Winifried Georg Sebald 'Emigranti' izd.Vuković&Runjić Preveo s njemačkoga Sead Muhamedagić dimenzije: 133 x 215 mm stranica: 240 uvez: meki šivani Cijena 129 kn Riječ izdavača U svom glasovitom remek-djelu 'Emigranti' W.G. Sebald opisuje sudbine četvorice Židova protjeranih iz njihovoga europskog zavičaja. Rekonstruirajući u četiri pripovijesti živote prijašnjeg kućevlasnika, nekadašnjeg seoskog učitelja, majčinog ujaka te slikara s kojim se sprijateljio, Sebald neizravno priča i o samom sebi o bolu zbog sudbine tih ljudi, o tuzi zbog njemačke prošlosti, o žalosti zbog sveprisutnoga gubitka sjećanja. Sebald piše u želji da se očuva pamćenje. Zbog toga je istraživao, vodio razgovore, sakupljao fotografije i dokumente i obilazio mjesta događaja. Nastala je poetska proza koja leprša između zbilje i mašte, tajanstveno satkana i, unatoč rafiniranim strategijama zbunjivanja, ipak bolno jasna. Poput lovca na leptire koji nečujno proleti kroz pripovijetke i u kojem čitatelj prepoznaje ruskog romanopisca i egzilanta Nabokova, autor slijedi sudbinu svojih likova u ugođajnim i letimičnim pojedinostima. Začudno, prekrasno i strahovito potresno. A.S. Byatt O autoru W.G.Sebald rođen je 1944. u Njemačkoj. Studirao je njemački jezik i književnost u Freiburgu i Manchesteru. Od 1970. predavao je na University of East Anglia u Norwichu u Engleskoj. Profesor europske književnosti postao je 1987. Od 1989. do 1994. bio je prvi ravnatelj Britanskog centra za književno prevođenje. Njegove tri prethodne knjige ('Vrtoglavica', 'Emigranti', 'Saturnovi prstenovi') dobile su brojne međunarodne nagrade uključujući književnu nagradu za prozu Los Angeles Timesa, Berlinsku književnu nagradu i nagradu Literatur Nord. Godine 2001. objavio je svoje posljednje djelo, 'Austerlitz', oduševivši kritičare. U prosincu 2001., u dobi od 57 godina, poginuo je u automobilskoj nesreći. U ožujku 2002. posthumno mu je dodijeljena nagrada Nacionalne udruge književnih kritičara. Poglavlje iz knjige pročitajte ovdje

Uskoro od DISPUTA : - Morana Čale i Lada Čale Feldman: U KANONU - Irena Lukšić: NEBESKI BICIKLISTI - Irena Lukšić: DUGA RESA - IXTLAN - Boris Senker: TERCET KABARET - Jacques Bidet: OPĆA TEORIJA MODERNE - KULTURNA GEOGRAFIJA (ur. D. Atkinson, P. Jackson, D. Sibley, N. Washbourne) - Dragutin Lalović: DRŽAVE NA KUŠNJI Uskoro u biblioteci "Na tragu klasika" (Disput/Hrvatsko filološko društvo) urednice Irene Lukšić: - Magdalena Tulli: U CRVENILU - A. L. Kennedy: DAY - Gilles Leroy: ALABAMA SONG (dobitnik Goncourta 2007) - Jennifer Johnston: MILOST I ISTINA - Gajto Gazdanov: POVIJEST JEDNOG PUTOVANJA

Lawrence Norfolk - 'U liku vepra' U romanu koji po činje u antičkoj Grčkoj, a završava snimanjem filma u Parizu, vepar iz naslova poprima različite oblike: najprije je divlja životinja, zatim esesovski pukovnik tijekom Drugoga svjetskog rata, pa simbol suparništva među piscima i konačno povijest sama. Kompleksna vizija povezuje sve rukavce romana definirajući istodobno svaki metaforički tijek. Prva polovina knjige odvija se u antičkoj Grčkoj, gdje skupina lovaca progoni mitskoga vepra, a njihova je potjera otežana unutarnjim romantičnim i psihološkim sukobima. Uz tekst su razasute brojne bilješke koje detaljno opisuju lokacije ili donose literarne reference.Roman se nastavlja suvremenom pričom o pjesniku Solomonu Memelu, njemačkom Židovu zarobljenome u nacističkome radnom logoru. Naizmjence se pripovijeda o Solomonovu životu prije rata, opisuju ratna mučenja i ispitivanja te donose sličice iz njegove poslijeratne književne karijere i prizori sa snimanja filma. Tema je filma lov na vepra opisan u prvom dijelu romana, koji se pak razotkriva kao Solomonova prva objavljena knjiga, alegorija temeljena na ratnome iskustvu. Bilješke u prvome dijelu, pokazuje se, reakcije su fikcionalnog čitatelja na djelo, zamišljene da dokažu njegovu povijesnu neutemeljenost. Uvjerljivost i poetičnost pripovijedanja koje prožimaju knjigu od početka do kraja, daju težinu svakom događaju, majstorski povezujući naoko nespojiva zbivanja natopljena simbolikom i metaforikom. ******** Imre Kertsz - 'Dnevnik s galije' Dnevnik Imrea Kertsza djelo je koje u dnevničkoj literaturi bez sumnje ide uz bok zapisima Witolda Gombrowicza ili Franza Kafke. U knjizi 'Dnevnik s galije' Kertsz prebire i iz svojih zapisa između 1961. i 1991. godine, dakle od vremena kada započinje pisati 'Čovjeka bez sudbine' do pada komunizma. U ovim zapisima Kertsz referiran na svoju lektiru - književnu, filozofsku, umjetničku... U stalnom unutarnjem dijalogu s piscima i filozofima bez kojih nema niti njegovoga pisanja od Musila, Kafke, Camusa, do Junga, Freuda, Nitsche Kertsz ispisuje briljantne stranice koje stoje uz bok njegovih romana, priča i eseja. 'Dnevnik s galije' ona je vrsta knjige kojoj se stalno vraćamo, koja od čitatelja traži da u nju zaviri s vremena na vrijeme, da iz nje vadi briljantne citate. Kertszovi dnevnički zapisi naravno govore i o njegovim djelima, pa su ujedno i dokument pisanja, ali oni su i dokument vremena, mađarskog socijalizma, gulaš-komunizma, vremena u kojem ništa nije bilo niti jednostavno niti lagano. 'Dnevnik s galije' govori o dvadesetom stoljeću, o holokaustu, totalitarizmu i slobodi i štivo je koje je i umjetnički i filozofski i književni i dokumentarni dokument svoga vremena. ********** Mrio de Carvalho - 'Fantazija za dva pukovnika i jedan bazen' Dva pukovnika, koji su nekada služili u prekomorskim kolonijalnim bitkama, sada u mirovini, odlaze živjeti u portugalsku pokrajinu Alentejo, i jedan započinje gradnju bazena oko kojega se počinju zbivati svakojaki događaji. Carvalho briljantno oslikava portugalsku navadu raspravljanja o svemu, što je umijeće koje Portugalci vrlo njeguju, a u tom pogledu mobiteli su im došli upravo kao Božji dar, omogućivši im da prošire svoju tehniku beskorisnog naklapanja. Mrio de Carvalho ima karakterističan stil, satiričan, lagan za čitanje, vrlo zabavan, a likovi i situacije koje stvara uvijek odražavaju ono smiješno i apsurdno u ljudskim odlukama i djelovanjima, posebice u društvenim običajima. Ova zabavna knjiga ujedno je i nemilosrdan portret današnjice.

(William Gibson: Pattern Recognition; Berkley, 2005.) Paradoksalno je da sam Williama Gibsona, značajnu facu na polju znanstvene fantastike, počeo stvarno cijeniti, a možda i voljeti, kad je znanstvenu fantastiku prestao pisati. Ali, krenimo otpočetka ... Negdje u zadnjim godinama svoga izlaženja, a to bi bilo krajem osamdesetih, čuveni je naš znanstvenofantastični mjesečnik Sirius najposlije počeo hvatati korak sa svojom dekadom i umjesto klasika objavljivati kurentne i potentne pisce trenutka. Bio je to, ujedno, i početak pada njegove prodaje, ali optužimo za to lošu ekonomsku situaciju, a ne tvrdokornu čitateljsku tvrdoglavost. Nazadnjaštvo i nespremnost za novo nije način na koji SF-publika voli misliti o sebi, premda ... No, kako rekoh, optužimo za to hiperinflaciju i svima će biti lakše. Najkurentniji i najpotentniji SF-pisac trenutka tad je bio William Gibson, perjanica kiberpanka, i Sirius mu je objavio (oslanjam se na pamćenje jer ovo pišem metrima daleko od interneta i kilometrima od kolekcije Siriusa, a tko me želi u laž utjerati neka potraži elektronsku bibliografiju negdje na, mislim, SFerinim stranicama) gotovo sve priče iz njegove ključne rane zbirke Burning Chrome (naslovna je priča u Siriusu bila prevedena kao "Kako smo popalili Kromu"). Dodamo li i tome jedan prijevod u Alefu ("Red Star, Winter Orbit", ako se ne varam) i relativno brzo objavljen prijevod Neuromancera ("Neuromanta", prevedenog kao "Neuromanser") kod jednog od nekolicine specijaliziranih beogradskih SF-nakladnika i postat će jasno kako je svakom fanu bilo dano dovoljno predložaka kako bi o tadašnjem vunderkindu Gibsonu stvorio utemeljeno mišljenje. Meni se nije bio svidio. Jest, bilo mi je jasno kako je to nova i nabrijana SF-proza (iako će sama riječ "nabrijana" pričekati još koju godinu da uđe u upotrebu), na sve strane sam viđao konvertite i apostole kiberpanka, ali ja sam imao neodoljivu (i uglavnom kukavički prešućenu) potrebu vikati kako je car gol. Dio je razloga za to svakako bio i u tome da sam sa svojih, otprilike, osamnaest (i skoro polovicom tog vijeka provedenog u čitanju žanra) već bio tvrdoglavo tvrdokoran kao i bilo koji drugi djedica, ali ... Ali dio je razloga bio i u tome - bez obzira što se Gibson na papiru najviše približio mom filmskom paragonu "Blade Runneru" u prikazivanju izgledne budućnosti - što su njegove priče bile, pa, ovaj, bez veze. Drugim riječima, nisam se sjećao ničega nakon što bih ih pročitao. "Ničega" je malo pretjerana tvrdnja, doduše. Sjećao sam se bio sve Gibsonove kozmetike - ustroja svijeta, detalja likova i nekih kul džidžabidža - ali nekih njegovih velikih SF-ideja u podlozi zapleta baš i ne. Gibsonova je velika ideja, kad sad razmišljam, bila stil. Poput sebi suvremenih bendova ranih osamdeseth, on je shvatio da je trenutak sklon slici i površini pa je, dok su se oni sve više oslanjali na spotove, on oslanjao na svjetlucave prizore nalijepljene na najobičnije male noir-krimiće. Dvije knjige poslije (o kojima vam ništa ne znam reći, iako sam ih čitao), to jest na kraju "Neuromantove" trilogije, od Gibsona sam digao ruke i ništa što je napisao u devedesetima nisam čitao. Ne bih vjerojatno pročitao ni PATTERN RECOGNITION da ga Tanja, svojim neshvatljivim sistemom, nije u Algoritmu kupila s još naramkom drugih knjiga. Možda ga, usprkos tome, još uvijek ne bih otvorio da ga nisam dokon zatekao na ultimativno izazovnom mjestu - polici pored wc-a - te da mi, a sad stvarno nagađam, predrasude nije omekšao dokumentarac No Maps for These Territories nakon kojeg sam zaključio kako Gibson uopće nije glup. Otvorio sam, dakle, knjigu, zagazio u pomalo joj neprohodne prve rečenice, uzdahnuo, namrštio i potrudio se ponovo. Na moje iznenađenje, trud se nije pokazao bačenim. Desetak stranica poslije, na moje zaprepaštenje, volio sam Gibsona. A PATTERN RECOGNITION nije čak ni SF. Ili sam ga, možda, volio baš zbog toga PATTERN RECOGNITION je, izašavši iz žanra, ubio dvije Gibsonove mane jednim udarcem: ukinuo je očekivanje velikog koncepta te njegov dar opažanja i uobličavanja opaženog stavio u prvi plan. Kako je i svijet - donekle oblikovan Gibsonovim viđenjem budućnosti - tu budućnost ionako sustigao, Gibson je učinio prvoklasno pametnu stvar ne pretvarajući se kako je i dalje vizionar već bivajući jednostavno pisac u svijetu kojemu su potrebni pisci koji ga razumiju. SF-pisci znaju loše ostarjeti kad desetljećima pokušavaju zadržati imidž nezaustavljivo divljih umova koji svakih pet minuta porađaju novu zemljotresnu ideju (što se najčešće događa "prorocima" i promicateljima žanra poput Harlana Ellisona). Prepoznati promjenu pa priznati svoje nove mjesto, kako je to Gibson učinio, velika je stvar. PATTERN RECOGNITION roman je o potrazi za Bogom ili barem smislom. Tu moju rečenicu treba, jasno, promatrati u kontekstu činjenice da se meni ovih dana čini kako je sve potraga za Bogom ili smislom, ali i pomalo u mom (navedenom činjenicom oblikovanom) uvjerenju kako je dobar dio znanstvene fantastike pod ovom ili onom krinkom zapravo priča o jednom deklarativno ateističkom žanru u potrazi za nadomjestkom onoga što je deklarativno odbacio. Čemu inače uzdizanje znanosti, sve te priče o besmrtnosti i drugim oblicima nadrastanja ljudskosti, čemu ta putovanja u potrazi za većim i boljim i ... Hmm, što kažete Da Ne Nema veze, ostavimo to za neku drugu zgodu. U PATTERN RECOGNITION Cayce (izgovara se "Case" što je, ako se grdno ne varam, homofon imenu junaka Gibsonova prvog romana) ne traži, jasno, Boga kao takvoga. Ona traži Tvorca, autora komadića povezanih-nepovezanih komadića filma koji već neko vrijeme nenajavljeni iskrsavaju na internetu i koji su na rubu toga da postanu globalni fenomen, dočepa li ih se prava agencija, prepoznaju li ih pravi interesi. Ako "Tvorac" sam po sebi nije dovoljan trag, u paralelnoj potrazi-nepotrazi Cayce traži i svoga oca, nestalog-nenestalog u krucijalnom događaju zore dvadeset i prvog stoljeća, padu Tornjeva Blizanaca. Potraga za Tvorcem i Ocem i smislom u umjetnosti vodit će je samo i isključivo prijestolnicama nekadašnjih carstava (London pa Tokio pa Moskva pa Pariz), jer Gibson (s pravom) smatra kako se izvan metropola ne događa ništa značajno. Možda ni ne zna da izvan gradova i njihovih periferija egzistira neki drugi planet, možda mudro ne smatra kako je njegov posao opisivati ono o čemu nedovoljno zna U svakom slučaju, toliko o zapletu koji je ionako bitan samo kao pokretač radnje (kad se roman počne rasplitati, odgovori nazirati i uredno svođenje računa nuditi, PATTERN RECOGNITION postane nešto slabijom knjigom nego što je dotad bio). Ono glavno i veliko veselje je u načinu na koji Gibson percipira i opisuje današnji svijet kaotične slobode, svijet bez prave ideje vodilje umjesto koje se nude samo prividi bliskosti ("drugi koji razumiju" sa strance 265), pretakanje šupljeg u prazno (u vidu zvanja i zanimanja većine likova knjige: Cayce je zamorac za trademarke) ili prepuštanje paranoji. Apropos paranoje: "To je uvijek bila Winova prva crta unutarnje obrane: prepoznavanje da je on tek dio nečega većeg. Paranoja, govorio bi, je u suštini uvijek egocentrična pa svaka teorija zavjere na neki način služi samo kako bi uveličala onoga tko u nju vjeruje." Gibson, stranica 174. Dobar, a Meni jest. I tako to. Ako se iz ranih Gibsonovih romana sjećam malo čega, kod ovoga je stanje posve drukčije. Ako sam nastavke Neuromancera čitao bio iz fanovske žanrovske dužnosti, PATTERN RECOGNITION probudio mi je želju da se vratim na Gibsonovu nepročitanu dekadu i provjerim što sam propustio. Također me je potakao da napišem ovaj tekst kako bih vam rekao da se jedan od najboljih znanstvenofantastično zamišljenih romana zadnjih godina uopće ne događa u budućnosti niti je iz naše stvarnosti ikako pomaknut: mi tu sanjanu budućnost živimo pa, ako je poželimo malo bolje shvatiti, ne postoji puno knjiga koje su je bolje pokušali objasniti od PATTERN RECOGNITION. (mcn)

Julijana Matanović 'TKO SE BOJI LIKA JOŠ' Izdavač Profil, Zagreb Format: 20.00 Broj stranica: 471 Uvez: meki Cijena: 129,00 kn Riječ izdavača Autoričin tekst jedno je od najoriginalnijih književnih djela napisanih u posljednje vrijeme, vjerojatno ne samo u hrvatskoj književnosti. Riječ je o intertekstualnom-i u isti mah metafikcionalnom romanu, ili multigeneričkoj prozi, koja na vješt i neobično invenciozan način spaja različite vrste diskursa. Osnovna je zamisao oslobađanje poznatih, pa i manje poznatih, književnih ,likova njihova tekstualnog ambijenta, to jest nadzora njihovih autora. Ti likovi ne traže pisca, kao u Pirandella, nego naprotiv izmiču njegovoj volji. Izmičući, oni traže zbilju" izvan fikcije koja je čitateljima poznata i nastoje artikulirati se kao neovisna bića, sa samosviješću koja se razlikuje od svijesti kojom ih je opskrbio autor. Tim iskorakom iz prvotne fikcije likovi dakako ulaze u tekstualni svijet koji je metafikcionalan i ujedno neofikcionalan. Dio igre koju autorica ovdje inscenira okolnost je da nastupa inverzija uvriježenog autorsko-tekstualnog odnosa: pisci postaju u sučeljavanju sa svojim bivšim likovima utvare. Okvir teksta unosi u njega dodatnu napetost. Ulančana poglavlja zasnovana su kao opis zbivanja oko pripremanja i polaganja ispita iz književnosti, pa je autoričino djelo na taj način i svojevrsna eksperimentalna povijest hrvatske literature, kodirana i dekodirana, ako tako hoćemo: igra s idejom meta-kviza. O svojoj knjizi autorica govori ovdje

Najuglednija francuska nakladnička kuća Gallimard u svojoj će prestižnoj biblioteci Du Monde Entier objaviti roman Daše Drndić 'Sonnenschein' Nakon poljskoga, slovenskoga, mađarskoga, slovačkoga i nizozemskoga jezika, priča Haye Tedeschi moći će se od 2010. godine čitati i na francuskome. Biblioteka Du Monde Entier utemeljena je 1931. Dosad je u biblioteci objavljeno oko 1700 naslova, među kojima su djela klasika poput Bernharda, Faulknera, Nabokova, Kafke, Kundere i mnogih drugih, ali i suvremenika poput Martina Amisa, Iana McEwana, Zadie Smith, Arundhati Roy i Orhana Pamuka, jer je ta Gallimardova biblioteka od osnutka posvećena promicanju novih nefrankofonih glasova u Francuskoj. Nakon osam objavljenih svezaka Djela Mirka Kovača i dojmljiva odjeka posljednjega, romana 'Grad u zrcalu' nagrađenoga najvišim priznanjima, uskoro dočekujemo novi naslov u Djelima Mirka Kovača. Riječ je o knjizi eseja 'Pisanje ili nostalgija' u kojoj se Kovač na osoban, spisateljski profinjen način prisjeća pisaca koji su obilježili desetljeća jugoslavenskoga javnog života - kulturnoga, književnog, ali i političkog.

U izdanju zagrebačkog Meandra uskoro izlazi hrvatski prijevod romana 'Srcoder' Borisa Viana. Roman prevodi Vanda Mikšić Na ovome linku u cijelosti je dostupno beogradsko, 31 godinu staro izdanje tog romana, naslovljeno 'Vadisrce'. O autoru opširnije ovdje

Ma Jian 'ISPLAZI JEZIK' zbirka priča Izd. : AGM, Zagreb Format: 20.00 Broj stranica: 73 Uvez: meki Preveo : Marko Kovačić Cijena: 80,00 kn Riječ izdavača U pokušaju da ponovno osmisli svoj život i nađe uporište u budizmu, kineski pisac otputuje u Tibet. Tijekom duga lutanja visinskim pašnjacima i uspinjanja na planine, posjeta svetim mjestima i samostanima, stječe neobična iskustva i susreće začudne ljude. Svjedočio je nebeskom pokopu, na noćenje u šator ga je primio nomad na hodočašću okajanja incestuoznih grijeha, upoznao je srebrnara koji je osušeno truplo svoje ljubavnice objesio na zid špilje u kojoj živi te čuo priču o lami reinkarnom u djevojčici, koja umre za budističkog obreda inicijacije. Na prorijeđenom zraku visoravni gubi se oštrina granica između stvarnosti i mašte, a protagonist je uvučen duboko u stranu mu tradiciju koja ga proganja čak i u snovima. Zbirka priča 'Isplazi jezik' kultni je status u Kini stekla 1987. godine kada je zabranjena zbog toga što su je vlasti ocijenile kao vulgarnu i bestidnu knjigu koja kleveće naše tibetske zemljake. Ma Jian je bio slijep za velik napredak koji je tibetski narod postigao u izgradnji ujedinjenog, naprednog i civiliziranog socijalističkog Tibeta. Slika Tibeta u ovom prljavom i sramnom uratku nimalo ne odgovara stvarnosti, nego je rezultat autorove mašte i njegove opsjednutosti seksom i novcem... Nitko ne smije čitati tu knjigu.

Za razliku od prijašnjih godina, Elfrida Matuč-Mahulja ove godine na 'Pontesu' nije sudionik, već ga prati 'iz publike'. Njezino viđenje tog festivala dotupno ovdje

Na raznoraznim, često čak i neočekivanim mjestima, može se naletjeti na knjišku vijest. Nećete vjerovat, ali novi STORY najavljuje kako Naklada Ljevak uskoro na tržište izbacuje Jergovićev roman 'Freelander' (kojega je prošle godine objavio sarajevski nakladnik Ajfelov most, a to je izdanje dotupno i u našim knjižarama). Evo moje kritike tog romana : KRITIKA: Miljenko Jergović - 'Freelander' ( Ajfelov most, Sarajevo, 2007.) Semezdin Mehmedinović, jedan od najboljih suvremenih bosanskohercegovačkih pjesnika, sredinom 2007. pokrenuo je novu izdavačku kuću u Sarajevu, nazvavši je prema poznatom željeznom mostu na sarajevskoj Skenderiji Ajfelov most, čija se metalna konstrukcija pripisuje poznatom francuskom arhitektu. Iako za takvo autorstvo ne postoji realna potvrda, to je ime dokaz da jezik ide iznad stvarnosti, kako to i na klapni izdavačevih knjiga stoji. Roman 'Freelander' Miljenka Jergovića otvara prvu peterosveščanu ediciju novoga sarajevskog nakladnika, a to je ujedno i prva knjiga koju je u posljednjih petnaest godina Jergović izvorno objavio kod nekog bosanskohercegovačkog izdavača. Premda se u spekuliranje o izvanknjiževnim razlozima takvu autorovom povratničkom postupku ne namjeravam upuštati, valja reći kako se rukopis svojom fabulom na to ipak simbolički referira. Radnja dvjestotinjak kartica duga romana naime prati umirovljenoga zagrebačkog profesora povijesti Karla Aduma, koji nakon primitka brzojava o stričevoj smrti kreće put rodnog Sarajeva na čitanje oporuke. Profesor je Sarajevo napustio još prije pedesetak godina i sad se prvi put vraća u rodni grad, a na putovanje kreće u svom trideset godina starom Volvu. 'Freelander' tako, srodno Jergovićevu romanu 'Buick Rivera', između ostalog ponovno tematizira i opsesivnu mušku vezanost uz limenog ljubimca, u koju autor dakako upisuje i neka druga, simbolička značenja (očitovana i u pisanju marke automobila malim slovom). No, dok je Hasanova fascinacija tri desetljeća starim Buickom sadržavala i otpor spram američkoga potrošačkog društva, premda dobro očuvan, tridesetogodišnji Volvo ovdje simbolizira svojevrstan životni neuspjeh profesora Aduma. Profesor je auto kupio u svojoj 34. godini i nikad nije ni pomišljao da će u Volvu dočekati starost i pokopati sve svoje, te je imao fiksideju da bi njegov život mogao ponovno dobiti smisao kada bi mogao prodati Volvo i kupiti novi auto. Međutim, kupca je za njegov oldtajmer bilo nemoguće pronaći, a sudbina Karla Aduma, kako će fabula pokazati, nerazdvojivo do kraja ostaje vezana uz sudbinu njegova auta. Profesorov je život obilježen oportunizmom i konformizmom (simbolički očitovanima i u prezimenu koji u prijevodu znači eunuh ilitiga uškopljenik), a za oportunizmom se povodila, ali s mnogo više poduzetničkog duha, i Karlova majka. Nakon širenja nogu pod njemačkim i ustaškim oficirima, dolazak partizana na vlast ona je dočekala na istovjetan način, u komunizmu prepoznavši nešto čemu treba težiti, čemu se treba radovati i za što treba položiti svoje još uvijek mlado i privlačno tijelo. Na njezinu je primjeru Karlo shvatio da se, s vremena na vrijeme, počinje živjeti ispočetka, i da se život sastoji od nekoliko manjih života, u kojima čovjek promijeni različita lica. No njemu to ipak nije pošlo za rukom, nego je do posljednjega daha ostao bezličan, predrasudama, strahom i inercijom obilježen osamljenik... Iako je 'Buick Riveru' autor označio kao novelu, novu knjigu ne označava tako, premda je u ovome slučaju za to bilo više razloga. 'Freelander' je Jergovićev najkraći roman, a od prijašnjih se osim po tome što u dva navrata na hičkokovski način sama sebe prošetava mizanscenom izdvaja i time što se ovaj put usredotočuje na samo jedan lik i samo jedan linearni pripovjedni tijek, povremeno prekidan analepsama koje posreduju pojedine događaje iz profesorova djetinjstva i mladosti, važne za oblikovanje njegove osobnosti i karaktera. Digresivnost je ovaj put svedena na mnogo manju mjeru, ali je metodom asocijativnosti ponovno vješto uporabljena, baš kao što je uspješno ispunjena i funkcija prostorne, vremenske i društveno-socijalne kontekstualizacije. Svakako valja prigovoriti zbog nedovoljne pozornosti usmjerene liku profesorova oca. Premda se razlog tomu vjerojatno nalazi u suženoj perspektivi junakova subjektivnog, dječjeg motrišta, lik Karlova oca ostaje potpuno nedorečen i neuvjerljiv jer je motiv njegove svađe s bratom neelaboriran, a psihologizacija gotovo posve izostala te svedena na karikaturalnost živčano rastrojene i u svoj unutrašnji svijet potpuno učahurene osobe, čiji se čitav život sveo na jedan odsječeni palac. Roman je strukturiran prema matrici tzv. filma ceste, a junak se, putujući od Zagreba prema Sarajevu, osim sa sablastima vlastite prošlosti suočava i sa deevolucijskom zbiljom suvremene Bosne, posredovane na dojmljiv i već prepoznatljiv jergovićevski način, uz miješanje sirovosti dokumentarizma s emocionalnošću te zrncima magijskog realizma i groteske (ponajviše u epizodama stradanja konja u prometnoj nesreći te mučenja medvjeda tijekom nogometne utakmice). Možda kako bi izbjegao etiketu manirizma, Jergović ovaj put osjetno zatomljuje pretjeranu sentencioznost i metaforičnost iskaza, pa ako mu se i omakne pokoji rijetki aforističan iskaz (na tragu svojevrsne pučke filozofije) profesor ga i sam ironizira žaljenjem što uza se nema olovku i papir kako bi misao ovjekovječio. Za razliku od većine prijašnjih djela, 'Freelander' je lišen melodramatičnosti, atmosfera odiše ogorčenjem, ironijom i cinizmom kao posljedicom shvaćanja kako protok vremena ne donosi ništa nova istima jadom i bijedom obilježeni su ljudi svih epoha i nacija. Jergovićev je rukopis natopljen otprilike istim količinama bijesa i ogorčenosti spram sudbine Bosne i Hercegovine uvjetovane ignorantskim odnosom stranaca, kojima je dano pravo odlučivanja, kao i spram agramske malograđanštine i hipertrofirana hrvatstva, s kojima se autor obračunava u nekoliko dojmljivih, na krležijanskom stilskom tragu pisanih dionica, a koje se čine ostacima građe preostale nakon glancanja rukopisa njegove 'Rute Tannenbaum'. Jergovićev je (uvjetno nazvano) problem taj što nas je s nekoliko nesvakidašnje dojmljivih prethodnih romana ('Dvori od oraha' i 'Gloria in excelsis') prilično razmazio, pa kad napiše zanatski korektan, glatko ispričan i vješto zaokružen, no mnogo jednostavniji roman poput 'Freelandera', čitatelj se osjeća pomalo razočaranim, a piscu prijeti etiketa rutinera. No, iako ne pripada među njegova najbolja djela te ostavlja dojam da je napisan lijevom rukom, 'Freelander' je ipak sasvim solidan uradak kakav bi vrlo rado mnogokoji domaći pisac potpisao. Ali ga, na svoju žalost, nije kadar napisati. Piše Božidar Alajbegović objavljeno u Vijencu, broj 362, siječanj 2008.