(r: Doug Sakmann) The XXXorcist je kako možda i sami pogađate porno parodija na Exorcista koji je po meni najbolji horror film ikada. The XXXorcist nažalost ne iskorištava sve ono što se moglo iskoristiti iz predloška i samo je čista zajebancija te jeftina provokacija. Mada moram priznati da ima par dobrih fora, kao što su npr. dildo u obliku raspela i djevice Marije. Osim toga tu su i par dobrih one linera ("Yes! I wan`t your fucking blessing all over my face!") i to je to što se tiče parodije. Nažalost ni scene seksa nisu ništa ekstra. A tu definitivno ne pomaže ni zelena melasa koja curi iz svih otvora "opsjednute". Šteta. Moglo je to puno bolje. Kad su već krenuli na zajebanciju trebalo je ubaciti još koju foru, malo razraditi priču te se malo više potruditi oko glume, jer ovo ipak nije samo pornić. Ipak film nije dug, traje nekih 40 tak minuta i može se pogledati uz blago korištenje fast foward tipke. Zaključak Pogledati čisto iz znatiželje, mada ga ne preporučujem Jehovljevim svjedocima... Ocjena: 4/10 (cijenim pokušaj i uloženi trud, ali nadam se da će nastavak ili remake biti bolji)

Vorador šalje slike dijelova svoje kolekcije. Na prve dvije fotografije se nalazi strip From Hell i istoimeni film na dvostrukom domaćem izdanju. Slijedeće dvije slike sadrže dvostruka Suspiria Steelbook i Inferno talijanska izdanja. Alien i Predator kolekcija – dvostruko izdanje AvP, Predator 4 Disc Boxset i Alien Quadrilogy 9 Disc Boxset: Detaljniji pogled na Predator 4 Disc [...]

Kao stari fan slashera, bezrazložno sam ignorirao filmski pravac iz kojih su slasheri ponikli - giallo. U Italiji su od ranih 1930tih godina pod tvrtkom Mondadori Publishing izlazili krimi romani sa temama vezanim za ubojstava, misterije i seksa. Prodavali su se u paperback izdanjima sa žutim koricama, a na talijanskom je giallo žuta boja. 1962 [...]

Choose your destiny. Priča je uistinu strašna - mladi uredski zaposlenik doznaje kako je sin poznatog profesionalnog ubojice i kako posjeduje specijalne moći. Nakon prvih nekoliko minuta već znate...

The Void je besplatni elektronički fanzin sf, fantasy i horror tematike koji je nedavno dobio svoj prvi broj u obliku pdf dokumenta. Na njemu je radilo par entuzijasta iz Osijeka. Mogu vam reći da fanzin izgleda odlično! Kako vidim, ima dosta zanimljivih tema, pa obavezno pogledajte. Download fazina u PDF obliku: thevoid-01.pdf. U ovom broju možete [...]

“Midnight Meat Train”, Barkerova adaptacija sa Vinnie Jonesom nikako da sjedne na zelenu granu. Kroz sve dosadašnje faze životnog kruga ovog horor filma dolazilo je do nekakavih negativnih trenutaka. Faza #1: Prvo je krenulo sa općom pozitivom u obliku film se snima, djeluje obećavajuće i imati će svoju regularnu kino premijeru. Jedina + faza. Faza #2: Nakon [...]

U naslovu sam spojio namjerno ... dva najbolja filma jučer. Zašto haa ... lijepo je biti dijelom jednog ovako iznimno jakog festivala. Možda ne po naslovima, ali to samo naizgled. Naime nisam bio dugo na jednom festivalu na kojem eto predzadnji dan mogu ustvrditi da je nakrcan odličnim filmovima. Koji je najbolji, ma to je stvarno neobično teško prosuditi ovaj put. Srijeda je bila dakle ne samo vruć dan po filmovima već i po tulumu koji je iznad svih prosjeka potpuno zakrčio Motovun, a tek je da podsjetim bila sredina tjedna. Dakle kaos po ulicama je učinio ko bi drugi doli TBF. Imali su izvanredan nastup sa hrpom vrlo raspoloženih i lijepih motovunjanskih ljepotica. Slike s koncerta ću objaviti kao i ostatak slika za koji dan, nekako mi je ipak u centru zanimanja film. Gledao sam od filmova: "Kinoautomat", češki film koji je prvi u film uveo interaktivnost te sam ja pod pretežito ženskim utjecajem izvjesne Zvjezdane. Dakle Regayadasov vrlo vizuelan te, pogotovo što se tiće glumačke postave, jako zanimljiv film započeo je jučerašnje moje odgledavanje konkurencije festivala. Ističem glumačku postavu jer sam iznenađen prikazanom glumom naturščika. Cijeli film koji se dešava u Menonitskoj zajednici Meksika, a u središtu priče je kako sam već u jučerašnjem postu naglasio o ljubavnom trokutu. Dakle Menoniti su to odigrali da se tako izrazim na razini zadatka jednu zahtjevnu dramu. "Stellet licht" je kako bi jedan moj prijatelj montažer rekao, urađen na klasičan pomalo štreberski način. Koncipiran je kao jedna zaokružena cjelina sa jedinstvenim početkom i završetkom filma. Započinje kako zora rudi, a završava na istom mjestu negdje u divljini Meksika sa sumrakom koji sve više prelazi u mrkli mrak. Na sličan način je zaokružen i Ogrestin film. Tamo ulogu onoga koji će zaokružiti radnju tj. sve to objediniti u jednu smislenu cjelinu čini čovjek koji negdje na samom početku farba trake posred ceste ispred glavnog lika iz Ogrestinog filma. To su za mene sitničavi zahtjevi koji se stavljaju pred film i pokušavaju ga se strpati u neki arhaičan filmsko pripovjedački način predstavljanja priče. Opet moram pohvaliti kameru koja je me je opčinila u filmu. To se rijetko viđa na filmu. Svaki kadar ima svoju priču. Tople, zasićene boje. Prekrasno je bilo gledati film i uživati u svim tim kolorističnim kadrovima. Opravdanje za ovo bi možda moglo se naći u tome kako je glavni snimatelj Alexis Zab dobio za ovaj film već tri nagrade ove godine. No, da se razumijemo ovaj film iako je za oko jako privlačan sadržajno je iznad svoje slike. Zamršen kao što to uvijek biva ljubavni trokut i nikad glede konačnog ishoda pozitivan po svoje protagoniste je pomalo vjerujem i tabu tema za jednu vjersku sektu tj. zajednicu kao što je menonitska. Ona ako se desi potresa iz temelja same postavke takvih sekti pa je samo smještanje u taj okvir i gluma od strane predstavnika te zajednica jedan kuriozitet. "Iza stakla" je bio moj drugi film večeri i kako nisam ništa posebno očekivao tako sam dobio jedan izuzetan filmski poklon večeri. Iako sam sebe uvjeravao da ako naš domaći film u konkurenciju uvrsti neki od stranih festivala kako je to za film već dovoljno priznanje, nisam baš previše vjerovao, no na moju sreću u potpunosti sam se razuvjerio. Da još bih tu spomenuo i jedno mišljenje jednog našeg eminentnog filmskog kritičara koji mi je na samom početku festivala izjavio kako je u Puli bilo samo dobrih filmova ali da im svima fali neki ključni dio da bi bili vrlo dobri ili izvrsni. Sa tom njegovom konstatacijom kad je Ogrestin film u pitanju neću se moći uopće složiti. Film ništa ne manjka što se tiće radnje. Nema klasičnih hrvatskih rupa u scenariju. Radnja je i više nego tečna. Snimano je na krajnje moderan svjetski način i da ne znate da likovi govore hrvatski pomislili bi da je riječ o jednom stranom, ja bih dodao, češkom filmu. Osim toga što nije niti štreberski zaokružen jer detalj lika koji farba ceste je samo zgodan dio koji je kao čokolada ostavljen gledatelju da uživa kad razotkrije u zadnjim kadrovima filma tko je taj lik i poveževe ga u toj premetaljki Ogreste sa glavnim događajima. Ma bez imalo krzmanja ovo je jedan od unazad par godina jedan ponajboljih hrvatskih filmova i šteta što nije više dobio u Puli. Opet to meni ostavlja prostora da pogledam dobitnike i da sam donesem konačni sud sa ovime što sam sada u prethodnoj rečenici izrekao. Osim ovih filmova kao što sam rekao pogazio sam, valjda s razlogom, što sam neki dan rekao za interaktivni film. Na nagovor svojeg festivalskog društvanca otiđoh pogledati i taj zametak filmske interaktivnosti. Nisam se oduševio. Istinbog nasmijao sam se i zabavio i nastiskao daljinskog kojeg sam kao i svi dobio ne bi li izmjenio ishod filma. Bilo je zabavno na najskupljem projektu kojeg je ovaj jubilaran Motovun iznjeo pred publiku. Vidimo se danas, naravno!

(r: Ernesto Daz Espinoza) Opaka cura Hmm.. Ok, znam da sam jednom prije napisao da puno više volim pisati o lošim filmovima, ali nekako sam se zaželio GLEDANJA dobrog filma. U zadnje vrijeme se zaredalo dosta sranja. U biti čistio sam hard pa sam gledao sve "sumljive" naslove, a kako sam imao dosta toga za "riješiti" nisam bio baš raspoložen za trash. Da mi je Kiltro uletio nekom drugom prilikom, primjer kad sam pijan, možda bi i uživao u njemu. Kuler Ako ništa Kiltro ima najneukusnije obučenog glavnog lika (vidi sliku!), jednostavno nisam mogao vjerovati kad sam ga vidio. Ok, priznajem tu sam se nasmijao. Morao sam iako nisam htio. Ali sve ostalo je jednostavno bilo PREVIŠE! Očajna gluma, debilna radnja (radnja!), a što reći za režiju Nevjerovatno! Ok, osim suludo obučenih likova, ima i par dobrih poteza koji nažalost nisu dobro snimljeni, i uvijek zabavne scene s nunčakama. Ali sve u svemu gubitak vremena. Pogledati eventualno ako vam je Bore Lee smiješan. Ocjena: 1/10 (zbog truda i urnebesne odječe!) Jedina dobra scena :-)

Istinita priča i naizgled jednostavna režija mogu vas izbaciti doslovno iz "cipela". Uostalom ja izuzetno volim nepretenciozne filmove. To u svakom slučaju je i film "PVC -1" Spirosa Stathoulopoulosa. Kamera je brza, dinamična čime dočarava hitnost situacije. Usto je riječ i o istinitom slučaju o bombi ogrlici, koju su postavili na vrat jedne svoje žrtve ... ne znam kako bih to determinirao nego banditima i nitkovima u Kolumbiji. Meni je film zanimljiv jer je ispričao jednu priču koja bi trebala biti pričana iz dana u dan. Sad će netko reći da opet neki "bed" ... ma je sve to, ali nevini trebaju biti spomenuti i ne smiju tek tako olako postati samo tek puka brojka na papiru. Iako je unazad par godna bilo je puno primjera sa filmovima koji su tematizirajući ogromni srednje i južnoamerički problem sa otmicama i ucjenama svijetu predočili taj alarmantni problem, ipak je ponešto ovaj film neka hibridna vrsta igrano dokumentarnog puno bolje dao uvid u taj alarmantni pomalo već globalni problem. Nekako sam mišljenja da mnogi ljudi su zapravo kao nojevi koji počesto na spomen ugnjetavanja, otmica i ubojstava turaju svoju glavu u pijesak, a to ne vodi ničemu. Zapravo dodatno katalizira one budeće i one sadašnje počinitelje da nastave sa svojim paklenim naumom. Ugodno popunjena dvorana kina Bauer na ovoj podnevnoj projekciji ostala je pomalo zatečena prizorima koji zapravo ne obiluju onim oku kamere vidljivim nasiljem već onim anksioznim osjećajem bespomoćnosti koji zapravo stvara pravio osjećaj jeze i straha u gledatelja ... a nije triler niti horor. Nakon razočarenja jučerašnjim čarlstonom ovo je bio zapravo pravi ogledni primjer kako se radi film. Ne ide se pretenciozno sa obiljem love nego sa malim budgetom se kreće u ostvarivi projekt sa tečnim storytellingom i na kraju dobijete i više nego pristojan uradak koji je negdje mješavina dokumentarnog i igranog filma, izuzetno čitljiv i sigurno prepoznatljiv od senzibilizirane motovunske publike. Osim tog filma jučer bjeh na još tri projekcije koje treba svakako spomenuti. To su slijedeći filmovi: "Sirena", "Tri majmuna" i "Last fragment". Kad bih poredao po nekoj jačini izričaja prvi od ovih bi bio svakako "Tri majmuna" Nuri Bilge Ceylan. Pogotovo to možete vidjeti ako prethodno pogledate neki film pa krenete na majmune eee onda se vidi velika razlika u režiji ovog turskog cineasta spram ostale konkurencije. Jedino ću reći da je ovaj put nešto odstupio od svoje ustaljene navade tj. od ovoga filma više ga ne možemo prozivati kako je to "Nurin smisao za snijeg". Vrlo često Ceylan je svoju ljubav spram snijega pretakao u svoje filmove tako da bi se barem jedan dio njegova filma dešavao na ... snijegu, naime sve do ovog.:) Ko zna možda mu je konačno zahladilo. Inače film me je uz odličan sadržaj, sa zanimljivim završnim obratom, oduševio i kamerom. Riječ je o vjerojatno sada osobnom Nurijevom snimatelju Gkhanu Tiryakiu s kojim je ostvario suradnju na svojem podosta nagrađivanom filmu "Iklimer". Dakle provjereni snimatelj ili "treće oko" (običaj mnogih režisera) scenarij koji je sam pisao (u suradnji s još dvojicom) i eto vam "Tri majmuna". Osobno ne vidim neki pad u motivaciji ili filmskom izričaju kojim stvarno obiluje ovaj Turčin. Dakle nema pada u njega od unazad dvije godine kad je snimio svoj posljednji igrani film. A u filmu je riječ o ljubavi i ljubavnom trokutu kojim izgleda obiluje ovaj festival. Filmovi koji ga spominju su "Tri majmuna", Ogrestin "Iza stakla" i Carlos Reygadasa "Stellet licht". Ne znam kome se to sviđa ali zgodno je za reći da u njima nekako, možda zbog muškog spola režisera, žene su nekako inferiorne, tj. ostaju povrijeđene čak iako su kako bih ja rekao na "konju s hvataljkama". Naslov filma doslovno i priča o sudbini ove turske obitelji. Koja pokušava ne spominjanjem ... učiniti da nestane sve veći i veći problem. Naime "pater familijas" preuzima krivicu za jedno kazneno dijelo i odlazi u zatvor. U to vrijeme žena i sin ostaju sami. No ne zadugo, barem što se tiče žene. Ona se zaljubljuje u osobu u čije ime njezin muž preuzevši krivicu odlazi u zatvor. To je bizaran način da se zaradi no glavni lik ne računa da će svojim boravkom iza rešetaka "zaraditi još nešto". Kraj nije tragičan, ali zbog više aktera koji su nenadano našli pod utjecajem ovog ljubavnog trokuta završava smrću jednog od njih. I sad da se kako se apsurdnim preuzimanjem krivice krenulo u film tako se i završava. Naime taj isti koji je bio u zatvoru sada od jednog svog poznanika koji je u novčanim problemima traži istu takvu sudbinu. Frivolite de la vie ... rekli bi Francuzi. Ono što mi se ponekad ne sviđa u Motovunu je publika koja reagira trendseterski i dolazi na projekcije filmova bez prethodne ikakve konzultacije. Uglavnom onda vam se desi da slušate stupidne komentare ... jooj daj ju ubi ili tako nešto. Dakle pomalo spora kamera još dodatno stvara privid sporosti tijeka radnje, koje naravno mnogi koji su se slučajno obreli u kinu nisu znali da je jedan od temeljnih značajki kinematografije Ceylana. Ovo je svakako bio najbolji film večeri a drugi je ipak nešto blaži i nezahtjevniji bio onaj ruske režiserke Anne Melikian "Rusalka" (ili u prijevodu Sirena). Film je već prije dolaska na MFF okrunjen u: Berlinu 2008 nagradom FIPRESCI, u Sundanceu 2008 nagradom za najbolju režiju, u Sochiju 2007 pobrao je nagradu za najbolju glumicu i u Sofiji 2008 Grand Prix. Dakle bile su to vrlo dobre preporuke, no da li se iskazao takvim i na glavnom prikazivalištu u Motovunu Iskreno meni se svidio i ima ono nešto što uvijek publika pa i ja tražimo od filmova ovdje, a to je da postoji jedan nezahtjevan film. Dobro i nije tako nezahtjevan, ali spram ostalih filmova ovaj je bio i zabavan, s crnohumornim završnim obratom koji je neke koji su se uljuljkali u već pomalo predvidivi kraj izbacio iz cipela. Naime Sirena je mlada djevojčica koja nakon traumatičnog uleta u sobu gdje se vršio seksualni akt između njene majke i nekog tamo pomorca Crnomorske ruske flote. Od šoka je mala zanjemila. Kaj ćete i to se dešava. I tako si je mala Alisa umislila da ima sposobnost ostvarivanja svojih želja. Nešto kao sirena, pa je tako poželila orkan i fakat se desio. Produkt toga je bio da se morala s majkom i bakom odseliti za Moskvu. Tamo su njoj, kako je ipak stasala u mlađeg punoljetnika, stvari počele sjedat na svoje mjesto. Naime zaljubila se u mladog ruskog poduzetnika koji prodaje parcele na Mjesecu (zgodna ideja za sve koji kane nešto ingeniozno pokrenut u Hrvatskoj). Alisu izabranik njenog srca ne shvaća kako bi ona htjela, mi znamo da to tako treba biti no kako da to ona shvati.:)) Uglavnom u jednom trenutku ju Sasha kad shvati da mu je nekim divnim čudom spasila život pokušava pronaći u gradu no tada nastupa završni twist... Šta ćete nije sve uvijek po želji, ne Poslije ova dva filma otišao sam vidjeti to čudo od interaktivnog filma, no razočarao sam se. Pustio sam nekih 30 do 45 minuta filmu da me zadivi no od interaktivnosti nije bilo niti I. Mnogi koji su to skužili su digli sidro usred projekcije. Naime u pojašnjenju prije početka projekcije bilo nam je rečeno da je tu posrijedi do VJ-ingu ili kako sam ja shvatio jedna od režiserki gleda i po nekim njenim percepcijama ona miksa film. Ma miksa da ne kažem kaj. Šalim se. Nije to bilo ono što sam očekivao ... tipa da imam daljinski i da ja direktno utičem na neki obrat. Vjerojatno previše očekujem. Misllim da je to to što se tiče moje odiseje u interaktivnost. Vidimo se danas

Djeluje kao vrlo osvježavajući hororčić iz Australije. Premijerno prikazan prije 3 mjeseca na Tribeca Film Festivalu.