(r: Christophe Gans) Još jedna ekranizacija igrice. I još jedan izgubljeni sat... Silent Hill igru nisam nikada igrao, ali koliko sam mogao skužiti radi se o igri sporijeg tempa, i čini mi se da su u filmu pokušali "iskopirati" tu atmosferu, ali nisu uspjeli. Uspjeli su samo napraviti dosadan i predug film. Ima tu par dobrih scena, ali i one su loše režirane i montirana tako da ne izgeldaju previše napeto. Fora mi je jedino glavni demon, i recimo scena kad otrgne kožu s neke kuje. Kul scena Sve u svemu kako rekoh gubitak vremena, čak i sa blagim premotavanjem.. Ocjena: 2/10 Samo gledaj.

Za par dana se kreće na Grossmann festival. Kako stoje stvari mijenja nam se postava od prošle godine - Riba je previše potreban firmi, pa njegovo mjestu uzima dobri stari Sikeone - kompadre sa najviše godina staža u mojoj “horor šrot gledačkoj ekipi”. U današnjem izdanju Novog Lista (Petak 8. Kolovoza), u rubrici Kultura izašao [...]

Nastavak filma “Bats” je nedavno došao kod nas u videoteke (DVD info) pod imenom “Šišmiši 2″. U ovom dijelu ljudi se protiv mutiranih šišmiša bore u zabačenim dijelovima Čečenije, te uz interkaciju sa malim letećim CGI gadovima, ima tu i napretek akcije. U ovom “multipraktik” filmu ima svega od borbe američkih specijalaca protiv šišmiša, Al [...]

Priča se okolo da je jedan od najboljih filmova ove godine. Horror zombie komedija koja se dešava na maturalnoj večeri. Za trailer treba upisati datum rođenja koji mora biti bar prije 18 ili 21 godinu ;-) Ah ti ameri i njihova blesava pravila za gledanje trailera. Iovako svatko može napisati bilo što…

(r: Dan Reed) Gillian Anderson u rape&revange filmu! Scully se skida! Nevjerovatno! Ok, sad je ona već stara koka, ali ipak se dobro drži. Ah, kad se samo sjetim onih godina kada su se gledali The X Files, mislim da bi prodali dušu vragu samo da smo mogli vidjeti Scully golu! Ma šta golu, i dan danas se sjećam one epizode kada su je neki likovi kidnapirali, zavezali za krevet i gurali joj nekakvog crva s leđa! Uh! Koja je to scena bila a vidjela su joj se samo leđa! Ili ona kada je u jednoj epizodi popravljala odijelo, pa joj se nakratko vidio grudnjak! Uh! Bio je i onaj neki filmić o nekom skinsu koji se vraća u rodni grad i tu poševi svoju staru ljubav, Nju. Dobro ne Scully nego neku tamo glupavu konobaricu, ali jebiga, barem nešto, film se i gledao zbog te scene... Hype je prošao, Gillian je ostala zaboravljena, mislim ok, glumila je ona u još par filmova, ali nigdje ništa zapaženo. I baš neki dan naletim na ovaj film, piše rape&revange, već mi je to bilo dovoljno, toga nikad dosta, morao sam samo još skočiti do IMDb-sa da provjerim da možda nije riječ o jeftinjaku, da ne gubim vrijeme... I stvarno sam se iznenadio kada sam vidio da glavnu ulogu igra nitko drugi do dobra stara Scully! I ovdje je nekakva ozbiljna poslovna žena "ozbiljno" obučena, samo što se ovdje za razliku od The X Filesa i skida, ok, možda 10 godina prekasno ali jebiga... Scully se fuka u šumi! Scully siluju u šumi Straightheads je u biti vrlo dobar film, priča je zanimljiva, scenarij je dobar, dodaje par originalnih začina provjerenom rape&revange standardu, ali ima jedan problem. Ok, dva! Prvo: Glavnu glumicu! Nevjerovatno je kako Gillian Anderson ne zna glumiti! Skoro mi je neugodno za gledati! A drugi veliki problem je drugi glavni lik, ok, Danny Dyer je dobro odradio svoj glumački posao, ali ovdje je problem u samom liku. Isusejebenikriste! Ne sjećam se kada me je neki filmski lik tako uspio naživcirati! Jebote kakav plačkavi peder! Jednostavno sam popizdio u jednom trenutku, oko polovice filma, čak sam se ustao i htio ugasiti film zbog njega, ili to ili bi razbio ekran svoga dragog Sony LCDa. Heh. No ajd smirio sam se, malo premotao, sjeo, srećom pred kraj se totalno iskupi i film odlično završi. Potpuno u stilu žanra. Jednooki ninđa! Neeee Tako da uz navedene mane Straightheads svakako treba pogledati. Riječ je o jednom od boljih novijih filmova, a kako je rape&revange revival tek počeo treba uživati u svakom imalo zanimljivom izdanju! Priroda uvijek pobjeđuje! Ocjena: 6,5/10 (zašto nisu uzeli neku drugu glavnu glumicu danas ih barem ima gomila, mogli su ići s nekom anonimkom, definitivno bi bilo bolje!)

Uskoro nam izlazi novi Friday the 13th film pa se krenulo i u produkciju novih Jasonovih figura. Sideshow Collectibles za kojih $40 dolara ima opciju pred-narudžbi novog 12 inčnog Jasona proizvedenog od strane poznate tvrtke u ovoj branši Mezco Toyz.

Eric Red je čovjek poznat u horor žanru kao scenarist niza filmova poput legendarnog “The Hitcher”, “Near Dark”, “Body Parts”, “Bad Moon” itd. Neke od tih filmova je i režirao, a upravo mu izlazi novi film “100 Feet” sa zamamnom Famke Jansen. Nakon intervjua sa Johnom Fallonom, Mislav Pasini je za HorrorHR razgovarao sa Ericom [...]

Kad danas ujutro bacim par dana unazad, mogu ustvrditi da novinarsko/kritičarska ekipa s kojom sam bio okružen za vrijeme festivala je imala izuzetno zahvalan posao ove godine. Bilo je tolko za pisat i intervjuirat da se to jedva stizalo. Pogotovo se osvrćem na one koji dolaze iz dnevnih novina. Pisalo se sve u "šesnajst" a press centar je bio zauzet od jutra. Moram priznati da nakon svih ovih mojih godina dolaženja u Motovun na peti dan mi bude najviše žao. Bilo je osim izuzetno dobrog filmskog programa, velikih gužvi na svim mogućim i nemogućim projekcijama i onog najbitnijeg dobrog, dobrog druženja, puno smijeha i izuzetno kvalitetne zajebancije. Meni definitivno onog najbitnijeg čarobnog sastojka jednog ovakvog druženja. Iako je sjeta prisutna, tu je i štono rekoh oduševljenje i zadovoljstvo viđenim. Tako sam u srijedu osim na filmovima bio prisutan na jednom intervjuu i zabavio se jako dobro unatoč gladi i umoru. Bilo je to predstavljanje Kena Russella. Tip je genijalac. Iako u svojim poznim godinama unio je dodatnu svježinu svojim nastupom i tipičnim britanskim humorom u već jako dobru atmosferu u Motovuna. Zabavan čičica je sam tijekom tog skupnog intervjua se šalio na seks pa nisam imao potrebe u ime Apartczyka postavljati mu pitanja ... sve je sam otkrio. Osim tog vrhunca dana, kojeg su svi sa nestrpljenjem očekivali, bilo je tu i filmova ... naravno. Možda nakon svih ovih prijeđenih kilometara filmskih vrpci tog dana sam ipak našao onog "odabranog". Iako je teško da će pobijediti smatram ga najpozitivnijim, nimalo brutalnim i općenito lijepim filmom. To je dokumentarac "Man on the wire" u režiji Jamesa Marsha. Bio je to toga dana definitivno moj odabir za Propeler, no pokazalo se da je još jedan film također zadovoljio moje kriterije. Prije nego počnem storiju o tom filmu tog dana je bilo sem tog filma i "brutalnih izdanaka filmskog izričaja" kao na primjer Balabanovljev "Teret 200". Oni koji su već imali priliku prije vidjeti neki o njegovih filmova (vjerojatnost je da ste gledali Brata) ovo je ponešto kvalitetniji i po pomalo besprizornosti prikaza nasilja još i eklatantniji i kvalitetniji film od "Brata". Publika je bila konsternirana nasiljem koji se bazirao na istinitom događaju iz 1987 godine. Riječ je filmu u kojem čovjek koji bi trebao štiti ljude od nasilja, zločina i drugih kriminalnih radnji je sam najveći od svih zločinac, impotentan čovjek, izopačenik, pervertit. Dakle prikaz je to i svojevrsne korupcije i nemara društva spram samog represivnog aparata koji bi nas trebao štititi. To je u ovom filmu dovedeno do apsurda. Roditelji obračajući se šefu policije u svezi otmice njihove kćeri ni ne sumnjaju da upravo iza toga stoji On. Neke scene su stvarno odvratne a sam gorak okus pojačava vesela glazba iz auto zvučnika dok se glavni akteri radnje ... već nekud kreću. Pomalo zbunjuje, no u drugu ruku pojačava intenzitet tjeskobe i nemoći. Jednostavno toj djevojci nema spasa, samo je pitanje vas kada ćete to shvatiti i prihvatiti. Tu večer se pokazao kao izuzetno zabavan i moram priznati najinteraktivniji od svih interaktivnih filmova , "Polyester" Johna Watersa. Svi su toliko bili sjedinjeni u djeljenju mirisnih grebalica da bih tu atmosferu mogao prozvati najsličnijom onoj u razredu u školi. Jedna sveopća suradnja, brbljanje ... ma genijalno. Taj film iz interaktivnog dijela bio je najveći uspjeh tog programa. No da nije sve u olfaktivnim doživljajima treba spomenuti da je i film odličan. Ljudi su se valjali od smijeha. Urlali. Opći urnebes. Ma di je bio John da to vidi. Tim više je bilo zabavnije jer je film bio nashroniziran na njemački. Ma pišurija od smijeha. "Man on the wire" James Marsha mi je pak razvedrio jutro tog završnog dana. Učinio ga romantičnim. Natjerao me da promišljam o svojim nekim životnim htijenjima. A priča filma nam govori o Philippe Petitu koji davne 74 godine je napravio podvig koji će se zbog činjenica koje su takve kakve su danas ostati neponovljiv. Naime po žici, razapetoj dan prije, između Blizanaca u New Yorku je 8 puta prehodao dok se nije predao policiji. Taj nevjerojatno hrabar pothvat te događaji koji su prethodili njemu i oni koji su kasnije uslijedili izvrsno su koncipirani u obliku reminescencija kroz intervjue glavnih aktera radnje, arhivske materijale te igrane rekonstrukcije. Lijepo je bilo vidjeti ostvarenje sna jednog čovjeka no i neku korist od filma jer ljudi koji su sudjelovali u tom pothvatu su se razišli nakon. Eto ovaj film je zapravo koliko mi je za prosudit poslužio i kao neki amalgam ili oprost za sve grijehe koji su učinjeni. Nekako sam promišljajući o proteklom festivalu i o tom danu došao do zaključka kako sam taj dan sasvim slučajno, ne znajući i ne očekujući ništa unaprijed napravio odličan odabir i napravio pravi mali filmski ekvilibrij između dobra i zla na filmu. Između onih dobrih lijepih osjećaja, smijeha i gnušanja. Naravno to je sasvim slučajno, ali čini zgodan štiklec. Zadnji dan festivala vidio sam još par dobrijeh filmova, no od kvalitetna druženja i tulumarenja nije bilo baš vremena. :) Među filmovima koje sam zadnji dan vidio bio je i "My Winnipeg" te irski "Once". Jedini dan da sam ove dane fulao u odabiru filma je bio upravo petak i završio je sa recimo to polovičnim učinkom. Taj dan iako lud sam po sebi imao je odlične filmove na projekcijama. Napravio sam u dobroj namjeri grešku pri odabiru i gledao film koji je više "pilana" nego li je drama. Čuo sam začudni komentar na "Winnipeg", kao eto autor je postigao željeno jer je uspio prikazati koliko je njemu dosadno u tom mjestu kad je film jedna obična dosada, ubijačina vremena. Ne bih se složio sa time iako donekle izjava drži vodu. No da se ne zadržavam previše na ovakvim osvrtima tu večer sam bio izuzetno dirnut filmom "Once", koji sam gledao kao svoj zadnji film i definitivno ga proglašavam Motovunskim moralnim pobjednikom publike. Čini mi se da je direkcija jedino u pogledu ovog filma promašila što ga nije stavila u projekcije navečer jer pretpostavljam po viđenom kako bi hrvatskom filmu "Iza stakla" odnjela pobjedu ... da se izrazim riječnikom veslanja "za nekoliko dužina". Šteta jer "Once" je izazvao u publici nešto što se pamti i što nisam stvarno dugo, dugo vidio na nekoj festivalskoj projekciji gdje publika plješće više od nekoliko puta tijekom projekcije. Priča je to koja se sastoji od ljubavi, odličnih pjesama (koliko sam čuo nisam bio jedini koji je počeo ih pjevušiti tijekom filma), pozitivnih emocija. Uglavnom jedna je moja kolegica izrekla da je to "crowd pleaser" pa što da i je. Najbolje o ovom filmu je sublimirala jedna prekokrasna plavuša koju sam susreo na vratima svojeg privremenog motovunskog doma. Rekla je kako joj je ovaj gorak okus motovunskih filmova sprao Once. I tako je to bilo iako ja se neću nikad tako drastično izraziti jer koliko treba biti lijepih pozitivnih filmova život nije samo veselje i ne treba se zavaravati no to sve treba dozirati tako je moj kontrauteg i bio ovaj film. No ni Once (iako u naravi pozitivistički orjentiran) ne priča samo o novim ljubavima, već također dodiruje ono što bih nazvao pravim životom, a to su razočarenja, prijevare, preljube no i oproste. Nisam se dugo tako pozitivno osjećao nakon jednog filma. Natjerao me je da promišljam o onome što mi se sve dosad loše desilo u životu. Film je više bio kao neka izvrsna pjesma Balaševića, Dedića ili već nekog drugog kantautora koji vas najbolje unese u svijet ljubavi, života, patnji i veselja koji čine tu potku života. Dodao bih za kraj ovog osvrta da je za one koji nisu bili niti na jednom koncertu tih dana u Motovunu ovo bio možda najbolji glazbenofilmski doživljaj koji si možete poželiti jer gledajući film počesto sam imao osjećaj da sam na koncertu jer se iza svakog songa pljeskalo a i svi ljudi oko mene su ili pjevušili ili se gibali u plastičnim stolcima. Da, film je to o ljubavi sa velikim LJ. Svakako ga trebate vidjeti i nadam se da će moja kolegica i svi ostali novinari kojima se ovaj film svidio pritisnuti distributere da se ovaj film nađe u kinima. Ovogodišnje izdanje Motovuna je bilo za mene ponajbolje sa upravo izvrsnim omjerom između odlična i zabavna društva, nezaobilaznih istarskih delicija, prekrasnih žena i dosad po meni najboljeg izbora filmova, gdje je bilo i još uvijek je teško reći koji je najbolji. Što se tiće žena definitivno najljepšeg spola ove planete mnogi koji godinama dolaze u Motovun su priznali da nisu vidjeli toliko zgodnih žena kao ove godine. U prilog tome ću privremeno ovih dana koji slijede, pretvoriti svoj blog u fotoalbum tih "zvijerki" koje su se slobodno kočoperile kaldrmama Montone. Sada definitinvo je još veća čežnja da se što prije pojavi taj famozni zadnji tjedan sedmog mjeseca 2009. Jedva čekam.

Kako sam obećao u postu o Pulse 2 DVD-u, bilo je vrijeme da pogledam jedinicu i da vidim dali se slažem sa generalnim stavom većine sajtova koje pratim da je film totalna bezvezarija. Iskreno zanimalo me dali su ljudi popljuvali američki Pulse, samo zato jer je netko usudio napraviti remake odličnog i posebnog japanskog filma [...]

Kad danas ujutro bacim par dana unazad, mogu ustvrditi da novinarsko/kritičarska ekipa s kojom sam bio okružen za vrijeme festivala je imala izuzetno zahvalan posao ove godine. Bilo je tolko za pisat i intervjuirat da se to jedva stizalo. Pogotovo se osvrćem na one koji dolaze iz dnevnih novina. Pisalo se sve u "šesnajst" a press centar je bio zauzet od jutra. Moram priznati da nakon svih ovih mojih godina dolaženja u Motovun na peti dan mi bude najviše žao. Bilo je osim izuzetno dobrog filmskog programa, velikih gužvi na svim mogućim i nemogućim projekcijama i onog najbitnijeg dobrog, dobrog druženja, puno smijeha i izuzetno kvalitetne zajebancije. Meni definitivno onog najbitnijeg čarobnog sastojka jednog ovakvog druženja. Iako je sjeta prisutna, tu je i štono rekoh oduševljenje i zadovoljstvo viđenim. Tako sam u srijedu osim na filmovima bio prisutan na jednom intervjuu i zabavio se jako dobro unatoč gladi i umoru. Bilo je to predstavljanje Kena Russella. Tip je genijalac. Iako u svojim poznim godinama unio je dodatnu svježinu svojim nastupom i tipičnim britanskim humorom u već jako dobru atmosferu u Motovuna. Zabavan čičica je sam tijekom tog skupnog intervjua se šalio na seks pa nisam imao potrebe u ime Apartczyka postavljati mu pitanja ... sve je sam otkrio. Osim tog vrhunca dana, kojeg su svi sa nestrpljenjem očekivali, bilo je tu i filmova ... naravno. Možda nakon svih ovih prijeđenih kilometara filmskih vrpci tog dana sam ipak našao onog "odabranog". Iako je teško da će pobijediti smatram ga najpozitivnijim, nimalo brutalnim i općenito lijepim filmom. To je dokumentarac "Man on the wire" u režiji Jamesa Marsha. Bio je to toga dana definitivno je to moj odabir za Propeler, no pokazalo se da je još jedan film također zadovoljio moje kriterije. Bilo je sem tog filma i "brutalnih izdanaka filmskog izričaja" kao na primjer Balabanovljev "Teret 200" te izuzetno zabavan i moram priznati najinteraktivniji od svih interaktivnih filmova koji su bili u tom specijalnom programu "Polyester" Johna Watersa. Svi su toliko bili sjedinjeni u djeljenju mirisnih grebalica da bih tu atmosferu mogao prozvati najsličnijom onoj u razredu u školi. Jedna sveopća suradnja, brbljanje ma genijalno. Taj film iz interaktivnog dijela bio je najveći uspjeh tog programa. No da nije sve u olfaktivnim doživljajima treba spomenuti da je i film odličan. Ljudi su se valjali od smijeha. Urlali. Opći urnebes. Ma di je bio John da to vidi. Tim više je bilo zabavnije jer je film bio nashroniziran na njemački. Ma pišurija od smijeha. "Man on the wire" James Marsha mi je pak razvedrio jutro. Učinio ga romantičnim. Natjerao me da promišljam o svojim nekim životnim htijenjima. Priča govori o Philippe Petit koji davne 74 godine je napravio podvig koji će se zbog činjenica koje su takve kakve su danas ostati neponovljiv. Naime po žici razapetoj dan prije između blizanaca u New Yorku je 8 puta prehodao dok se nije predao policiji. Taj nevjerojatno hrabar pothvat te događaji koji su prethodili njemu i kasnije uslijedili su izvrsno koncipirani u obliku reminescencija kroz intervjue glavnih aktera radnje, arhivske materijale te igrane rekonstrukcije. Nekako sam gledajući sada unazad, taj dan sasvim slučajno, ne znajući i ne očekujući ništa unaprijed napravio odličan odabir i napravio pravi mali filmski ekvilibrij između dobra i zla na filmu. Između onih dobrih lijepih osjećaja, smijeha i gnušanja. Naravno to je sasvim slučajno. Sutradan zadnjeg dana festivala vidio sam još par dobrijeh filmova no od druženja i tulumarenja nije bilo baš vremena. :) Među filmovima koje sam zadnji dan vidio bio je i "My Winnipeg" te irski "Once". Jedini dan da sam ove dane fulao u odabiru filma je bio upravo petak i završio je sa recimo to polovičnim učinkom. Taj dan iako lud sam po sebi imao je odlične filmove na projekcijama. Napravio sam u dobroj namjeri grešku pri odabiru i gledao film koji je više "pilana" nego li je drama. Čuo sam začudni komentar na "Winnipeg", kao eto autor je postigao željeno jer je uspio prikazati koliko je njemu dosadno u tom mjestu kad je film jedna obična dosada, ubijačina vremena. Ne bih se složio sa time iako donekle izjava drži vodu. No da se ne zadržavam previše na ovakvim osvrtima tu večer sam bio izuzetno dirnut filmom koji sam vidio i definitivno ga proglašavam Motovunski moralni pobjednik publike. Zašto pa nisam stvarno dugo dugo bio na nekoj projekciji na nekom od festivala gdje je publika pljeskala više od nekoliko puta tijekom projekcije.