“Lamsai, Dnevnik.hr Tajlandska policija pronašla je tijelo 40-godišnjeg Wiroja Banlena na blatnjavoj cesti pored jednog sela. Na penisu mrtvog muškarca nije bio kondom, a u rukama mrtva kobra. Policijska istraga je otkrila kako je imao nekoliko zmijskih ugriza na desnoj nozi i na obrazima, a mrtva kobra pronađena u Banlenovim rukama također je ugrižena nekoliko puta. Budući [...]

Neki Vaclav ili Zbignjev je neki dan vezao ražu konopcem za rep u nekom bazenu i pucao fotke dok jedan bljesak blica nije konačno razvulvio nesretno stvorenje i onda ga je ugrizla za nos. Jedem životinje. Volim životinje. Ne mučim životinje. Mrzim debilne ljude i imam prijedlog da se ovom krajnjem idijotu transplantira onaj mikropenis iz gaća na mjesto [...]

Afroamerikanac loše volje pedesetak puta izgovara ar ju fakin okej, iz zagreb fakin kul i još puno tih fakina (užasno me iritira kad neko psuje bez veze), ja u blatu, divljam, nosi me ona buka, raja skače, piva pršti, džaba čekam da neko baci trzalicu kad gitare nema a bubnjar statira, dok kiša samo [...]

Traje proces prebacivanja baze s jednog hosta na drugi. Kako se kužim u informatiku ko Riba u bicikle, t traje i traje. Kao i radovi u stanu. Ali zna se ko će pobijediti! Strpljenja, ajl bi bek! Pratite promjene do daljnjeg na ribafish.blog.hr

Vijest koja je tiho odjeknula u ovim nogometnim danima jest da je ovaj svijet napustila legenda romske glazbe Šaban Bajramović. Kakva je legenda bio, kakav je glas imao, prepariran alkoholom i cigaretama. Slušao sam ga uživo prije nešto godina u Tvornici sa Mostar Sevdah Reunionom, i unatoč evidentno lošoj formi izazvanoj starošču i životnim stilom, i dalje je impresionirao nastupom. Romskoj glazbi koja zna biti trivijalna, davao je bluzersku, gotovo šansonjersku crtu, taj kralj kavanske pjesme. I stvarno, Šaban je pjevao po uglednim kafanama po Europi i šire, a punio je i dvorane. I unatoč svoj toj slavi i veličini, umro je u bijedi, žicajući zadnje pare za liječenje čak i od srpske vlade. Nije dobro upravljao autorskim pravima, od njegovih brojnih pjesama bogatili su se drugi, a nije baš ni dobro gospodario novcem. Naime, sve je proćerdao što je imao, ostavši na bijednih 700 € ušteđevine. Spičkao je tako Šaban sve pare, na žene, alkohol i kocku, naplaćao se alimentacija za djecu koju je ujebao usput. Živio je kako je pjevao u svojim pjesmama, trošio je pare i samog sebe do kraja, pa mu sedamdesetdvije godine života možemo pisati kao odličan rezultat. Ta ljudska priroda, ta autodestkrutivna strast koja tjera da lomimo čaše i zatvaramo birtije, i koja je bila očigledno pokretač Šabanovog života, ne smatram se dovoljno upućenim da nazovem to balkanskim sevdahom (mislim ipak da je sevdah nešto drugo, ne znam, nisam stručnjak), ali možda bi to mogli nazvati Balkanskim bluesom. Ta nevjerovatna potreba za iracionalnim spičkavanjem svega što se ima, za rasturanje veza i prijateljstava, da se zapije i da se prokocka sve, skrivena je u balkanskim genima u svima nama koji iz ovih područja potičemo. Neki od nas su to s više ili manje uspjeha potisnuli, a neki, osobito mlađi, imaju kratak fitilj, pa im je dovoljno slušanje cajki da eksplodiraju. Iako nećemo pjevati i živjeti poput Šabana, i u nama se krije zametak tog balkanskog bluesa, i samo čeka prave triggere da izađe na vidjelo.....

Mislila sam da ću subotu popodne provesti uz ne previše pametan, ali zabavan i duhovit film. Planovi su mi propali onog trenutka kada je u dvorani 10 Cinestara Zagreb počela najavna špica "Seksa i grada". Dva i pol sata koja su uslijedila nakon špice želim potisnuti što dublje u Alzheimerom načeto pamćenje. Ovo pišem zato da upozorim neupućene. Film je toliko užasan da sam se s nostalgijom prisjetila bolnog incidenta od prije nekoliko godina, kada sam po službenoj dužnosti, s polaznicima tečaja hrvatskog za strance (napredni stupanj) morala u kinu odgledati filmsku verziju Vrdoljakove "Duge mračne noći". To je u usporedbi sa "Seksom i gradom" bio čisti užitak. O megafilozofskoj dubini uvida i nedostižnom redateljsko-glumačkom umijeću da i ne govorim. Da nemam političkih ograda, rekla bih da je čak i Sedlarov Četverored bolji. No imam ih. Pa ću samo reći da je "Seks i grad" bezopasniji od "Četveroreda". Ali inače bih mu teško našla ijednu drugu komparativnu prednost. Dok se "Seks i grad" još snimao, u javnost je procurila priča da netko u filmu umire. Nitko ne umire. Nikome se ne događa ništa strašno, usprkos činjenici što se razmažena stoka od glavnih junakinja pola filma ponaša ko da im crijeva cure kroz oči zbog nekoliko minornih pizdarija koje tragedijama smatraju još jedino praznoglavi čitatelji tabloida diljem svemira. Jednoj se zaručnik ne pojavi na vjenčanju. Drugu prevari muž. Treća se zdeblja dvije i pol kile. Četvrta se usere u gaće. To je doslovno cijela drama. A tragediju vidim jedino u tome što Carrie nije upala u mješalicu betona i završila kao dio temelja novog World Trade Centera, što Mirandu nitko nije premlatio viljuškarem i što Charlotte nije rodila pterodaktila koji govori. Za Samanthu još nisam smislila kaznu, no kako god okreneš, bilo bi bolje da su nekoga ubili. A najbolje sve četiri. Priznajem, ni serija nije bila vrhunac ljudske pameti i televizijskog stvaralaštva, ali u prvih sezonu-dvije, među našetavanja u sponzorskim kreacijama i lokanje obojene rakijetine scenaristi su uspijevali ubaciti malo zajedljivo-ironijskog odmaka, tu i tamo koju smiješnu situaciju te slikovite osobenjake koji su katkad bili gadovi, a katkad upravo onaj začin koji je seriji nedostajao da ne potone u ljigu. Mr. Big i ondje je bio plošna metafora The Frajera bez ijedne prave ljudske osobine, ali barem je personificirao sva ona stripovska svojstva modernog coolera koja istodobno mrzimo i obožavamo poput ikona. Carrie je bila šlampava mješavina cinizma i romantike, Charlotte bogata WASP-ovka s tajnim, ne baš lady-like seksualnim životom, Miranda nadrkana feministica sa slabom točkom za papučare, a Samantha nimfomanka zlatnog srca. Kliše do klišeja, ali zabavan i nerijetko autoironičan kliše. U filmu su se scenaristi svega toga riješili. Carrie i Mr. Big su ljigava lokva preostala nakon otapanja nekad presmiješno disfunkcionalnog para, a ostali likovi uopće nisu vrijedni spomena. Nisu ni Carrie i Big, ali ih je teško zaboraviti jer više od pola filma moraš razbijati glavu nad njihovim potpuno neobjašnjivim, nemotiviranim i debilnim postupcima. Ne pomažu ni Carrieni komentari iz voiceovera ni neumorni soundtrack koji nam svake sekunde govori kako bismo se trebali osjećati – sve je potpuno debilno i neobjašnjivo. I da stvar bude još gora, traje dva i pol sata. Skoro sam sama sebi pregrizla vratnu žilu od dosade. Jedino što je u filmu dobro izvedeno neprekidni je product placement. Odjeća, cipele, torbe, mobiteli, laptopi, softver za email – sve je vidljivo markirano i uklopljenu u priču, odnosno, u ono što bi trebalo predstavljati priču. Film bi garant bio stoput zanimljiviji samo da su dva sata pričali o tome kako se služiti svim gadgetima koji su prodefilirali pred kamerama, a preostalih pola sata potrošili na modnu reviju. Tako bismo se barem informirali o najnovijim tehnološko-modnim trendovima u svijetu. Ovako je film tek pridonio ukupnoj masi gluposti na svijetu. Nemojte trošiti pare na kinoulaznicu za ovu bljuvotinu. Radije si kupite burek zaražen salmonelom i nakon toga provedite tjedan dana u bolnici. Tako utrošeno vrijeme zacijelo će vas dublje i potpunije ispuniti zadovoljstvom.

Da, uhvatio sam malo vremena, pa da podjelim s vama par draguljčića koje sam iskopao u zadnjih pola godine. Najljepši možete vidjeti kod mene na deviantartu (http://crotijak.deviantart.com), a ostale, puno manje bitne meni, a vjerojatno bitnije vama, opisat ću ovdje.  Čitao sam neki dan da je bolje posvetiti se jednoj temi, nego pisati postove nabrajalice pa eto... Uči čovjek dok je...

U subotu, 31. svibnja 2008. godine, povodom dana grada Zagreba i općine Trnje, na sjevernoj obali rijeke Save kod mosta Slobode ispred bivšeg kluba Močvara i malo niže niz nasip održana je manifestacija “Trnjanski krijesovi”. Koji su imali sreće biti ondje tokom dana vjerojatno su uživali u vožnji Savom, paraglidingu, koncertima, radionicama i suvenirima, no [...]

Da ima cjepivo protiv nogometa, odmah bi platio pa koliko košta da košta.  A ovako, živciraš se oko dinama, živciraš se oko hajduka, živciraš se oko slavena i rijeke.  Slaviš što je Arbroath FC ušao kroz kvalifikacije u  višu ligu, I Hull također, veseliš se što je NK Karlovac upao u drugu ligu ispr...

Dvadesetak dana prije nesreće u Krškom, javlja Index, dogodio se pomor više od trećine pčela u Sloveniji. Uzrok pomora pčela jest “propadanje zajednica”, to jest dezorijentiranost i promjena pčela u blizini dalekovoda, baznih stanica i drugih izvora zračenja, zbog kojih pčele ne nalaze put do košnice i izdvojene iz matičnog roja vrlo brzo ugibaju. Takvi [...]