Nacionalna zajednica Crnogoraca Rijeka Vijeće crnogorske nacionalne manjine za Primorsko - goransku županiju Vijeće crnogorske nacionalne manjine za Grad Rijeku i Društvo hrvatskih književnika, ogranak u Rijeci pozivaju na PREDSTAVLJANJE KNJIGA - AUSCHWITZ CAFE, roman , autor Dragan Radulović (izdavači: Antibarbarus d.o.o, Zagreb, Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske, Udruga sa(nj)am knjige). - SPLAV MEDUZE, pripovijesti, autor Dragan Radulović iz Crne Gore, (Izdavači: Antibarbarus d.o.o, Zagreb, Nacionalna zajednica Crnogoraca, Plima asocijacija, Ulcinj) - PJESME, autorica: Dragana Tripković, Crna Gora (Izdavači: Antibarbarus d.o.o, Zagreb, Nacionalna zajednica Crnogoraca , Hrvatske, Plima asocijacija, Ulcinj) - PRELUDIJI I FUGE, izabrane i nove pjesme, autor: Aleksandar Bečanović, Crna Gora (izdavači: Antibarbarus d.o.o, Zagreb, Nacionalna zajednica Crnogoraca, Hrvatske, Plima asocijacija, Ulcinj). O knjigama će govoriti: Dragutin Lalović, Bože Mimica, Dragan Radulović, Nevenka Mihovilić. Predstavljanje će se održati u petak, 27. lipnja 2008., u dvorani Nacionalne Zajednice Crnogoraca Rijeka, Križanićeva 2/1, s početkom u 20 sati. Poseban gost : Mirko Kovač

Ovo je link koji vas vodi do stranice na kojoj ste u mogućnosti pogledati dokumentarni film 'Beskonačni prijevod' autorice Nataše Medved. Film je posvećen književnim prevoditeljima/icama i u njemu 11 hrvatskih prevoditeljica i jedan prevoditelj (Lara Hölbling-Matković, Irena Lukšić, Jagna Pogačnik, Latica Bilopavlović, Tanja Tarbuk, Vanda Mikšić, Maja Tančik, Vlatka Valentić, Lada Silađin, Marko Kovačić, Vjera Balen-Heidl, Iva Grgić) govore o svome (nedovoljno cijenjenom) radu. NIKAKO NE PROPUSTITI - klikajte ovdje

Danas na Danima Julesa Vernea u Pazinu: DAN PODMORNICA 17:30, Pazin, Gradska knjižnica - Otvorenje izložbe ilustracija podmornica iz romana Julesa Vernea 18:00, Pazin, Gradska knjižnica - Jules Verneov Nautilus: mašta i ostvareni san - Predavanje Andreja Korbara. Sadržaj: 1. Preteče Verneovom Nautilusu 2. Nautilus iz Verneove mašte s kraja XIX stoljeća 3. Znanstveno-tehničke pretpostavke za ostvarenje podvodne plovidbe 4. Projektni iskoraci tijekom stoljetnog razvoja 5. Cijena i učinci razvoja Verneove i suvremenih podmornica 6. Životni uvjeti na Verneovoj i suvremenim podmornicama. 7. Perspektive daljnjeg razvoja 19:00, Pazin, Gradska knjižnica - Predstavljanje podmorničarskog fantastičnog romana PROJEKT MEDUZA Vladimira Gagliardia iz Premanture 20:00. Pazin, Gradska knjižnica - filmska projekcija: 30.000 milja ispod mora Svi ste pozvani!

Iz tiska je izašla nova knjiga u Algoritmovoj biblioteci 'KaLibar' koju uređuje Kruno Lokotar : trodijelna romaneskna saga 'Američko-hrvatski u boji' iz pera Dejana Šorka na ukupno 1012 stranica : Treći i najveći roman Dejana Šorka 'Američko-hrvatski u boji' saga je o filmu u tri dijela ('Marija i zvijer', 'Venecija smrti' i 'Dezdemona i vrag'), holivudski raskošno producirana priča o četiri naraštaja hrvatske iseljeničke obitelji fatalno vezane za film. Ovo je knjiga o usponu i stagnaciji holivudskog imperija, fikcijska priča na stvarnim temeljima o industriji prîča i njenim akterima – velikim producentima, anonimnim filmskim radnicima, zvijezdama i meteoritima, svjetlu i tami i američkoj noći... – o filmu kao sudbini, profesiji, prokletstvu, opsesiji, magiji, fikciji. Prvi dio 'Marija i zvijer' u krupnijem planu ekranizira živote scenaristice Marije Marin i njezine kćeri Lucije, glumice, dobitnice Zlatnog lava i kaskaderke. Scenariji njihovih života su filmski uzbudljivi, uokvireni vatrom i podcrtani vodom; dobar dio radnji osim u Hollywoodu događa se u Venice, Louisiana – replici prave Venecije koja je u močvarama punim aligatora i zmija otrovnica sagrađena za potrebe filmskog seta i potom napuštena – i u Veneciji mediteranskoj. Saga o filmu Dejana Šorka 'Američko-hrvatski u boji' u svom drugom dijelu 'Venecija smrti' prati život režiserke Dezdemone Marin, četvrtog naraštaja s filmom sudbinski povezane hrvatske iseljeničke obitelji. Dezdemona Marin, prema scenariju svoje bake i holivudske scenaristice Lucije Marin, s filmskom ekipom sastavljenom od freakova – direktorom fotografije koji je zanat ispekao u Vijetnamskom ratu, osvjetljivačem koji je serviser električnih stolica i mesarom za specijalne efekte – u močvarama Louisiane, nakon uspješno režiranog pornića snima svoj prvi pravi film, niskobudžetni horor. Ali osim svih mogućih problema i drama koji prate filmski set postavljen na razvalinama Venecije u močvarama Louisiane u snimanje se upliću i moćni filmski producent i nečiste sile, uključujući i ljubav. Dejan Šorak antički zapletene obiteljske odnose Marinovih i složenu igru moći sudionika filmskog seta prikazuje toliko dobro i uvjerljivo da sve složeno postaje jednostavno – a da se pritom ništa ne pojednostavnjuje. Priča o snimanju horora, radno nazvanog Smrt u Veneciji, postaje drama i studija o snimanju filma. Emancipirane i strasne žene iz obitelji Marin, novi su tip u našoj književnosti. U 'Dezdemoni i vragu', trećem dijelu sage o filmu Dejana Šorka 'Američko-hrvatski u boji', put prema realizaciji scenarija po kojemu je ovaj dio dobio ime vodi preko Hollywooda, Venecije i dalmatinskih otoka Kolopara i Kršljuna na kojima se, osim živopisnog lokalnog stanovništva zatječu i benediktinci i jedan prognani đavao. Pojavit će se tu i tamo i Lucifer osobno, pa detektiv koji ga odavna progoni, velečasni koji je vlasnik kockarnice i egzorcist, galija iz 16. stoljeća i suvremeni hrvatski turistički i politički običaji. I vaga lorda Byrona. U mediteranski i renesansno raspojasanom finalu romana, koje se prostire od škrte i opore Dalmacije do uvijek karnevaleskne Venecije, Dejan Šorak poentira i konačnim, dakle prvim, pitanjima o prirodi, posebice o prirodi filma i umjetnosti. Suvremenost potvrđuje klasiku, sjena svjetlo, film život – i tako je Šorkova panorama zaokružena. Puno je to razloga da se zadnje poglavlje romana Američko-hrvatski u boji, nimalo ironično, zove Happy end

Milivoj Telećan, umirovljeni sveučilišni nastavnik španjolskog jezika i vodeći prevoditelj hispanoameričke književnosti u nas, drugu godine zaredom dobio je nagradu za životno djelo. Protekle godine to je bila nagrada DHKP, a ove godine riječ je o državnoj nagradi “Iso Velikanović”. Intervju s Milivojem Telećanom pročitajte ovdje . Tim povodom - moja kritika zadnjeg romana Gabriela Garcie Marqueza : Gabriel Garcia Marquez – 'Sjećanje na moje tužne kurve' (V.B.Z., 2006.) Glavni junak novog romana slavnog kolumbijskog nobelovca Gabriela Garcie Marqueza “Sjećanje na moje tužne kurve” je 90-godišnji neimenovani novinar koji je, zakoračivši u 10. desetljeće života odlučio da si daruje “noć razuzdane strasti s mlađahnom djevicom”. Vlasnica ilegalnog bordela kojoj se u tu svrhu obratio, unatoč iskazanoj skepsi (jer kako kaže : ‘jedine Djevice koje još postoje ste vi rođeni u kolovozu’) ipak uspijeva pronaći jednu 14-godišnju kandidatkinju. S njom, međutim, umjesto noći razuzdane strasti, Marquezov novinar doživljava ljubav. Prvu, odistinsku, pravu ljubav u životu, jer je dotad, kao zakleti samac i neženja, kupovao seks bez emocija, u bordelima. Iako veza s maloljetnicom naposljetku ostaje nekonzumirana, zaljubivši se, 90-godišnji novinar je, kako misli, ipak ''započeo novi život, u dobi u kojoj je većina smrtnika već umrla''. No, je li tome uistinu tako? Djevojčica Delgadina, kako je novinar prema jednoj pjesmi naziva, svaki susret s njim prespava, umorna od cjelodnevnog rada u tvornici košulja, a novinar se u nju, noćima je zaneseno promatrajući bez da je ijednom probudi, bezglavo zaljubljuje. On se ne trudi saznati čak ni njeno pravo ime, a ona nikad ne vidi njegovo lice jer joj on dolazi kad je već usnula, pa na ulici vjerovatno jedno drugo ne bi ni prepoznali. Kako je novinar zaljubljen u nepomično, gotovo pa beživotno, usnulo tijelo na krevetu, može se zaključiti da umjesto u početku nagovještene pedofilije, Marquez ustvari tematizira nekrofiliju. Epizoda u kojoj tragove znoja na plahti na kojoj njegova ljubovca spava Marquezov novinar greškom zamijeni za krv, takav zaključak dodatno potvrđuje. Između njih dvoje nema komunikacije niti ikakve interakcije, tako da ljubav nije, niti u takvim uvjetima može biti, uzvraćena. Ostarjeli novinar tako unatoč svojoj zaljubljenosti ostaje tragičnim usamljenikom, a njegov zaključak o ''početku novog života'' ipak se ispostavlja tlapnjom. No, to tlapnjom ipak vidi samo čitatelj jer Marquez svog ostarjelog junaka dobrohotno do kraja ostavlja opijenog dražima iluzije samozavaravanja. Osim ljubavi i samoće kao tematskih preokupacija gotovo pa cjelokupnog Marquezovog opusa, on ovdje putem nekih naznaka i motiva uspostavlja i dodatne analogije sa svojim slavnim prijašnjim djelima. Tako nam motiv nerazjašnjenog ubojstva u bordelu u sjećanje vraća ‘Kroniku najavljene smrti’, vremešni narator zaziva slavnu ‘Patrijarhovu jesen’, staračka zaljubljenost podsjeća nas na ‘Ljubav u doba kolere’, motiv pedofilije bio je prisutan i u ‘Sto godina samoće’, a potonje remek-djelo zazivaju i tajanstvene poruke na zrcalu u bordelskoj sobi napisane od strane, kako bordelska madam objašnjava, duhova osoba davno umrlih u toj prostoriji. No, za razliku od prijespomenutih naslova,‘Sjećanje na moje tužne kurve’ ostat će zapamćeno tek kao prosječno Marquezovo djelo. Iako romanu ne manjka poetičnosti, lijepih rečenica i stilskih majstorija u kojima prepoznajemo pero slavnog Kolumbijca, roman se ne odmiče dalje od sentimentalne i povremeno patetične pričice o staračkoj zaljubljenosti. Marquez je izbjegao ozbiljnije obraditi teme starenja i samoće, a i u književnosti vrlo rijetko beletrizirana tematika nekrofilije ostala je tek u nagovještaju. On se u romanu dotiče i tematizacije procesa pisanja i umjetničkog stvaranja ali i to nažalost također čini tek ovlaš i površno. Također treba žaliti što vlasnici javne kuće, potencijalno vrlo zanimljivom liku bogatog iskustvima i s intrigantnim životopisom, Marquez nije pridao više pozornosti. Previše otvorenih ali samo ovlaš dotaknutih i nedovoljno razrađenih tema i motiva na koncu je posljedovalo tek solidnim i dopadljivim romanom, koji je mogao i trebao biti ipak nešto više. Napisao Božidar Alajbegović, rujna 2006. objavljeno na Knjigomat-u

Laurence Sterne 'Sentimentalno putovanje po Francuskoj i Italiji' izd. Algoritam prijevod: Eugen Pusić ilustracija: Nenad Martić stranica: 212 uvez: meki cijena 49,00 kn Riječ izdavača 1765. godine Laurence Sterne putovao je Francuskom i Italijom, sve do Napulja, te je, vrativši se kući, odlučio opisati svoja putovanja – sa sentimentalnog gledišta. 'Sentimentalno putovanje po Francuskoj i Italiji' roman je bez pravog zapleta, putovanje bez određene destinacije, koji govori o avanturama cijenjenog Parsona Yoricka, alter ega samog autora. No, Sterne će priču skrenuti s pukog opisa putovanja i prožeti je serijom dramatičnih skica, ironičnih incidenata, filozofskih nadahnuća, reminiscencija i anegdota; britku mudrost udružit će s radošću, ironiju s nježni(ji)m osjećajima. I pokazati nam još jednom zašto je stoljećima slavljen kao autor neponovljivo originalnog stila i proglašen prvim autorom književnog pravca toka svijesti. Napisano i prvi puta objavljeno 1768., nepunih mjesec dana prije nego što je Sterne izgubio dugogodišnju bitku s tuberkulozom, 'Sentimentalno putovanje' možemo smatrati svojevrsnim epilogom romana 'Život i nazori gospodina Tristrama Shandyja', Sterneovog remek-djela, stoljećima slavljenog kao jednog od najutjecajnijih modernih romana i jednog od temeljnih ikona književnog eksperimentalizma. Izuzetna popularnost i utjecaj romana 'Sentimentalno putovanje', pripomogli su, s druge strane, etabliranju putopisa kao dominantnog žanra u drugoj polovici 18. stoljeća. Za razliku od prijašnjih zapisa s putovanja, u kojima se naglašavalo objektivno gledište i klasični opisi prostora, 'Sentimentalno putovanje' koncentriralo se, naime, na subjektivne rasprave o osobnom ukusu, ponašanju i moralu i time utrlo put suvremenim putopisnim zapisima i književnosti kao takvoj. U prijevodu Eugena Pusića, izvorno objavljenom 1951. i “osvježenim” za ovo izdanje, Zlatko Crnković ponosno vam predstavlja književni klasik potekao iz pera engleskog pisca, koji je udario temelje onome što danas smatramo književnošću.

Na, u subotu održanoj izbornoj skupštini Društva hrvatskih književnika, za novog predsjednika DHK izabran je pjesnik i urednik Borben Vladović (dobio je 4 glasa više od dotadašnjeg predsjednika Stjepana Čuića). Intervju s Borbenom Vladovićem pročitajte ovdje

Međunarodna fondacija Forum slavenskih kultura pokrenula je ediciju Sto slavenskih romana čiji je smisao da zemlje potpisnice delegiraju po 10 najboljih romana svog jezika, nastalih nakon pada Berlinskog zida, koji će biti objavljeni u svim zemljama, a i na engleskom. Nadležne hrvatske institucije prave se da taj projekt ne postoji pa je Jutarnji list ponudio jedan subjektivan izbor. Tekst u kojemu Miljenko Jergović piše o 10 najboljih hrvatskih romana (objavljenih nakon pada Berlinskog zida) pročitajte na ovome linku . Nakon što ga je Jergović spomenuo u svom tekstu, i Rade Jarak napisao je ponešto o rečenom izboru ali još i više o vlastitoj poziciji na hrvatskoj književnoj sceni. Jarkov tekst dostupan ovdje

Na ovome linku u prilici ste pročitati intervju u kojemu Borivoj Radaković, osim što govori o svome novom, rimovanom romanu “Hrvatski bedem ljubavi” , progovara i o stanju na hrvatskoj književnoj sceni, pa o romanu Roberta Perišića primjerice, veli ovo : "Izvjesna količina slova koju on i vajni žiri Jutarnjeg lista nazivaju romanom? Edo Popović na takvu priču potroši dvije kartice, a Perišiću treba 340 krajnje dosadnih stranica!"

Ovogodišnji dobitnik nagrade Kvirinovih susreta za cjelokupni doprinos hrvatskom pjesništvu je Branko Čegec. Tim povodom o Čegecovoj poeziji Goran Rem piše ovdje