Škotska ili, kako bi napisala ona koza iz Kunolovca - Škocka sjever Velike Britanije pet milijuna ljudi svi piju viski im pred 500 godina donijeli Irci a sad ga zajedno trpaju Englezima sve zeleno, vlažno zečevi trčkaraju ko mačke trava je debela, slasna, softi… ma baš za izvalit se viski je divan viski je star ne znam kak zdrže 35 let da ne otvore bačvu, al kad [...]

Jutros sam "zadocnio" na posao. Razlog kašnjenja teško je u uvrstiti u one uobičajene kategorije jer probudio sam se na vrijeme, ne ovisim o gradskom prijevozu, sat je bio točan i ne mrzim svoj posao. Naime, jutros sam instalirao "Spore" (novi uradak Willa Wrighta) i samo sam nakratko odlučio zaigrati ga... Kasnio sam 30 mi

Gospođa koja mi vrši sitne popravke na odjeći, a čiji se krojački salon nalazi u zgradi kvartovske tržnice i jedan je od pet istih, obećala je srediti mi hlače do srijede u pet. Učinila je to zato što sam je lijepo zamolila, jer mi baš te hlače trebaju za dan kasnije, kad odlazim na službeni put i moram izgledati fino i opeglano ne bi li šarmirala šarmere. I zato što sam joj obećala platiti pedeset kuna više. Znači, duplo od cijene. Mislila sam da je gospođa od povjerenja, jer je djelovala brižno i majčinski kad mi je ponudila papirnatu maramicu tijekom mog kihanja u seriji, prouzrokovanim vjerojatnim naletom dlaka njene perzijanerice u nos, posred salona. Imam osjećaja za ljude, nisam bitch. Bez obzira na etiketiranje. U srijedu sam ušla u njen salon, s rezervnim maramicama u torbi, točno pet minuta prije pet. Pogledala me onako kako se pogleda capo di mafia kad ti uleti u kuhinju a ti nisi riješio situaciju bratove žene jer si joj dao propusnicu. Pa se počela opravdavati, nabrajajući u kratkim i nejasnim rečenicama razloge koji me uopće nisu zanimali. Zasvrbili su me prsti dok sam gledala kroz nju. Obećala je srediti do srijede u pet. Nije sredila do srijede u pet. Morala sam to učiniti. Obećanje je obećanje.

Nisam gledao otvaranje olimpijskih igara u Pekingu. Nažalost, nisam gledao niti zatvaranje. Put me u tim danima godišnjeg odmora rijetko nanosio pred televizor, srećom. Propuštanjem prijenosa tih dvaju ceremonija propustio sam vidjeti tour de force slavnog kineskog režisera Zhanga Yimoua. O spektaklu otvaranja su zaista pričali svi koji su ga gledali (na TV-u naravno) kao o nečemu nezaboravnom. Večeras mi se čini, dok s pola oka pratim Zhangovog Heroja iz 2002. u kojem je glavnu ulogu odigrao Jet Li, da se Zhang zapravo tim borilačkim spektaklima s elementima fantastike zagrijavao za to spektakularno otvaranje olimpijade. Uzgred rečeno, ta vrsta borilačkih spektakala s elementima fantastike u kineskoj se literaturi naziva Wxi , bar tako piše na Wikipediji. I tijekom priprema igara, a i tijekom samih igara, isplivala bi svako malo na vidjelo zapadnjačkih i ostalih dušebrižnika neupitna surovost kineskog društva, a tako i tijekom ceremonije otvaranja. Novinari su otkrili kako mlada pjevačica koja je pjevala neku istaknutu partituru nije smjela nastupiti jer nije dovoljno lijepa, pa su pustili njen glas na matricu i postavili privlačnu statisticu da zijeva na stageu. Zvuči surovo, ali vjerovatno nije nimalo okrutno kao što neke druge stvari u kineskom društvu mogu biti. Neki su kritičari optužili Zhanga da je kao režiser tim činom izdao svoje principe. Istina, filmovi s kojima sam se ja počeo diviti Zhangu Yimou kao jednom od neupitno najvećih sineasta današnjice nešto su sasvim različito od olimpijske ceremonije otvaranja. Priče su to o malim ljudima i surovosti života u suvremenoj Kini, koji je mladi Zhang i sam okušao u šezdestima nakon kulturne revolucije u Kini, koja ga je kao sina časnika Kuomintanga poslala na sedmogodišnju šljaku u proizvodnju tekstila. Divni su to filmovi u neorealističkom stilu, prožeti emocijama, s nama zapadanjacima nevjerojatnim koloritom. Ju Dou, Podignite crvenu svjetiljku, ili tužna priča o birokraciji i težini seoskog života Priča o Qiu Ju, o okrutnosti kineskog kriminalnog miljea Šangajska trijada, a posebno meni najdraži njegovi radovi Put do kuće, autobiografska priča o romansi njegovih roditelja, i Svatko je najvažniji. Not one less, u nas inteligentno preveden kao Svatko je najvažniji, priča je djevojci koja dolazi na selo raditi kao učiteljica, u školu koju učenici napuštaju radi odlaska na rad u grad. Lokalne vlasti prijete da će zatvoriti školu kao neisplativu ukoliko ju napusti bar još jedan učenik. Tako mlada učiteljica počinje borbu za svakog svog učenika ponaosob. Ovakav manifest individualizma nešto je sasvim suprotno kolektivističkom sustavu razmišljanja kakav dominira Kinom, a koji je zapravo i jedini moguć u zemlji od dvije milijarde ljudi. Taj je kolektivizam i organizirao najbolje olimpijske igre do sada, a otvaranje kao njegovu raskošnu demonstraciju režirao je upravo Zhang Yimou. Zhang je kao režiser zapravo dvije osobe. Jedna je onaj Zhang koji snima filmove o malim ljudima i njihovim životnim problemima u okrutnom kineskom društvenom sustavu, i tu uvijek balansira na rubu subverzije, plešući na žici sa nemilosrdnim kineskim cenzorima. Drugi Zhang je onaj koji režira spektakle, Heroja i Kuću letećih bodeža, otvaranja i zatvaranja olimpijada, dosljedni je patriot, poslušan i vjeran domovini i partiji, koji spremno prihvaća sugestije onih koji donose odluke, i u tom je smislu spreman i na ustupke i prepravke, pa i zamijeniti ružnjikavu pjevačicu playback manekenkom, sve da spektakl bude pic-mic. U svakoj osobi i svakom pogledu, Zhang Yimou je veliki redatelj, jedan od najvećih. Iako će se u svim njegovim budućim radovima osjetiti miris tih spektakala s olimpijskih igara.

Kod mojih u WCu na vratima s unutrašnje strane kraj one rupe na dnu vratiju ima jedan komad drva koji se odlomio i uvijek me podsjećao na automobil (sedan neki) koji je postavljen okomito i sa boka. Nije stvar u autu nego u svemu onom na što me taj odlomljen komadić vrata WCa podsjeća. Danas, kad navratim kod svojih i vidim ta vrata iznutra, pogled mi padne na taj znamen i odmah s...

Jedna od stvari po kojima je rujan poznat, a time i jedna od stvari zbog kojij odavno ne volim baš rujan, jest prvi dan škole nove školske godine. Danas su kao i svih ovih godina do sada gomile klinaca pohrlile u škole, prvenstveno da se vide s ekipom i pokupe raspored sati. S te strane prvi dan škole nije bio ni loš s obzirom da je to bio jedini dan kad te sigurno još nitko neće ništa ispitivat. Uvijek se posebna tema djeca koja tek kreću u prvi razred osnovne. Uzgred rečeno, s dozom dramatike su svi mediji prenijeli činjenicu kako je ove godine upisano znatno manje djece u prve razrede nego prošlih godina i da taj broj stalno pada, a netko je izračunao da su to otprilike 150 razreda prvašića manje. Demogorafska kriza. Hrvati se slabo jebu. Ili su dobro uvježbali coitus interruptus, ili su možda kondomi manje porozni u zadnje vrijeme, sve bi to mogli biti uzroci stanja. Kretati u prvi razred jedan je od značajnijih i traumatičnijih trenutaka u svačijem životu. Tada polagano prestaje ona djetinja sloboda neukosti, i počinje lagano ušemljavanje, koje u konačnici rezultira ukalupljenjem u okvire koje društvo stvara da bi funkcioniralo ovakvo kakvo jeste. Nakon prvog dana škole više nisi samo dijete, mezimac svojih roditelja i ostalih dobronamjernika, tada postaješ dio sustava. Do tada su te oblikovali roditelji i njihovi ostali pomoćnici u oblikovanju (djedovi, bake), od tada će te oblikovati i društvo. Valjda je to i glavna svrha škole. Gledajući u davnu prošlost, imam dojam kako od školskog sustava nisam imao osobite koristi. Nisam siguran koliko su mi koristile osnovna i srednja škola, jedino sam za faks gotovo siguran da tamo nisam baš bogznašto naučio. Iz škole, srednje a i osnovne, zapravo sam uzeo samo ono što me zanimalo, tako i učio samo stvari koje su me zanimale, a njih i nije bilo nešto puno. Od nekog prikupljanja znanja, puno važnija je funkcija škole socijalizacija. Prilika da se nauči funkcionirati u društvu i da se vidi kakvih sve ljudi ima. Ne kužim baš ekipu koja svoju djecu daje u privatne škole, osobito u osnovnu. Ja osobno ne bih nikada, osobito ne u osnovnu školu. Ljudi koji imaju novaca slanjem djece u privatne škole uskraćuju svojim kincima priliku da se susretnu s ljudima koji skroz drugačije žive i funkcioniraju, i da se probijaju kroz sustav školstva prepušteni sami sebi. Dok bi u privatnom školstvu bili okruženi djecom sa sličnim životnim stilom, u javnom bi školstvu bili okruženi posvemašnjim kaosom. Ali bi zato naučili boriti se za opstanak... Tako je to. Nakon prvog dana škole dolazi drugi dan škole, pa tako još mnogi kroz tih skoro 12 godina obveznog školovanja. A nakon toga završava izvjesnost i počinju nemirne vode studiranja i rada.

Malo sam razmišljala večeras. To zato što me tableta koju mi je Riba uvalio (kako li se ono zove) a nakon koje je misteriozno nestalo kihanje i šmrcanje i ostali simptomi notorne alergije koje sam danas postala svjesna da me pere, dakle tableta u kombinaciji s dedlajnom napravila nemoćnom da išta drugo radim osim intenzivno razmišljam. I to o, naravno, frajerima. Momcima. Muškarcima mojima i tuđima. Točnije, o onome što mi o njima ne znamo na početku, pa i prije nego se u neke od njih zaljubimo. A nekad ni kasnije. Random stvari koje su mi pale na pamet. (Neću valjda sama sa sobom vodit rasprave o dokazima postojanja boga, premda se i u takvim mislima nerijetko nađem. Pa psujem i Abelarda i Akvinskoga, onako reda radi, jer me more ter muče. Ja sam jednostavna žena.) Dakle, počet ću od zaključka. A taj je - nekad je bolje da ne znamo to što ne znamo o njima. (Eto jednog pametnog i decidiranog zaključka, da popizdiš...) Elem, obično saznaš ili kad si već glavom u oblacima (prekasno jer si zatelebana do amena) ili kad iz nekog razloga ideš kopat po njegovim stvarima ne bi li našla razlog za prekid, or something. Pa ga nađeš i požališ. Ako ako se radi o nekom nadređenom, u svakom slučaju je dobro znati što više. Tek da imaš argument kad dođe loš dan. Pa ga, recimo, dok ti serucka o loše odrađenom poslu ili promjeni ugovora na lošije, možeš gledat u oči i zamišljat te privatne stvari i ubit potencijalnu tremu. Ili pak da ga inteligentno kupiš jednom rečenicom, hehehe. Uglavnom... Jedan poznanik skuplja obiteljske starine, a najviše se veseli kad nađe još koji bakin recept za slastice ili još koju njenu torbicu, haljinu ili komad nakita. I voli taj nakin nakit čistiti i poklanjati svojoj supruzi. I peći kolače i torte. Khm... Korisno. Blago ženi njegovoj. Ili možda ipak ne... Jedan bivši kolega skuplja ratne suvenire i redovno ide na sastanke udruge dobrovoljaca. To je dobro znati da ne zatiltaš ako se nađeš u situaciji kad mu pukne nerv. Naravno da se o tome ne priča. Nikad. Nekoliko prijatelja su fanatični sakupljači starih računala, igrica i svega živoga što tome pripada, pa nakon što su nakrcali stanove, osnovali su udrugu i otvorili muzej. Lijep je, posjetite ga. Upad samo deset kuna a dobijete urnebesnu zabavu ako su dečki dobre volje. Dobro, ovo možda ne spada u ovu listu, al nek ostane. Fora hobi. Jedan bivši je pisao poeziju. Jako mi se nije uklapalo u sliku kad sam to saznala. I jedan drugi je pisao poeziju ali nije bio moj. Njemu je to, pak, stajalo savršeno. Poezija je čudna i ja je ne razumijem baš. Zbunjuje me. I oni isto. Jedan bivši je imao fetiš na izvjesni komad ženske garderobe. Sva sreća da sam odoljela kopanju po njegovom hard disku. Ovo uvijek saznaš kad si već upletena u mrežu. Može bit simpatično al može bit i noćna mora. Za razliku od njega, jedan bivši se dugo tražio, pa je nekad imao napade slobodnog penjanja, manijakalnih putovanja motorom (napad zvan - trebam slobodu), pa i pisanja nekakvog dnevnika. Požalila sam kad sam mu bacila oko na hard disk poradi zadnjeg. Stvorilo je traume i ubilo znatiželju, permanentno. Jedan je igrao LARP, live action role playing. Pa se noću s ekipom šminkao i bio vampir ili nešto i umirao po grmovima i podrumima. Igrao je i ono nešto s kartama i čudnim stvorenjima i kockicama koje su mi bile skroz seksi, nisam ni znala kakvih sve može biti. Mislila sam da je kocka ono sa šest stranica. Ali ne! Vječni dječak. Pa... nek se igra dijete. Ali nek i piše zadaću. Jedan je volio pisati teške priče. Ustvari, to su bile više neke psiho triler priče s puno seksa. Mislio je da će mi se to svidjeti, pa mi je neke pokazao. Svidjelo mi se. Ali sam imala problem s tim likovima iz priča. Don't wanna know. Jedan je žešći navijač jednog od onih većih nogometnih klubova. I putuje na utakmice i nekad slomi zub ali sve za taj klub. Voli ga više nego sebe. Ne razumijem to. Ali ima srca. Dobro je imati srca. Pozitiva. Dok ne spali lovu za novi krevet na gostovanja i izgubi potenciju kad je klub u krizi. Jedan je fanatični sakupljač skupih stvari, naliv-pera, poštanskih markica, rariteta i tako to, a u Excelu vodi najbizarnije statistike ikad. Bježati glavom bez obzira! Takvi čak ni ne skrivaju te navike i sklonosti, tim gore. Da ne nabrajam dalje... Postoje još i strastveni sakupljači rijetkih stripova, glumu i glazbu da ne spominjem, trash filmovi su standard, fotografija je lijepa lijepa umjetnost spram ostalog. Sportove nisam ni spominjala, to se podrazumijeva. To su sve neke normalne stvari. A sve to oni rade u svoje slobodno vrijeme. Primjetiti da je sve manje-više beskorisno. Pitam se pitam, zašto su žene tako prokleto dosadne kad se bave uvijek nečim korisnim i kreativnim A nikad nečim tako beskorisnim poput, šta ja znam, skupljanja kravata. Ili kad ih je više, igranja karata. Ne, cure šopingiraju, terasiraju po birtijama ili idu u kino, to je vrhunac beskorisnosti koje mogu postići. Ili se bave sportom. Ili prave nakit od stakalca i žice ili fimo mase. Ili fotkaju. Ili pišu blog. Boring. Oni ustvari rijetko pričaju o tome što rade. Al zapravo, ni ja ne pričam baš često o blogu. I bolje da je tako. Update. Potegla se ova tema s par frendica. One ne poznaju puno dečki sa sličnim navikama. Ja ne poznam puno ovih drugih. Zabrinjavajuće Možda su meni dosadni oni koji nemaju neku bar malo drukčiju naviku Od ovoga zaboli glava... Jel fali nekom treći za Preferans Slobodna sam srijedom. Hehe...

Odo uskoro u Aberdeen. U prijateljsku ter radnu posjetu tvornici Balantine’s. Pa ako je neko bio u ovom pituresknom gradiću onkraj Atlantika, smještenog u nozdrvi Indijanca na kojeg me prokleto podsjeća Velika Britanija, nek mi javi što da glednem i pojedem… A ko odgovori na ova dva plus ona dva neodgovorena pitanja s prošlog posta – ima poklončić! 1. Kako [...]

Ne mogu dovoljno naglasiti koliko ne volim ljeto. I to ne da mi nije drago, da sam indiferentna, da je to samo onaj neki bezveze prazni period, već jednostavno ne volim ljeto i veliku većinu toga što ljeto sa sobom nosi. Ustvari, mogla bih reći i da ga mrzim, kad bih takve osjećaje opće posjedovala. Možda ih i imam, al sam nekako sva mlaka na kraju ljeta pa čak ni mrzit ne mogu pošteno. Ako i zanemarim to što od djetinjstva ne podnosim turiste i što i sama nisam nikakav turist, malo je reći da mi je muka od toga što je ljetovanje top tema bar dva mjeseca godišnje. Čak ne mogu ni vjerovati da sam radila njima u službi neko vrijeme, što si pripisujem kao jedno žešće mazohističko iskustvo koje sam si priuštila. Opet, u usporedbi s onim što si inače priuštim, ovo je bar donijelo nešto pozitivno. Lovu i iskustvo i stavku u životopisu. Al kako sam sad negdje u nekim drugim vodama, ostaje činjenica da mi je jedna od vijesti koje me izdrilaju sedamnaest puta dnevno od sredine lipnja do sredine rujna - stanje na cestama i kolone kod tunela Sveti Rok i Mala Kapela. Marš! Da ne spominjem da mi je ovo prvo ljeto u Zagrebu i da mi je ustvari čak i dobro to što nema gužvi i što možeš svugdje parkirati i ne gurati se na nekim mjestima, ali, ruku na srce a nogu na rame, koliko mi to zbilja znači u svakodnevici Baš ništa. Meni nije teško stajati pola sata u koloni na Slavonskoj, jer imam tih pola sata i nitko mi doma ne vrišti čekajuć napoj. Imam telefone, muziku, šminku, cigare, vodu, ono, auto je drugi stan. I dobro mi je u autu. Gledam ljude u drugoj traci i u njihovim licima vidim priče koje me nekad čak dobro inspiriraju. Kad je ljeto, nema toga. Nema ljudi po kafićima. Oni koji su ostali, svi imaju samo dvije-tri teme. Od kojih je redovna - kuda ćeš i kada na more. Ma marš! A onda kad konačno i ja uspijem dignuti tromo dupe pa otići nekud na ljetovanje, doživim katarzična iskustva i mozak oslobodim sranja i jednostavno kompletno zaboravim na svakodnevicu. Do te mjere da me ne sjebe ni susret kojeg sam se (iako me sram priznati) najviše bojala zadnjih godina. I šta, umjesto da to uklopim nekako u ostatak života, doživim to kao izolirano iskustvo koje je za sobom povuklo teže pražnjenje mozga od informacija koje, zapravo, trebam. I koje se ne vraćaju samo tako natrag na mjesto. Još i sad se nisam probudila iz tog polusna s Otoka. A ne želim vjerovati da je to neki kronični umor. Tek komocija u koju sam se uljuljala, a koja me ustvari živcira. Ne podnosim ljetne žege, sparine, vrućine, vlagu, ljepljivost, znojavost, smrad. Osobitno ne volim klima uređaje jer me sjebu pa se znojim i boli me grlo i budu mi suzne oči i ne mogu imati otvorene prozore. Ne volim ljetnu garderobu. Da ne spominjem nažuljavanje stopala od japanki i sandala i hodanja jer je divna ljetna večer i glupo je voziti. Argh! Posebno ne podnosim Čaroliju i ljetne reprize prastarih filmova i serija i nenormalno glupih emisija poput onih zamjena žena ili obilaska "turističkih" središta najljepše nam Naše. Grozomorno. Nek mi još netko kaže nešto protiv Eurosonga. Izraz "sezona kiselih krastavaca" je sad spomenut ovdje i nikad više, toliko ga mrzim. Kao i to što nosi sa sobom. Tko su, za boga miloga, Ante i Simona Nek se nose u tri pm svi oni koji misle da su oni ikakva vijest. Pa tako mi svega, zar ova prčija od zemlje zbilja nema ništa bolje od njih I kad sam već na vijestima, jesam li samo ja iziritirana time što svake faking vijesti počinju crnom kronikom Ne mogu se pomiriti s tim pumpanjem straha u nas, amerikanizacijom medija koji siju paranoju među ionako glupim narodom. Užasavam se toga. Nekad su svake vijesti počinjale s "Predsjednik RH dr. F. T. danas je..." a sad s ubojstvima, poginulima u prometnim nesrećama, silovanjima i sličnim ljepotama. Ne znaš što je gore. Marš. Marš! A tek hrana! Nekad smo se ljeti veselili lubenicama i breskvama i marelicama i znali smo da kad su trešnje da počinje zabava, a kad dođu šljive, da je blizu škola i sve je nekako imalo svoje vrijeme. A sad svo to galofak smeće možeš kupovati kad god hoćeš a i ovo ljetno što valja više nema tu posebnost pa se ko dijete radujem onim smokvama koje vidim na štandu kraj trajektne luke i mislim da sam najsretniji čovjek na svijetu jer imam privilegiju jesti ih friške. Al to samo zato jer ne idem po zagrebačkim tržnicama pa ne vidim da ih ima i tu, istih, ko iz plastenika uzgojenih. Užas. A povrh svega, ono radi čega od ove godine posebno prezirem ljeto, je jebena alergija. Nikad ni na što nisam bila alergična i mogla sam stajati u gomili prašine, peluda, dlake i inih ljepota a da mi baš ništa nije. Čak dapače, intenzivno sam proživljavala krize bronhijalnih astmi i alergija u kući i lupala se nogom u dupe što je mene to sranje mimoišlo. Da bi na kraju danas spoznala da je to što me zadnja dva tjedna uništava i potpuno iscrpljuje, jebena alergija. Pretpostavljam na ambroziju, al ne zanima me zapravo na što je. U glavi je, iz glave će izać, ne zvala se ja El Zlikowski. Jedva čekam da krenu kiše i da jesen ispere ove ljetne priče. Bože dragi ako te ima, daj da to dođe što prije. I prosinac. I zima hladna i čista. I normalni život lišen opsadnog ljetnog stanja. Kakav smo mi narod. Ja bi da ko Talijani imamo jedan mjesec kad sve stane i nema života i amen. Al ovo je previše čak i za mene, super tolerantnu, oličenje dobrote i savršenstva. Nije ni čudo da nam se država raspada kad smo četvrtinu života u ovakvom nenormalnom stanju. Uh.

Uletjele smo u sobu još jednog savršeno dosadnog hotela u kojoj je jedino što je podsjećalo da nismo u Hrvatskoj bio sadržaj mini bara. U dvadesetak minuta smo se iz strogog poslovnog izdanja, slomljene od predugih, napornih razgovora i sastanaka, trebale vratiti u naša svakodnevna, obična, kako bi iskoristile još ovu večer u tom gradu blještavila i sjaja, hm, istoka. Kamo sreće da je to samo stvar odjeće i šminke. S obzirom da nismo jele satima ali i da u sobi nije bilo ničega osim jedne pocrnjele banane, bilo je razumljivo da sam iz mini bara izvadila par bočica i čokoladica i dala Ani da bira. Meni je ionako svejedno, kad sam gladna i žedna, daj šta daš. Skoro. Dopala me šljivovica, prepečenica i Snickers. Potonji sam vratila u mini bar, jer me okus podsjeća na neke davne dane kad sam s onim za kog sam mislila da je ljubav mog života znala satima sjediti na opatijskom betonu uz more, cuclajući litru mlijeka uz tri-četiri te čokoladice kojima smo znali bar-kod napamet. Nakon druge, u ustima sam razdvajala kikiriki od karamele i davala mu ga u poljupcu. Ne možeš vjerovat koliko blesave stvari čine ljudi kad se zaljube. Ana je natočila svoj pelinkovac, ili neki istočni derivat toga, i moju šljivovicu pa smo si nazdravile pred ogledalom, baš kao dvije očajne stare cure koje se spremaju izaći u još jedan ludi provod kao da im je zadnji. Loš osjećaj me nije napuštao ni nakon iznenađenja zanimljivim okusom te šljive, koju sam tad probala prvi put. Svejedno, rakija nas je opustila. Taman dovoljno. Taksijem smo došle do mjesta gdje su nas čekali domaćini. Na početku ulice u kojoj se redaju barovi, svih vrsta, u koje zalazi silikonska djevojčad i frajeri obrijanih glava. U jednom od takvih čekao nas je vodič s kojim ćemo nastaviti izlazak po mjestima gdje je samo odabranima dozvoljen ulaz. Mučno mi je bilo već od te pomisli, ali pristojnost mi je nalagala da se pustim. Pa da možda jednom probam uživati u najgoroj vrsti izlaska, onoj gdje si samo lutka u predstavi. Ipak, probala sam se kratko oduprijeti na samom početku, naručivši pivo u koktel baru u kojem pivo piju samo seljačine i stranci. Nisam skrivala da mi je svejedno ako sam i oboje od toga. Nekad mi zbilja nije stalo. Cure kraj mene su kroz preveliku buku pokušavale voditi razgovor, tek da ne šute. I hihotale se pritom, pijuckajući jegere. A ja sam s onima preko stola razmjenjivala prilično idiotske poglede kojima smo komunicirali uglavnom onda kad bi kraj nas prošao još jedan par silikona ili baja pun zlata. Svirala je glazba koja mi je čak bila ugodna i taj detalj mi je kvario opći dojam. Srećom, brzo smo krenuli dalje. U vruću beogradsku noć...