Društvo hrvatskih književnika - Ogranak u Rijeci ima čast pozvati Vas na Riječi u Poeziji / Parole di Poesia VEČER TALIJANSKO-HRVATSKOG PJESNIŠTVA 4. srpnja (petak) 2008. u 18 sati u svečanoj dvorani Talijanske zajednice, Uljarska 1/II kat, Rijeka CLAUDIO GRISANCICH, Trst NIKOLA KRALJIĆ , Omišalj-Rijeka LAURA MARCHIG, Rijeka CLAUDIO MARTELLI, Trst MAURIZIO MATTIUZZA, Udine MARINA MORETTI, Trst DANIEL NAČINOVIĆ, (Pula) ALBERTO PRINCIS, Gorizia DIANA ROSANDIĆ, Rijeka MILORAD STOJEVIĆ, Rijeka GIACOMO SCOTTI, Rijeka CLAUDIA VONCINA, Udine ANDRIJA VUČEMIL, Rijeka Pjesnik i književnik DANIEL NAČINOVIĆ, (Pula) svoje će pjesme izvesti u glazbenom aranžmanu s gitarom Goste će pozdraviti Agnese Superina u ime Talijanske zajednice i Bože Mimica, predsjednik Ogranka DHK

Chuck Palahniuk 'Preživjeli' prijevod: Petar Vujačić izd. V.B.Z. 224 str. , meki uvez cijena: 135,00 kn Riječ izdavača Premda djeluje kao glas iz budućnosti sa zbivanjima iz nekog zastrašujućeg vremena pred nama, "Preživjeli" Chucka Palahniuka su roman koji je ozbiljno ukorijenjen u najaktualniju zbilju naše suvremenosti. Priča o Dvorniku Bransonu, jedinom preživjelom iz kršćanske samoubilačke sekte pravovjernih, ispričana je u unazadnom nizu poglavlja, ali njezina radnja napreduje neočekivanim prizorima i događajima koji izričito govore o današnjem svijetu. Masovni mediji i njihova moć, vjerski fanatizam i osobni usud, otmice aviona, pa čak i praktični savjeti o tome kako se, primjerice, čiste krhotine razbijene čaše, te pojmovnik još neizumljenih lijekova u tom čudnovatom kolopletu motiva izazivaju istodobno i smijeh, ali i mučan osjećaj postojanja u kontroliranu svijetu koji ne daje sigurnost. Premda znamo svršetak, ne znamo kako će do njega doći, a u tome je posebna draž Palahniukova pripovijedanja - mračno ozbiljna knjiga koja se čita kao triler koji začas i neočekivano skače iz vrta punog posađenog umjetnog cvijeća u jeziv prostor porno otpada. Kritičari opisuju knjige Chucka Palahniuka kao "opaki križanac između Charlesa Bukowskog i razdraženog knjižničara"; "to je ono što dobijete ako spojite Salingerova Holdena Caulfielda s Coleridgeovim starim mornarom i rezultat ostavite u oluji da ga udari grom". Možda su zbog toga njegov prvi rukopis odbili urednici u New Yorku, koji su bili oduševljeni, ali su se sramili to priznati. Umjesto da stvori nešto prihvatljivije za izdavaštvo, Palahniuk je odlučio napisati još skandalozniju knjigu, "Klub boraca", koja je na kraju našla velikog izdavača, postala bestseler, a poslije i film u kojem glume Brad Pitt i Edward Norton. Danas se općenito smatra da je Palahniuk jedan od najboljih pisaca na svijetu. Nakon što je u djelima "Klub boraca" i "Nevidljiva čudovišta" dočarao vakuum koji nastaje nakon raspada identiteta, Palahniuk unosi post-američki terorizam u priče o zajedništvu i silama koje ga rastaču. Izvor : Moderna Vremena Info

Izdavačka kuća V.B.Z. poziva vas na predstavljanje ekskluzivne dvojezične likovne monografije "EROS & PORNOS - Erotika iz hrvatskih ladica umjetnosti" autora Đure Vanđura i urednika Žorža Draušnika. Predstavljanje će se održati u četvrtak 3. srpnja 2008. godine u 19 sati u Muzeju za umjetnost i obrt (Trg maršala Tita 10) u Zagrebu. Sudjeluju: Tonko Maroević, Đuro Vanđura, Žorž Draušnik i Borivoj Radaković. O knjizi: Monografija "Eros & Pornos" okuplja hrvatske umjetnike svih generacija i stilskih opredjeljenja, od početaka modernosti, pa kroz više od jednog stoljeća do naše recentnosti. To je skup od gotovo 200 stvaralaca, protagonista jedne alternativne povijesti, umjesto povijesti salona i galerija, povijesti ateljea i osobnih ladica ili mapa. Tu je generacija Bukovca, Crnčić i Csikosa, pa Račića i Kraljevića, zatim Uzelca, Gecana i Trepse, a slijede ih Svečnjakova, Tomaševićeva ili Sohajeva generacija. Neki autori su izuzetno intimistički, a neke možemo etiketirati erotomanima, kao Motiku, Kinerta ili Šuteja, ali su tu i Hegedušić, Stančić, Lovrenčić, Kauzlarić, pa generacija Lončara i Radića, sve do najmladih predvodenih Petračem i Zankijem. Okupljanje intimističkih, erotskih radova hrvatskih umjetnika stvorilo je jednu osobitu retrospektivu, jednu posebnu povijest umjetnosti nastalu na papirima i po mapama. To je pregled moderne i suvremene umjetnosti kod Hrvata s jedinstvenim rakursom interpretacije i svima golicavom, a ponovno ekskluzivnom tematikom.

Za elektrobeton.net Saša Ćirić razgovarao je s Mirkom Kovačem, povodom izlaska srpskog izdanja njegova novog romana 'Grad u zrcalu'. Intervju čitajte ovdje Jergovićev tekst posvećen Mirku Kovaču čitajte ovdje Slijedi moja kritika tog romana : KRITIKA: Mirko Kovač -'Grad u zrcalu' (Fraktura, 2007.) Dvanaest godina nakon izlaska svoga posljednjeg romana 'Kristalne rešetke' Mirko Kovač objavio je novi romaneskni naslov 'Grad u zrcalu'. Inače, to je već osma knjiga u sklopu Frakturine edicije sabranih djela toga pisca, rođena u Hercegovini 1938. i dugo godina nastanjena u Beogradu, odakle je zbog glasna i oštra protivljenja Miloševićevu režimu početkom devedesetih bio primoran odseliti, disidentsko utočište pronašavši u Rovinju. Učlanjenjem u Hrvatsko društvo pisaca i objavljivanjem svojih djela u Hrvatskoj Kovač dodatno zbunjuje povjesničare književnosti, koji ne znaju u koju ga nacionalnu ladicu svrstati, pri čemu im pisac nimalo ne pomaže uporno ignorirajući pripadnost nacijama i potvrđujući tako titulu »oskvrnitelja mitova« koju mu je davnih dana dodijelio Predrag Matvejević. To je titula koju Kovač s ponosom nosi jer, kako u nekom intervjuu obrazlaže, »nacije su zapravo proizvod ‘mitotvorne svijesti’, a mitovi o narodima su opasni jer su mitovi najpogodnija sredstva za sukobe, za opravdanja svih vrsta zlodjela«. Romanom 'Grad u zrcalu' Kovač zaključuje ciklus proza posvećenih zavičaju, naglašavajući u izjavama za medije kako je taj roman zrcalo njegovih prijašnjih knjiga, odnosno njihov posljednji odraz u tom zrcalu. Roman je ispripovijedan iz pozicije prvoga lica jednine, od strane lika koji je i sam književnik, čime se sugerira autobiografičnost teksta. Ipak, iako bi bilo pogrešno sudbine protagonista iščitavati kao istinite i prenesene iz stvarnoga piščeva života, u građu je pisac ipak utkao i neka vlastita iskustva, kao i djeliće biografija svojih bližnjih, što je uostalom činio i u svojim ranijim djelima, neprestano svjestan da, ma koliko pisali o sebi, to je uvijek život drugoga, i obratno. U Kovačevim je prozama uloga pripovjedačeva literarnog ja da na svome tijelu u naše doba donese barem djelić povijesti, a u Kovačevim se djelima – kao što je to slučaj kod svih velikih književnika uostalom – prošlost uvijek prelama kroz ljudske sudbine i njihovu intimu, što je i u novome romanu neizostavno. Pripovjedač 'Grada u zrcalu', inače i sam književnik, vere se po obiteljskom stablu i njiše mu grane tresući na papir plodove životnih priča koje tvore kroniku njegove porodice, odnosno obiteljski nokturno, što je i podnaslov romana. Iz pozicije odrasle dobi pripovjedač rekonstruira prošlost i prisjećajući se vremena svoga odrastanja sabire rasute trenutke svoga i života svojih bližnjih proživljenih na tvrdom hercegovačkom kamenjaru. Pritom se ponajviše ipak zadržava na životnoj priči i sudbini svoga oca, pomalo neodgovornog i prilično grubog, ali inteligentnog patera familiasa, koji je u čestim lutanjima u koja se upuštao – ako ništa drugo, onda u zemlju alkohola – neuspješno pokušavao pobjeći od sebe sama. Uzevši književnika za pripovjedača Kovač se upušta i u propitivanje procesa nastanka književnoga djela, odnosno umjetnosti, kao i osvješćivanje smisla umjetničkoga stvaranja, odnosno pisanja, ali se ne libi ni komentiranja i analize vlastita rukopisa, posredujući pritom i pojedine anegdote iz svoga bogatoga književničkog iskustva. No, pri pisanju ipak neprestano pazi na koherenciju rukopisne arhitektonike koja unatoč čestim metaliterarnim ekskursima i digresijama ni u jednom trenutku ne biva narušena, niti poljuljana. Iako su sudbine ljudi o kojima piše ponovno obilježene političkim i ideološkim silnicama Kovačev je novi roman ipak lišen oštre društvene kritičnosti koja je obilježavala njegova prethodna djela. Unatoč nokturalnosti naznačenoj u podnaslovu, autorov je izričaj mnogo manje opor i turoban u odnosu na ostatak piščeva opusa, a erotika koja je jedan od Kovačevih najčešće rabljenih motiva u novome je romanu tek u naznakama i u mnogo blažoj varijanti, što je također u svrhu omekšanja iskaza, odnosno ostvarenja blaga i melankolična ozračja, kakvo je i imanentno sjećanjima, odnosno podvlačenju crte pod prijeđeni put. Pojedine su dionice novoga romana nabijene izrazitom emotivnošću što posebice odlikuje zaključnu epizodu posljednjega pripovjedačeva susreta s ocem u sanatoriju. Tijekom toga susreta pisac otkriva novu, dotad nepoznatu, stranu očeva karaktera, doživljavajući ga na poseban način, »kao novo srodstvo, kao nepoznatog oca, ali nažalost na njegovu samom kraju, kad je čak i za svijeću kasno«. Iako svjestan svoga kraja koji je sve bliži – pa tako ni svoj boravak u sanatoriju nije nazivao liječenjem, nego »vježbom da se umre bez žaljenja« – pripovjedačev otac tijekom tog susreta – koji se sastojao čak i od čitanja oporuke – neprestano održava veselo raspoloženje i time ponovno iskazuje vlastitu opsjednutost »vedrinom smrti«. A ta je ljubav prema crnom humoru baš kao i sklonost nelinearnom pripovijedanju – otac je naime smatrao da je pripovijedanje bez digresija sporo i dosadno – tek dio očeva nasljeđa, prepoznavanje kojega se u piščevu vlastitu dvojničkom identitetu i karakteru nadaje vjerojatno i najosebujnijom odrednicom rukopisa. Izvrsnim romanom 'Grad u zrcalu' Mirko Kovač suvereno dovršava višesveščanu ali i višedesetljetnu »vožnju uskotračnom prugom obiteljskoga vlaka« krševitim predjelima zavičaja, rasplićući magije života i halucinacije dječaštva na literarno nesvakidašnje moćan način te potvrđujući ponovno predjele djetinjstva kao nepresušno vrelo umjetničkoga stvaranja. (Napisao Božidar Alajbegović objavljeno u 'Vijencu', broj 368, travanj 2008.)

Dragi te poštovani, vi koji se kuha(s)te na ovoj žezi, indoors&outdoors, pod velikim suncem nogometa, tenisa, etc DOĐITE, NE BUDI VAM TEŠKO na malo književnosti uživo na srpanjsko zagrijavanje u Bogdanu Ogrizoviću što počinje u četvrtak, 3.7. u 19:30 h a na kojem nastupaju zbilja izvrsni pisci, autori, kompletne osobe, ljudi koje morate čuti (da biste mirni mogli na more) pozdravite, dakle, ekipu u sastavu: ANDRIJA ŠKARE NASTJA KULOVIĆ ROBERT JAKOVLJEVIĆ RADE JARAK i pozovite sve koji zaslužuju, što nas je više, veselije je! :-) srdačno roman simić bodrožić

Eminentni književni teoretičar i professor emeritus Filozofskog fakulteta, a odnedavna akademik, Milivoj Solar, prošla dva mjeseca održao je u Matici hrvatskoj tri predavanja o postmoderni kao epohi naslovivši temu sintagmom Postmoderna – početak ili kraj zdrava razuma. Analizirao je mnoge fenomene koji objašnjavaju nastanak, trajanje i dosege postmoderne. Bio je to i povod za razgovor za Vijenac, u kojem Solar govori o mnogim nejasnim pitanjima postmoderne. Razgovor čitajte ovdje

(Alen Bović: METASTAZE; Konzor, 2006.) U zadnje vrijeme se baš nešto moram siliti čitati prozu i jako mi malo nje bude po guštu. Pa onda, kad čitam, volim čitati domaću prozu iz jednog jako jednostavnog razloga: kad zapinjem, ne trošim vrijeme pokušavajući shvatiti što je pisalo u originalu; kad ne valja, znam da je pisac kriv. METASTAZE ne valjaju. Svojevremeno je bilo dosta buke oko ove knjige. Ne sjećam se detalja, ali u PR igri su bile i činjenica da je autor pseudoniman ("Čuo sam da je neki doktor", pitalo me par ljudi onomad, "Je l' ti znaš koji?") i da je knjiga objavljena literarnim posredovanjem kApe (sad pokojne?), a možda i tematika. Knjigu sam promptno posudio prije iks-ipsilon vremena (sorry, Ana!), odgađao je načeti i onda uredno - zagubio. Nekidan sam, u vrijeme gadnih neradničkih vrućina, pokušao provjetriti svoj mali, uski stan otvarajući prozore na oba kraja te pritom srušio šest kila svezaka s radijatora. Na vrhu preostale hrpe ukazale su se baš METASTAZE te sam to uzeo kao znak da nastavim s neradništvom i ujedno si olakšam dušu time što ću pročitanu knjigu najposlije moći i vratiti. METASTAZE su se dale pročitati izuzetno brzo, unatoč vremenu i glupavim glavoboljicama koje je izazvalo. Pretežno dijaloška forma i rahao dizajn pomogli su da je strajbam u par sati. Što je dobro, jer da sam više vremena potrošio to svakako ne bih umio njezinom kvalitetom opravdati. Zašto su, dakle, METASTAZE loša knjiga? METASTAZE su loša knjiga ponajprije jer autor ne zna svoj posao (a posredno ni urednici, ali na to smo navikli). Autor, kako god se zapravo zvao, ne shvaća da je roman obećanje koje započinje prvom rečenicom. Pa, kad se već prvom rečenicom poziva na Krležinog Filipa, onda se od njega očekuje i daljnji dijalog, dekonstrukcija ili rekonstrukcija uzora. On to, međutim, ne čini i time obezvrjeđuje svoj obećavajući početak do razine jeftine fore. Što je još gore, autor - jer ne razumije pisanje - posve obezvrjeđuje svojih prvih stotinu stranica kad na sto i nekoj njegov junak ponovo izlazi iz bolnice. Dva povratka - onaj iz komune i onaj iz bolonice - dramaturški se tako stapaju u jedan i sve između njih nestaje u lakuni. Ni s likovima se autor, tko god on zapravo bio, ne snalazi najbolje. Tri glavna lika - glavnoća je, zapravo, upitna pa recimo "titularna" jer se po njima poglavlja zovu - u svojim se razmišljanjima i stavovima uglavnom ne razlikuju. Filip se možda malo više od drugih nabacuje načitanošću (što je čudno jer nam je njegova lektira na početku omeđena Zagorom i u komuni dobivenom Biblijom), ali to je od karakterizacije - to. Štoviše, neke od svojih likova - Mrtvog - autor napušta malo iza polovice knjige, a neke su scene posve arbitrarno razbijene na dva očišta tako da za multiperspektivnost zapravo ne postoji niti jedno prihvatljivo opravdanje jer su i jedan lik i sveznajući pripovjedač jednako dobro mogli obaviti posao. Pardon: jednako loše. Skoro pa najgore je što autor zapravo ne razumije strukturu priče. Ona kod njega ne prelazi razinu anegdote pa se neke epizode (more, zaručnica, šverc droge) u životu jednog od likova redaju bez ikakvih uzroka ili posljedica. Pomalo je to kao ono pozivanje na Krležu s početka ili iz starog vica ukradeno "Pljačka ti materina, ovo je pička!" - samo fora. I sve ostalo autoru kao da je samo fora: psovanje, nasilje, redanje općih mjesta degradacije ... cijela ideja romana kao da je bila da autor zabavi isključivo sebe. Pa onda, kad nije znao ni umio okončati niti jednu nit drame - ne može lik koji se zove Mrtvi, jer je jednoć skoro umro i kome svi živi umiru, i sam umrijeti! što se dogodilo s Filipom? ne može Kizo dobiti jedno poglavlje i mačke da o njima brine tek kad autor zaključi da će ga maknuti pa da nam ga bude više žao! zašto Krpina priča završi epilogom o Dejanovu ocu, kad Dejan nije čak ni titularac? Što je bilo s Krpom? - onda je i to valjda samo još jedna fora u nizu. A najgore mi je bilo - gore i od toga što nas je autor dvjestopedeset stranica jebuckao, a nije svršio - što me u svoj svijet uopće nije uvjerio. Je, da, droga i navijači i kladionice i birtije i nasilje i pljuvanje po političarima i svakom tko ima novac ili status (interesantno je da autoru likovi ili prostače ili govore kao ekstremne karikature; trećega nema) ... Sve to ima privid relevantnosti, s naglaskom na privid. Ja sam, ono, u načelu sucker za luzersku prozu, za "život kakvog nisam proživio", ali nakon čitanja METASTAZA ostaje dojam kako autor, tkogod bio, nema od mene ni miligrama više pojma kako žive likovi koje opisuju. Njegovi uvidi su pročitani, vlastite likove on gleda iz daljine i bez simpatije, njegova knjiga čita se kao slumming, napisan za vlastito uzbuđenje pa, nažalost, objavljen. (mcn)

Dragi pisci, još draži čitatelji, eto objavljujem rezultate tematskog natječaja sedmog Festivala fantastične književnosti. U zbirku Priče o divovima, koja će biti svečano predstavljena na rečenom festivalu 8. i 9. kolovoza u Motovunu i Pazinu, ulaze sljedeće priče: Danilo Brozović: Zatornici Ivana Pomazan: Karika koja nedostaje Mirela Jovičić: I divovi plaču Sanja Tenjer: Divovi lete u nebo Ed Barol: Gdje snovi dozivaju Zoran Krušvar: Divovi Mirko Grdinić: Baza Danijel Bogdanović: Div Vid Denda Mirjana Vasić: Opstanak najjačih Jasmina Blažić: Čuvar groba Petra Valković: Ono što ne bi trebalo zaboraviti Ivana D. Horvatinčić: Avantura Elvika Goromana Žarko Skok: Tone Žumberački Adnadin Jašarević: Jama Jadranka Bukovica: Nelica Danijel Bogdanović: Tako veli Jože Damir Janković: Kratka priča o divu, djevojčicama, kravatašima i papigi Rozalindi Ernie Gigante Dešković: Ja i div Ivana D. Horvatinčić, Antun Hernaut i David Kelečić: Divice snaše Vanja Spirin: Vailiant i Junker's u bespoštednoj borbi protivu štrig i urečljivci Knjiga kreće u proizvodnju, a podsjećam da su ovogodišnji festival i zbirka posvećeni stogodišnjici objavljivanja Nazorovog Velog Jože, prvog modernog fantasy romana u južnoslavenskih naroda i narodnosti. Detaljnije informacije o programu Festivala očekujte za petnaestak dana.

Vijest da je diplomirana ekonimistica iz Ljubuškog Nada Grgić, pod pseudonimom Idana Ivanova, objavila svoj roman prvijenac, teško da bi zavrijedila prostora i u dnu stranica novina da se ne radi o nečemu što bi moglo zaintrigirati ovdašnju javnost. Naime, autorica, koja za sebe voli napisati da je “ljubiteljica pisane riječi”, napisala je roman o životu i djelu poznatog hrvatskog pjevača Tomislava Prlića, čija je uzlazna putanja počela tijekom Domovinskog rata, u kojemu je i sam sudjelovao, što eksplicitno aludira na život i karijeru megapopularnog i nadasve kontroverznog hrvatskog pjevača Marka Perkovića Thompsona. Više o tome ovdje

'Nešto sasvim novo u suvremenoj hrvatskoj prozi!' - tako je rukopis Maše Kolanović najavio Miljenko Jergović koji i urednički potpisuje zbirku priča s autoričinim ilustracijama 'Sloboština Barbie'. Izdavačka kuća V.B.Z. poziva vas na predstavljanje novog naslova objavljenog u ženskoj biblioteci REGINA 'SLOBOŠTINA BARBIE' MAŠE KOLANOVIĆ u srijedu 2. srpnja 2008. godine u 20 sati na terasi KLUBA PURGERAJ (Park Ribnjak 1) u Zagrebu. Sudjeluju: Julijana Matanović, Miljenko Jergović i Maša Kolanović Performance 'Sve je plastično, baš fantastično' izvodi dramska skupina Didirdus. Promocija se održava u sklopu Summer Art Festivala PARKIN ZAGREB. O knjizi Maša Kolanović 'Sloboština Barbie' izd. V.B.Z. Format: 15,5 x 23,5 cm Broj stranica: 144 Cijena:120,00 kn (tvrdi uvez) Godine Mašina odrastanja bile su vrijeme kada su se rušila carstva. Tako bi se to reklo u bajkama i historiografskim analizama. Ustvari, bilo je to vrijeme rata u Hrvatskoj, vrijeme 1991. O tom olovnom i herojskom vremenu, kada su i voditelji televizijskoga dnevnika govorili malo glasnije, da ih se čuje i bez mikrofona, puno se toga pričalo i svjedočilo, ali zapravo i nije bilo knjiga iz kojih bi se moglo saznati kako je to zapravo bilo. Eto, recimo, u Novom Zagrebu, u Sloboštini. Ovo je knjiga i o tome, ispričana tako pametno i dobro da će na nekim mjestima čitatelj osjetiti silan ponos, jer će pomisliti da to on priča, a ne Maša. A onda, kad dođe sebi, shvatit će da i nema većeg komplimenta jednoj knjizi pisanoj s kraja djetinjstva. Za urednike ženskih, obiteljskih i senzacionalističkih magazina, ovo je knjiga o Barbie generaciji, koja još pamti Jugoslaviju i socijalizam, ali je stvarno odrastala i formirala svoje stavove i interese u devedesetima. To je i zadnja generacija koja se sasvim ozbiljno igrala lutkama. Kasnije su prevladale igračke na struju, raspala se obitelj kao temeljna ćelija društva i dječje igre, lutke su postale neuvjerljive kao što su, nekoliko desetljeća ranije, neuvjerljive postale bajke. Pritom, tu ekipu koja Mašu bude čitala u Barbie ključu unaprijed bi trebalo upozoriti kako ovo nije nikakva laka literatura, premda se vrlo lako čita. Teška je kao onaj jednonogi olovni vojnik H. C. Andersena. To nije ni ženska literatura, premda ćete teško naći ženskije od nje i premda su rod i spol u ovoj knjizi važni onoliko koliko su važni i u dječjim igrama. Dakle, ništa od toga ne može ni biti važnije. Ovo nije ni literatura koja bi vas na bilo koji način mogla relaksirati ili osloboditi, ili vam učiniti ono što vam čine knjige s najistaknutijih polica u knjižarama. „Sloboština Barbie“ strašna je, smiješna i mračna kao djetinjstvo. Ona je posljednje djetinjstvo u Jugoslaviji i prvo u Hrvatskoj. Miljenko Jergović