Nema mi većeg gušta nego kad gledam Olimpijadu i naletim na jednog tipičnog ruskog trenera u pravilu neke ruske ženske ekipe. A takve odmah prepoznate jer ih kamera strašno voli. Ruska je to škola dragi moji, tradicija čelične ruke i nema u njih mazit ću te pazit ću te (što Putin upravo prakticira u jadnoj Gruziji, no o tome drugi put). Taj je više krotitelj lavova, trigrova i međeda nego trener. Taj će te i spizdit među oči kada triba! U vrime kad se i u nas igrala a ne samo spominjala ženska odbojka to je bio nezaboravni urlikavac Karpolj, a sada gledam ruske rukometašice i eno i one imaju svoga Staljina Sad se vi pitate pa kakav je to ruski tip trenera, šta je to, kakva je to zvir! E zvir je prava rič! Hi-hi! Prava ruska zvir! Taj van se, u pravilu mrki sibirski grizli, uz rub terena luđački dere i urliče kao da ga kolju na vratu mu nabreknu vene a oči iz glave iskaču taj vam pljuje, beštima, priti, sumanuto uz teren juri i svojim pulenicama strah u kosti tjera! Hi-hi, e to je prizor za oči! Cile su se Olimpijade znale pamtit po verbalnim ispadima dotičnih krotitelja, a redovito su kamerama zanimljivije njihove egzibicije nego tekme. Nema vam kod takvog opravdanja za poraz, jadnice koje u njegove šake dopadnu za vrime time-outa ne smiju mu od straha više kolina pogledat, e ali sad ćete mi reć da san luda no kad ja na Olimpijadi vidin takvu trenersku zvir tek onda imam osjećaj da je sve ok i da ovi ludi svit na neki svoj izokrenuti način ipak funkcionira. Jer vidite tradicija je to, isto ka i olimpijski plamen. A onda sam malo bacila oko na onaj sport di puškon gađaju one strojem izbačene glinene golubove (vraga golubove, to su leteći okrugli pijatići, ma se valjda dečki osićaju više ka lovci ako pijat zovu golubon), pa san čak i naučila da se taj sport (čuj sport) zove TRAP i moram priznati da me oduševilo! Svaka im čast, skidam kapu ljudi moji, tu stvarno triba oko sokolovo i junačka desnica. Pa tek kad vikne Pull!- ono čudo poleti a on ga hladan ko špricer nacilja i saspe u roza para-papar-paramparčad A tebe sve prođu kao srsi zadovoljstva, ka neki šut sredstva za smirenje. Samo primijetila sam jednu čudnu nuspojavu ovisnost! Je majkemi. Baciš oko rano ujutro, gledaš kako prvi puca, pa drugi puca, pa treći puca, pa onda opet prvi puca, pa drugi puca, pa treći puca i sve fino tako laganini ti želiš da prvi puca i pogodi, da drugi puca i pogodi, da treći puca i pogodi smirenih pokreta u meditaciji i tišini prvi puca, drugi puca, treći puca pa još počne kišica rominjat prvi opet puca, drugi puca, treći puca pogledaš na sat kad ono podne!!! Di si bija šta si radija pojma neman bija san u hipnozi gledao san - TRAP Nego, nešto sam primijetila što me duboko zbunilo i natjeralo na razmišljanje o biti i bitku, patnji i užitku Ti pucači jeli, sve te streljačke discipline u kojima se od cilog tila i od svih mogućih i nemogućih organa koristi samo da prostite kažiprst, svi na sebi imaju i nose maltene oklope Ne znam uistinu od kakvih ozljeda ti pucači strahuju, ja osim eventualnog iščašenja pucačkog prsta ne mogu domislit ni jednu. A oni omotani od glave do pete u neke nezgrapne odijevne konstrukcije koje će im kao pomoći u ciljanju, ne bi da će ić u svemir a ne streljanu. A s druge strane gledam brazilske odbojkašice/odbojkaše na pijesku koje se bacaju, strmopižđuju i raspićkavaju na sve strane samo u onim minijaturnim bikinićima (na svekoliku radost puka) bez ijednog štitnika ili poveza. Ta svi znamo kako zrno pijeska može biti neugodno kad se uvuče jelte u cipelu Stoga ako je ikome štitnik potreban Sad vi meni recite, kakve tu logike ima, ha Kakve, ha, kakve!!

Već dugo vremena službeno je priznat kriminal (korupcija) u Republici Hrvatskoj. To priznanje dolazi od najviših zakonodavnih i izvršnih vlasti, Sabora i Vlade. Oni priznaju problem i raznim zakonima i akcijskim planovima, glume borbu protiv korupcije. Predstava s zakonima i akcijskim planovima, prvenstveno treba zavarati komisije Europske unije koje rade na integraciji Hrvatske.
Prema istraživanjima korupcija je najviše zahvatila: politiku, pravosuđe, policiju, zdravstvo. Dakle korupcija se udomaćila u najvišim državnim institucijama. Oni su “izmislile” korupciju da bi od nje imali koristi.

pročitaj dalje

Ok narode moj vridni, sinoć se održao 11.neretvanski Maraton lađa 2008. spektakl neizvjesniji i luđi nego ikad prije, spektakl lađa i veslača! To se sudaralo, to se potapalo, to je jedno drugom majku pozdravljalo ali nadasve i iznad svega se veslalo, veslalo i veslalo!!! Borba za postolja bila je ove godine neizvjesna do samog kraja, a ekipe nikad izjednačenije i nikad bliže jedna drugoj, cijelim putem sve od Metkovića pa do Ploča (22,5km) praktički su jedni drugima puhali za vratom! I kako to već u športu zna biti pobijedio je onaj na koga se nitko nije kladio i za koga nitko nije ni pomislio da bi mogao biti pobjednik, dok su favoriti ostali u šoku! Na iznenađenje svih - pobjednik 11og neretvanskog MARATONA LAĐA jest ekipa STAŠEVICE! Očito se treniralo dugo, tajno i pod okriljem noći, a bez pompe i velikih riječi mašala i čestitke od srca! 1.mjesto STAŠEVICA 2.mjesto - BAĆINA 3.mjesto ROGOTIN i posebna nagrada/pokal za fair-play - ekipa NORIN-MATIJEVIĆI. Staševica Baćina Rogotin Norin-Matijevići Bilo je ludo, bilo je veličanstveno, sve živo u Neretvu se slilo, ljudi je bilo more, Coce nam je u Pločama piva, narod je ija i pija narod se veselija, netko je slavija, drugi je je pokisa, treći se i potuka, ko je doša vidija je a ko nije žalija je, sve u svemu - lipo nam je bilo! Čestitke svima i vidili se i dogodine! više na stranicama Udruge.. i još slija...

OSMI KOLOVOZ 2008. godine – dan koji su toliki parovi iz numeroloških razloga odabrali za svoje vjenčanje - ušao je u povijest, ali ne iz onih razloga kojima su se nadali organizatori Pekinške Olimpijade. Taj će datum obilježavati početak prvog rata na europskom kontinentu u 21. stoljeću, ali postati i dodatni razlog da se u Hrvatskoj obilježava Dan po

Uzrok: Posljedica: Pozadina: Military Alliances as Guardians of Energy Matters of energy security tend to attract the attention of military organizations. For example, military organizations are at the center of the security of oil and gas pipelines against terrorist attacks. In G.U.A.M., increasing tensions between Georgia and Moldova with Russia has forced it to reconsider its energy security and to find an alternative to dependency on Russian oil and gas. In such an alternative scenario, Azerbaijan is to play a crucial role both as energy supplier and transit country for oil and gas from Central Asia. The sustainability of such a scenario is yet to be shown. Considering the current more pro-Russian government in Ukraine, however, G.U.A.M.'s energy security plans have become unlikely. The Russian armed forces are currently tasked with the protection of energy resources, such as off-shore platforms. Also, for the Russian-led C.S.T.O., energy security seems to be recognized as a task of growing importance. A recent exercise at a nuclear energy station in Armenia showed that the C.I.S. Anti-Terrorist Center is already involved in this. It is not unlikely that in the future the C.S.T.O. will take over energy security tasks and other responsibilities of the C.I.S. Anti-Terrorist Center. Therefore, the involvement of the C.S.T.O. in energy security, especially in the South Caucasus, specifically in Armenia, is likely to develop further. Moreover, regional maritime task forces -- CASFOR and BLACKSEAFOR -- could potentially be used for such operations around the Caucasus. According to Western and Russian sources, the West is also directly involved in energy security in the South Caucasus. Allegedly, military officers from Turkey, together with their colleagues from Azerbaijan and Georgia, have regularly carried out command staff exercises to practice the protection of the B.T.C. pipeline. Furthermore, in 2005 an agreement had supposedly been reached which arranged for the United States and N.A.T.O. to secure the B.T.C. pipeline. In the future, they would also safeguard the B.T.E. gas pipeline. In addition to this, military units of N.A.T.O. and the United States would also support and/or train Azeri and Georgian troops tasked with the protection of pipelines. Moreover, the United States is allegedly going to provide Azerbaijan three cutters and small submarines, intended to guard its oil fields. However, Georgian, N.A.T.O. and U.S. officials all deny any N.A.T.O. or U.S. involvement in pipeline security in Georgia and Azerbaijan and claim that these two states have their own dedicated units for pipeline protection. Nevertheless, statements by leading N.A.T.O. officials, dedicated meetings, and other activities indicate that N.A.T.O. is increasingly interested in the South Caucasus and its energy resources in particular. Considering that the United States and N.A.T.O. are likely to be involved in energy security in the South Caucasus, as is Russia with the C.S.T.O., this could lead to rivalry. In the worst case, even a local arms race between their regional allies -- with Iran and Armenia on the Russian side versus Azerbaijan and Georgia on the Western side -- should not be ruled out. U.S.-Russian Competition in the Caucasus and the Caspian Sea The geostrategic importance of the South Caucasus and the Caspian region as a corridor from Europe to Central Asia, as a bridgehead to control and pressure Iran, and also because of the energy resources and the war on terrorism, are the main reasons for the U.S. presence in the region. The United States, with its heavy military involvement in Iraq and Afghanistan, and following the switch of Uzbekistan to the Russian camp, is apt to seek strong points in the Caucasian area in support of its global geostrategy. The recent involvement of the United States might upset the precarious power balance in these regions, which has evolved after the disintegration of the Soviet Union. This is especially true now that Iran and Russia, the greatest powers in the region, feel threatened. Russia regards the South Caucasus as its traditional backyard of influence and counters increasing involvement in the area by the West. The United States has chosen Azerbaijan as its most important ally in the Caspian basin and has developed a program of intense military cooperation. Russian military analysts argue that the situation is reminiscent to the U.S.-Georgian Train and Equip Program, which since its start in 2002 has provided Georgia with a capable, well-trained and equipped army. Russian analysts fear that this soon will be the case with Azerbaijan as well, thus depriving Russia of all its means of influencing Azerbaijan. U.S. military cooperation in the South Caucasus and the Caspian seems to evolve smoothly. Although the United States gives the impression of being reluctant to make its military presence and activities public, it is clear that it is effectively defending its interests in the region, including its energy security. In addition to U.S. military support, Azerbaijan's increasing defense budget will also contribute to strengthening its military power. The question remains whether the United States will be able to convince other states, such as Kazakhstan, to join this military cooperation. Russia has shown it is seriously interested in preserving its regional authority with its Caspian Flotilla. Yet with a growing U.S. presence, it will need to form alliances. A Russian-led CASFOR maritime force, including other littoral states in addition to Iran, still seems far in the future. A cause of potential conflict is the unclear legal status of the Caspian. So far, the littoral states have not reached an agreement on dividing the Caspian Sea. Near armed clashes have already occurred between Azerbaijan and Iran over disputed oil fields. Tensions are likely to continue as long as the legal situation of the Caspian Sea remains in dispute. Because of the geostrategic and economic interests at stake, and an apparent failure to come to a consensus from both sides, the competition between Russia and the United States in the Caucasus and the Caspian Sea is likely to be prolonged in the years ahead. A Comprehensive Role for the E.U. in Conflict Resolution The separatist areas of Abkhazia and South Ossetia form a hindrance for further integration of Georgia into the Western architecture. Although Georgia is eager to see the Russian peacekeepers withdrawn, conversely Russia is keen to continue its presence to maintain influence in Georgia. Nor will Russia accept its forces to be replaced by those of N.A.T.O. in the separatist areas, which is another objective of the Georgian government. Recent statements by the European Union display a more active policy in the South Caucasus. The European Union has the reputation of an "honest broker" and as having a wide scope of instruments for achieving peace and stability. Conversion of statements into an active security policy could be established by forming a military mission to be deployed in Abkhazia and South Ossetia, not to replace the Russian peacekeepers, but as an additional asset to promote stability and reconstruction. Such a mission would be beneficial for the stature of the European Union, to prove that it is capable of conducting crisis management missions. Furthermore, this would adhere to the call of the Georgian government to introduce Western peacekeepers in the disputed areas. Russia may oppose a competitive peacekeeping force, but it will have a difficult time openly disapproving of such an E.U. mission since it wants to maintain good relations with the European body and also because it has no grounds to feel threatened by E.U. peacekeepers. A possible E.U. military mission to the separatist areas should be part of a larger E.U. operation, using its social and economic instruments as well for stability and reconstruction. Such an approach would strengthen a normal economic build-up and thus be detrimental toward the largely illegal economic structures of the current leadership of Abkhazia and South Ossetia. With such an encompassing program, the separatist regions could gradually develop into stable societies, which would also be beneficial for their position toward the Georgian government. Likewise, taking into account the fact that the O.S.C.E.'s long-time negotiations to reach a settlement on Nagorno-Karabakh have been in vain, the European Union could also pursue an encompassing action program on this conflict. Here, as well, the deployment of an E.U. military mission, together with social and economic measures to encourage development of state and society, could bring a political solution closer. Moreover, a stabilized South Caucasus would also be advantageous for structural energy supplies from Central Asia via the South Caucasus to Europe. Therefore, political and economic objectives could be united. A Joint Effort of N.A.T.O. and the E.U. in the South Caucasus Moving past their reluctant attitude in the 1990s, in the 21st century the alliance and the union have started to pursue a much more active policy toward the South Caucasus. The reasons for the change in attitude of N.A.T.O. and the E.U. are found in a corresponding U.S. agenda, which even earlier started to follow a proactive course in this region. For the European countries, the issue of energy security has resulted in more attention for the South Caucasus due to rising prices, increasing scarcity and uncertainty of energy deliveries. Although the entrance of Georgia into N.A.T.O. -- and subsequently Azerbaijan and perhaps Armenia as well -- might still take some years, it is probable that the relationship between N.A.T.O. and the South Caucasian states will further deepen, with Georgia taking the lead. Similarly, increased ties between the South Caucasian states and the E.U. can also be expected, although membership of the E.U. for them seems further away than that of N.A.T.O., due to the enlargement fatigue within the E.U. Although formally denied, there is reason to believe that N.A.T.O. has, or will have, a role in pipeline security in the South Caucasus, for clear geostrategic reasons. The E.U. is also likely to build up its activities in the South Caucasus, especially in energy infrastructure, economic development, rule of law, and probably also conflict solution -- for which it has a more independent reputation than does N.A.T.O. Consequently, N.A.T.O. and the E.U. will share an upcoming long-lasting involvement in the region, which, by establishing a labor division in their best fields of expertise, may be able to bring security and prosperity to the South Caucasus. Synergy of Military and Energy Instruments of Security Policy Considering that the military power of the U.S., N.A.T.O., Russia and the C.S.T.O. and the regional maritime task forces are assigned to energy security in this region, the conclusion seems valid that in the near future the combination of military and energy will constitute the major instruments of power in the South Caucasus. Because of the growing importance of energy resources, a further intertwining of these two policy tools can be expected, not only around the South Caucasus, but elsewhere in the world as well. This is in contrast with the thinking that the military instrument has been replaced by the economic (energy) instrument. Therefore, countries and organizations will need to have a well-considered build-up and coordination of their military and energy instruments in order to conduct a successful security policy. Report Drafted By: Dr. Marcel de Haas

Vrućine su pa nemam baš volje niti želje, a ima i drugih poslova, no kad je Sunčani Hvar u pitanju živnem. Evo ga opet na naslovnicama. Najprije mi prijatelj iz turističke agencije dostavi izvadak iz Briefing WebClipping kojeg možete skinuti i u pdf formatu . (Briefing web clipping su pretplata na isječke iz novina za poslovne ljude u Hrvatskoj ali i u svijetu - tek toliko da znate kako je slučaj Sunčani Hvar pažljivo praćen u stručnim turističkim krugovima).

Kako vidim da je to ustvari isječak iz Novine 24 sata, pođem na njihove stranice, i zaista i to u originalu možete naći pod zvučnim naslovom “Pred bankrotom: Sunčani Hvar gubi 497 milijuna kn? . Več sam sjeo da napišem za omiljenu Pollitiku, ali pogledam i druge novine. Pa tako Jutarnji list dodaje svoj dio (dne 06.08.) naslovom Od 11, uređena samo tri hotela Sunčanog Hvara” “. A onda i Slobodna Dalmacija od 07.08.2008. članak pod naslovom i podnaslovima KONTROVERZNI POTEZI UPRAVE ‘SUNČANOG HVARA’ - Uzbuna na škoju: hvarski hoteli pod hipotekom - Ne samo da su hoteli zalog za vraćanje kredita, nego se najavljuje i pretvaranje depandanse Dalmacije u apartmane, što je ogorčilo Pjerina Bebića.

pročitaj dalje

STVARNOST je konačno počela utjecati čak i na tako bahatu i samodostatnu tvornicu snova kao što je Hollywood. Tako se i PG-13 – cenzorski rejting odgovoran za kreativno škopljenje toliko talentiranih filmaša i zaglupljivanje publike u 1990-im – više nije mogao održati u svijetu u kojem su bombaši-samoubojice i rezanje glava pred kamerama postali uo...

Danas kada sve što nije na internetu kao da i ne postoji, zanimljivo je koliko bezazleno pretraživanje interneta može biti znakovito. Upisom riječi "rehabilitacija ustaštva" u Google tražilicu ista kao rezultat pretraživanja prikazuje članke u kojima se kao najčešće ime prikazuje ono predsjednika RH Stipe Mesića možda ne relevantan ali svakako indikativan podatak. Potonji podatak indikativan je u toliko što se uz navedene tagove prikazuje ime najvećeg radnika hrvatske industrije antifašizma koji je cijeli svoj ugled bazirao na "političkom spektaklu" suprostavljanja fašizmu kroz samovoljno privoljeno monopolističko ekskluzivno pravo antifašizma, što i ne bi bio problem da to ne čini kroz paravanski antifašizam (komunizam) i to nakon gotovo 65 godina od poraza fašizma. Prema Murrayu Edelmanu (1921-2001), jednom od utjecajnijih proučavatelja političke znanosti u Americi, općenito govoreći; "politički spektakl" sastoji se od tri ključna elementa, a to su problemi, politički vođe i neprijatelji. Upravo od "neprijatelja", kao jednog od dijelova političkog spektakla sazdan je Mesićev politički kredibilitetet, pa se postavlja pitanje što bi ostalo od Mesića da nema "neprijatelja" To retoričko pitanje ujedno je i odgovor na pojavu rehabilitacije ustaštva u Hrvatskoj, koja se uistinu neumorno odvija - kako bi se održao, Mesiću je potreban stvarni neprijatelj; fašizam, odnosno ustaštvo kojega sam rehabilitira stvaranjem društveno političkih mini kriza metodama dramatičnog, simplificiranog (poznati predsjednikov šarm) i personificiranog komentiranja na ideološkoj razini događaja koji nisu ni od kakve ili male važnosti za naš svakodnevni život, a sve kako bi za ono što čini imao dobar alibi i zeleno svijetlo. Na tome tragu postaje jasnije zašto se neki ljudi i događaji tumače baš kroz fašizam, zašto se isti etiketiraju tom groznom etiketom, odnosno što je i tko stvara u biti nepostojećeg "neprijatelja. Dok se neko društveno političko djelovanje očituje kroz rad političkih stranaka, udruga građana civilnoga društva, istaknutih relevantnih individua iz različitih domena društva, pa i tajnih nezakonitih udruga i organizacija, kako to u svijetu biva, u Hrvatskoj se pod relevantno političko djelovanje fantomskih neoustaša najčešće svrstava traganje za istinom (Bleiburg i drugi komunistički zločini, Tito, komunizam, Ustav 74.), a stavljanje pod upitnik i samo nekih tvrdnji hrvatskih komunista (600.000 žrtava Jasenovca) - nedodirljivih monopolista antifašizma redovito se tumači kroz prekrajanje povijesti i rehabilitaciju ustaštva, što se u konačnici potkrepljuje incidentima neodgovornih pojedinaca poput makarskih srednjoškolaca ili osuđenim thompsonovim fanom sa djedovom ustaškom kapom na glavi. U tome stilu takav način manipuliranja, svjedoci smo, projicira se na ukupno društvo, u sve njegove razine, čak i slobodu govora, odnosno pjevanja, što je pak donekle razumljivo ako se ima u vidu činjenica da su nekadašnji dugogodišnji promicatelji komunizma i bivši članovi Komunističke partije u Hrvatskoj danas ponovno zauzeli vodeća mjesta u hrvatskoj politici, znanosti, kulturi, medijima, tzv. civilnome društvu i dr..

Prije jedno dva-tri tjedna sam u istome danu imao dva bliska susreta s kolonom u kojoj se vozio naš vrli premijer. Kolona funkcionira na način da imate dva crna BMWa, jedan ide ispred a jedan iza srebrnog BMWa u kojem se vozi naš premijer. Likovi iz protkola koji voze te automobile voze kao luđaci, ne obazirući se previše na okolni promet ili na lokalna prometna pravila. Zauzimaju svojom vožnjom najmanje dvije trake i općenito tule s tim sirenama kao da nema sutra.

Prije desetak dana bio sam u Parizu i u neposrednoj blizini Eiffelovog tornja nalazi se i francusko ministarstvo obrane iz kojeg je izletila kolona samo naizgled slična onoj našoj premijerskoj, no unatoč tome što su im crvena i plava svjetla bila uključena, ekipa u VIP koloni je uredno stala na semaforu i čekala red sa svim ostalima (sličnu situaciju sam imao prilike vidjeti i prošle godine u americi, pa i na nekim drugim mjestima). A to me dovodi do tvrdnje koju mi je jedan političar svojevremeno izrekao, a koja kaže da u što se većoj rupi nalaziš to je drama oko protokola proporcionalno veća, pa stoga nije ni čudno da nisu Ivu Sanadera pustili sa Šolte na Sinjsku alku jer ovaj ne bi bio u centru pažnje. Po Ivičinim riječima, netko nije pročitao protokol kako treba pa stoga on nije počastio Sinj svojim dolaskom (makar su odredbe malo dvojbene i imamo dokumentiranu sličnu situaciju od prije nekoliko godina gdje problema bilo nije).

pročitaj dalje