Svaka čast našim dečkima i curama koji su iz anonimnosti osvojili medalje. Snježana Pejčić tako kaže - “Od premije ću kupiti kauč. Podstanarka sam, nemam…” Majka Filipa Udea nešto slično - “Kupit ćemo krevet i kauč jer ih je mali potrgao od skakanja…” Prdoljak je na račun poreznih obveznika i tih istih Olimpijaca poveo sa sobom u [...]

Normal 0

Dok još nije bilo videja ni netova, drkica je bila ozbiljan problem. U biti, nismo ni znali da će se jednog dana izumit ove vaginarije, al nije bilo puno izbora. Čekalo se da staraca nema doma ili da bar zaspu. I onda ona manja iz Allo-Alloa, voditeljica vijesti ili neko čudo u programu plus. Bonus je bio prijenos gimnastike [...]

DO NOT CROSS +++ POLICE LINE +++ DO NOT CROSS +++ POLICE LINE +++ Osjećam intenzivnu potrebu isključiti se. Kompletno. Na neko vrijeme. Onako kako je to prirodno došlo na Otoku. Tamo gdje od prvog udaha zraka punog rogača i limuna prestaje ubrzana i glasna svakodnevica a počinje mir. Mir. Onakav kakvog ne možeš doseći nikakvim meditacijama niti olakšavanjima. Onakav mir u kojemu ne postoje porezni problemi, krediti, ugovori, poslovi, premršave manekenke, iskompleksirani ljepotani, djeca u tijelima tridesetosmogodišnjaka, probijeni rokovi, emotivna pražnjenja, preskup benzin, očajna hrana, napirlitane Zagrepčanke, isfrustrirana sirotinja, povrat ambalaže od pedeset lipa, trendovske boje i materijali haljina, faking internet. Mir u kojem ne postoji mogućnost da se išta od toga uopće desi. Problem, kad ga nema, stvaramo da nam ne bude dosadno. A može i bez njega. Ali ne znamo kako. Uši bole od tišine. Pa pustiš glazbu. Pa razmišljaš o stihovima i priči. Nađeš se u njoj i prorade emocije. I sjećanja. I planovi. Ideje. Stvoriš slike koje traže put do realizacije. Pa si tužan jer nemaš to što želiš imati. Jer u pjesmi je sve savršeno i podsjeća. A ovdje i sad to nije. Silno mi treba ta doza isključivanja. Jer očito je kontrola prejaka u svakodnevici. I trebam prisilu da je izbijem iz sebe. Da ne marim za velike i nedostižne stvari. Da vidim sitne bore oko njegovih očiju, tragove iskustva, sreće i patnje. A ne sve ostalo oko njih. Da čujem sopran u klapi koja sotovoce razbija tišinu užarenog ljetnog ranog popodneva. Da osjetim okus nešpricanog limuna u gorkom pelinkovcu dok gledam sivo lice bića iz prošlosti. Da strancu pogledom poželim dobar dan dok me propušta. Još samo nekoliko dana... Pa u žrvanj beskrupuloznog kapitalističkog mlina pod čizmu i stegu. Mlatiti novce da ih trošim na stvari koje me ne čine sretnom. Koje mi ne trebaju. Da Tylera Durdena zamijenim alter egom. Pa umjesto Mira Otoka posjećujem pingvina u spilji. Nekad mi zbilja dođe da... DO NOT CROSS +++ POLICE LINE +++ DO NOT CROSS +++ POLICE LINE +++

Bila sam na ljetovanju s curom. Nekad sam tako išla s dečkom. I bilo mi je gotovo u pravilu užasno. Najljepši dio je bio kad bi se sama nekud zaputila, pa makar i na plažu. Ljetovanje s dečkom mi se nije urezalo u sjećanje kao nešto za čim bih žudila. A s curama nisam nikad išla. Pa me ovo sad baš jako veselilo. I nismo imale baš nikakav plan osim ciljanog otoka. Bez ikakve rezervacije u špici sezone. I uopće ne namjeravam prepričavati ništa. Nit reći gdje sam bila nit hvaliti taj otok jer ne želim pridonositi popularizaciji istoga jer je već sad previše turista tamo. Odmorila sam se tako kvalitetno, da me ni tren kad sam pred sam odlazak srela the bivšeg, nije izbacio iz ravnoteže. Htjela sam mu jedino ružno opsovat da neka se drži svog onog otoka kojeg ionako mrzim i svojih gradova gdje se skućio i da neka meni pusti bar ovaj mali komadićak Jadrana. Al nije mi se dalo. I ko ga jebe. Drugi dio godišnjeg je dijametralno suprotan. Koliko sam prvih tjedan dana bila troma i lijena, toliko sam sad u akciji da me boli svaki mišić na tijelu već treći dan. Čak za neke nisam ni znala da ih imam. I baš mi se živo fućka za sve. I tako to.

Negdje u Essexu… «Sine, gdje ćeš?» «Idem na koncert.» «Ali, milo, tvoji vršnjaci ljuljaju unučiće, drkulje po vrtu, modeliraju makete brodova…» «Da, mama, ali nisam još bio u Splitu, pusaaa…» «Pazi da se ne prehladiš, i ošišaj se više, i ovo je zadnji put da mi kradeš regenerator!» Šest dedeka od pedesetak i kusur godina. Dvije frizure kokera s leprom. Bubnjar ima ružniji [...]

Normal 0

Danas sam star ko dvije devetnaestgodišnjakinje. Ko pol afričkih država. Ko 15.000 cvrčaka. Al se smijem i ločem i lijepo mi je i sretan sam. I idem đuskat! Živio ja vama još toliko, iako sumnjam

Princeza busa Zbog dekintaže ostavih Clia u Zagrebu.I tako se vozim hrvatskim busevima s mirisima prošlosti (na mom su sicu bar dvojica umrla, a par njih se pokvarilo), zvukovima narodnih radija i okusima kava s toplim mlijekom na nasilnim postajama iako naručiš s hladnim…A drčni ti vozač Puntamika lajna prijeti što si stigao u 8.58 a [...]

Normal 0 </w:Compatibil