Povremeno me muče neka poprilično osobna pitanja i želim ih napisati ovdje i sada, jer ovo je moj medij na kojem se izražavam. No, sve bi bilo jednostavno kad ovdje ne bih pisao pod punim imenom i prezimenom i kad bih se mogao uzdati da moj poslodavac ili moj budući poslodavac ili bilo tko od [...]

Kad smo bili klinci, starci su pazili da ne zaglavimo s kakvim frajerom i nedajbože napravimo nešto nemoralno. Kad smo studirali, nije ih previše bilo briga, a ni nas, jer smo svi znali da smo premladi za nešto ozbiljno, ali dobro je malo se zaljubit. Kad smo završili faks, bilo je poželjno biti u nekakvoj vezi, a ne se zajebavat okolo. Oko dvadesetpete počela su pitanja - kad ćeš se više ženit?! Prije tridesete jaukali su jer hoće unuke i u nevjerici pratili prekide veza ter razvode nas mladih koji smo, zaboga, tako zahtjevni. Poslije tridesete više ništa ne pitaju i mole boga da se osamostalimo i pustimo ih da žive. A sad... One koje su postale majke prije i za vrijeme studiranja, većma su sad (tridesete, jel) solo. U međuvremenu su odradile škole, sredile posao i život, jer su morale - radi djeteta ako već ne radi sebe. I ono, ozbiljne su. One kojima se nije zaletilo, postale su ili udavače koje izlaze tek da se konačno zaljube ili su pak shvatile da život prolazi prebrzo, pa nabrzinski hvataju posao, stan, kredite, tulume. Potonje se nazivaju i cosmo curama, karijeristicama, feminisicama, whatever, jer, kakvog li čuda, funkcioniraju i bez nekoga. Nijedan od tih naziva obično ne puca u sridu. Elem... Ove prve su, prema onome što vidim već neko vrijeme, idealne prilike za momke koji su, kao ove druge, čekali nešto. Pa su sad, kad su se malo sredili i shvatili da im se više ne da živit bećarskim životom, u takvima našli gotov paket. Žena i dijete. Savršeno, zar ne? Ove druge se mogu pokrit ušima, jer pokraj prvih nemaju šanse. I tko je sad tu lud? Ja ne znam što ću reći svojoj kćeri, ako je ikad budem imala. Dal da puca mlada, ili da čeka. Kako god okreneš, stigneš sve napraviti. Ako to želiš.

Već neko vrijeme osjećam nalete autodestrukcije koji me periodično preplavljuju i tjeraju da činim kojekakve gluposti. Ponekad te «valunge gluposti» uspijevam suzbiti višesatnim igranjem nekih starih naslova kao što su «Diablo 2» ili u posljednje vrijeme «Planescape: Torment» koji me na određeni način vraćaju u vrijeme kada su stvari bile jednos...

Kroz cjevovod ispod šahta plovi moja braon jahta! Reče jedan čiko, iliti na Hrvaščini: Jedri hrabro smeđi brod, U moj novi The zahod! Odabir zahoda možda se i čini banalan ili prizeman finoguzim fufama koje ni ne prde, a kamoli da ikad spominju išta što je napustilo njihova crijeva, mislim, ono, preužas, ne… A neki ljudi pak kenjaju, priznaju da to [...]

Doma više nemam compa jer su ušli maljari i parketari a bogami će i sanitarislavi uskoro. Pa nemrem skinut slike iz Rijeke gdje provedoh vikend. U biti mogu skinut, al nemrem smanjit, jer na poslu imam Meka koji nemre smanjit slike jer nema fotošopa ni onog drugog te sam malo drkili… Pa slike uskoro. —————————————————————— Bijo Riba i u Varaždinu [...]

S obzirom da su moje glasnice postale nemoguće za kontrolirati, pa me iznevjere prečesto i redovno u krivo vrijeme, što uopće nije ugodno nit na poslu nit izvan njega, prisiljena sam na radikalne poteze. Teta specijalistica, usput pušačica promukla glasa, dala mi je antibiotike da izliječim upalu ter mudro savjetovala da ne govorim glasno i općenito da pokušavam što više šutjeti. I da ne pušim baš previše, jel. Mislim, svi koji me poznaju znaju koliko je to apsurdno, jer nit lajem nit sam glasna. A i ne pušim pretjerano. A opet, nakon svakog izlaska sam promukla i napola mutava. Sva je sreća da više ne izlazim tako često kao ranije, pa su ovakva stanja iznimka. Bizarno je da mi glas pukne i nakon par sati najobičnijeg pričanja, bez buke i dima. I to tako zadnje dvije-tri godine. Šta ja ranije nisam niš pričala?! Svašta... Naravno, kad se ovakvo što dogodi nepušačima, ondak je to zbog prehlade, izderavanja, klime, čegagod. Kad si pušač, nije ništa od toga već isključivo zbog cigareta. Talking about diskriminacija... Elem, ima li netko neki narodni lijek, čudotvorni prah, magic potion ili pametan savjet za nabrzinsko liječenje promuklosti i bolesnih glasnica? Umirem od sirupa za grlo i cuclanja pastila, a da ne spominjem da na to dajem čitavo bogatstvo koje sam već mogla pretvoriti u jedan solidan godišnji odmor na otoku. Pristajem i na gutanje sirovih jaja ako treba, koliko god mi mrska sama pomisao na to. Samo nek mi se vrati moj alt od oktave i pol, ovako na tri tona zvučim zlo i drsko čak i kad se smješkam. Hvala! Vaša bezglasna, Athena

Roisin Murphy @ Hartera 4 skinuto s bloga Jadranke Lacković gdje ima još puno dobrih fotki pa bacite oko. Obožavam Harteru. I vrlo vjerojatno nije samo meni taj naziv rezerviran isključivo za ovaj festival ili bivšu tvornicu papira. Od prvog momenta kad sam ušla tamo, na žalost s dvije godine zakašnjenja, pa vidjela sve te ljude koje inače baš nikad ne vidim, osjetila nevjerojatno jake vibre i super pozitivu, znala sam da takvo što ne propuštam više. Bar dok ostane organizacija kakva je sad. Ovo je kao maturalac, a tko ga ne bi htio ponavljati... Pozdrav Klubu Ljubitelja Buke, opet su odradili veliki posao. Da ne duljim, ove mi je godine Hartera imala neku drukčiju boju, bila je sirovija i žešća nego lanjska. Što je odlično. A Roisin Murphy je predivna, prejaka. Da mogu, zaljubila bih se u nju samo tako. Neću nikoga komentirati, jer ionako posvud ima izvješća, ali moram reći da još nikad nisam vidjela TBF ovako vesele na sceni. I pritom ne mislim na artificial happyness. I oni, a prilično sam sigurna i drugi izvođači, osjećaju da je tamo pukla i zadnja obrana tradicionalno hladne i polumrtve riječke publike. S razlogom. Elem, bilo predivno, naravno da mi je opet pukao glas, ali sam se bar isplesala toliko da me danas boli svaki mišić na tijelu, a masaže niotkud momentalno. A baš bi fino sjela, jer za drugo ionako nisam. A sutra natrag na posao... Kako bi ovih dana dobro došao jedan kratki godišnji, plutanje barkom oko otočića, zavaljena na prsa junačka, pa i prženje na četrdeset u hladu i bevanda pod smokvom...

Roisin Murphy @ Hartera 4, skinuto s bloga Jadranke Lacković gdje ima još puno dobrih fotki pa bacite oko. Obožavam Harteru. I vrlo vjerojatno nije samo meni taj naziv rezerviran isključivo za ovaj festival ili bivšu tvornicu papira. Od prvog momenta kad sam ušla tamo, na žalost s dvije godine zakašnjenja, pa vidjela sve te ljude koje inače baš nikad ne vidim, osjetila nevjerojatno jake vibre i super pozitivu, znala sam da takvo što ne propuštam više. Bar dok ostane organizacija kakva je sad. Ovo je kao maturalac, a tko ga ne bi htio ponavljati... Pozdrav Klubu Ljubitelja Buke, opet su odradili veliki posao. Da ne duljim, ove mi je godine Hartera imala neku drukčiju boju, bila je sirovija i žešća nego lanjska. Što je odlično. A Roisin Murphy je predivna, prejaka. Da mogu, zaljubila bih se u nju samo tako. Neću nikoga komentirati, jer ionako posvud ima izvješća, ali moram reći da još nikad nisam vidjela TBF ovako vesele na sceni. I pritom ne mislim na artificial happyness. I oni, a prilično sam sigurna i drugi izvođači, osjećaju da je tamo pukla i zadnja obrana tradicionalno hladne i polumrtve riječke publike. S razlogom. Imam par zamjerki, doduše minornih ali eto. Prva je gomila pobacanih plastičnih čaša posvud, što bi se bar djelomično dalo riješiti postavljanjem nekakvih kanti jer nisu baš svi ljudi gamad da bacaju po podu. A drugo, problem s vraćanjem u prostor ako moraš iz nekog razloga otići s festivala. Mislim, ne da mi se objašnjavati dečkima koji satima stoje na ulazu da idem samo do auta po nešto ili kupiti cigarete ili štoveć, pa moljakati da me zapamte da bih se mogla vratiti unutra, jer tko će pamtit tisuće ljudi. Elem, bilo predivno, naravno da mi je opet pukao glas, ali sam se bar isplesala toliko da me danas boli svaki mišić na tijelu, a masaže niotkud momentalno. A baš bi fino sjela, jer za drugo ionako nisam. A sutra natrag na posao... Kako bi ovih dana dobro došao jedan kratki godišnji, plutanje barkom oko otočića, zavaljena na prsa junačka, pa i prženje na četrdeset u hladu i bevanda pod smokvom...

Ta večer, petka 13. lipnja, koji ove godine više podsjeća na rujan, odvela me na put prema sjeveru Hrvatske i gradskom stadionu u Varaždinu. Još jedno od koncertnih putovanja, a samnom provjereno najbolja koncertna ekipa: Čudovište, Svijet u boci, DMJ, Ribafish... Logički nastavak bečkog vikenda od veljače, a meni se i u Varaždinu nekako činilo da nisam u Hrvatskoj nego negdje u bližem inozemstvu. Možda je to zbog čudne pive čudnog imena koju je Riba kupio u Lidlu, koju smo pijckali na putu prema stadionu. Rockerska Hrvatska tu večer je pod prijetnjom kišovitog neba gazila travu legendarnog Varteksovog stadiona, travu na kojoj je Miljenko Mumlek centaršutevima bacao nogometnu javnost u trans, na kojoj je Damir Mužek lomio protivnike, na kojoj je Davor Vugrinec zabio prvi gol, na kojoj je Silvestar Sabolčki odradio svoj posljednji trening.... Te večeri došlo se pokloniti jednoj od najvećih glazbenih veličina ikad. Jedinstvena prilika, čuti Boba Dylana uživo. No, bila bi grehota propustiti spomenuti i svojevrsnu mu predgrupu (iako na festivalima nema predgrupa zapravo...), meni vrlo drage Manic street preachers. Bend je to kojeg pratim još od davnih srednjoškolskih dana 1992. i njihova prva albuma Generation terrorists. Nakon albuma Holy Bible sam nekako izgubio interes za njih, ali su mi i dalje ostali dobri za slušati. Iako sam ga promatrao onako sa strane, pružili su dobar nastup, pun energije i solidno odsviran, uz dobar izbor najboljih stvari, makar bih ja na tu setlistu dodao još neke. Unatoč festivalskoj prirodi događaja, i Dylan i Manicsi odsvirali su pune programe. Vidjeti šezdesetsedmogodišnjeg Dylana, inače srčanog bolesnika, kako svira više od dva sata bez oscilacija u dinamici nastupa, zaista je impresivno. Za glazbenika poput Dylana ipak nije za očekivati da će podilaziti publici i svirati samo svoje najveće hitove, i tako je i bilo. Bio je to koncert za fanove, za prave ljubitelje Boba Dylana. Makar se ne ubrajam u navedene, sveisto sam bio oduševljen nastupom. Ono što je posebnost ovog neospotivo velikog umjetnika je odnos njegovog beskrajnog autorskog talenta, i njegovog svojevrsnog nedostatka, a to su slabe glasovne sposobnosti. Možda se neće složiti svi samnom, ali najbolje interpretacije pjesama Boba Dylana dali su zapravo drugi ljudi. Od Bryana Ferrya, koji je snimio čak i album samo sa Dylanovim pjesmama, preko Rolling Stonesa, The Byrds, Hendrixa, pa čak i Guns'n'roses do ljudi sa soundtracka filma I'm not there, kojega smo slušali po putu, svi oni pjevali su Dylana bolje od njega samoga. Sveisto, dojam je pojačavala ta njegova interpretacija vlastitih pjesama, od Just like a woman, preko Highway 61 i Desolation row do Like a rolling stone, i po meni neočekivane ali odlične Things have changed, iz legenarnog filma Curtisa Hansona „Wonder boys“. U tim aranžmanima, kroz koje je bilo pomalo teško prepoznati poznate stvari, u toj interpretaciji, u toj nepatvorenoj autentičnosti, očituje se ta nevjerovatna kreativna snaga Boba Dylana kao autora. Možda je nekima to smetalo, mene je impresioniralo. Najmanje važno je bilo to što nije svirao najpoznatije stvari, ili to što su bile teško prepoznatljive, to što je bio „nedokučiv“ (to je napisala jedna blogerica, ne bih joj spominjao nick), jer upravo je u tome stvar. Takav umjetnik si to može dopustiti, to je dio njegovog nastupa. I sve te divne pjesme koje je stvorio, i one drugima za interpretaciju i nama za slušanje, sva ta poezija, ponekad tužna, cinična, realistična, sigurno nalazi mjesto u srcima svih pravih ljubitelja rock glazbe, neovisno o tome tko je izvođač. Iako su se vremena promijenila od njegovih najslavnijih dana u šezdesetima, poezija Boba Dylana neupitno je akutalna u ovom današnjem svijetu, koji se doima kao svijet bez nade.... Vrijedilo je provesti tu lipanjsku večer koja podsjeća na rujan na varaždinskom gradskom stadionu, vrijedilo je smrzavanja i umora.... Na kraju se uputismo ka svojoj županiji, po autoputu E 65 (kojim u zadnje vrijeme često putujem u službene svrhe) kojega su te noći svi povratnici sa koncerta učinili neobično živim.

Neki dan sam učinio ono što će zgroziti svakog pravog muškarca koji drži do vlastitih testisa, muškosti, hrvatstva, Boga i otadžbine. Trudit ću se izostaviti sve nemuževne dijelove ili ih barem ublažiti neprestanim referiranjem na spaghetti western fazu Clinta Eastwooda ili Street Fighter triptih Sonnya Chibe, ali uzalud prijatelji...