KRITIKA: Boris Dežulović - 'Poglavnikova bakterija' (V.B.Z., 2007.) Ne znam je li se u prije nekoliko godina objavljenom ‘Leksikonu YU mitologije’ za njega našlo mjesta, ali u eventualnom budućem novom izdanju te knjige ‘Studio Viva Ludež’ svakako zaslužuje svoju natuknicu. Tko slučajno ne zna, radi se o izvedenici iz imena i prezimena pokretačkog trojca Feral Tribunea, tjednika koji je spašavao čast novinarske profesije tokom demokraciji i slobodi tiska nimalo sklonih 1990.-tih. No, osim hrabrošću u beskompromisnoj borbi protiv političkog nemorala i korumpiranosti vlasti te neizmjernog truda u suzbijanju rasne, etničke i svakovrsne druge mržnje žurnalističkim sredstvima, Viktor Ivančić, Predrag Lucić i Boris Dežulović - za razliku od mnogih hrvatskih novinarskih vedeta koje ratuju s pravopisom, gramatikom i stilistikom - mogu se pohvaliti i iznimnim literarnim darom. Uz tisuće kartica objavljenih u svome listu tokom zadnjih 18 godina - a koje, uz kolumne, reportaže i razne kritički intonirane članke i eseje, obuhvaćaju i različite oblike nežurnalističkih, literarnih tekstova poput satiričkih humoreski i dramoleta, sarkazmom nabijenih prepjeva ex-jugoslavenske narodne i autorske pjesmarice, te brojnih kratkometražnih proznih bravuroza začinjenih verbalnim igrarijama, persiflažom i kozerijom, ironijom, groteskom i apsurdom – rečeni je trojac Feralovih prvoboraca dosad ukoričio i cijeli niz književnih rukopisa, od knjiga pjesama i priča pa sve do romana. Zamijenivši prije nekoliko godina stresno mjesto Feralovog novinara puno lagodnijom ulogom Globusovog kolumnista, Boris se Dežulović ozbiljnije posvetio književnom stvaranju podarivši čitateljstvu evo već četvrtu knjigu u zadnje četiri godine. Tu valja posebno naglasiti kako se radi o krajnje raznovrsnim rukopisima, od romana s elementima fantastike ('Christkind’) i crnohumornog ratnog romana (‘Jebo sad hiljadu dinara’), preko angažirane i kritički intonirane poezije (‘Pjesme iz Lore’) pa sve do stilski, jezično i žanrovski raznolikih kratkih priča u aktualnoj zbirci nazvanoj ‘Poglavnikova bakterija’. Zlobnici ili oni neupućeni mogli bi reći kako se radi o vrludanju neformirana autora ‘koji se još traži’, međutim, upravo je vješto baratanje različitim stilskim sredstvima i diskursima, te odlično snalaženje u raznorodnim žanrovima, ali i jezicima i narječjima (a što sve dokazuje upravo nova knjiga) potvrda kako je riječ o izgrađenoj, samosvojnoj te po mnogočemu jedinstvenoj autorskoj pojavi u domaćoj književnosti. ‘Poglavnikova bakterija’ je zbirka sastavljena od šest stilski i žanrovski raznorodnih priča koje - unatoč raznolikosti pripovjednih strategija za kojima autor poseže - zajedno čine kompaktnu cjelinu koju na okupu drži na humanizmu i čvrstom moralnom stavu utemeljena tematsko-značenjska osnovica. U svojim pričama Dežulović brodi različitim prostornim i vremenskim koordinatama, no bez obzira zatječemo li njegove junake u Dalmaciji sredine prošlog stoljeća, Bosni iz vremena Drugog svjetskog rata ili u ovodobnome Splitu, u prvome planu njegovih fabula uvijek je tzv. mali čovjek zatečen povijesnim i političkim silnicama koje upravljaju njegovom sudbinom a na koje on nema gotovo nikakav utjecaj. Uvjerljiv su dokaz rečenoga priče ‘Crveni šejtan’ i ‘Smrt’ koje tematiziraju vjersku i nacionalnu netrpeljivost - u prvoj priči Dežulović upozorava na razorne posljedice kojima je nedavni hrvatsko-muslimanski sukob obilježio odnose dvaju naroda u Bosni, dok u priči ‘Smrt’ vrlo vješto vođenim fabularnim paralelizmom autor podsjeća na cikličnost i perpetuiranje ratnih strahota na našim prostorima, redovito uzrokovanih međunacionalnim mržnjama. Osim što radnju smješta u Srbiju, priča ‘Smrt’ izdvaja se i po tome što je napisana srpskim jezikom. Istina, takvih je primjera bilo i do sada, ali iznimno malo – Feralov zastavnik Leposavić Života i neki blogerski pokušaji jedini su primjeri korištenja srpskim jezikom od strane hrvatskih autora kojih se uspijevam sjetiti – tako da Dežulovićeva priča svakako zaslužuje epitet kurioziteta. Priča ‘Batman: the beginning’, također smještena u vrijeme Drugog svjetskog rata, kvalitativno je najtanji dio zbirke jer je Dežulović razvedenu, događajima bogatu fabulu koja ima potencijala za mnogo širu, možda čak i romanesknu razradu, sažeo na jedva 13-14 kartica teksta, ne uspijevši pritom dovoljno jasno voditi dva prostorno i vremenski odvojena ogranka radnje, te neke od motiva ostavivši neiskorištene a pojedine situacije nedovoljno razjašnjene. Šteta, jer se radi o zanimljivoj i potresnoj priči koja spaja dvije obitelji s različitih, neprijateljskih strana u ratu. Za razliku od tih triju potresnih i prilično sumornih priča, preostali se tekstovi odlikuju ležernijim, humorističnim pristupom odabranoj tematici. ‘Velika laž Bepa Partugolotovog’ malomišćanska je duhovita ali i gorka štorija o otočkome ridikulu, neuklopljenome pojedincu, uncutu ‘kojega je život gurnuo u ralje morskom psu da bi naučio zašto je laž bolja od istine, privlačnija od nje čak i kad je istina nevjerojatnija, ili, za razliku od laži, posve nemoguća’. Radi se o bravuroznoj minijaturi koja na zabavan način posreduje autentičan život u izoliranoj otočkoj sredini, gdje međusobne odnose obilježava nesmiljeni surov humor a sudbine nerijetko znaju ovisiti o prilagođenosti većini, odnosno mišljenjima drugih utemeljenima na rekla-kazala razonodi. U naslovnoj, izrazito filmičnoj priči trilerskog prosedea Dežulović ismijava nacionalističko-politički fanatizam, naravno onaj konkretno ‘naš’ (ustaški), istovremeno parodirajući masovno obljubljena glupava, paranoidna štiva koja beletriziraju raznorazne teorije zavjera, dokazujući pritom kako je moguće pisati angažirano ali na neopterećujući, ležeran način. Uza sve to Dežulović narativnu konstrukciju priče obogaćuje serijom fusnota u kojima donosi cijelu jednu efektnu ‘priču u priči’, funkcija koje je u upotpunjenju psihološkog portreta glavnoga protagonista. Zaključna, možda i najuspjelija a svakako najefektnija priča, dijaloški je koncipirana, dinamična i ponovo vrlo filmična ‘Bijela točka’, pažljivim pratiteljima novije domaće produkcije poznata još iz prošlogodišnje Frakturine zbirke nogometnih priča ‘Slobodan udarac’. Citirat ću samoga sebe iz prikaza te zbirke te reći kako u toj priči Dežulović ‘uz brzu izmjenu više pripovjedača efektno progovara o kriminalu u nogometu, namještanjima rezultata i klađenju, ali i o ženskom nerazumijevanju toga sporta te o nogometnoj igri i navijanju kao muškom načinu da se produlji mladenaštvo i za vijeke vjekova ostane dijete — homo ludens’. Duboko usidrena u hrvatsko ‘sada i ovdje’ ta je priča razoran ali i duhovit dokument vremena u kojemu imamo čast i zadovoljstvo živjeti društveno-socijalnu elementarnu nepogodu, stručno nazvanu ‘tranzicija’. Svejedno zaviruje li u dušu sina bosanskoga hodže s početka stoljeća ili progovora kroz usta polupismenog dalmatinskog ridikula; bilo da tekst koncipira isključivo od dijaloga ili paralelno vodi više radnji uz mijenjanje pripovijedačkih pozicija i prostorno-vremenskih koordinata; i kad je jergovićevski sklon digresijama, mistifikaciji i pučkoj filozofiji baš kao i kad na tomićevski ili Smojin način ismijava malomišćansku isključivost i uskogrudnost; bilo da se služi književnim standardom ili žargonom, dalmatinskom čakavštinom i lokalizmima ili piše na srpskom, Dežulović je i u poeziji, baš kao i u romanu ili u kratkoj priči - uvijek svoj na svome - duhovit i zabavan koliko i dirljiv i mračan, istovremeno kritičan i opušten, angažiran i ležeran, surov i nježan – ukratko, rođeni pripovjedač - čega je zbirka ‘Poglavnikova bakterija’ nepobitan i vrlo uvjerljiv dokaz. Napisao Božidar Alajbegović, rujna 2007. objavljeno u časopisu 'Riječi'

Emir Imamović Pirke , Belmondo Miliša i Nenad Veličković neki su od sudionika nedavno održanog storytelling festivala 'Pričigin'. Njihove tekstove o pričanju priča možete čitati ovdje (Pirke), ovdje (Miliša) i ovdje (Veličković) a na ovome linku nalazi se razgovor s Petrom Filipićem, pokretačem festivala

Iako je bilo najavljeno (vidi ovdje ) da će danas, petak 20. lipnja u 18 sati na Trećem programu Hrvatskog radija u emisiji Radio Atelje biti emitirana radio-drama Milka Valenta 'Plaidoyer po pički' (za ovu priliku preimenovana u 'Pledoaje po piknji' , rež. Mario Kovač) izgleda da se vodstvo Hrvatskog radija predomislilo. Umjesto Valentove drame na programu je Vladimir Majakovski - Osip Brik: 'Radio-Oktobar' (vidi ovdje )

U, čini se, nažalost, ovoga puta zaista zadnjem broju Ferala, objavljen je između ostaloga i genijalan tekst Bore Ćosića o nogometu Nikako ne propustiti - ovdje Laku moć, voljena Hrvatska zapjevaj, nemoj se stidjeti, Kad svjetlost dogori feralska Ti ćeš se sretnijom vidjeti. Cvjetat će zemlja, more i zrak, Poslovni tornjevi, voćnjaci... Svijetao bit će i taj tvoj mrak, Kad u njem zabljesnu očnjaci. FERALOVCIMA HVALA NA DESETLJEĆU-I-POL ISTINE I HRABROSTI !!!!!

KRITIKA : Dražen Katunarić - 'Tigrova mast' (Autorova vlastita naklada, 2006.) Tako to kod nas obično biva: možeš autorski iznjedriti i nanizati cijeli naramak naslova, ali široj javnosti ostat ćeš nepoznat sve dok te sudbina ne nagradi ulogom u kakvom skandalu ili aferi. Tipičan primjer navedenog jest Dražen Katunarić, široj javnosti nedovoljno poznat autor cijelog niza pjesničkih, esejističkih i proznih knjiga te urednik uglednih književnih časopisa i literarnih izdanja, koji od puka izvan književno-izdavačke matrice postaje prepoznat tek kao časniji akter jedne od najgnjusnijih polemika u hrvatskoj književnosti ikad. Naravno, riječ je o njegovoj nedavnoj medijskoj prepiski s Jergovićem. Tu neslavnu epizodu uputno je što prije zaboraviti i radije ćemo svoju pozornost svratiti na Katunarićev literarni rad, na primjeru njegove nedavno objavljene zbirke priča "Tigrova mast". Zbirka je sastavljena od četiri kratke priče, međusobno povezane tematikom seksualne žudnje, koja najčešće ostaje neutažena. Prve tri priče ("Tigrova mast", "Carmen" i "Amigos para siempre") dodatno su povezane i prostornom izmještenošću likova te putopisnim obilježjima kojima Katunarić nadograđuje svoje fabule. Spomenute tri priče za junake imaju naše ljude koji su se bilo poslom bilo lutalačkim porivima našli u egzotičnim krajevima (Kina, Maroko, Indija). Prva priča govori o sudaru različitih svjetova i njihovu međusobnom nerazumijevanju - poželjevši "imati jednu Azijatkinju u svome tankoćutnom vrtu rijetkih užitaka", naš junak pristupa djevojci za koju greškom pomišlja da je prostitutka, da bi se, nakon što biva odbijen, plamenom krivnje obilježen i bitno izmijenjenog pogleda na Kinu, vratio u Zagreb. Druga priča, literarno zanimljivija i potentnija, te pisana na Camus-ovu tragu, ponovo tematizira žudnju, koja ovoga puta biva i utažena, i to nasilnim putem. I ova priča u podtekstu ima nemogućnost istinske komunikacije među ljudima, što u srazu s usamljenošću često zna tragično svršiti, kao što je i ovdje slučaj. U obje priče primjetan je Katunarićev trud u predočavanju kulturnih i društveno-socijalnih značajki egzotičnih zemalja u koje svoje protagoniste smješta, a to naročito dolazi do izražaja u sljedećoj, trećoj priči, naslovljenoj "Amigos para siempre". U toj najobimnijoj priči iz zbirke, dokumentarističko-putopisna obilježja autor stavlja u prvi plan te kroz fabulu, koja prati dvojicu hrvatskih studenata-hipika pri lutanju Indijom, Katunarić nastoji dočarati navike, tradiciju i način života jednog, u literaturi jako rijetko zastupljenog naroda, onog romskog. Unatoč dokumentarizmu kojim je obilježena, erotika je i ovdje važan i nezaobilazan sastojak, a u ovu priču ona ulazi utjelovljena u maloljetnoj garavoj ciganskoj božici, "vretenastoj, mekoj, podatnoj" romskoj loliti crnih očiju "u kojima sjaji daljina i neki tajanstveni zov". No, kako ćemo vidjeti, prijateljstvo dvojice hipika ni žudnja za tim mladim tijelom ne uspijeva razoriti... Zaključnu priču zbirke, naslovljenu "Gospođa Miranda", Katunarić ne dislocira u egzotične krajeve, ali je zato vremenski izmješta na početak 20. stoljeća. Radi se o svojevrsnoj stilskoj vježbi na temu hrvatskog pripovjednog kanona s početka 20. stoljeća i sučeljavanju ondašnjeg manirizma i suptilnosti s prevladavajućom površnošću i senzacionalizmom aktualne nam, estradizacijom zaražene prozne matrice. U ovoj priči jedan suvremeni splitski pisac pronalazi nedovršenu priču koju je napisao autor s početka 20. stoljeća. U toj priči riječ je o preljubničkoj ljubavnoj vezi između jedne udane žene i "trgovačkog vještaka", a ta je ljubav dočarana u maniri književnosti od prije stotinu godina, s naglaskom na inhibicijama i suzdržanosti, gdje je sva erotika u onom neizrečenom i tek naslućenom. I tako bi i ostalo - sve na slutnjama i neizrečenim naznakama - da pero u ruke nije uzeo pripadnik današnjeg mladog proznog naraštaja koji nedovršenu priču završava potpuno u FAK-erskom stilu, staromodnu suptilnu erotiku zamjenjujući eksplicitnim opisom seksualnog čina dvoje preljubnika i muža-rogonje koji ih skriven iz prikrajka promatra, zdušno pritom onanirajući. Osim što ovim postupkom ironizira suvremenu tzv. mladu prozu, Katunarić pritom kao da nastoji ukazati i na onu tanku, teško odredivu granicu koja erotiku dijeli od pornografije. U ovim pričama Katunarić se, za razliku od svojih prijašnjih proza, gotovo u potpunosti suzdržava od esejističkog diskursa (rijetke su iznimke zamjetne samo u prvoj priči), a protiv pretjerane reportažne doslovnosti i suhog dokumentarizma putopisnih dionica brani se povremenim poetičnim nanosima mistike i egzotike. No, iako se radi o jednom od osvještenijih hrvatskih pripovjedača, signale o tome Katunarić u ovim pričama, nažalost, prerijetko šalje. Hladnoća kojom priče zrače svoj razlog (ili izliku) ima u otuđenosti protagonista, no žudnja koja ih sve redom mori kod Katunarića je premalo životna i nedovoljno strastvena, a stilsko ekonomiziranje za kojim autor poseže, iako dobro odabrano kada mu je cilj oslikavanje egzistencijalne praznine, alijenacije i pesimizma, kontraproduktivno je kad na red dolaze pitanja srca, žudnje, seksualne želje, neuzvraćenih emocija i neutažene strasti. Zbirka "Tigrova mast" je zanimljiva kao rijedak izlet domaće proze u egzotične krajeve (po čemu je bliska Jarkovoj "Kiši" i Simićevim pričama iz zbirke "Mjesto gdje ćemo provesti noć"), ali, iako nas odvodi daleko izvan domaje i predočava nam neke daleke predjele, ipak nam ne otvara nove literarne vidike. Šteta jer Katunarić je ipak jedan od autora za to sposobnih... Napisao Božidar Alajbegović objavljeno na portalu Kupus.net, srpnja 2006.

Rajaa Alsanea 26-godišnja je autorica romana „Djevojke iz Riyada“, svjetskog bestselera koji je u Hrvatskoj, kao najprodavaniji naslov, već doživio treće izdanje. Nazivan „saudijskim Seksom i gradom“, Alsanein roman prvijenac razbija mnoge tabue o konzervativnom islamskom društvu. Priča o četiri djevojke i njihovim ljubavima dokazuje, riječima autorice, da Saudijska Arabija nije ni romantična zemlja 1001 noći ni zemlja u kojoj je svaka žena odjevena u crno od glave do pete. Intervju s autoricom čitajte ovdje

Nedavno otkrih jedan blog koji me je oduševio, a ne bi bilo fer uskratiti vam uživanje : rijec_dana.bloger.hr je blog kojemu je nakana proširiti vaš fundus riječi i horizonte, ali vas pritom i dobro nasmijati. Rečeni blog u obliku duhovitih dijaloga dvojice prijatelja i cimera Darka i Fabricija - Darko je dostavljač za tvrtku lokalnog mafijaša i moćnika Mate Čabraje, a Fabricio dizajner u reklamnoj agenciji ADventure – čitateljstvo upoznaje s manje poznatim i rjeđe korištenim riječima hrvatskog jezika s kojima se prijateljski dvojac snalazi puno bolje negoli sa jednostavnim svakodnevnim životnim situacijama, a koje su izvor komike ovog lingvističko-dijaloškog, socijalno-refleksivnog, edukativno-humornog bloga. Pritom njihovi naizgled nevini razgovori često vrlo kritično ali i duhovito progovaraju o hrvatskom nam svagdanu i njegovim raznim ne uvijek veselim i dragim nam pojavnostima. Elem, nakon što se na blogu jezicnisavjetnik.mojblog.hr opskrbite teorijom, provjerite kod Darka i Fabricija ( rijec_dana.bloger.hr ) kako znanje primijeniti u praksi, a usto se i dobro zabavite. Autoru/ima želim što skorije ukoričenje bloga u obliku nesvakidašnjeg lingvističkog priručnika i njegovo uvrštenje u obaveznu školsku literaturu.

Ako niste znali Darko je Macan ali je usto nedavno objavio i tko-zna-koju-već-po-redu-knjigu, ovoga puta specifičnu po tome što se radi o knjizi kritika : O knjizi Darko Macan : 'MACAN ČITA! - Obdukcija SF žanra u Hrvata' (izd. Mentor, 2008.) Književna se kritika rijetko bavi znanstvenom fantastikom - na obostrano olakšanje, reklo bi se. No, Darko je Macan, i sam SF-pisac, to odlučio promijeniti i dobrim se pisanjem obračunati s lošim knjigama te - u hrpi svega i svačega što se pod znanstvenu fantastiku prodaje - možda pronaći i kakvo dobro štivo. Nekoliko je godina pod zajedničkim nazivom "Macan čita" pisao prikaze hrvatske fantastike za časopis Futura, a sad ih evo svih na jednom mjestu - mala kronika jedne prošle budućnosti. Odsad se više neće moći reći kako se o znanstvenoj fantastici ne piše. Moći će se, doduše, uzdahnuli kako se više ne piše ovako dobro i ovako zabavno... Ako knjigu želite kupiti, to možete ovdje ali zašto trošiti kuniće kad do knjige možete i besplatno. Kako? Klikaj po ovome

... i tako je Goran Tribuson postao akademik...

Društvo hrvatskih književnika (Zagreb) i Istarski ogranak DHK (Pula), raspisuju natječaj za književnu nagradu "Zvane Črnja". Nagrada "Zvane Črnja" dodjeljuje se za najbolju hrvatsku knjigu eseja i sastoji se od plakete i novčanog iznosa. Nakladnici ili pojedinci mogu sudjelovati na natječaju s knjigama koje su objavljene u vremenu od 1. rujna 2007. do 15. rujna 2008. Pet (5) primjeraka knjige valja poslati do 20. rujna 2008. na adresu: ISTARSKI OGRANAK DHK Sv. Ivana 1 52100 Pula - za nagradu „Zvane Črnja". Svečana dodjela nagrade bit će na 6. Pulskim danima eseja u listopadu 2008.