Božidar Violić 'ISPRIKA' Područje: autobiografija Izdavač: Naklada LJEVAK Broj stranica: 370 Format: 14x21,5 cm Uvez: tvrdi Cijena: 169,00 Kn Riječ izdavača Nakon za kazalište izvanredno važne knjige 'Lica i sjene', tih autoanaliza vlastitih režija strukturiranih u formi razgovora i međurazgovora u kojima s vremenske distance analizira vlastite stavove, a što ih u njezinu drugom izdanju 2004. nadopunjuje s deset fenomenalno napisanih portreta glumca, Violić nas iznenađuje novom knjigom. Zapravo su ogledi i pamćenja izvrstan podnaslov što opisuje dinamičnu heterogenost ove uzbudljive kazališne knjige, koja je i memoarske naravi, nevjerojatno osobna i otvorena. Zanimljivo kako je Violićeva autobiografija ujedno i (sada već) povijest poetike jednoga kazališnoga razdoblja koje je obilježio Gavella i njegovi redateljski učenici. Analizirajući svoja redateljska iskustva, i u ogledima ove knjige s jedne strane bavi se analizom dramskoga teksta, a s druge kazališnim i političkim kontekstom koji dominira u devedesetima te bitno određuje i vrednuje njegovu redateljsku poetiku. A u tom našem teatru teško je preživjeti ako si izvan klana, izvan sustava, izvan neke nametnute političke mode: Violić je uspio ostati svoj, nije se pokušavao mijenjati i prilagođavati, ne iznevjerivši tako svoj senzibilitet, svoj osjećaj za teatar, glumca i literaturu. Ne znam da je i jedan redatelj ispisao tako otvorene stranice o suočavanju sa svojim sve manjim umjetničkim sudjelovanjem u kazališnom životu i vremenom sve manjim režiranjem, a koje vjerojatno dolazi s godinama, kao što s godinama dolaze neki novi klinci i kao što s godinama nestaju generacije redatelja i glumaca s kojima si dijelio svoju nezaboravnu kazališnu mladost. Violićevo autobiografsko razotkrivanje doživljaja te kazališne starosti tako je neskriveno, snažno i duboko, ono fascinira hrabrim otkrivanjem osjećaja s druge strane kazališne medalje koju svi u tim istim godinama treće dobi ne pokazuju, a pogotovo ne ispisuju.

Na ovome linku nalazi se tekst u kojemu Dubravka Ugrešić piše o Radovanu Karadžiću, Dinku Šakiću, Zvonku Bušiću...

Zbirka pjesama Poljska konjica književnika Marka Vešovića neophodno je štivo za razumijevanje ratnih zlodjela pod komandom Radovana Karadžića. Zbirku, objavljenu 2002. godine, Vešović je posvetio Mireli Pločić, prijateljici svoje kćerke Ivane, kao i sarajevskoj djeci ubijenoj za vrijeme opsade grada, njih 1500. Marko Vešović : KRV PAŠČEĆA (iz zbirke 'Poljska konjica') Uf, što vi Crnogorci umijete prokleti! Imao sam komšiju, laka mu zemlja, bio je čovjek - koliko možeš viknuti! Otkud ga znam vazda svakome na raspolaganju, taman k'o vazduh! Vi Crnogorci, zbilja, ni u zlu ni u dobru, ne umijete a da ne pretjerate! Padaju granate. Svi mi što nas je podrumu - psujemo i kunemo. Nekad je milina čuti. Umije to naš svijet. Nekad se sjetim i tebe: što nije Markan ovdje, da ovo blago zapiše! Jer, dok si dolje, čini ti se da ćeš sve upamtiti. A kad stanu granate, i ti iz onog mraka na božji dan iziđeš, gotovo sve ti se izbriše. Evo ti najbolje psovke koju sam u ratu čuo na račun bjesnika s Durmitora: Jeb'o on svoga babe svatove, pa ovariso na mladu! Svi mi psujemo i kunemo, a moj komšija jok. Ma šta ih imaš kleti Što ih više kunemo, od toga njima, prijatelju, kika sve više raste! Znam ti ja njih odlično. Ćer'o sam ja to, prijatelju, čak do Zidanog mosta. Ako mu ide, to digne glavu, preniska mu nebesa, a čim dobije po kokardi, skljoka se u nužnik. Dobro znam te delije s mrtvačkom glavom na barjaku. Kičmu im treba slomiti. Mani kletve i psovke. A počeo je, i on, da kune i da psuje kad je granata - sigurno pamtim još onu djecu s Bistrika iskasapila. Pa kad smo čuli da je jedan od onih očeva svoju curicu to što je od nje ostalo poznao jedino po šakama, e tad je i moj komšija otčepio: Radovane, veli, jebem ti krrv paščeću! Radovane, veli, dabogda se rraspadao od živih rrana, I prrobo od svačega što god je na svijetu, a ni u čemu ne mogo lijeka naći, ni ti, ni tvoje praunuče, veli. E jest' ga vi Crnogorci kunete dabogsačuva. Kad vi stanete nekome proklinjati i žive i mrtve i nerođene, insanu ništa ne preostaje do da se sav naježi. Od miline! Još nekoliko pjesama iz zbrike 'Poljska konjica' Marka Vešovića dostupno na ovome linku

KRITIKA :Renata Valentić 'Možeš malo glasnije' (Meandar, 2007.) Četiri godine nakon svoje druge poetske zbirke, Renata Valentić (rođ.1965.), jedna od najzanimljivijih pjesnikinja devedesetih, prošle se godine javila prvom zbirkom priča. Knjiga nosi naslov ''Možeš malo glasnije'' a kratke priče u njoj sakupljene svojom tematikom ali i ugođajem skladno se nadovezuju na autoričinu poeziju, posebice onu iz njezine zbirke ''Slike odlaze''. ''Možeš malo glasnije'' konceptualno je zaokružena knjiga sastavljena od 14 priča (duljine od 3 do 13 stranica) većinom ispripovijedanih iz pozicije prvoga lica jednine, sa naratoricom koja je ujedno i glavni lik - uz iznimku jedne priče gdje je pripovjedač muškarac ali je lik žene i dalje u prvom tematskom planu (priča ''Nemaš se čega bojati'') i naslovne priče u kojoj se izmjenjuju tri naratora. U svim se pričama radi o subjektiviziranoj prozi koja kroz isječke života posreduje intimnu geografiju svakodnevlja usredotočujući se na detalje i situacije koje zrcale život u množini iskušenja, frustracija i nesigurnosti. Priče su to bez poanti ili efektnih završetaka, ali uvijek fino zaokružene, čak i kada okončavaju s otvorenim krajem kojim se sugerira nedovršenost situacije i osjećaj neodlučnosti, odnosno svojevrsni životni status quo žena nezadovoljnih stanjima u kojima se nalaze, ali nespremnih da se trgnu i pokušaju nešto promijeniti. Priče su urbano ambijentirane i stvarnosno determinirane no autorica izbjegava društvenu kritičnost i detaljniju društveno-socijalnu ili političku kontekstualizaciju već se usredotočuje na emocionalnu zbilju protagonista, a zbirku strukturira prema načelu kronologije životnog ciklusa, na način da svaka priča posreduje iskustveni isječak jedne životne etape (od djetinjstva i srednjoškolskog doba, preko bračnih dana i roditeljstva pa sve do tzv.treće dobi). Autoričine kratke priče karakterizira stilski ogoljeno, jednostavno i funkcionalno linearno pripovijedanje, lišeno ukrašavanja i korištenja usluga raznih književnih pomagala (izuzmemo li eliptičnu naraciju u priči ''Lekcija prva'', i pojedine rijetke i vrlo kratke reminiscencijske digresije u nekim pričama), a autorica redovito bez oklijevanja izravno kreće u središte zbivanja (In media res) nastojeći maksimalizirati dojam autentičnosti iskustava temeljenih na nezadovoljstvu i frustraciji. U njezinome je primarnom interesu dočaravanje atmosfere kao odraza raspoloženja junakinja a koja su rezultat fabularnih, odnosno životnih situacija u kojima ih zatječemo. Priče većinom tematiziraju samospoznajnost ostvarenu kroz relaciju s drugima, pri čemu odnosi po pravilu rezultiraju zbunjenošću, razočaranjem, deziluzijom i uznemirenošću. Komunikacija s partnerom je redovito vrlo površna, lišena izrazitije bliskosti štoviše, često se radi o zatomljivanju nesklonosti i netrpeljivosti a ni odnos prema samome sebi nije zadovoljavajući, jer junakinje npr. vlastito tijelo osjećaju ili kao amorfnu masu (priča ''Debela'') ili pak kao praznu kutiju (priča ''Odletjet ću''), a jedino u čemu su natprosječne je osjećaj depresije i bezvoljnosti, ili pak vrlo visok ostvareni stupanj samozavaravanja. No, svoje narušeno samopouzdanje i nesigurnost pojedine junakinje vješto kamufliraju, poput žene iz priče ''Djetetova mati'' koja se mazohističkom požrtvovnošću i upornošću posvećuje vlastitom djetetu kako bi u roditeljskoj ulozi pronašla spasonosno životno ali i identitetno sidrište (što je i naslovom te priče jasno naznačeno). Premda prostorna limitiranost autoricu lišava mogućnosti izraženije individualizacije pa junakinje uglavnom bivaju svedene na simbol uz dojam da se, iako mijenjaju dob i obličja, neprestano radi o jednoj te istoj osobi to svoju svrsishodnost pronalazi u činjenici dojmljivo provedene konceptualne i tematske zaokruženosti rukopisa. Poput fotografija koje se rugaju našoj sadašnjosti zureći u nas nepromjenjivim sjajem naše mlađahne prošlosti, tako i autorica redovito odabire situacije koje odražavaju frustracije neispunjenih želja, neostvarenih snova ili života žuđenog ali nedosegnutog, a svaka je priča tek dionica na putu čiji je cilj u naratoričinom retoričkom pitanju upućenom samoj sebi ''Kako sam se dovela u ovakvo stanje'' ili ''Zar sam to stvarno ja''. Međutim, iako takvo pitanje obično predstavlja otponac ka pokušaju promjene, ovdje to nije slučaj jer junakinje Renate Valentić ipak radije izabiru status quo i nastavljaju živjeti u leru, otaljavajući i dalje svoje depresivne, jednolične svakodnevice. No, premda se knjiga nadaje proznom nadogradnjom odnosno nadopisivanjem pojedinih poetskih cjelina iz autoričine pjesničke zbirke ''Slike odlaze'' gdje se Valentićeva također bavila slabim subjektima zarobljenima u položaju poniznosti, pasivnosti i nezadovoljstva, ali bez snage i odlučnosti da nešto poduzmu i dokinu življenje u nerealiziranosti knjiga ''Možeš malo glasnije'' ne ostavlja dojam uratka pjesnikinje koja ''vježba'' pisati prozu, niti se radi o pukom sabiranju rasutog proznog tereta, već je riječ o vrlo solidnom, promišljenom, zaokruženom i dorađenom rukopisu, primjetnog ali ne plakatnog i glasnog već suptilnog feminističkog i aktivističkog impulsa, metaforički naznačenoga i u samome naslovu zbirke. Napisao Božidar Alajbegović objvaljeno u 'Vijencu' broj 375-377, srpanj 2008.

Projekt digitalne-knjige.com pokrenulo je nekoliko pojedinaca i zaljubljenika u knjigu kako bi hrvatsko kulturno naslijeđe, a ponajprije vrijedne i znamenite knjige hrvatskih pisaca spasili od zaborava, propadanja i nečitanja, te ih učinili što dostupnijima svim građanima. Kao ponajbolji način u ostvarenja tog cilja učinile su im se digitalne knjige, koje će svi korisnici moći lako, jednostavno i besplatno preuzeti s njihove internet stranice. Za razvoj cijelog projekta možda najzaslužnija osoba književnica, pjesnikinja i urednica Ana Horvat. Digitalne-knjige.com za sada sadrže "Malu virtualnu antologiju hrvatske lirike", odnosno osam digitalnih knjiga poezije poznatih hrvatskih književnika (Irena Vrkljan, Tin Ujević, Jozefina Dautbegović, Vesna Krmpotić, Vesna Parun, A.G.Matoš, Dobriša Cesarić, Slavko Mihalić), knjigu "Dubravka" Ivana Gundulića iz edicije "Klasici hrvatske književnosti", te digitalnu slikovnicu " Zaljubljeno voće i povrće" Ane Horvat i Nevenke Macolić, a ubrzo nas očekuju i još mnoga ugodna iznenađenja.

Na Knjigomat.com je objavljena moja kritika romana prvijenca jednog domaćeg pisca. Čitajte ovdje

Motovunski filmski festival slavi jubilej, a bogami slavim i ja: već deseti put sam ovdje. Profesionalno, odnosno radno, tako da me tulumarska strana Festivala previše ne zanima. Ali zanimaju me ljudi koji su ovdje došli radi filmova. Filmova je doista brdo. Neke ću, nadam se, stići i pogledati. Dok sam u Motovunu, život ne staje. "Priče o divovima" su u tiskari, i Festival fantastične književnosti će prema planu početi na istom ovom mjestu, u Motovunu, u petak 8. kolovoza. Program slijedi za par dana. Pitaju me s vremena na vrijeme što je s drugim natječajem za blog-priče. Ukratko (bit će uskoro detaljnije): natječaj je podbacio, od prispjelih priča tek je vrlo mali broj objavljiv, i u svakom slučaju nedostatan za zbirku. Vidjet ćemo što ćemo s tim; jedna od opcija je da natječaj proglasimo "permanentnim", odnosno da se priče prijavljuju bez datumskog ograničenja, a da se zbirka objavi onda kad ih se nakupi dovoljno. O tome ću razmišljati cca za dva tjedna.

Leo Rafolt, asistent na Katedri za stariju hrvatsku književnost Odsjeka za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, dobio je za knjigu 'Melpomenine maske' (Disput, Zagreb, 2007.)državnu nagradu za znanost u kategoriji znanstvenih novaka. O knjizi opširnije na ovome linku

Uz Gorana Bogunovića i Romana Simića Bodrožića, Andrija Škare bio je pozvan kao predstavnik hrvatskih književnih snaga na festival kratke priče Kikinda Short. Andrijine dojmove pročitajte ovdje

Nova knjiga iz edicije 'Bookmarker' Naklade Ljevak : John Lloyd & John Mitchinson: 'KNJIGA OPĆEG NEZNANJA' Područje: publicistika Biblioteka: Biblioteka Bookmarker Izdavač: Naklada LJEVAK Broj stranica: 295 Format: 14x21 cm Uvez: meki Cijena: 129,00 kn PREDGOVOR IZ PERA STEPHENA FRYA i četiri riječi iz pera ALANA DAVIESA Sveobuhvatan i neugodno porazan pregled svih iskrivljenih predodžaba, grešaka i pogrešno shvaćenih stvari u "općem znanju", knjiga zbog koje ćete se upitati zašto se čovjek uopće trudi ići u školu. Držite li i dalje da je Henrik VIII. imao šest supruga, da Zemlja ima samo jedan mjesec, da je Mount Everest najviša planina na svijetu, onda vam je ova knjiga prijeko potrebna. I to hitno. 'Knjiga općeg neznanja' baca posve novo svjetlo na pitanje koje veći dio povijesti silno zaokuplja filozofe, učenjake i muškarce u gostionicama i kafićima: što je istina, a što je potpuna besmislica Zato, čitajući ovu knjigu možete provjeriti i poboljšati svoje znanje. Henrik VIII. imao je samo dvije supruge. Zemlja ima sedam mjeseca. Svi ljudi imaju po četiri nosnice. Parni stroj izumili su stari Grci. Bangkok nije prijestolnica Tajlanda. Svisci su usmrtili više od milijardu ljudi. Plavetni kit ne može progutati ništa veće od grejpfruta. U Sunčevu sustavu postoji 80.000 planeta. Svjetlo je nevidljivo. SVE ŠTO MISLITE DA ZNATE ZAPRAVO JE POGREŠNO Izvadak iz knjige Nekako se uglavnom smatra da čovječanstvo u biti razumije način funkcioniranja svijeta. Dakako, pritom se ne misli na vas ili mene, nego možda na "znanstvenike" ili "stručnjake". Nažalost, to nije točno. Prema riječima Thomasa Edisona, čovjeka koji nije izumio električnu žarulju: "Ni o čemu ne znamo ni milijunti dio jednog postotka". Ova je knjiga namijenjena osobama koje znaju da ne znaju osobito mnogo. U njoj donosimo stotine činjenica koje prosječan čovjek ne zna. No time nismo zagrebli čak ni površinu čovjekova neznanja, jer riječ je o pitanjima koja imaju odgovore. Uistinu zanimljiva pitanja uopće nisu takva. Što je život Nitko nema pojma. Što je svjetlo Ili ljubav Ili smijeh Iako vam to u školi neće reći, jer se radi o strogo čuvanoj tajni, nitko nema ni blagu predodžbu o tome što je sila teža. Isto vrijedi i za svijest, elektricitet i viruse. Ne znamo zašto postoji nešto, a ne ništa, a ne znamo ni kako je, i zašto, nastao svemir. Što je još gore, čini se da nedostaje 96% svemira. Svijet nije čvrst i pun, nego se sastoji od praznog prostora i energije. No nitko ne zna što je energija, a neki već nagađaju da praznina zapravo uopće ne postoji.