nošnjama. Šećemo Gornjim gradom, kad - Kuki! Hajdemo sjesti na neko piće, predloži Kuki. I dijete već ožednilo, što ne bismo Sjednemo u prvi kafić, zafrkavamo se, kad Kuki pita "Jesi s autom" Jesam, što treba Treba prenijeti neki kompjutor, da ga ne vuče tramvajem, čas posla Skoknemo učas, nakon pića, do neke Vesi, nije Jurja ves, Nova ves, tako nekako, odmah kod Barutanskog jarka Hajde, dobro, da ga poštedim navlačenja kompjutora po prometalima javnog prevoza U pola jedanaest navečer nalazimo se negdje u Folnegovićevom naselju, gladno i umorno dijete kmeči sa stražnjeg sjedišta, pas - koji se još nije pokakao i treba ga prošetati prije nego se vratimo kući - izbezumljen u gepeku, a mi se objašnjavamo s nekim tipovima kojima se ništa ne može objasniti i još se ni ne nazire kada i kako će se sve to završiti. Maninjorgo!

Markica Rebić sjedi u hladu ispred kafića na jednoj strani središnjeg trga gradića u kojem je zastao i promatra kuće na suprotnoj strani koje blješte na suncu tako da ih je teško gledati i odbijaju jaru. Nijedna nije mlađa od stotinjak godina. Prizemlja su u bijelo okrečena, a katovi iznad njih pokazuju goli kamen od kojega su kuće građene. U zgradi točno nasuprot je neki butik, iznad ulaza i izloga su pričvršćena plastična slova HORTON'S, a na zidu je ispisano sprejem, velikim slovima IVO. No Markica zna da ono što se vidi ni izdaleka nije sve. Nekoć je na tom zidu pisalo ŽIVIO CAR I KRALJ FRANJO JOSIP! Onda je ta parola premazana krečom i umjesto nje je osvanulo ŽIVIO KRALJ PETAR! Kasnije je prekriveno samo KRALJ PETAR, a umjesto njega napisano je POGLAVNIK! Pisalo je ondje i VIVA DUCE! i ŽIVIO DRUG JOSIP BROZ TITO! i ŽIVIO FRANJO I HDZ! Gotovo je nevjerojatno koliko ih je živjelo u tako kratkom povijesnom periodu. U međuvremenu su izvirali i nestajali i drugi natpisi poput TRGOVINA MJEŠOVITOM ROBOM i SVI NA IZBORE! Obrazovanom sociologu nije teško u svemu tome uočiti određene pravilnosti. Pobornici svake nove vlasi nastojali su prebrisati sve prije nje. Dok njih nije bilo na vlasti, ničega nije bilo, osim ništavila. Svi su nastojali svesti sve prije sebe na tabulu rasu, da bi na njoj mogli graditi ispočetka i zauvijek. Premazane fasade samo su mali i nevažan, iako uočljiv primjer. Nevolja je jedino što je klima promjenjiva, vrijeme se mijenja, a meteorologija ne poštuje ljudske naputke. Parole su ispisane masnim tamnim bojama, a bijeli namazi su, koliko god debeli i višekratni, ipak providni. Pa kad puhne jugo, jače ili slabije nazire se jedna od premazanih parola, kad okrene ne bure, nazire se druga, kad zahladi izbija treća, i tako naizmjence, zavismo i o dobu dana i kutu pod kojim padaju sunčeve zrake. Kada se vrijeme mijenja, parole iz svih arheoloških slojeva se ispremiješaju i ispada otprilike nešto poput ŽIVIO DRUG DUCE FRANJO PETAR MJEŠOVITITO! Markici se čini da je upravo to parola koju najbolje razumije.

Jednostavna sam kao formula smrti. Jednostavna kao formula spajanja dva tijela u zadihanoj strasti. Jednostavna kao samorazumljivo. Kao dolasci i odlasci, jer jednostavno dođeš i odeš i to je to! Jednostavna sam kao prešućivanje, jer je ono uvijek najjednostavnije. Formula ljubavi mnogo je zahtjevnija. Ima u njoj prostora u kojima se možeš zaigrati i zagubiti početnu nit koja te vodila. Najednom, mali smiješni čovječuljak stoji kraj kućice sa zrcalima i maše rukom pozivajući te unutra. U odaji zrcala tvoje lice se umnaža u stotine drugih koji su mu replika. Formula iskustva manje je zbunjujuća. Ona uvijek točno odredi karaktere i lica na podlozi što je palimpsest kroz čije slojeve probija neizbrisivo. Formula čovjeka, to je već nešto teže, jer... izvodi se sama od sebe i neprestalno. Ponekada nas rješenjima prestiže, a ponekada sustiže...