Moja nova blog preporuka na ovome linku

Marica Bodrožić 'Tišina, rastanak' roman Prevela s njemačkog Latica Bilopavlović Izdavač: Fraktura Cijena: 139,00 kn Broj stranica: 216 Uvez: tvrdi s ovitkom Visina: 205 mm Naslov izvornika: Der Spieler der inneren Stunde Riječ izdavača Roman Marice Bodrožić 'Tišina, rastanak' slijed je slika, u vremenu razbacana niska impresija, komadića sjećanja i razmišljanja. Jelenina priča raspršuje se u bezbroj pojedinačnih trenutaka, nesređeno, slučajno, kao i samo sjećanje, te ostaje iznimno osobna, u visini očiju djeteta. Pripovjedne slike velike pjesničke snage prepune su novih jezičnih tvorbi i osjetilnosti. Zadivljujuće samosvojna slikovna i jezična snaga ove autorice, njezini poetski uzleti, epizode i minijature obilježja su njezina osobita stila. Frank Meyer, Deutschlandradio Kultur Miris maslinova drveta, okus vina i ulja, plavo, smeđe i zeleno u crkvi na blagdan. Sve to pridonosi atmosferi ove pripovjedne struje, kao i jezik koji svojom lirskom osebujnošću podsjeća na Rilkea. Der Bund Dok se u romanu slijedom sjećanja djetinji pogled u samoći prerano odrasle djevojčice pretvara u književnost, točnije u poeziju, svjedoci smo autoričina harmonična odnosa između srca i glave, između osjećaja i razuma; ovaj je roman ogledni primjer Saint-Exupryjeve rečenice: samo se srcem daleko vidi (i piše). Cornelia Staudacher, Deutschlandfunk Kronološka pripovjedna struktura raspršena je, a vrijeme je rastegnuto u jedan beskrajan trenutak rastanka. Michael Braun, Neue Zrcher Zeitung Marica Bodrožić rođena je 1973. u Zadvarju u Dalmaciji. Odrasla je u Hercegovini i Dalmaciji. Godine 1983. seli u Njemačku, gdje su joj roditelji živjeli već od kraja 60-ih. Školovala se za knjižara i studirala kulturnu antropologiju i slavistiku. Već za svoje prve literarne radove, pjesme objavljene 2001. dobila je stipendiju Hemann Lenz. Piše esejističke tekstove za radio i tisak o Danilu Kišu, Marini Cvetajevoj, Dubravki Ugrešić, Anne Sexton, Nazimu Hikmetu i mnogim drugima. Za zbirku 'Tito je mrtav' dobila je nagradu Heimito von Doderer 2002. i nagradu zaklade Robert Bosch 2003. godine. Živi u Berlinu i Parizu kao profesionalna spisateljica.

Zbirka priča Olje Savičević Ivančević'Nasmijati psa' nakon njemačkog prijevoda, uskoro dobiva i makedonski. Intervju s izdavačem makedonskog izdanja Oljine zbirke i vrijednim urednikom 'Blesoka' Igorom Isakovskim možete pročitati ovdje

RADIO DRAMA: Raymond Carver: "Toliko vode toliko blizu doma" Hrvatski radio 3.program, 24.07.2008. u 18 sati Petar Vujačić preveo je, adaptirao i režirao novelu "Toliko vode, toliko blizu doma" kultnog američkog i svjetskog prozaika Raymonda Carvera. U poznatoj maniri vlastite novelistike autor minimalističkom naracijom i psihologističkim naznačavanjem atmosfere ocrtava sredinu usamljenosti i egzistencijalnog straha u američkoj obitelji srednje klase.

Centar za ženske studije, Zagreb, u suradnji s Odsjekom za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu objavljuje Poziv za sudjelovanje na znanstvenom skupu: FEMINIZAM I POPULARNA KULTURA (glavna tema); ZAGORKA ŽIVOT, DJELO, NASLIJEĐE (stalna tema) koji će se održati 28. i 29. studenog 2008. u Zagrebu. Prihvatit će se izlaganja na hrvatskom i engleskom jeziku. Sažetak izlaganja (između 150 i 300 riječi) s kraćim životopisom molimo poslati do 15. rujna 2008. na adresu Centar za ženske studije Berislavićeva 12 10000 Zagreb, Hrvatska, odnosno na e-mail adresu zenstud@zamir.net. Programski odbor: Rada Borić, Gordana Bosanac, Lada Čale-Feldman, Slavica Jakobović Fribec, Maša Grdešić, Tatjana Jukić-Gregurić, Sandra Prlenda, Andrea Zlatar-Violić. Opširnije ovdje

"Najčešće svira harmoniku na pariškom bulevaru St. Germaine kod Deux Magots, a sad se malo duže zadržava na zagrebačkim i splitskim privremenim adresama, jer je snimljen film po njegovoj briljantnoj pripovjetci iz Domovinskog rata, Kino Lika". Tu je rečenicu o Karakašu napisao Denis Kuljiš (objavljeno na blogu vaseljena.blog.hr). To još nije sve : Na ovome linku u prilici ste pročitati vrlo oštru kritiku Matanićeva filma 'Kino Lika' u kojoj kritičar Mataniću zamjera da nije shvatio Karakaševu knjigu, koju isti taj kritičar (Mate Ćurić) u tom tekstu u dva navrata naziva romanom, iako se radi o zbirki priča. Karakaša očito nisu čitali ni oni kojima izlijeće iz usta, odnosno koji ga posredstvom tipkovnice bacaju na monitore...

KRITIKA: Rade Jarak 'Pustinje' (Litteris, Zagreb, 2008.) Nova, osma po redu knjiga dubrovačkog pisca Rade Jarka ''Pustinje'' istovremeno je izišla u Hrvatskoj i u Srbiji. Roman je u nas objavio zagrebački nakladnik Litteris dok je srpsko izdanje rezultat prijateljstva i suradnje između dvojice entuzijasta zaslužnih za dva vrlo čitana internetska književna časopisa. Rade Jarak naime već godinama uređuje internetski književni časopis ''Knjigomat'', na kojemu je dosad objavio više stotina poetskih, proznih i esejističkih uradaka brojnih poznatih ali i još neetabliranih autora s prostora bivše Jugoslavije, a isti posao u virtualnom časopisu za književnost ''Balkanski književni glasnik'' obavlja beogradski pisac Dušan Gojkov. Svoju suradnju oni planiraju nastaviti tako što će Jarak u nakladi ''Knjigomata'' uskoro objaviti hrvatsko izdanje romana ''Pisanje po vodi'', romana koji je pobijedio na prestižnom natječaju ''Istok-Zapad'' a što ga je Dušan Gojkov napisao u suradnji s književnicom s otoka Krka Elfridom Matuč Mahulja. Višestruko ''pobratimstvo lica u svemiru'', započeto u virtualnom tako je eto prenijeto i u stvarni svijet, na radost i dobrobit zaljubljenika u kvalitetno štivo. U svojoj novoj knjizi ''Pustinje'', koju naziva fikcionalnom autobiografijom, odnosno ''elegijom o jednom vremenu'' Rade Jarak izlaže sjećanja na vlastito odrastanje, koje je, kako sam kaže, bilo lišeno velikih gesta, velikih junaka, velikih opasnosti ili velikog cilja već se razbilo u oblake malih događaja, u nizove odvojenih slučajnosti, svaka sa svojim vlastitim vrijednostima. Iako piše iz pozicije odraslosti, autor se trudi rekreirati maštu djeteta još nezasićenih, neutaženih čula i znatiželju mladog bića još otvorenog za podražaje iz okoline i spremnog na čuđenje pred stvarima i pojavama kojima odraslost oduzima čar, pretvarajući njihovu jedinstvenost u običnost, banalnost. Stoga su Jarkove rečenice prepune metafora i poredbi, svaka stvar podsjeća na neku drugu jer percipirana od strane djeteta ona još nije postala dekorom ili pukim inventarom svakidašnjice već u sebi krije tajne i razigrava maštu. ''Sjenilo prastare svjetiljke nalik je na prozirni čipkasti rukav kakve damske haljine za bal'', ''glava batića za meso nalikuje bolničkom instrumentu'' a ''lokrumski vrt je začarani dvorac sa stotinu vrata i još toliko soba, ali bez izlaza'' jer dijete sve oko sebe gleda kao da to vidi prvi put i svaki put primjećuje nešto prije nezamijećeno i dotad neuočeno. Neke stvari izazivaju čuđenje, neke zanos a neke čak posljeduju i strahom, ali uvijek je mašta ta koja percipirano lišava banalnosti, mikrosvijetu svakodnevlja udahnjujući čar neobičnosti, čarolije i začudnosti. Zahod obiteljske kuće, smješten na najviši kat, s prozorčićem s kojeg pogled pada na dubrovačke zidine, kule ispod Minčete i plavetnilo pučine, autor prepoznaje kao mjesto na kojem se rodio pisac u njemu, ali istovremeno, i umro slikar. (Jarak je naime diplomirao slikarstvo, što je vrlo primjetno u ovoj knjizi koja obiluje brojnim detaljističkim i vrlo rafiniranim opisima prirode, predmeta, ljudi, pojava). S tog je zahodskog prozorčića Jarak promatrao more čiju plavet i stalne mijene nikako nije uspijevao autentično prenijeti na slikarsko platno, ali je u istom tom zahodu kao dijete maštao i fantazirao da ne sjedi na zahodskoj školjci već u kapsuli svemirskog broda leti put nebeskih visina, ili je to bila usamljena kula ili pak svjetionik na rubu pustog otoka, u svakom slučaju azil u kojem nastaju romani, odnosno hermetična opna odvojena od svijeta u kojoj razigrana mašta budi pisca u njemu. Osim za prostor grada Dubrovnika i njegove okolice, odnosno interijere kuća, pripovijedanje je vezano i za osobe koje su ponajviše utjecale na formiranje pripovjedačeve osobnosti i stavova. To su prvenstveno tetka Jele i dundo Pavo, s kojima je provodio ljeta, a koji su, budući da nisu imali svoje djece, dječaka prigrlili kao spas od praznine u koju se mogla zaglibiti njihova svakodnevica, te su, imajući razumijevanja za svaki njegov djetinji hir, njegovali sve nijanse njegova karaktera. Pripovjedač je tako zapravo živio u dvije različite obitelji s ocem i majkom uz, uvjetno rečeno običnu, prosječnu roditeljsku ljubav te s dundom i tetkom uz beskrajnu, nevjerojatnu privrženost. To je, kako autor sam kaže, na neki način razbilo njegovu cjelovitost i učinilo ga pomalo krhkim, ali je i - umnogostručujući vidike i uvide - otvorilo prolaz u nove svjetove, čineći od njega tzv. alternativnog, umjetnosti posvećenog tipa. Pritom je i ton pripovijedanja ovisan o tome evocira li se vrijeme provedeno uz roditelje ili ono uz dunda i tetku melankoličan, suptilan i liričan prikaz života u dundovoj, ladanjskoj, zelenilom okruženoj kući na Lapadu, spram dinamičnije, britkije i rastrzanije proze u kojoj se autor prisjeća dana provedenih u sumornom radničkom naselju Šipčine, uz roditelje. U dobi kasnijeg dječaštva eksterijeri sve više zamijenjuju kućnu atmosferu te se plaža ispostavlja epicentrom zbivanja, pretvarajući se u ljetno učilište arogancije i perfidne lakoće ophođenja, odnosno raskalašeni poligon mašte koja se naprezala do pucanja. Na plaži se naime učilo prepoznavati namještenu čednost i prijetvornost u mekom hodu djevojaka po vrućem pijesku i uvježbavati kroćenje složenog instrumentarija bludnih želja i pohote skrivenih iza pasioniranog promatračkog stava prividne nezainteresiranosti, i u tim erotizmom nabijenim dionicama, miješajući naturalizam i grotesku Jarak kao da zaziva Passolinija i Zafranovića. Premda je knjigu podnaslovio kao fikcionalnu autobiografiju, stupanj vjerodostojnosti opisanog vrlo je visok što autor podcrtava i pojedinim autentičnim fotografijama pa se može zaključiti da se fikcionalnost u ovom slučaju odnosi na sam postupak prisjećanja kao izvlačenja iskustava iz mentalnog arhiva u kojega doživljaje svakodnevno pohranjujemo, a čime cijeli naš život prelazi u sferu imaginarnog i pretvara se na neki način u fikciju. Radi se o fragmentarnoj, retrospektivnoj, nelinearnoj poetskoj prozi gustog, zasićenog izraza prepunog lirskih pasaža; emfatičnoj prozi na tragu Stanka Andrića, Brune Schulza i Danile Kiša u kojoj autor, miješajući sjećanja, dojmove i snove rekreira svijet odrastanja i dječačke inicijacije, registrirajući mitsko povrh onog svakodnevnog, običnog i uobičajenog. A baš kao što za staru gradsku dubrovački jezgru koja je bila središte njegovih dječačkih mističnih istraživanja Jarak kaže da ima bezbroj točaka, neuralgičnih središta, sitnih fokusa koji pažnju uvijek odvlače u nekom drugom smjeru, tako se i za njegovu knjigu može reći da je rapsodija minijatura, velika zbirka čudnih detalja ali bez onog posebnog mjesta potpune gustine, središta, srži, bez koherencije i čvrstine. No to je i neizbježno ako znamo da je svaka autobiografija otvorena, nedovršena cjelina, struktura spremna za nadopisivanje, za umetanje novih fragmenata i svakodnevno nadoslikavanje, za nastavak potrage za samim sobom, kroz pustinju u duši. Napisao Božidar Alajbegović objavljeno u 'Vijencu', broj 374, srpanj 2008.

Alexander McCall Smith 'Angus sanjar - Mit o keltskom bogu snova' izd. Vuković&Runjić Prevela s engleskoga Maja Šoljan dimenzije: 130 x 200 mm stranica: 144 uvez: meki šivani s ovitkom Cijena 79 kn Riječ izdavača 'Sanjar Angus' u bajoslovlju Škotske i Irske donosi snove, a povezan je i s ljubavlju i mladošću, svime onime za čim ljudi najviše čeznu. Alexander McCall Smith u ovoj je melankoličnoj knjizi isprepleo drevni mit o keltskom Erosu s pričama iz današnjeg života u kojima se opet pojavljuje lik Angusa, a snovi se miješaju s javom. Za razliku od drugih mitskih figura, Angus ne daje pouku niti podučava, već nam rješenja, odgovore i ostvarenja nudi u snovima koje nam sam daje. On je, dakle, Angus sanjar i davatelj snova; on je i eros personifikacija mladosti i snažne, strastvene ljubavi. Ulomak iz knjige Dagda se nasmijao. Sveti čovjek nije mu ni izdaleka bio ravan pa je Dagda ručerdom posegnuo u rijeku tako da se voda uzburkala i zdepastim prstima dograbio svetog čovjeka pod površinom. Onda ga je izvukao iz vode, protresao ga i podigao visoko prema nebu, kao što bi ribič digao ribu koju je ulovio da joj se svi dive. Sveti čovjek nije u visini mogao disati. Svuda oko njega bilo je nebo i još neba, i dok se batrgao i dahtao, slabašni su mu se krici gubili u fijuku vjetra koji je bio Dagdin dah. Uzalud; ugušio se na nebu, a kad je izdahnuo, kao što riba ugiba na suhom, oči su mu se izbuljile, kao u ribe, i koža mu se pretvorila u krljušt. Krljušt se srebrila pod svjetlom srebrila i zlatila, poput krljušti pastrve kad je izvuku iz slatke vode. Tad je Dagda zavitlao tijelo svetog čovjeka uvis tako da se zavrtjelo preko neba prije nego što je palo na tlo. O autoru Alexander McCall Smith profesor je prava na Sveučilištu u Edinburghu. Rođen je u današnjem Zimbabveu, a živio je i u Botsvani koju dobro poznaje i voli. Autor je više od pedeset knjiga, među kojima su stručne publikacije Forenzički aspekti sna i Kazneni zakon Botsvane, dječje knjige, kriminalistički romani, pripovijetke o ekscentričnim austrijskim profesorima i o Africi. Oženjen je liječnicom i ima dvije kćeri, a u slobodno vrijeme svira fagot u orkestru koji se zove Jako loš orkestar. U izdanju AGM objavljena su već tri romana iz zabavne serije o afričkoj detektivki Mma Precious Ramotswe

Sveslovne rečenice (te su rečenice poznate i kao pangrami, a sadrže sva slova abecede i osobito su korisne tipografima pri pretraživanju tipova pisama) The quick brown fox jumps over the lazy dog. (engleski) Portez ce vieux whisky au juge blond qui fume. (francuski) Zwei Boxkmpfer jagen Eva quer durch Sylt. (njemački) Pri Jakcu bom uzel šest čudežnih fig. (slovenski) Jazavac Džef trči po šumi glođući neko suho žbunje. (srpski) Izvor: www.fraktura.hr

Koje su knjige naših pisaca ušle u golemi svezak bombastična naslova 1001 Books You Must Read before You Die (1001 knjiga koju morate pročitati prije nego umrete) koji na više od 950 stranica donosi vodič kroz najbolja djela svjetskih književnosti svih vremena, od Šeherezadine Tisuću i jedne noći (prvi put tiskane oko 850. g.) do romana Animals People kojim je lani Indra Sinha ušla u uži izbor za Bookerovu nagradu, saznati možete na ovome linku