Mejd in čajna!!! By ribafish Svake godine početkom srpnja moram registrirat auto. Lijep način od države da ti dokaže koliko je moćna i bahata kad ti naplati 3-4 tisuće kuna da ti da naljepnicu da smiješ vozit još 365 dana. Vremenom se to odvuklo jos par dana u dubinu srpnja. Prokleto odugovlačenje jer nitko normalan ne želi dat pare za [...]

Pošto ne raspolažem slobodnim vremenom u onolikoj mjeri koliko bih htio, imam vrlo malo cajta za igranje nekih novijih naslova. No, spletom okolnosti instalirao sam "Mass Effect" i moja presuda je konačna. "Mass Effect" vjerojatno je najbolji naslov koji sam imao prilike odigrati (dodao bih "u životu", ali ljudi koji previše igraju nemaju život pa to...

Skupilo se u zadnjih nekoliko dana puno vijestica a nikako ih ne stignem prenijeti i ovdje. Prije nekoliko dana napunila sam 27 godina u mirnom i obiteljskom okružju, baš kako volim (zvučim kao da sam umrla). Kod kuće me dočekao prekrasan veliki buket zbog kojeg sam počela cijukati kao malo dijete kad mu daš novu igračku... ima ih 27 ako se nekome ne broji. Naime, svekolikom pučanstvu nije poznato da obožavam miris ruže više od ičega. Parfeme od ruže, kreme od ruže, čak sam prije par dana našla i tonik za lice od ruže. Mislim da fasciniranost tim mirisom potječe iz dalekog djetinjstva kada mi je baka išla turistički u Tursku i s puta donijela u maloj drvenoj posudici ulje ruže koje je, nakon što ga je potrošila, dala meni da ga šnjofkam. Živo se sjećam te posudice. Boja drveta, izrezbarena s crvenim i gore plastični čepić. Bilo je to zapravo staklo obloženo drvetom, ali drvo je toliko upilo miris da se činilo kako je i ono ružino. Odmah na ljestvici mojih najdražih nalazi se jorgovan i njegov miris ali o tom, po tom, neću skretati s rođendanske teme kao da već nisam. Navečer su mi na rođendanu bili još mama, njezin frajer (friško se vratili s Tenerifa), baka, sestra i njezin muž:D I spamerice su me, iako daleko, darovale! Kad smo već kod sestre, iduća vijest je da ću postati teta. Wheee, totalno se čudno osjećam u svezi glede toga jer je Sestra četiri godine mlađa od mene i uopće je ne gledam tim očima. Čestitam i na ovaj način, uglavnom. Dalje, upisala sam ove godine Ekonomski fakultet. Rezultati su bili u petak i jako sam uzbuđena i nabrijana, vidjet ćemo do kada će me nabrijanost držati:D Malo je škakljivo što se školarine tiče jer se mora platiti sve odjednom i to do ovog četvrtka, ali valjda ćemo se nekako snaći. Podsjetnik: idući post nešto o kuhanju.

Vraćen netom iz Kukljice nakon vikenda s juniorom. (Mic, hvala na prijevozu nazad iz Zadra, drugi put nećemo u 6 ujutro uzimat kebab s pinđurom jer mi je neko danas pokuco na donji otvor.) Tamo sam se kupao, trčkarao, farbao, pješčaničio i mlatio bademe-bam te gledao klasične oglasne ploče i osmrtnice u kombinaciji. By ribafish Kao i ne baš [...]

Nemam namjeru slaviti to, a niti obilježavati bilo kako ovu "obljetnicu", ali danas su tri godine otkako je nastao ovaj blog. Tri godine bloganja, ali i tri godine života u kojima se izdogađalo toliko toga koliko nije u prethodnih trideset što sam na ovom svijetu. Zapravo i nije puno vremena gledano kontekst ukupne povijesti a nije baš puno niti u kontekstu ljudskog života, pa ipak mi se čini kao da traje već jako, jako dugo. I nemam se što žaliti. Dapače, mogu biti zadovoljan. Preko 40.000 posjeta u barem dvije i nešto godine otkako imam Free Hit Counter, mjesto na listi cool blogova, više puta na naslovnici, jednom čak i na Monitor.hr, par puta u Metrou, jednom i u Večernjaku. Tko bi očekivao da ću biti toliko čitan Ja to svakako nisam očekivao, a nije mi bilo niti cilj, kad sam jednom davno jednog dosadnog uredskog poslijepodneva odlučio otvoriti ovaj blog. Još su mi davno predlagali razni ljudi da pokrenem blog, nakon što sam brojne frendove davio beskrajnim mail diskusijama u vremenima kad i nisam imao baš što raditi na poslu. Tada nisam baš puno znao o blogu, a nekako me prvi zainteresirao i motivirao Daywalker. Tada još nisam ni mogao naslutiti, kakav me tamo virtualni univerzum čeka. Imenu je kumovao jedan moj stari prijatelj, koji me, u nekoj zajebanciji, aludirajući na moj posao u upravi, prozvao aparatčikom. Učinilo mi se to dobrim imenom za blog, samo ga je trebalo drugačije spelovati. Zapise kao formu sam posudio od Turgenjeva, bez namjere da se uspoređujem s njime i "Lovčevim zapisima". Tako je počeo ovaj ne-dnevnik bez slijeda i forme, asketski neukrašen, samo tekst na jednostavnoj podlozi. Uspoređujući svoje pisanje od prije tri godine i danas, mislim da mogu biti zadovoljan vlastitim razvojem, i vjerujem da sam napredovao, kako stilski i gramatički, tako i sadržajno. Mnoge prijatelje iz stvarnog života susrećem i u ovom virutalnom svijetu, a to su pretežno oni iz linkovlja s desna. Mnoge sam zanimljive ljude upoznao, što virutalno, što uživo, a bilo je još zanimljviih događaja zahvaljujući blogu. Nakon 195 postova, uslijed svih životnih i poslovnih obveza, možda malo trokiram u pisanju postova i prorijedio sam objave, ali to ne znači da neću pisati dalje. Za sve se može naći vremena, samo treba imati inspiracije. Ona uglavnom dolazi kad ju ne očekuješ, i trebaš je uhvatiti u pravi trenutak. Hvala svima koji su me čitali u ove tri godine!

Kada bih morao sastaviti listu najlazarskijih pjesama svih vremena teško bih se odlučio za, primjerice, deset najgorih notnih zapisa koji ljute Boga i tjeraju Ga da nas na redovnoj bazi kažnjava prirodnim katastrofama i najezdom skakavaca koji napadaju naše usjeve. Ipak, danas sam otkrio demonsku umotvorinu koju bih svakako uvrstio na ovaj popis "zastrašujuće ljigavih ...

Bilo je i jebeno vrijeme! Zack De La Rocha, čovjek koji na solo albumu radi dulje od Gunsa, napokon je izbacio nešto više od gostovanja. „One Day As A Lion“ ime je projekta kojeg potpisuju Zack i Jon Theodore (Mars Volta) i da… Ovaj EP jebe mamu! Tvrde da zvuči kao kombinacija Led Zeppelina i Dr.Drea, ali najvažnije je da zvuči dobro. <span lang="H

Najprije sam ujutro pospremila stan u očekivanju jednog posebnog gosta. S kojim bih, slutim, vrlo rado pogledala jednu romantičnu komediju. Ili više njih. Zato je poseban. Onda mi je iz čista mira podivljao internet na faking vipnet kartici, a potom se na drugom laptopu nije hvatao ukradeni signal bežičnog interneta, što je sve skupa uzrokovalo potprostorni poremećaj koji me izbezumio. Pa sam, u čekanju da se nešto popravi samo od sebe, krenula izvaditi friško opranu robu iz veš mašine. A kako su se vrata zaštekala, to sam morala napraviti pomoću trikova i crne magije. Kladim se da sam jedina cura u ovom dijelu svemira koje je zaista vidjela veš mašinu iznutra i otvorila vrata reverzibilnim trikovima. Primim bubanj lijevom rukom, gurnem ga dalje od vrata, a desnom rukom napipavam gdje bi bila sklopka za otvaranje vratašca. I molim svevišnjeg da ne zakačim nešto oštro pritom jer slutim da bi moglo bit krvi. I koncentrirano čeprkam a onda... Isusebožeimarijaisvisvecinebeski!!! Intergalaktičke vibracije iz astrala! Vidim isprepadane anđele u Kriku, čujem skvičanje struje, osjećam spaljenu kosu i vrištim iz petnih žila dok skačem po kupaonici ne vjerujuć. Jebena struja da jebena struja i žica neizolirana i veš mašina koja točno zna kad treba crknut i muško kojeg nema kad treba bit u kući da mu 'bem! Previše je to šokova za mene. Tresla sam se ko šiba na buri jedno pola sata, dok me sestra smirivala preko telefona a ondak mi kaže da nek si fino skuham kavu i okrenem na Novu jer taman počinje neki super film, a robu ću izvadit kasnije. Faking roba, da nije u mašini bila moja najdraža posteljina, sve skupa bi bacila u tri vražje matere s četvrtog kata drito na aute. Al sam se smirila i pogledala Pravila privlačnosti. I fino se isplakala kako to i pristoji ženi u ranim tridesetima koja je sama preživjela strujni udar. A potom se javio Posebni gost s viješću da neće navratiti jer samo on zna zašto i da mu je jako žao. I meni je bilo jako žao. I više nego. Pa sam otvorila pivo i počela vrtiti brojeve, al mi se zapravo opće nije dalo nikog zvati. Pa sam popričala s njim. Nisam trebala jer mi je bilo još više žao. Silna žalost. Pa sam nastavila cmoljiti u revijalnom tonu. Danas je taj dan. Oči su mi tad bile onako fino kapulaste kako nije red da budu, al jedan dan u tjednu se ne šminkam ako baš ne moram i pustila sam ih nek budu takve. A trebala sam otići u dućan po nešto. Obukla sam minjak i dekoltiranu majicu, tako da mi gledaju negdje drugdje, a ne u oči. I obavila misiju relativno uspješno. Mrzim izbjegavat poglede, al još više mrzim sućutne poglede drugih žena i najradije bi im rekla da me niko nije tukao samo mi se danas, eto, plače. Loš dan, susjeda, sori. Taj fini zrak vani me malo oživio, pa sam dobila volju i taman se počela spremat da odem van, kad me opizila faca Ashtona Kutchera u nekom filmu koji je taman počinjao i ja... nisam se mogla odlijepit od tevea. Jer ta njegova faca je meni delirij. Uz film sam si nazdravila i opet se pošteno isplakala jer je tako blesavo romantičan da ne možeš ne plakat kad ga vidiš kako moli pred kapijom njenih bogatih roditelja i svašta nešto romantično, taman za danas. A kad je film skončao, shvatila sam da sam napola obučena za van, ali sam svejedno odbila poziv na pivo jer sam toliko ukapuljena i izvan sebe da mislim da ću se sad onesvijestit. Jel može još koji šokić danas, onako reda radi Ajde, ajde, nije ih bilo više od par... Izazivam te! Ti, ti... Argh!

Normal 0 <w:BrowserL

Glavni cilj naše posjete Berlinu bilo je zapravo odgledati neke koncerte. Ponuda je inače takva da bi čovjek cijelu godinu svaki tjedan imao i te kakav izbor koncerata. Evo onoga što smo gledali: Mugison, Admiralspalast 5. 07. 2008. S obzirom na ponudu koncerata, uvijek se može i naletiti na nešto zanimljivo, treba čitati časopis Typ koji vodi dobru evidenciju svih zbivanja. Tako smo saznali za nastup islandskog Toma Waitsa, bluesera iz zemlje gejzira, Brennevin konjaka i trule morskepasetine (pozdrav prošlogodišnjim brijačima po Islandu). Veseo blues, ništa posebno zanimljivo ali jako uzbudljivo. Islanđani ko islanđani, ludi. Nadam se da će jednom svirati u Zagrebu. Noći po europskim gradovima obično dovode razne zanimljive likove. Nakon Milesa Marvina u Beču, naš noćni suputnik je ovaj puta bio prilično pijani Timmi sa Prentzlauer Berga, ljubitelj vinila i grupe Yo la tengo. Tako smo s Timmijem otišli u nepoznato u berlinsku noć, a završili okruženi mnogim pločama u nekom stanu na Prentzlauer Bergu. Nisam siguran da li se Timmi uopće sjeća te noći s obzirom na količinu alkohola koju je konzumirao, ali pokazao se dobrim domaćinom. Magnetic fields, Passionskirche Kreuzberg 6. 07. 2008. Akustični nastup odličnog američkog indie banda u ni manje ni više nego protestantskoj crkvi. Nastup na razini performancea većini prisutnih bio je jedan od koncertnih vrhunaca godine. Neki od nas iz katoličkih zemalja (bilo nas 10 iz Hrvatske, uzgred rečeno) nismo se mogli načuditi činjenici da se koncert odvija u crkvi. Čak je bio i šank na kojem se mogla kupiti i piva. Prvi puta u životu sam popio pivo u crkvi (i pasalo mi je). Treba li se zbog toga na ispovijed Radiohead, Kindl- Bhne, Wuhlheide 8.07.2008. Dugo očekivani koncert. Čak i meni koji nisam neki Radiohead fan, ovo je bio jedan od najjačih koncerata ikada, odsviran gotovo perfektno uz savršen performance i light show. Nakon duge voženje metroom daleko na istok slijedilo je dugo hodanje po šumi do amfiteatralne pozornice okružene šumom, pa i vrlo naporno stajanje uz sporadična oblačenja kabanice ovisno o intenzitetu rominjanja kišice. Konačni rezultat je jedna vrlo neugodna upala tetive na peti, ali vrijedilo je čuti Radiohead u tako dobroj formi. Završni dijelovi nastupa, Idioteque, Street spirit fade out, ufff, sve se naježim kad se sjetim kako je to zvučalo..... Malo mi je žao propuštenog Rokaj festa u Zg, ali ne može se biti na dva mjesta u isto vrijeme. Nama koji smo bili u Berlinu je ipak bilo bolje.