Boris Domagoj Biletić, pulsko-rovinjski književnik, autor brojnih pjesničkih zbirki, knjiga književne kritike i eseja, urednik časopisa za kulturu Nova Istra i čitavog niza knjiga u istoimenoj ediciji, odnedavno je i dopredsjednik Društva hrvatskih književnika. Dužnost predsjednika Istarskog ogranka DHK-a obnašao je tijekom protekle tri godine. Ova je godina za Biletića bila posebno plodna, osim što je objavio brojne knjige, koncem lipnja je nagrađen i Nagradom Julija Benešića za najbolju knjigu hrvatskog kritičara. Nagrada mu je dodijeljena za knjigu kritika, ogleda i studija Pristrani čitatelj, I-II. Iste su knjige bile u najužem izboru za Nagradu Antun Gustav Matoš. Razgovor sa Borisom Domagojem Biletićem dostupan ovdje

Zanima li vas koje 'ljetno štivo' preporučuju Olja Savičević Ivančević, Jadranka Pintarić, Ivica Prtenjača, Krešimir Pintarić i Dalibor Šimpraga, zavirite na ovaj link

Eda Vujević 'U sfinginoj sjeni' roman izd. Fraktura Cijena: 119,00 kn Broj stranica: 268 Uvez: meki Visina: 195 mm Riječ izdavača Split, ratne devedesete, doba je korupcije, straha na ulicama, sveopće nesigurnosti, vrijeme koje ne ostavlja prevelike nade. U redakciji novina, u središtu zbivanja, u centru informacija Zoja i Siniša proživljavaju svoju najveću ljubav ne obazirući se na svoje obitelji, okolinu i neizdrživ pritisak svuda oko sebe. Dvije godine poslije fotoreporter Siniša, nesklon pisanju, ispričat će njihovu intimnu dramu slažući u glavi slike koje ne može zaboraviti, neobjavljene fotografije i one koje nikada nije snimio. Strastven, osjećajan, erotičan, tužan i veseo, roman splitske spisateljice i novinarke Ede Vujević 'U sfinginoj sjeni' snažna je slika ljubavi koja ne poznaje granice i prelazi preko svih barijera. Prepun finih nijansi, odličnih dijaloga i opisa, lišen svake patetike, a prožet emocijama, ovaj roman oštra je fotografija jedne epohe i nadasve mjesta običnih ljudi u njoj. Eda Vujević rođena je 1961. godine u Kninu, gdje je maturirala, a Pravni fakultet završila je u Splitu. Od 1990. godine profesionalna je novinarka u dnevnome listu Slobodna Dalmacija. Objavila je dvije zbirke poezije - 'Miris ribe' (Narodno sveučilište, Split, 1993.) i 'Dječja soba' (Književni krug, Split, 2001.), roman 'Na čekanju s Filomenom Pravdić' (Slobodna Dalmacija, 2002.), knjigu 'Droga - opća opasnost' (Lukana, Split, 1995.) i u suautorstvu s novinarom Damirom Pilićem knjigu 'Dedal na iglama '(Naklada Bošković, Split, 2005.).

T. C. Boyle 'Dr. Seks' roman izd. Fraktura Prevela s engleskog Lara Hlbling Matković Cijena: 149,00 kn Broj stranica: 440 Uvez: meki Visina: 225 mm Naslov izvornika: The Inner Circle Riječ izdavača Nikad nemojte podcijeniti moć seksa u uzbuđivanju javnosti, jer on pokreće mase i ratove, oko njega se vrti cijela industrija i marketing. No tko je zaslužan ili kriv za oslobađanje žena i muškaraca od stega nametnutih obrazovanjem, religijom, tradicijom... Jedan je čovjek u Americi početkom četrdesetih pokrenuo lavinu. On je dr. Alfred Kinsey, a 'Dr. Seks' roman je o njemu i njegovim suradnicima. Ova fiktivna biografija najvažnijeg proučavatelja prirode ljudske seksualnosti ispričana iz perspektive izmišljenog asistenta, sramežljiva i inteligentna studenta Johna Milka, prikazuje najuzbudljivije i najkontroverznije trenutke života Alfreda Kinseyja, njegovih pomagača i njihovih supruga koji su dio kruga povlaštenih, povjerljivih ljudi. Oni trebaju biti slobodni, neformalni, skloni eksperimentima, onim znanstvenim, ali i onim duboko osobnim. 'Dr. Seks' nevjerojatna je priča o američkom snu, o njegovu naličju, o životu na koledžu, o međuljudskim odnosima i želji za moći. Ovo je jedna od onih knjiga koje nemilosrdno prikazuju samozavaravanje, moralnu pokvarenost, prijevaru i nesvjesnu okrutnost. To što se roman čita u dahu, i što je u njemu mnogo seksa, Boyleu olakšava postizanje cilja. Čitamo dalje, ubrzana disanja, osjećajući se sve uzbuđenije - i uprljanije. Boyle pretvare svoje čitatelje u voajere. The Washington Post Baveći se sukobom naših životinjskih nagona i ljudskih emocija, Dr. Seks postavlja pitanja o odnosu između seksa, braka, ljubavi i ljubomore, istovremeno izazovno i izluđujuće. Čitatelji će posvuda pobliže zagledati u vlastiti spolni život. Najtoplije preporučujemo. Library Journal ****** T. Coraghessan Boyle, američki romanopisac, rođen je 2. prosinca 1948. u Peekskillu u državi New York. Diplomirao je engleski jezik i povijest na Državnom sveučilištu New York u Potsdamu 1968., magistrirao 1974. završivi Iowa Writers Workshop te doktorirao britansku književnost 19. stoljeća 1977. Od 1978. član je Odsjeka za engleski jezik na Sveučilištu Southern California. Autor je devetnaest romana i knjiga kratkih priča. Mnogi Boyleovi romani i kratke priče istražuju baby boom generaciju, njezine želje, veselja i ovisnosti. Boyleove teme, poput često uzaludnih napora muškoga junaka i privlačnosti antijunaka, začinjene su okrutnom satirom, humorom i magičnim realizmom. Zbog miješanja humora i socijalnih tema uspoređivan je s Markom Twainom. Objavio je sljedeće romane: Worlds End (1987., dobitnik nagrade Pen/Faulkner), The Road to Wellville (1993.), The Tortilla Curtain (1995., dobitnik francuske nagrade Prix Medicis), After the Plague (2001.), Drop City (2003.), The Inner Circle (2004.), Tooth and Claw (2005.) i Talk Talk (2006.). Jedan je od najistaknutijih američkih pisaca kratkih priča, koje je objavio u zbirkama Descent of Man (1979.), Greasy Lake (1985.), If the River was Whiskey (1989.) i Without a Hero (1994.). Kratke priče redovito objavljuje u vodećim američkim časopisima kao što su The New Yorker, Harpers, Esquire magazine, The Atlantic Monthly, Playboy, The Paris Review, GQ, Antaeus, Granta i McSweeneys. Dobitnik je brojnih nagrada: PEN/Malamud Prize, PEN/West Literary Prize, Zlatne medalje Commonwealtha za književnost, nagrade Nacionalne akademije za umjetnost i književnost te čak šest Nagrada O. Henry za kratku prozu. Djela su mu prevedena na više od trideset svjetskih jezika.

Izašao je ljetni trobroj 'Vijenca' (broj 375-377) a u njemu između ostaloga i moja kritika zbirke priča Renate Valentić 'Možeš malo glasnije' ******* Novi broj 'Vijenca' još donosi : intervju sa književnikom i povjesničarom Stankom Andrićem, lingvističku kolumnu Nives Opačić, kritike zbirki pjesama Maria Suška i Slavice Sarkotić, prikaz knjige priča blogerice Julijane Adamović, opširni tekstovi Strahimira Primorca i Seada Begovića o hrvatskoj prozi i poeziji u 2007/8. godini, tekst Krune Lokotara o natječajima Prozac i Na vrh jezika, tekst Krešimira Bagića posvećen stvaralaštvu i radu Zvonimira Mrkonjića povodom njegova 70.rođendana, razgovor s Krešimirom Bagićem, kratke priče Julijane Adamović i Alena Ležaje, poezija Franje Nagulova, Stijepe Mijovića Kočana i Ivana Goluba... te još pregršt tekstova o kazalištu, likovnoj umjetsnosti, plesu, filmu, kulturnoj baštini, glazbi itd. Na svim kioscima, samo 10,00 kn Naredni broj 'Vijenca' izlazi 11.09.2008.

Petak, 18.07.2008. Start: 21.00 sati GHETTO CLUB (Dosud10 Split) Treći (zadnji) rođendan knjižare UTOPIA Birthday of Utopia Gostuju/čitaju: Predrag Lucić Olja Savičević Ivančević Marko Pogačar Ivica Prtenjača Kruno Lokotar Svira: LEUT MAGNETIK

Tekst o pop-kulturi u socijalizmu, a povodom izlaska knjige 'Izgubljeno u prijenosu pop iskustvo soc kulture' Reane Senjković, čitajte ovdje .

KRITIKA: Bekim Sejranović ''Nigdje, niotkuda'' (Profil, Zagreb, 2008.) Norveška književnost u Hrvatskoj je vrlo slabo prijevodno zastupljena ali bi nam bila i još manje poznata da Bekima Sejranovića (r. 1972.g.) sudbina nije početkom devedesetih godina natjerala put te najsjevernije skandinavske zemlje, gdje je magistrirao južnoslavenske književnosti te nas podario izborom kratkih priča norveških autora u antologiji nazvanoj ''Veliki pusti kajolik'' kao i prijevodima djela Ingvara Ambjornesena i Frode Gryttena. No, osim studiranjem i prevođenjem s norveškog, Sejranović se u Norveškoj bavio i pisanjem proze dio koje je objedinio 2002. u knjizi nazvanoj ''Fasung''. Kratke proze objavljene u toj zbirci uglavnom su bile pisane u autobiografskom ključu, u prvome licu jednine, a tematski su bile podijeljene u dvije grupe na priče u kojima se pripovjedač bavi vlastitim djetinjstvom i odrastanjem te na priče u kojima narator posreduje svoja emigrantsko-gastarbajterska iskustva stečena boravkom u Norveškoj. Budući da se u većini priča radilo o identičnom pripovjedaču i likovima koji se ''prošetavaju'' iz priče u priču, ta se zbirka doimala dijelom neke veće cjeline, koju smo sada i dobili, u obliku Sejranovićeva romana ''Nigdje, niotkuda''. Čitatelji upoznati sa Sejranovićevim kratkometražnim prozama iz zbirke ''Fasung'' u naratoru romana ''Nigdje, niotkuda'' lako će prepoznati istog onog neprilagođenog inteligentnog autodestruktivca čijim smo životnim iskustvima svjedočili u većini proza iz prve knjige, a koje Sejranović sad nanovo ispisuje, ovoga im puta dajući čvršći i kompaktniji, romaneskni oblik. Ipak, naracija nije linearna već se radi o fragmentarnom pripovijedanju temeljenom na iznošenju sjećanja, koja izviru prilikom pripovjedačeva posjeta rodnom kraju okolica Brčkog radi prisustvovanja pogrebu strica Alije. Temeljna značajka rukopisa i najčešće rabljeni postupak u romanu je digresivnost, što se prepoznaje već u početnom poglavlju romana gdje se pripovjedač, opisujući sahranu svoga strica, prisjeća i prethodnih dviju dženaza kojima je prisustvovao. No, početni opis sahrane autor rabi i u svrhu apostrofiranja neprilagođenosti kao jedne od najizrazitijih crta pripovjedačeva karaktera junak je naime jedini koji tijekom obreda sahrane stoji na nogama, dok svi ostali čuče, u molitvi. No, junakova neprilagođenost zapravo predstavlja samosvojnost individualca nespremnog na kompromise, koji na svijet gleda zrelo i kritički, ne prihvaćajući lagodnost samozavaravanja, dok je njegova sklonost autodestrukciji - koja se očituje u čestim i žestokim opijanjima - rezultat brojnih kriznih situacija i trauma kojima ga je život ''počastio'' razvod roditelja, iskustvo rata, prognaničko-emigrantsko-gastarbajterska sudbina, nesvakidašnji ljubavni trokut dijelom kojega je u Norveškoj postao, itd. I roman ''Nigdje, niotkuda'' baš kao i velik dio proza iz Sejranovićeve zbirke ''Fasung'' pisan je u autobiografskome ključu; radnja romana naime prati ključne događaje iz autorova života od djetinjstva u Brčkom, preko srednjoškolskih dana provedenih u Rijeci, pa do odlaska u Norvešku gdje glavni junak studira i radi kao prevodilac, ali i proživljava dvije ljubavne priče, od kojih jedna rezultira i brakom, istina prilično kratkim. U prvoj trećini rukopisa narator cijedi iskustvo djetinjstva ''odrađenog'' ranih osamdesetih u okolici Brčkog. Ondašnji se realitet iz današnje perspektive života u ultrakonzumističkoj, komercijaliziranoj kulturi žurbe i trošenja umnogome doima začuđujućim i nestvarnim, te će, bojim se, biti zanimljiv samo autorovoj i nešto starijim generacijama, dok bi mlađa publika mogla nezainteresirano zijevati ili se pak s nevjericom iščuđavati npr. duhovitim autorovim opisima dječjih zaklinjanja na Tita. Naknadnim posjetom prostoru djetinjstva protagonist osvješćuje dojam da je jedino tada i tamo ''on bio on'', stvaran čovjek koji osjeća da postoji i pripada prostoru u kojemu boravi, jer već preseljenje u Rijeku, gdje pohađa srednju školu, izaziva traumu prilagođavanja okružju koje ne osjeća svojim i ljudima za koje predstavlja stranca, dok dolaskom u Norvešku takav osjećaj ''skrajnutosti'' biva višestruko potenciran i umnogostručen. Stoga ležerniji pristup prikazu vremena odrastanja ustupa mjesto mnogo grubljem i surovijem, oporom i mučnom diskursu kada na red dolaze mladalački dani provedeni u Rijeci, a posebno oni emigrantski, u Norveškoj. Na stranicama posvećenim pripovjedačevim emigrantskim iskustvima Sejranovićeva se proza približava tekstovima Dubravke Ugrešić, koja također piše o emigrantima kao ljudima čiji su se životi razdvojili na ''ovaj ovdje'' i ''onaj tamo'' a vrijeme se podijelilo na ''ono prije'' i ''ono poslije''. I Bekim Sejranović, baš kao i Ugrešićeva, ili npr.Bora Ćosić i Dževad Karahasan, egzil vide kao sudbinu čovjeka bez pripadnosti, koji je vječno ''negdje između'', bez čvrstog oslonca; on nema neko svoje ''ovdje'' kao što više nema ni ono ''drugdje'', kao stranca prepoznaju ga oni koji tamo gdje je on trenutno, stranci nisu stranci ga ne prihvaćaju kao svoga, a u domovini ga, ironično, gledaju kao stranca dok i jednima i drugima on zavidi. Na tom njihovom ''ovdje'', i ''sada''. Što je naravno i pojašnjenje, od Leta 3 posuđenog, naslova romana ''Nigdje, niotkuda''. (S)provodni moto romana ''cijeli je život jedna duga dženaza'' Sejranovićeva je parafraza poznate Andrićeve sintagme ''svi smo mi već mrtvi, samo se redom sahranjujemo'' ali se dženaze, tj. sahrane junakovog strica, kao narativnog okvira i polazišnog mjesta svakog poglavlja, odnosno svake u romanu opisane reminiscencije, autor ipak nije dosljedno držao. No to, kao i pojedini rijetki primjeri nesretno odabranih rješenja (poput primjerice zbunjujuće rečenice ''Meni još od Frankfurta erekcija razvaljuje nosnice...'') ili manja pozornost koju autor pridaje karakterizaciji ženskih likova u odnosu na muške, tek su kritičarsko cjepidlačenje u slučaju snažnog i dojmljivog, ali i vrlo hrabrog romana s obzirom da se temelji na autorovu osobnom iskustvu u kojemu se, unatoč traumatičnosti pojedinih proživljenih dionica pripovjedač ni na trenutak ne odaje samosažaljenju i patetici, likovi unatoč svojoj brojnosti bivaju životni i do kraja međusobno prepoznatljivi, a unatoč nelinearnoj naraciji i kompozicijskoj rascjepkanosti pripovjedne građe, kompaktnost i zaokruženost romaneskne cjeline ostaje nenarušena. (napisao Božidar Alajbegović objavljeno u Bibliovizoru 3.programa Hrvatskog radija, lipnja 2008.)

Roman 'Konstantin Bogobojazni' Sime Mraovića, pjesnika, autora sedam hvaljenih zbirki poezije, britkog novinara, eklektičnog proznog pisca, popularnog kolumnista koji je akademskom učinio i titulu "profesora seksa", naišao je, nakon ukrajinskog i bugarskog prijevoda, na prepoznavanje i u francuskim književnim krugovima. Pariški nakladnik Theatroom noctuabundi (theatroomnoctuabundi.com) koji je francuskoj čitateljskoj publici približio dramska djela Mire Gavrana i Milka Valenta, dok su u pripremi drame Vlatke Vorkapić, Nikole Tuteka i Almira Bašovića kao i zbirke pjesama Stjepana Balenta, objavio je roman 'Constantin Craintdieu' koji koliko duhovito i šarmantno toliko i lucidno i beskruplozno podastire preciznu dijagnozu duhovnih poskliznuća u hrvatskim devedesetima. Prvi su francuski čitatelji pozitivno iznenađeni svježinom tona Sime Mraovića kao i snagom i elegancijom kojom se protagonist romana, vedri pjesnik Konstantin Bogobojazni, suprotstavljao mentalnim pomračenjima. Prijevod romana 'Konstantin Bogobojazni ' na francuski jezik, romana koji je po objavljivanju u Hrvatskoj nemalo uzburkao hrvatsku književno-kritičarsku scenu tako da su koncert hvalospjeva pokušale zaglušiti lavine neodobravanja, potpisuje Yves-Alexandre Tripković. Objavljivanje knjige potpomoglo je Ministarstvo kulture RH.

Na ovome linku možete saznati koje ćemo knjige ovoga ljeta moći kupovati na kioscima. Uglavnom se, naravno, radi o reizdanjima, uz poneku rijetku zanimljivu premijeru, poput primjerice zbirke priča Jurice Pavičića 'Patrola na cesti' ili romana 'K - Umijeće ljubavi' Hong Ying