Nešto se čudno događa. Na svim frontovima. ...to be continued...

Pita me frendica oćul na Rembrandta. Ja je odgovarah, srećo ne budali, bio Riba i u Albertini i Amsterdamu, čovjek je čudo, dapače, savršen, pogotovo onaj njegov zbunjeni brko trgovac s ustima u obliku slova o, ali – već sam vidio dvaput, imam i monografiju doma - fala, ko da jesam. Par sati kasnije, iz prašinom obavijenog [...]

Nakon podosta vremena evo me opet na blogu. Zadnji post koji je obilježio trogodišnjicu bloganja meni samome izgledao je zlosutno kao zadnji post. Osjećam već neko vrijeme kako me pere kreativna kriza, letargija, apatija, nesposobnost sjesti pred komp i napisati nešto. U nekim trenucima mi se činilo kako je došlo vrijeme ugasiti blog, i razmisliti o nečemu drugome, ali ipak ne želim to. Bilo bi šteta. Netko je zanimljivo primjetio kako se u mojim postovima nakon povratka sa godišnjeg odmora osjeti isti sentiment, isti štimung. Zato je i ovaj post u tom tonu. Glavno obilježje nečega što se zove godišnji odmor je njegova prolaznost. Nevjerovatno je kako se raspoloženje koje se brižljivo gradi tijekom tih desetak dana, dva tjedna godišnjeg odmora, raspada prilikom prve jutarnje zvonjave sata i buđenja pred povratak na posao. Taj povratak je obično toliko šokantan da neki radije uopće i ne odlaze na godišnje odmore samo da se ne bi morali vraćati sa istih. I ubrzo je sve kao što je i bilo, kao da nisi bio nigdje i nisi odsustvovao, osim što su se tijekom tvog odsustvovanja mogla dogoditi nepredviđena sranja koja te obično i dočekaju da ih pokusaš. I dok se godišnji približava kraju, svjestan si da te očekuje taj neminovni povratak, iako to potiskuješ u svijesti, koristiš maksimalno vrijeme koje imaš, trudeći se ne prihvačati taj izvjesni završetak. Osim ako nema drugih motiva. Padalo mi je često na pamet prošlo ljeto, nakon napornog pravosudnog nekako sam sastavio ljetovanje koje je neočekivano ispalo sasvim dobro, ali povratak mi nije teško padao, dapače, znao sam da me u Zagrebu čeka određena ona s kojom je trebalo nešto biti. I bilo je. Ove godine nije bilo takvih motiva za povratak, sve što me očekivalo je mračna tavanska uredska sobica, i žute košuljice koje očekuju da ih se riješi, uobičajena službenička sudbina. Ali barem mogu reči da je proteklih dva tjedna bilo zaista dobro iskorišteno vrijeme, s malo ili gotovo ništa praznog hoda, jer je vrijeme iskorišteno za odmor i relaksaciju isto korisno iskorišteno vrijeme. Dva tjedna maksimalno iskorištena, prešao sam više stotina kilometara duž Jadrana, posjetio pet otoka (Krk, Murter, Premuda, Pag, Pašman), noćio na pet različitih mjesta (i pritom prilično apokaliptično hrkao, u što su se uvjerili moji cimeri). Važno je kretati se, ne postati pretjerano statičan i miran, iako je i to komponenta odmora, koju sam ostvario u miru i izolaciji Premude, daleko od tevea, radija, novina i signala mobitela. Zanimljivo je, ali osim pučinskog egzila na Premudi, nisam imao osjećaj kao da bježim od nečega, što je bila glavna karakteristika mojih zadnjih godišnjih odmora. Možda nije da više nemam od čega bježati, nego jednostavno znam da ne mogu pobjeći i stoga ne trošim energiju na bježanje. I dok se u koloni lagano vraćaš starom cestom s mora i prolaziš kroz sva ta mjesta poznata uglavnom po tome što kroz njih prolazi legendarna stara cesta (npr. Ondić, Jošani, Vukmanički Cerovac ili Veljun) postaje ti sasvim jasno da je ljeto otišlo dalje, prema svome kraju, a ti se vraćaš svome uobičajenom životu. Sve kraći i sve hladniji dani dolaze. Već se osjeti rujan.

Nakon višesatne vožnje i osobne kalvarije koju sam proživljavao zbog nikad riješenog problema ravnih stopala, vratio sam se kući. Samo nekoliko trenutaka nakon ulaska u stan, doznao sam da sam prije polaska zabunom isključio frižider, a ledište se pretvorilo u smrdljivim muljem ispunjenu zajebanciju koju sam morao očistiti uz neprestano potiskivanje sadržaja želuca koji s...

Da ima bizarnih Guinessovih rekorda, to se zna. Al da ću biti prisutna dok se neki takav ruši, e to nisam slutila. Al se, eto, dogodilo. Daklem, ta-ta-dam! Pred nekih pola sata je u Čatežu srušen rekord u visini tornja od palačinki! Mislite da je smiješno Oh! Sa 70 cm je skinut na 74. A ta zadnja četiri centimetra su se pekla i slagala više od dva sata. Uz gomilu preznojavanja svih prisutnih ter stalnih zaprepaštenih uzdahivanja nevjernih toma kad je svaku, milimetar tanku palačinku, stavljao na hrpu. Al znala sam ja da će Kruno uspjeti. Ovo mu je peti Guinessov rekord. Kaže da ide do dvanaest. Živi bili pa vidjeli. Neću ni pokušavat objasnit kako i zašto sam pratila dio tog zbivanja, koje je trajalo dvadesetak sati, pa niti to što sam sve čula glede fizike i nauke održavanja te gomile palačinki da se ne sruše. Reći ću samo da mi se čini da bi Kruno radije još jednom rušio svoj postojeći rekord od 140 sklekova u minuti (kategorija koja je ukinuta nakon što je zadnji koji je pokušao oboriti ga - umro pritom) nego ponovio pečenje i gomilanje palačinki. I da mi se isto čini da palačinke neće ni peći ni jesti sljedećih godinu dana. A ni meni nekako više nije do njih, nakon svega. Al bilo je zabavno. Yours truly...

APDEJT: Nisam htio, nisam trebo, U Tiu se zatHellebaut! ———————————————- Kaže mi čiko u jučerašnjem mejlu od fejsbuk tima – “Dragi Ribivoje, puno si slao poruka pa smo ti izbrisali profil.” Ja kažem – “Ali perke? Pa bit i smisao vašeg sajta je da se šalje puno poruka i upoznaje puno ljudi!” “Ne, ne zanima nas, jednom smo te upozorili, drugi [...]

Sinoć sam otkrio da nije pametno kupit nitro boju kad ti nestane uljane. Sinoć sam oko ponoći zaključio kako su nastajali najveći hitovi Hendrixa, Gileta, Bareta i takvih. Isto tako sam shvatio zašto se vrata malih i skučenih zahoda skinu iz istih kad se farbaju. Jer inače sjediš na školjci u kvadratnom metru i pol i nasnifaš se [...]

Ljudi, odlazim u Češku gdje ću neko vrijeme živjeti na ulicama Praga kao svirač, boem, uživatelj apsinta i lakih dama, šutljivi samac u vječnoj potrazi za istinom i samouki slikar bez vidljivih vještina koji goth djevojke navodi na aktove pretvarajući se da je golotinja samo jednostavniji put do nečije duše. Serem, idem na neki festival. No, prije n

Uvažavam mogućnost da razmišljam protivno zdravoj logici (i ne samo sad kad sam pod temperaturom) kao i da gazim po kućnom odgoju, ali ne mogu prežvakati ovu vijest koja me upravo opalila s naslovnice: Svećeniku ukraden pištolj; žena opljačkana na misi u katedrali U noći s ponedjeljka na utorak nepoznati je počinitelj provalio u Župni ured u Poljanici Bistranskoj i ukrao pištolj svećenika Tomislava Novosela (51). Policija je izvijestila kako je svećenik imao dozvolu za pištolj i da materijalna šteta iznosi nekoliko tisuća kuna. Pod slikom se objašnjava da je to crkva u kojoj radi, hej radi!!! župnik Novosel. Nisam nikad bila praktični vjernik ali sam odgojena u katoličkom duhu. Nisam bila na više od tri sata vjeronauka u životu u toj istoj katoličkoj crkvi. Ali jebomepas toliko sam ipak upućena da znam da su svećenici u službi i da to što su cijeli svoj život posvetili tome čemu već jesu, a što je njihov izbor pa po tome nemam pravo pljuvati, ne može neki tamo novinar nazvati poslom. Župnik koji radi u crkvi. Ne znam, meni to zvuči glupo. Neispravno. Župnik valjda služi toj crkvi. To je njegova, zaboga životna misija, a ne privremeni posao s pečatom u radnoj knjižici i radnim vremenom. Kao da prije i poslije mise taj čovjek nije župnik. I koji k. taj isti čovjek treba pištolj To me zapravo više muči nego ovo gore. Nije li on moralna vertikala I što će uopće učiniti s njim Sigurno ga nema zato jer je pasionirani sakupljač oružja ter ratni povjesničar. Hoće li okinuti nekome u glavu kad bude prilika ili će se ipak uzdati u svemogućega kojem je posvetio cijeli svoj život Ako ga okine, za koji klinac se onda opredijelio biti svećenikom Oh, nebesa. Ugodno je znati u šta sve ide lemozina, zar ne Btw, neki komentari ispod vijesti su me nasmijali do suza. Ovo je uvijek zahvalna tema, hihihi.

Dižem se ovih dana u 6. Sunce je naime sjajan saveznik pri farbanju drvenarije. Farbam na balkonu jer sam zmotan i, reklo bi se, blago mentalno retardiran za rad u interijeru s obzirom na omjer zasranosti onoga što farbam i onog što bi trebao. Ali kad sam već dekintirao, a stan nije dovršen, sad svakog jutra otprilike ovako: 06.05 [...]