Ja volim Olimpijade. Volim otvaranja Olimpijada. Volim cijeli taj kič i spektakl koji svake 4 godine barem iluzorno ujedinjuje svijet u nečem plemenitom i miroljubivom. Volim olimpijske krugove, volim njihove boje, dizajn, simboliku onog što predstavljaju, a mnogi su danas u ovom poludjelom svijetu značenje istog zaboravili. Volim priče o olimpizmu, barunu de Coubertinu, počecima Olimpijade. Volim stare izgrebane fotke, lelujave snimke, one prve smrtno ozbiljne olimpijce iz prošlog stoljeća sa franc-jozefovskim brkom i smiješno preuskim hlačicama Volim prigodne emisije u kojima Milka Babović tako krasno i zanimljivo priča nevjerojatno napete priče o olimpijskim pobjednicima, gubitnicima, prijateljstvima, rivalstvima i uspomenama i tako nas zagrijava za ono što slijedi. Volim tu patetiku, piljenje o jednakosti, bitnosti sudjelovanja, parolu Brže-Više-Jače, volim sve u vezi s tim! Olimpijade naprosto volim gledati kao što volim gledati natjecanja klizačkih parova u onim šljokastim prozračnim kostimićima ili recimo šarene balone u letu ili recimo dimnjačare u prolazu i još ih volim kao što recimo volim čitati Jane Austen, mirisati lavandu, gledati romantične filmove ili grickati Bajaderu sve je to preslatko, prekičasto, prenestvarno, ali - naprosto to volim kao izraz čiste radosti, kao odmor duha, kao svečanost plemenitosti i ljepote. Obožavam olimpijske maskote! Recimo, tko se ne sjeća Vučka Dobri stari Vučko. Vučko je bio faca, nije bilo klinca koji nije imao barem značkicu na Vučka, ako ne zlatnu onda barem onu brončanu. Već sam jednom pričala kako mi se stari onomad umalo strmopizdio sa balkona pokušavajući nalipiti Zagija na tendu, toliko je kucalo srce za nešto tako plemenito kao što su sportske igre koje ujedinjuju svijet. Pa eto - ne pada jabuka daleko od stabla, a Mod valjda od balkona jer ja jednostavno obožavam Olimpijade! Obožavam spektakularna stadionska otvaranja i nadmetanje svakog organizatora da njegova Olimpijada bude još bolja od prethodnikove Obožavam nadmetanje u maštovitosti izvedbe i originalnosti ideja, obožavam grickanje noktiju prije samog početka i iščekivanja što su ovog puta domaćini smislili. Volim nošenje olimpijske zastave od strane strogo čuvanih ali zaslužnih imena iz svijeta sporta, volim gledati taj probrani tim u bijelom, pomalo ukočen od treme ali i ponosan dok polako korača tartan stazom prema mjestu gdje će barjak uz himnu svečano podignuti na stup. Obožavam primopredaju olimpijskih simbola. Obožavam strogo čuvanje tajne načina paljenja olimpijskog plamena koji će na glavnom stadionu gorjeti cijelo vrijeme natjecanja. Pa tek pitanje bakljonoše! Pa tko će i kako baklju donijeti, pa tko će je i kako upaliti Obožavam paljenje olimpijskog plamena! Obožavam tu simboliku. Obožavala sam i vatromete, no sada kada svaka seoska priredba ima vatromet nekako su mi razvodnili tu radost - ali olimpijske vatromete ipak ne propuštam. Obožavam beskonačne mimohode svih sudjelujućih nacija. Pa kad krenu niz onaj stadion abecednim redom sve mašući i skačući, a publika im plješće Taj gušt mogu samo uspoređivati sa proučavanjem minijaturnih prikaza svjetskih zastava na koricama srednjoškolskog atlasa i otkrivanjem posebno egzotičnih među njima. Sve su duži ti mimohodi i sve zamorniji ali nema veze svejedno ih obožavam. Posebno obožavam kada neka nacija, a najčešće su to afričke, stupa u nacionalnim kostimima sa mrvu šljokica i perja jer to je tako originalno i iskreno (kao kad npr. Novozelanđani izvode onaj svoj poznati ples zastrašivanja), pa uvijek žalim što naši ne nameče još više naših prepoznatljivih kockica nego na njima blijedo i nepotrebno štede. Uvijek su mi draži oni koji su posebni, koji ističu svoje nacionalne simbole, koji se ne srame i koji se ponose svojim nasljeđem. A tek kako obožavam iščekivanje naših i onaj trenutak kad izrone na stazu! To je jedini trenutak u kojem Boži Sušecu ili Mići Dušanoviću opraštam pretjeranu teatralnost. A što ću, dok traje Olimpijada pretjerano sam velikodušna Obožavam i to što Grčka ide zadnja, ne, ne zbog kapetana Laptala, kako bi mogli pomisliti, već zbog tradicije i simbolike države koja ima to posebno pravo jer je ona domovina Olimpijade. Sve to obožavam i željno iščekujem kao dijete koje se raduje slatkišu, valjda zato što gledajući Olimpijadu ponovo postajem to dijete žedno ljepote, dobrote i mira. Najbolje otvaranje Olimpijade kojeg se sjećam definitivno je imala Barcelona. Ništa poslije nje nije je nadmašilo. Imali su sve, fantastične ogromne mobile koji su ploveći po stadionu pričali priču o čovjeku, pa predivno prikazanje lebdećih planeta sa efektom svijetla, boje i tame, imali su Monserrat i pokojnog Fredija, paljenje plamena lukom i strijelom pa je cili svijet misec dana prije toga strepija oće li tip pogodit oni pijat ili neće, da bi poslije svi odahnuli jer su organizatori -kako se poslije saznalo- sastrane imali i pričuvni sistem (tipa s upaljačem), ali je falabogu strijelac uspija pogodit iz prve pa je svit mogao odahnit na sveopće oduševljenje ekipe. Netko će pak reći da su najbolje Olimpijade bila za vrijeme Hladnog rata, jer su se istočni i zapadni blok, pogotovo Ameri i bivši SSSR, kao takmaci naprosto kidali da nadmaše jedni druge i u organizaciji i u rezultatima (osim kad su nažalost bojkotirali jedni druge ili unatoč tome što su bojkotirali jedni druge). U tome su ovi naši iz istočnog bloka (mi, Rusi, Kinezi) bili posebno nadareni, jer valjda u nedostatku zapadne tehnologije nisu štedili na ljudstvu i idejama, pa bi na otvaranjima sudjelovao cijeli stadion, na tisuće i tisuće omladinaca. I tribine i oni pod njima sa raznobojnim kartonima, vrpcama, balonima, zastavama, od kojih bi se dočaravali cijeli slikovni prikazi i figure, ogromne i upečatljive pokretne slike, nešto kao stripovi ili preteče stadionskih plazmi. Recimo - bijela golubica u kljunu nosi maslinovu grančicu pa je vidiš kako leti i maše krilima (doduše, danas bi je vjerojatno presreo američki SCUD sa porukom: Daj, o daj ju terorist skam! ali nema veze obožavam bijele golubice sa maslinovom grančicom). Pa ona moskovska Olimpijada sa prikazom Mede, gdje u jednom trenutku gledaš Medu kako maše i Medu kako plače jer je tužan što Olimpijada završava, a djeca bi u kući samo šmrcala i širom otvorenih okica udivljeno šaputala: Gledaj Medu pa on plače! Plače Medo Medo plače Baba bi na to glasno ispuhala nos, a dida zakašljao neku knedlu u grlu. I onda bi se po stadionu mahalo, pregrupiralo i stvaralo svakojake komplicirane figure koje se mogu vidjeti samo iz ptičje perspektive sa onom kamerom što prelijeće stadion, pa se često znalo desiti da kamera promaši (a moj stari sočno zabeštima) baš onaj ključni trenutak kad se recimo neka hobotnica pretvara u kokoš, a traktor u astronauta, ili recimo Tito ljubi Lenjina, a Mao Ze Dog češka Idi Amina. Uglavnom, bili su to svakojaki masovni prikazi koje su u manjim formama naši voljeni vođe preuzeli na svakojakim sletovima i proslavama vlastitih rođendana (Sjevernokorejci to još uvik prakticiraju za svoga Il Kima drugog, trećeg, desetog, kojeg li već luđaka po redu). A sve se to izvodilo samo sa kartončićima u boji, samo sa kartončićima i beskonačno razigranom maštom. To je valjda ono što svijetu danas fali, mašta i vedar duh. I zato, zbog svega toga a još i više ja obožavam Olimpijadu! Radujem joj se, iščekujem je i nestrpljivo odbrojavam dane. ALE-ALEEEEEEEE!!!

Dogodila su se dva događaja, koja su poslužila aktivistima frustrirane nacionalističke desnice da javno paradiraju: umro je u dubokoj starosti Dinko Šakić, nekadašnji zapovjednik Koncentracionog logora Jasenovac, a Zvonko Bušić, otmičar aviona, pomilovan je od ostatka kazne doživotnog zatvora u SAD i izručen Hrvatskoj.

Dinko Šakić bio je notorni zlotvor, koji je ubijao i mučio tisuće ljudi u jednom izopačenom sustavu. Kao mladac, ženidbom je ušao u vrhove vlasti i brzo napredovao. Nažalost, kada je prije deset godina bio izručen Hrvatskoj i sudilo mu se, neki su mladi ljudi, bilo zadojeni od svojih djedova bilo u znak neartikuliranog prosvjeda, skandirali njegovo ime na nogometnim utakmicama.

pročitaj dalje

Otkad je slobodne Hrvatske hrvatski građani nikada kao danas nisu bili razjedinjeniji i podjeljeniji u mišljenima i stavovima naročito spram prošlosti. To i ne bi bilo toliko pogubno kada ta sustavno i namjerno činjena razlika u mišljenjima ne bi bila poligon nametanja sustava moralnih, etičkih, društvenih i drugih vrijednosti, u stvari poligon eliminiranja i ušutkavanja neistomišljenika vlastodržaca, a u konačnici prikaz trenutnog stanja duha nacije, društvene i kulturne misli, te ukupne međuljudske interakcije u svim društvenim slojevima. Osobito boli spoznaja da takvim metodama iskorištavanja devijantnih društvenih pojava i kretanja, korištenjem vlasti i političkog utjecaja pribjegavaju upravo oni koji nas svakodnevno upozoravaju na te i tima slične pojedince, udruge i organizacije, političke, ideološke, književne, kulturne i druge struje, ali predznaka drugačijeg od njihova, i to kao da je jedino legalno i legitimno ono što oni govore i čine - očito naviknuti na duboko ukorijenjenu potčinjenost jednoumlju. Osobito nakon prekretne 2000. te podjele sve su dublje. Tu praksu stvaranja razdora među ljudima na ideološkoj razini nedvojbeno su uveli "svi predsjednikovi ljudi", naročito sam i glavni kuhar osobno, opozicijska klika koja sve podgrijava, te vladajući premijer i hadezeovska struja - Ivi obvezana omertom, koji svaku javnu društvenu polemiku prešutno ignoriraju ili mlako europejski komentiraju, ne bi li se kome od europskih uglednika eventualno dodvorili. Naročito zanimljiva jest retorika kojom se se ovladava medijskim prostorom kao glavnim izvorom i emiterom informacija šireg pučanstva, koja pak neodoljivo podsjeća na minula vremena, što se pak pretače u mišljenje jednog dijela komunizmom indoktriniranog puka ogrezlog u totalitarizmu, ionako sklonom hipokriziji, pseudodemokraciji i lažnom liberalizmu. Norman G. Finkelstein, američko-židovski povjesničar, u svjetskom bestseleru Industrija holokausta tvrdi da židovski establishment sustavno izrabljuje holokaust kako bi osnažio svoj status, kako bi ostvario ekonomiju i društvo po svojoj mjeri ovladavanjem centrima moći. Nešto slično događa se i u Hrvatskoj. U Hrvatskoj se svemu suprotnom od njihovih mišljenja, stavova, djelovanja, viđenja i percipiranja stvari najjednostavnije perfidno dodaje riječ fašist u svim svojim oblicima kako bi u startu omalovažili i minimalizirali dano oprečno mišljnje ili stav. Njihove interpretacije vremena drugog svj. rata kao polazišta njihove superiornosti često se ne podudaraju s povijesnim činjenicama te se koriste kako bi se uklonila svaka kritika Jugoslavije, komunizma, Tita, njih samih, te njihovih podupiratelja. Iako nitko nema moralno pravo biti antifašist ako ujedno nije i antikomunist, stari hrvatski komunistički establishment kao dio totalitarizma kome nedvojbeno pripada i fašizam besramno i sustavno iskorištava svoj paradoksalni antifašistički predznak sa ciljem pridobivanja dominacije nad svim područjima života Hrvatske, i to svijesno i nesvjesno. Potonje se naročito ogleda u političkom, medijskom, kulturnom i svakom drugom javnom djelovanju komunističkim nepotizmom ustoličenih predstavnika istih tih domena života, te njihovim uplitanjem u kreiranje općeg društvenog života, sloboda mišljenja, govora i pisanja, čak i pjevanja. Uvidjevši da su tereti prošlosti i strah od budućnosti ono što nas udaljuje od sadašnjosti, a sadašnjost je sve ono što su desetljećima uporno zatirali neovisna Hrvatska država, demokracija, temeljna ljudska prava na slobodu, pripadnost naciji i vjeri, sloboda govora, pisanja i mišljenja, svako uspostavljanje veze sa sadašnjošću za njih je prijetnja, te smo upravo iz tog razloga svakodnevno svjedoci izljeva panike i paranoje u najrazličitijim oblicima u svim društvenim porama. Na tome tragu tek nam predstoje izljevi panike i paranoje vezani za povratak hrvatskog političkog emigranta i uznika Zvonka Bušića u Hrvatsku. A primjerice o Thompsonu, njegovim pjesmama i općoj polemici o njemu da i ne govorimo.

Izvještaji i reporateže britanskih televizija o presudi Vinku Sindičiću na 15 godina zatvora zbog pokušaja ubojstva Nikole Štedula. Pored Štedula izjave su dali: Luka Kraljević, bivši emigrant i jedna od žrtava udbinih atentatora; Josip Majerski, bivši jugoslavenski špijun; Hans Peter Rullman, pokojni novinar "Der Spiegela" protjeran iz Beograda zbog optužbi za špijunažu... Izgleda da se Nikola Štedul, žrtva atentata Vinka Sindičića pomirio sa sudbinom. Od kako se koncem 1998. isprepisivao s Josipom Perkovićem, a vezano za početak suđenja Vinku Sindičiću za ubojstvo Brune Bušića, Štedul se više ne oglašava o Vinku Sindičiću i Josipu Perkoviću. Štedul je tada reagirao na Perkovićev interview u Vjesniku objavljen u dva dijela (Josip Perković tvrdi da nije naručivao ubojstva hrvatskih emigranata, Perković: Nisam umiješan u ubojstvo Brune Bušića - '78. sam bio običan inspektor): O bavljenju slučajem Sindičić: Jednostavno nije istina da se ja najednom ne želim baviti svojim atentatorom. Otkako je Sindičić osuđen i zatvoren, pa do danas, izjavio sam već najmanje desetak puta za britanske i hrvatske novine da je to za mene stvar prošlosti, da ne žudim za osvetom, niti dopuštam da mržnja upravlja mojim životom. Činjenica da on sada dolazi u Hrvatsku ne mijenja moj stav. Za pokušaj atentata na mene on je odslužio kaznu po propisima zemlje gdje je to učinio. Nikakvo daljnje suđenje ili kažnjavanje vezano za taj slučaj nije u skladu sa zakonom, pa niti s mojim shvaćanjem sustava pravosuđa. Druga je stvar njegova odgovornost za naknadu štete koju je meni i mojoj obitelji pokušajem ubojstva i ranjavanjem nanio. Kao što je, naravno, posebno pitanje i sudski postupak u kojem bi on trebao odgovarati za određena ubojstva koja mu se stavljaju na teret. Ali, nije na meni kao privatnoj osobi da se bavim tim poslom, to je stvar i dužnost države. O Perkovićevom djelovanju u vrijeme bivše Jugoslavije: Ako se taj Perkovićev Odjel bavio samo prikupljanjem informacija emigrantima koji su 'kršili zakon', onda čitatelju postaje 'jasno' zašto je Udba pokušala ubiti Štedula. Ako se već ne može zanijekati da se bivši jugoslavenski režim bavio ubojstvima, onda barem treba prikazati da je to bilo samo u 'najkorisnije i humane svrhe', u borbi protiv kriminala, terorizma i stranih obavještajnih službi. Nesreća je za autore takve priče što ja osobno za vrijeme svih svojih 35 godina emigracije nikada nisam bio optužen, suđen ili kažnjavan za bilo kakvo kršenje zakona, pa se nikako ne uklapam u tu stereotipnu udbašku priču o emigantskom podzemlju, terorizmu i kriminalu, ali je jugo-režim, na temelju podataka koje je, eto, prikupljao Perković, ipak smatrao da mene treba likvidirati. I tako je Perković, baveći se samo prikupljanjem informacija o zločestim emigrantima, dogurao do toga da ga se 1986. imenuje pomoćnikom ministra, a 1990. za podsekretara za državnu sigurnost. Zato kaže da ga, doduše, nije proganjao bivši režim, ali da 'nije bio ni njegov specijalni ljubimac'. Ako je dogurao tako visoko samo prikupljajući informacije za režim koji mu nije bio baš sklon, možemo zamisliti gdje bi stigao da je bio režimski ljubimac. O Perkovčevoj tvrdnji kako nikada nikakav nalog za likvidaciju bilo koga nije potpisao: Ovo bi trebalo jako razočarati sve one naivne (ako takvih još ima), koji su očekivali da su postojali nekakvi dokumenti s potpisima i žigovima jugoslavenskog režima o atentatima i likvidacijama, koje su formalno čak i po jugoslavenskom zakonu bile ilegalne. I ne samo da Perković nikada nije potpisao takav nalog, nego on kaže da nikada nije ni 'donosio odluke'. To može biti vrlo znakovito, jer to svakog normalnog čovjeka upućuje na logičan zaključak da odluke o likvidacijama nisu donosili nekakvi trećerazredni agenti ili sami ubojice, pa ni pomoćnici ministra, nego ministri i oni iznad njih. Tu Perković u nezgodnu situaciju stavlja cijeli vrh tadašnjeg režima, pa i g. Mulca, za kojega posebno ističe da o njemu ima dobro mišljenje. Možda je to nehotice, ali možda i namjerno daje signale drugima, sebi tada nadređenima, da nema namjeru sam preuzimati odgovornost za zločine jugoslavenskog komunističkog režima, te da im je bolje stupiti u njegovu obranu. Zato i kaže: 'Gdje se Josip Perković potpisao, iza tih podataka stoji i danas.' Dakle, za ono što nije potpisao, a radio je po nalogu drugih, neka za to drugi i odgovaraju. Naravna stvar, sasvim je korektno i opravdano da g. Perković ne snosi odgovornost za odluke koje su donosili oni iznad njega. On po naravi stvari mora snositi odgovornost samo u onoj mjeri u kojoj je te odluke izvršavao. Ali njegova je zakonska obveza i to da, po svojoj građanskoj dužnosti, identificira one koji su te odluke donosili, jer utaja takvih informacija također je krivično djelo. A, kao što kaže g. Zdenko Haramija, Sindičićev odvjetnik po službenoj dužnosti: 'Oni koji su radili u obavještajnoj službi bivše države znaju tko je počinio ubojstvo, tko ga je naručio i na koji je način počinjeno'. Budući, pak, da je g. Perković po vlastitoj izjavi bio vrhunski majstor za prikupljanje informacija o emigrantima, pa tako i o onima koji su ubijani, onda treba pretpostaviti da je on najmjerodavniji koji bi hrvatskoj javnosti trebao objasniti lanac odgovornosti za počinjena ubojstva. Gospodin Perković, pak, i ne pomišlja na svoju građansku dužnost i na upoznavanje hrvatske javnosti s istinom iz razdoblja kad je bio glavni čovjek u Hravtskoj za 'prikupljanje informacija'. On se radije upušta u medijski rat, u daljnje dezinformiranje javnosti, u klevete i obmane, u prijetnje, prozivke i najgrublja vrijeđanja. Nikako se ne može suočiti s činjenicom da su prošla vremena kada se istina mogla silovati na tako bezobiran način. O dolasku Sindičića u kontekstu ucjene Predsjednika države: Na pitanje novinarke kako komentira 'Sindičičev obrat, to jest, naglu želju da ipak bude izručen Hrvatskoj', Perković odgovara: 'Tko kaže da se radi o spektakularnom obratu To je Štedulovo tumačenje'. Činjenica je da to ipak nije moje proizvoljno tumačenje. Sindičić se grčevito borio protiv izručenja. Poduzimao je razne korake, pisao nekim državama da ga prime, pa čak i francuskoj vladi da je voljan ići u Francusku na suđenje, kako bi dokazao da nije ubio Brunu Bušića. Perkoviću je, kao glavnom državnom špijunu i prikupljaču informacija, nedvojbeno poznato da je Sindičić 27. kolovoza ove godine pisao predsjedniku Tuđmanu, uz prijetnju da će podnijeti tužbu svim državama u kojima je Udba ubijala emigrante gdje, među ostalim, navodi Perkovića i Mustača kao glavne koji su odgovorni za te zločine. On napominje da će se to pogubno odraziti i na predsjednika Tuđmana, koji im je dao tako visoke dužnosti. Drugim riječima, nastojao je ucijeniti Predsjednika prijetnjom da će sve što zna o ubojstvima iznijeti u javnost, ako se s njim ne postigne za njega prihvatljiv dogovor. O navodnom Sindičićevom pismu Predsjedniku Republike: Sindičić već na početku pisma navodi: 'Možda će vas to iznenaditi, ali činjenica je da je Josip Perković bio obaviješten od mene osobno, im propria persona, prije godinu dana da, ako ne postupi kao što je zatraženo, ja ću pisati vama neposredno'. Mora se dakle pretpostaviti da je do 'spektakularnog obrata' i do njegovog dragovoljnog pristanka da ga se pošalje na suđenje u Hrvatsku došlo tek nakon što je dobio zadovoljavajući odgovor na svoje pismo Predsjedniku. Po čemu bi to onda moglo biti nekakvo moje privatno tumačenje Takav zaključak nameće se osobito onda kad se uzme u obzir ono što Sindičić piše u završnom odlomku svog pisma, gdje doslovno stoji: 'Prije nego što završim ovo pismo, molim da mi dopustite izraziti moje obećanje da ovi pothvati koje ću sada započeti (upućivanje kaznenih prijava protiv Perkovića i Mustaća državama u kojima su počinjena ubojstva), nipošto nisu upereni protiv hrvatske države i njenih interesa, niti protiv hrvatskog naroda općenito. Sasvim suprotno, to će biti tek odgovor ad rem, ad hominem (izravno prema načelima protivnika) samo u onoj mjeri u kojoj bude to neizbježno.' Nije, dakle, potrebna posebna pronicljivost da bi se u ovome vidjelo poziv na dogovor. Ostavljam g. Perkoviću mogućnost da sam odgovori, da li je on osobno poslije tog pisma sa Sindičićem dogovarao uvjete povratka, kao što je, po tvrdnjama Sindičića, bio s njim u osobnom razgovoru prije godinu dana. O osnovanosti kaznene prijave protiv Prekovića: Umjesto odgovora na pitanje ima li osnove za kaznenu prijavu protiv njega, Perković se razbacuje nizom uvreda i zamjerki na moj kritički odnos prema vlasti i Predsjedniku. Najprije se osvrće na moju izjavu gdje sam rekao da je 'slučaj Sindičić' za mene završen, pa iz toga želi pokazati moju 'nedosljednost', jer sam samo dva dana kasnije na tiskovnoj konferenciji protiv njega najavio krivičnu prijavu. No, nikakvih tu nedosljednosti nema. Uvijek kad sam govorio da je za mene slučaj Sindičić prošlost, izričito sam naglašavao da se to odnosi isključivo na pokušaj ubojstva u Škotskoj, gdje je uhvaćen i, eto, sada već odslužio kaznu, što ne znači da je prošlost i 'slučaj Perković', koji još uvijek s pozicije vrha državne vlasti 'prikuplja informacije' i uporno dezinformira hrvatsku javnost. O Perkovićevoj tvrdnji da je Štedul osam godina živio na temama o Udbi, Sindičiću, Perkoviću: Ovo bi bilo smiješno kad ne bi bilo beskrajno zlobno i pokvareno. Dakle, Josip Perković, koji je jako unosno i daleko više od osam godina živio u Udbi i od Udbe, pa i od 'poslova' koje je za njega obavljao Sindičić, izjavljuje da sam ja živio na račun Udbe, Sindičića i njega. Što se tu više može reći, osim da način na koji sam ja živio od njih ne bih poželio ni njemu, čija svaka rečenica pokazuje prezir prema svemu ljudskom. No, on smatra da sada nitko u Hrvatskoj nije zabrinut osim mene, ali da imam i zašto biti zabrinut. Prije svega, ja osobno uopće nisam zabrinut, osim u onom smislu u kojem bi trebali biti zabrinuti svi građani ove države zbog činjenice da tako visoko u najosjetljivijim državnim institucijama radi, savjetuje najviši vrh vlasti i odgaja nove kadrove tajnih službi netko poput Perkovića. To uistinu jest zabrinjavajuće, ali to nije samo moj problem. Zapravo, najviše me zabrinjava činjenica da skoro nitko u državi od onih koji bi to trebali, ni u vladajućoj stranci niti u oporbi, ne smatra da je to uopće nekakav problem pažnje vrijedan ili da bi ga trebalo rješavati. Prvi dio Štedulovog pisma Vjesniku, 17. studenoga 1998. ... O sudjelovanju Štedula u obrani: Perković odgovara kratko i jezgrovito: 'Koliko je meni poznato, nikada nije bio djelatnik Ministarstva obrane'. I točka! Za nikakvo daljnje pitanje gđa Crnjaković nije imala potrebe, iako joj je zacijelo bilo poznato kako sam ja u više intervjua izjavio, ne samo da sam radio u Ministarstvu obrane, nego da sam najviše radio upravo preko ureda g. Perkovića. Ali, baš zbog toga daljnja pitanja nisu bila poželjna, jer te bi stvari samo mogle zakomplicirati. Ovako je ostao dojam da je Štedul lagao kad je govorio da je radio u Ministarstvu obrane. Jer, ako glavni obavještajac u državi ne zna je li Štedul bio djelatnik MORH-a, onda je logično zaključiti da nije. Tu se osobito pazilo kako formulirati odgovor, a da se barem s pravne strane može izbjeći optužba za laž. Naime, točno je da sam ja g. Perkoviću na samom početku rekao da mene ne treba stavljati ni na kakav platni popis, jer da ima puno onih kojima će taj novac biti potrebniji nego što je tada bio potreban meni. To mu je dobro došlo da me stoga vjerojatno nije stavljao ni u kakvu evidenciju. Dakle, u tom formalno pravnom smislu može se reći da nisam bio 'djelatnik', ali da sam tamo bio i radio, to će pokazati drugi dokumenti, od kojih je skoro sve potpisao sam Perković. Moju vojnu iskaznicu, kao aktivnog djelatnika u svojstvu savjetnika MORH-a, potpisao je po nalogu Perkovića njegov zamjenik Krešimir Bralić. Vojnu iskaznicu za moju suprugu također je potpisao Bralić. Zaduženje oružja potpisao je Perković. Desetak dozvola za izlazak iz Hrvatske na službeni put u inozemstvo potpisivao je Perković. Potvrdu o zaduženju našeg privatnog auta za svrhe MORH-a potpisao je Perković. Potvrdu za službeni auto MORH-a, s kojim smo se služili nakon što je naše ukradeno (zna se tko i gdje je završilo) potpisao je Perković. Nije valjda moguće da bi vrhunski špijun i profesionalni prikupljač informacija sve to i brojne posjete i dogovore u njegovu uredu jednosavno zaboravio. Ja molim uredništvo Vjesnika da objavi preslike tih dokumenata uz ovaj tekst, tako da čitatelji mogu sami vidjeti tko laže i tko im tako bezobzirno baca prašinu u oči. O optužbama da su Štedulovi suradnici talibani: Ovo s 'talibanima' je posebno zanimljivo. Kad je u početku stvaranja hrvatske države razgovarao s generalom Kelečevićem, glavnim čovjekom KOS-a u Hrvatskoj, i kad su kovali planove kako uništiti 'ekstremne elemente', onda smo bili etiketirani kao hrvatski Hezbolah, prije toga, naravno bili smo 'ustaše' i 'fašisti'. Metode su uvijek iste, etiketirati nekoga s nekakvim javnosti neprihvatljivim terminima, a onda na njega otvoriti slobodan lov. U tu svrhu sada se spominju 'talibani'. Očito on ne može komunicirati s ljudima na drugi način nego onako kako ga je to naučila Partija, kojoj je tako vjerno služio. Ako se netko suprotstavio službenom mišljenju Partije, moglo se s njim obračunati samo na dva načina, ili zatvorom ili likvidacijom. Da tako razmišlja i danas, pokazao je u intervjuu kad je uskliknuo: 'Ubij me ili me ostavi na miru! Ovu količinu šikaniranja teško je izdržati'. Dakle, žrtva je, i ja mu vjerujem da je žrtva, ali ne nikakvih 'talibana', nego svoje vlastite savjesti. On je zatvorenik svoga mentalnog sklopa iz kojega ili ne želi ili ne može izići. Zato se ja u potpunosti slažem s onim kad je rekao: 'Neki su ljudi, naprosto, bolesni, i ne bi im trebalo davati priliku da javnost obmanjuju izmišljotinama'. Ja bih tu još samo dodao da im ne bi trebalo dopustiti ni to da odgajaju naše mlade generacije u službama sigurnosti, ili da savjetuju Vladu i Predsjednika. Drugi dio Štedulova pisma objavljen u Vjesniku, 18. studenoga 1998. Moguće je da je upravo Štedulova suradnja s Perkovićem u MORH-u, a kojom se kasnije bavio sud u Rijeci na suđenju Štedulovim HDP-ovcima Tihomiru Oreškoviću i Mirku Norcu, bila glavnim razlogom što je, najpoznatija živuća žrtva Udbinih atentatora, zašutjela: Perkoviću je Štedul rekao da Orešković radi za FBI RIJEKA, 26. kolovoza - Nikola Štedul rekao mi je da je FBI angažirao Tihomira Oreškovća da "snimi" rad jugoslavenskog konzulata u SAD-u, a da je on to učinio uz njegovo (Štedulovo) znanje, rekao je umirovljeni brigadir Hrvatske vojske Josip Perković (52), koji je 1991. bio načelnik Uprave SIS-a i pomoćnik ministra obrane, na suđenju gospićkoj skupini u ponedjeljak. Prije nego što je Perković započeo svjedočiti, predsjednica sudskog vijeća Ika Šarić pročitala je dokumente hrvatskih tajnih službi dostavljene SIS-u, s kojih je skinuta oznaka tajnosti, a odnose se na saznanja prikupljena o Oreškoviću i slučaju Gospić. Perković podsjeća da je New York Times objavio tekst i nekoliko fotografija o obdukciji Srba iz Like koje su ubili Hrvati. Štedul mu je rekao da ima podatke da su te fotografije snimili tadašnji zapovjednik policije u Gospiću Ivan Dasović i još jedna osoba. Kad je Orešković potkraj 1991. uhićen u Zagrebu, djelatnici SIS-a obavili su s njim razgovor kojem sam i ja nazočio. Rekao nam je, kao i policiji, da o nestanku civila u Gospiću ne zna ništa, kazao je Perković. Dodao je kako se sjeća da je sredinom prosinca 1991. predsjednik Franjo Tuđman pozvao na sastanka njega, Šuška, Manolića, Jarnjaka, Reljića i Karića zbog slučaja Gospić i Tihomir Orešković. Tuđman je Šušku rekao da Oreškovića rasporedi u Ministarstvu obrane i neka ga ne vraća u Gospić, a meni je rekao da preuzmem Tihomira Oreškovića i da on ne treba znati da će istraga biti nastavljena, kazao je Perković. Nakon što smo ga ispitali, SIS nije preuzeo istragu u "slučaju Orešković", niti je išta rađeno kad je riječ o informaciji da je Orešković radio za FBI, dodao je. Damir Herceg, Vjesnik, 27. kolovoza 2002. Karić se sjeća da je u studenome 1991. godine u Krizni štab za Gospić kod dr. Dražena Jurkovića došao Nikola Štedul, predsjednik HDP-a i djelatnik SIS-a, koji je rekao da ga je poslao Tuđman ne bi li smirio situaciju u Gospiću. Točnije, rekao je da bi Tihomir Orešković trebao otići iz grada, a Mirko Norac ostati. Norac je tada rekao da je Štedul jedini pravi vođa hrvatske države, na što mu je Štedul odgovorio: "Nemoj tako, Mirko", kazao je Karić, te dodao da nitko od nazočnih nije pitao Norca zašto tako misli. Damir Herceg, Vjesnik, 03. rujna 2002.

Zaprepašten sam. Ne mogu vjerovati. Još jučer, od dnevnika na HRT-u ne modu doći k sebi. Jednostavno ne vjerujem da smo moralno potonuli toliko duboko.

Dražen Budiša, veliki hrvatski političar i kandidat za predsjednika RH je u društvu stotinjak ljudi dočekao teroristu, ubojicu i dugogodišnjeg zatvorenika američkih zatvora Zvonka Bušića. Dočekao ga je sa hvalospjevima i pohvalama. Istovremeno ta ekipa štovatelja lika i djela Zvonka Bušića skandirala je i ponašala se prema njemu kao prema nacionalnom junaku. Sramota.

pročitaj dalje

Nešto prije tri godine jedan se Vukovarac htio vratiti u svoj novoobnovljeni stan na adresi Sotinska 88 na Mitnici, ali mu to nije pošlo za rukom jer je u međuvremnu vlasnikom zgrade s osam stanova postao vukovarski poduzetnik Ivan Plišo. Kako se taj slučaj pojavio, odvijao i nestao možete pročitati u tekstovima "Stan po stan zgrada - detaljan opis lapatorskog procesa" i "Rat na kvadrat". Za općinsko i županijsko državno odvjetništvo, temeljnu, krim i ostale policije, za gradske vladare, pa i za hrabru lokalnu javnost, vukovarske heroje domovinskog rata i mirnodopsku šutljivu većinu (kukavice)... slučaja nije ni bilo, nikoga nije bilo da se bori za javnu stvar jer privatnog je spora nestalo nakon što su predratni nositelji stanarskog prava namireni nekim drugim, zamjenskim, tko zna opet čijim stanovima; moglo se lapanje primijeniti na nove i nove zgrade bez bojazni da će itko od aktera mažnjavanja zajedničke, državne, naše imovine - biti barem imenovan, ako već ne sankcioniran... I nastavilo se... Najnoviji slučaj koji je otkriven ovih dana na tragu je nastavaka poduhvata vukovarskih "poduzetnika", braće Plišo, i vjerovatno će završiti na sličan neslavan način kao i prethodni od prije tri godine. Naime, prije neki dan jedan je čovjek prikupljajući dokumentaciju u svrhu reguliranja korištenja svog stana u Vukovaru, u zgradi na adresi 204. vukovarske brigade 54, došao do spoznaje da je njegov stan u privatnom vlasništvu, i to vlasništvu Marina Pliše, vukovarskog poduzetnika i brata Ivana Pliše s početka priče, inače prema nepotvrđenim informacijama - kuma predsjednika Županijskog suda u Vukovaru, Ante Zeljka... Cijeli tekst pročitajte na POLLitika.com

PODNASLOV: SKIDANJE POZLATA!

Prilagođavanje povijesnih događanja osobnim potrebama je stara koliko i ljudski rod. Uvijek je bilo onih koji su u povijesnim događajima željeli istaknuti vlastitu ulogu ili prilagoditi ljepšem izgledu. Kako u svim tim događajima nikada nisi sam, svaka ovakva „intervencije“ u povijesne činjenice se obično izvodi umanjivanjem ili poništavanjem tuđih zasluga (kao nezgodnih svjedoka).

Nekada, dok je pismenost bila vrlo ekskluzivna stvar, kraljevi, vojskovođe, heroji su to lako rješavali – diktirali su što će se pisati za buduće generacije. Danas je to malo drugačije, jer je pismenost vrlo raširena (učenost još nije toliko) a tehnologije zapisivanja događaja su mnogostruke i praktički neuništive. Da bi se ipak pariralo koliko toliko, današnja vrlo razvijena sredstva javnog komuniciranja se sotoniziraju (kao što je npr. Internet, ili na njemu ona Wikipedija ili Google i sl. tražilice – koji će u trenu izbaciti mnoštvo poveznica na tražena pitanja).

pročitaj dalje

Osoba br. 1

Zbog otmice je osuđen na 7 godina zatvora, i da to sve nije bilo toliko medijski praćeno, sada bi imao 60 dana 'godišnjeg odmora'. Srećom, nakon prvog zahtjeva, mediji su imali dovoljno hrabrosti da osude taj zahtjev, te je on odbijen, kao i drugi.

Osoba br. 2

Nakon ubojstva zbog vožnje u alkoholiziranom stanju, odobren je 15-dnevni prekid izdržavanja kazne zbog operacije ramena. Koliko god se trudio, tu ne vidim nikakvu logiku, iz bar 3 razloga:

- kao prvo, ako je stanje s tim ramenom toliko ozbiljno, ne mogu vjerovati da u našem sustavu ne postoji dovoljno dobra briga za zatvorenike kojima je potrebna zdravstvena pomoć

- dodatnu sumnju u moju prošlu rečenicu da ta osoba traži bilo kakav način da prekine bilo kako svoje izdržavanje kazne je slijedeća činjenica od prije par mjeseci:

Kako je navedeno u zahtjevu što ga je u ime Hrvoja Žužića podnio odvjetnik Veljko Miljević, nedugo nakon prometne Žužić je počeo pokazivati znakove napetosti, nemira, tjeskobe, jakog osjećaja krivnje, nesanica, noćnih mora, depresije...

pročitaj dalje

Isječci iz kontroverznog filma Nikole Babića o ubojstvu Brune Bušića za koji je materijal pripremila saborska Komisija za utvrđivanje žrtava 2. svjetskog rata i poraća Vice Vukojevića i Bože Vukušića, a scenarij napisao bojnik Andrija Popović. U ovome dijelu za suradnju s UDBA-om prozvani su Tomo Sedlo, Ivan Cerovac, Jakša Kušan, Ivan Cesar, Neven Baričević, Mate Meštrović, Petar Gudelj... Kao ubojica Brune Bušića označen je Vinko Sindičić, kojega se proziva za još nekoliko ubojstava u emigraciji kao i za atentat na Nikolu Štedula. Svjedoči i Ivan Butković, brat Tvrtka i Ante Butkovića ljudi koji su s Brunom Bušićem slavili Novu Godinu u Parizu. Prikazan je iskaz bivšeg šefa UDBA-e u Splitu Blagoja Zelića kojega je dao pod fizičkom prisilom u rodnoj kući Ksenije Urličić između Imotskog i Posušja. O rekaciji Tome Sedle na film pročitati u postu: Sedlo optužuje Šuškovu kliku za šverc oružja. Jednu od blog reakcija Ivana Cerovca možete pročitati ovdje: Pravosuđe i Vice Vukojević Zapeli ovih dana, Anto Nobilo u Jutarnjem listu i Nacionalova redakcija, braniti Josipa Perkovića od optužbi Vinka Sindičića i Bože Vukušića, svjedoka tužiteljstva na suđenju Krunoslavu Pratesu, tvrdnjama da je riječ o nepouzdanim svjedocima jer da spomenuta dvojica suradnici njemačke tajne policije. I dok se očekuje najavljeno podizanje optužnica protiv Josipa Perkovića, načelnika II odjela republičke UDBA-e i Zdravka Mustača, podsekretara RSUP-a za sigurnost, sve sam skloniji vjerovati da će se Perković "kad mu voda dođe do grla" braniti da je i sam bio suradnik njemačke tajne policije. Nadam se samo da njemačko pravosuđe neće hrvatskom prepustiti suđenje Perkoviću jer ovdje već desetljećima prolaze njegove ucjene kad god je u pitanju odgovornost za, il' zločine UDBA-e il' sigurnosnih službi MORH-a. A svakako da je zanimljivo da ljudi poput Bože Vukušića koji su desetljećima tupili da je Vinko Sindičić najpoznatiji Udbin ubojica sada zajedno s njim surađuju u optuživanju Josipa Perkovića i preko tzv rekonstrukcija u Istrazi NOVA-e TV amnestiraju Sindičića za sva ona ubojstva koja su mu ranije pripisivali. Mislim, ja sam i koncem devedesetih upozoravao da je kazneni postupak protiv Vinka Sindičića za ubojstvo Brune Bušića izrežiran podjednako s jedne strane od Josipa Perkovića kao i sa druge od Vice Vukojevića i Bože Vukušića, a da bi se Sindičiću darovala sloboda i da ga se nizašta drugo u Hrvatskoj ne bi sudilo. Indikativno je da se o doživotnoj zatvorskoj kazni za Krunoslava Pratesa zbog pomaganja u ubojstvu Stjepana Đurekovića ne izjašnjava Nikola Štedul, žrtva atentata za koji je na 15 godina u Škotskoj osuđen Vinko Sindičić. No, kako sam ranije pisao, o Štedulu ćemo kasnije. P.S. Marijan Kraljević King, bivši visokopozicionirani zagrebački milicajac i jugoslavenski konzul u Njemačkoj voli se očešati o ovu temu. Tako je Ladislavu Tomičiću za Novi list od 12.4.2008 Kraljević izjavio da je kao milicajac nastradao kada je radio istragu o "upletenosti sinova visokih političara, Vanje Špiljka i Miše Broza, u kriminal u INA-i". Tu je istragu nadzirao tadašnji ministar policije Pavle Gaži, koji mi je izjavio da je ona bila povezana sa slučajem Đureković, ali je napomenuo da Mišo Broz nije bio uključen. Izgleda da Marijan Kraljević King svjesno brka Mišu Broza s Ivanom Brozom, Zagorcem kojeg je Gaži sumnjičio za upletenost u kriminalne radnje u INA-i, a danas djelatnikom INA-e u Sisku, da bi si dao na važnosti. Kada su Kinga nedavno pozvali u Hrvatsku u živo na HTV da prokomentira smjenu Marijana Tomurada on je taj slučaj usporedio sa svojim kad je "dirnuo u kriminal u INA-i i morao otići". Pavle Gaži je nagovoren od partije da podnese ostavku i ode u mirovinu i od 1983. do 2000-e kada mi je dao intervjuu za Fokus, uopće nije istupao u javnosti. Marijan Kraljević King je nakon "smjene" u miliciji dobio posao u jugoslavenskom konzulatu u Njemačkoj - za kaznu.